ORKESTAR
I.
najčešće jutrom – dal’ zbog njih ili mene – uspijeva mi
prepustiti se glazbi, a i muzici susjedâ pticâ.
brojan i skladan simfonijski orkestar, i brojne skladbe,
originalne, u koncertnoj dvorani drveća, grmlja.
II.
ponekad mislim: koliko li je ptica? kako se zovu?
odakle li su? znaju li odakle su? znaju li tko su?
je li to tek pjev, izraz ptičje radosti, ili razgovor?
(ne valjda svađa, sa prijetnjama smrću, usred idile?)
rado bih znao, jer vrag mi ne da mira, baš sve o njima.
no, bih li tada mogao uživati u tom koncertu?
ZVIJER U MENI
šušanj u šumi jači je od razuma: namah, sav sam strah.
nije to bila nikakva pomisao. čisti instinkti.
(kasnije mislim: ni medvjed, ni vuk nisu; njih ovdje nema.
tek kasnije znam: od susjedâ čuo sam za divlje svinje,
a u knjigama potom sam pronašao strašne opise:
krmače, majke, ta nevina stvorenja, za ljude su smrt:
dvonožno biće ne mogu ne vidjeti kao smrt djece.)
šušanj u šumi budi zvijer u meni, bez dnevnog mene.
zvijer u meni: strahom oslobođeni vrabac ili kos.
to malo srce strahom je pročišćeni izvor mog bića.
u zvjersku zoru, priroda kaže svoje – bez diskusije.
u ljudsko podne, razmišljam o jutarnjem, malo mudriji:
to je to, dakle – unatrag napreduje evolucija.
MINULE KUĆE
ovdje, na selu, mnogo bolje spoznajem metabolizam,
životni proces, umiranje živoga i život smrti.
ovdje sve ima neanoniman život što te proziva.
ne samo ljudi, ne tek začudno bliska neljudska bića,
i ne samo bog koji je utekao iz crkve u sve;
ovdje živi čak i svaka neživa stvar, pa i umire.
biologija ovdje je nužna i za arhitekturu:
za novogradnje, poželjno bez fasade, na strmom brežju,
a pogotovo stare seoske kuće, sa handrmoljom,
kao slučajem razasute po selu i šumarcima,
neke još žîve, a neke već na putu u drugi život.
dvije su kuće pokraj kojih svaki dan utišan minem.
kad klimoglavnem, razmijenimo pogled ja i te kuće,
kao dva oka zagledana u mene, ali kroz mrenu.
nekoć dva bistra, nekoć dva zažarena, mute se, gase.
dva oka, kuće, ako nešto još vide, ja to ne vidim,
jer one vide samo nestali svijet, okončan život,
eventualno neku buduću prošlost mojih svjetova.
SUSED BRANKO
„moj stariji brat i u devedesetoj još je mogao“,
priča mi žustro, smješkajuć se frajerski, moj sused branko.
„pokoj mu duši, devedeset i sedam doživio je.“
„pravi fenomen! a koliko je vama?“, pitam ja njega.
„devedeset šest. znači, utrkujem se sa svojim bratom.
ne baš u seksu… ali svakoga tjedna idem na sljeme!“
pogledam štake u drhtavim rukama: „busom? taksijem?“
„ništa od toga! ja sam stari planinar! samo pješice!
a kaj je čudno? vikendom moram gore! to je navika.
zadnjih godina penjem se, ipak, teže. i… u mislima.“
Prethodni tekstovi
iz seoske enciklopedije (V.)
ORKESTAR
I.
najčešće jutrom
– dal’ zbog njih ili mene –
uspijeva mi
prepustiti se
glazbi, a i muzici
susjedâ pticâ.
brojan i skladan
simfonijski orkestar,
i brojne skladbe,
originalne,
u koncertnoj dvorani
drveća, grmlja.
II.
ponekad mislim:
koliko li je ptica?
kako se zovu?
odakle li su?
znaju li odakle su?
znaju li tko su?
je li to tek pjev,
izraz ptičje radosti,
ili razgovor?
(ne valjda svađa,
sa prijetnjama smrću,
usred idile?)
rado bih znao,
jer vrag mi ne da mira,
baš sve o njima.
no, bih li tada
mogao uživati
u tom koncertu?
ZVIJER U MENI
šušanj u šumi
jači je od razuma:
namah, sav sam strah.
nije to bila
nikakva pomisao.
čisti instinkti.
(kasnije mislim:
ni medvjed, ni vuk nisu;
njih ovdje nema.
tek kasnije znam:
od susjedâ čuo sam
za divlje svinje,
a u knjigama
potom sam pronašao
strašne opise:
krmače, majke,
ta nevina stvorenja,
za ljude su smrt:
dvonožno biće
ne mogu ne vidjeti
kao smrt djece.)
šušanj u šumi
budi zvijer u meni,
bez dnevnog mene.
zvijer u meni:
strahom oslobođeni
vrabac ili kos.
to malo srce
strahom je pročišćeni
izvor mog bića.
u zvjersku zoru,
priroda kaže svoje –
bez diskusije.
u ljudsko podne,
razmišljam o jutarnjem,
malo mudriji:
to je to, dakle –
unatrag napreduje
evolucija.
MINULE KUĆE
I.
ovdje, na selu,
mnogo bolje spoznajem
metabolizam,
životni proces,
umiranje živoga
i život smrti.
ovdje sve ima
neanoniman život
što te proziva.
ne samo ljudi,
ne tek začudno bliska
neljudska bića,
i ne samo bog
koji je utekao
iz crkve u sve;
ovdje živi čak
i svaka neživa stvar,
pa i umire.
biologija
ovdje je nužna i za
arhitekturu:
za novogradnje,
poželjno bez fasade,
na strmom brežju,
a pogotovo
stare seoske kuće,
sa handrmoljom,
kao slučajem
razasute po selu
i šumarcima,
neke još žîve,
a neke već na putu
u drugi život.
II.
dvije su kuće
pokraj kojih svaki dan
utišan minem.
kad klimoglavnem,
razmijenimo pogled
ja i te kuće,
kao dva oka
zagledana u mene,
ali kroz mrenu.
nekoć dva bistra,
nekoć dva zažarena,
mute se, gase.
dva oka, kuće,
ako nešto još vide,
ja to ne vidim,
jer one vide
samo nestali svijet,
okončan život,
eventualno
neku buduću prošlost
mojih svjetova.
SUSED BRANKO
„moj stariji brat
i u devedesetoj
još je mogao“,
priča mi žustro,
smješkajuć se frajerski,
moj sused branko.
„pokoj mu duši,
devedeset i sedam
doživio je.“
„pravi fenomen!
a koliko je vama?“,
pitam ja njega.
„devedeset šest.
znači, utrkujem se
sa svojim bratom.
ne baš u seksu…
ali svakoga tjedna
idem na sljeme!“
pogledam štake
u drhtavim rukama:
„busom? taksijem?“
„ništa od toga!
ja sam stari planinar!
samo pješice!
a kaj je čudno?
vikendom moram gore!
to je navika.
zadnjih godina
penjem se, ipak, teže.
i… u mislima.“