Bilo je u našoj mljekari neke neizrecive tople jednostavnosti, sve odbačeno, polomljeno i trošno tu je zaživjelo. I kada bi pomislili kako nema ničega ispod te lomne naslage ruševina, našla bi se neka dragocjenost, nešto što bi u kuću ugradili. Roditeljski posao nalikovao dječjem, igri. Djeca se igrala odraslih, a oni se igrali djece. Dok je otac rukama zidao furunu, lijepio cigle ilovačom, žutom kordunskom, mjesio, prevrtao, mjerkao i slagao, meni se sve činilo kako bi iz te smjese mogao Adama i Evu umijesiti, pa ispeći. Neki novi svijet za nas golemovati.
U hrpama razvalina i bezbojna bezmirisna smeća pronašao bi komadić stakla, škriljca, proglasio ga nebrušenim dijamantom a onda od njega sagradio dvorac iz snova.
Primijetila sam tada, ljudi su kao kuće, kuće kao ljudi. Iza čvrstih armiranih konstrukcija krije se neslućena snaga, sklona lomovima. Kao što se kuće urušavale tako se i ljudi urušavali. Fasade bi postale porozne, prozori lomni i krhki, temelji i čelične konstrukcije poljuljani, tlo sklisko, nestabilno.
Roditelji su imali plan, svaki dan iznova, krpali bi pokidane dijelove, uz prvu jutarnju kavu podijelili kućne poslove, šta će se raditi, koji dio kuće dodatno osigurati. Imali su plan. Ostati čvrsti. Ne srušiti se pod teretom.
Mati bi kruh podmijesila, a brat i ja nosili preko njiva kod dida Zare i babe Zarince, na pečenje. Naša furuna nije bila za to opremljena, a njih dvoje su imali pravi šporet, u pravoj pravcatoj kamp kućici. Živjeli pomalo osamljeno i izolirano od ostatka kampa, na zelenoj uzvisini. Podsjećalo ih to na njihovo selo i kuću zadnju i odvojenu od ostatka naselja. Kada bi ih netko i tražio, rekli bi im ovakve precizne upute, ideš tuda i tuda i kad pomisliš da si se izgubio e onda još ideš malo naprijed i eto ih.
Baš prije nego što su izbjegli, obišli su cijeli Jadran u kamperu. Sanjala sam tako, s tepsijom u rukama, pred mojim očima prosuo bi se Jadran unedogled, po Slunjskim brdima, sve dokle oko dopire. Sanjala sam moje i bakine gradove, šarenu vrevu oko palca Grgura Ninskog, most do Čiova, masiv Biokova, sve razbacane po brdima, i kako ispraćamo brodove iz Splitske luke. Jedna riječ premjestila bi sva brda, granice i žice, jer jedno pored drugog stoje i ono što postoji i ono što ne postoji. Granica između je porozna, naročito za one što znaju sa riječima.
Kad bi se kruh ispekao, cijeli kamper bi toplotom mirisao. Vruć kruh nosili bi trčeći preko kukuruznih polja jer smo znali koliko toplina kruha naše obraduje. Mljekara bi od tog kruha sva na kuću mirisala. Samo što, nikad je kućom nismo nazvali. Rekli bi, idemo u mljekaru.
Na Turnju se nismo zaključavali. Zaključavanje je strah. Na Turnju se ničega nismo bojali. Nismo imali ništa za zaključati, ništa za izgubiti, osim nas samih. Bili smo svedeni na golu rudimentarnost, jer nismo ništa posjedovali osim vlastite kože. A to je zapravo jako dobro, to je samo značilo da nas više niko ne posjeduje. Više nikome ne pripadamo.
Gospa iz Međugorja
Knjiga nije bilo u kampu. Pakao je odsutnost lijepih riječi, i zato sam čitala u sjećanju. Nije postojalo vrijeme bez riječi. S jednakom lakoćom moglo se izbrisati i uništiti stare, a izmisliti nove. Lakoća se prenijela i na zemlje i ljude, kuće, sve što imamo. Sve je moglo vrlo jednostavno nestati a na tome nešto novo iznići. Ili jednostavno ništa. Turanj je bio to ništa. Procjep u vremenu između uništavanja i stvaranja.
Znam kako sam se osjećala. Kao pionir iz Ćopićevih romana, jako važno. I sposobno. Svaki bi dan bratu i meni povjerili važne, ozbiljne zadatke, recimo donijeti vodu s cisterne. Stajali bi u stonoginom redu, otac bi došao na kraju i uprtio kanistere. Na početku, znajući čija nas vojska napaja, rekla sam bratu da nikome ne govori svoga imena. Da ga zaboravi. Odozdo je na mene potvrdno klimao glavom. Odozdo je u mene gledala odrasla osoba. Oko nas bi se žene u dimijama sašaptavale: oni su Hrvati gluho bilo. Srce moje, šaptale bi sažaljivo. Mi se pravili da ne vidimo, da ne čujemo.
Nekad bi nas otac vodio u šetnju kampom. Voljeli smo ići u te istraživačke pohode. Tko zna kakvo nas je blago tamo čekalo, ispod masiva nasukane šute, crijepa, polomljenih oluka.
Jednom je izronio malu pločicu s likom Gospe iz Međugorja. Suvenir sa hodočašća po ruševinama. Dobila je počasno mjesto na zidu mljekare. Ispod su police, inventar izbjegličke kuće: foto albumi, dva limena lonca i dva pripadajuća limena poklopca, četiri plastična crvena tanjura, dvije viljuške s plastičnim drškama, dvije kašike s plastičnim drškama, jedna tepsija kupljena od staroga Termita. Sve uredno posloženo, zaklonjeno zavjesama, ručno šivanim.
Škola na ulici
Bilo je neke živosti i žilavosti u uspostavljanju naselja na Turnju. Otvorilo se prvo improvizirano kino, u šatoru s jednim televizorom, privlačilo je ljude željnih vijesti i druženja. Otvorena je i prva mesnica. Pokretna trgovina dolazila u točno određene dane. Nju su vodili lokalni ljudi. Zadigli bi ceradu i prodavali sve što nam je u takvom životu napola na ulici, napola u kući moglo zatrebati. Za sve što u tom trenu dvije trgovkinje nisu imale, primale bi narudžbe. Sljedeći put osvanulo bi i to na podovima kamiona. Voće, povrće, baterije, baterijske lampe, sve ono čega nije bilo u humanitarnoj pomoći. Tu su zastajale naše šetnje, kod trgovine, pa oko mesnice, sve do tog prvog punkta, gdje se sve važno događalo. Njegove šetnje imale su poučan karakter, vodao bi nas i davao smjernice za život, upute. Kako škole nije bilo, otac je bio zadužen za naše školovanje, brat i ja prošli smo njegovu obuku. Sastojala se od svakodnevnih šetnji, upoznavanja geomorfologije terena, izoštravanje oka za uporabljive predmete, ispod mora šute. Svaki je papirić bio dragocjen, jer humanitarna nije pokrivala sve potrebe. Stare zavjese, pa makar i veličine maramice, stari ekseri, sve što može zatrebati, jer šteta je da propada. Uz svu tu fiskulturu tijela i duha, tumačio je, odgovarao na pitanja, držao časove društvenog uređenja, pa bi pojasnio da na jedinici, elitnom dijelu kampa žive guzonje, šverceri, ratni profiteri, oni su uvijek bliže vatri. Tu je naravno ambulanta Crvenoga križa, naravski, jer su i najveće seronje redoviti pacijenti. Podebljao bi poučak na prvi punkt: tu žive oni bliže vatri, lopovi, šverceri nafte i oni što su se u ratu nakrali. Rat je zapravo veliko potkradanje a domoljublje dimna zavjesa. Učio nas je da volimo mjesto koje smo sami sebi izabrali, na desetom punktu, tamo je nama najbolje, ovdje na jedinici samo smo siromašne turiste.
Svaki punkt imao je svoje povjerenike za dijeljenje humanitarne pomoći. Humanitarna roba, koja bi i ako došla do desetke, već bila značajno prorijeđena. Otimalo bi se za svaki komad robe. Za novi šporet, bubanj, koji bi nas bolje grijao, otac je izvukao kaiš, sav pozelenio od vlage, kao da je izrastao iz nekog šumskog panja punog mahovine. Juso, humanitarni povjerenik se sažalio. A na obroncima uz Koranu, na prvom punktu zelenio se odbačeni, pljesnivi kruh. Guzonje su se bunile kako ne mogu samo kruh jesti. Pa su ga bacali.
Ponekad bi, iz dosade, sve do žice prošetali, i nadvirivali se preko nje. Zrak slobode jednako je mirisao. Na ustajalost i vlagu. Kad bi se susreli sa pogledom mladaca u hrvatskim uniformama, jasnije bi sebe sami vidjeli. Bili smo tačno ono što je otac o nama govorio, zadnja bijeda i sirotinja, i bilo je još nečega, jasnije smo vidjeli kakva je naša startna pozicija. Začelje. Mi smo mješanci sumnjiva podijetla, a oni su čistokrvni koker španijeli. I zato otac govori, mi ćemo djeco, još malo, pa pravac svojoj kući. Mi nigdje drugo ne pripadamo. Njihove štenare nisu ništa bolje od moje kućice.
Prometej i čokolada
Tuga koja se nastanjivala u trbuhu Juce Palajnera, sada je čuda porađala. Naime, trbuh mu je unatoč nestašice rastao. A kada bi novo čudo porodio, trbuh bi se malo smanjio. Onda bi otac hodao, lutao, lunjao, svijet gledao, i što bi duže hodao, trbuh bi se u staru mjeru vraćao, kao tijesto rastao, napinjao. Sve dok ne bi opet novo čudo porodio. Prometej je bio mala maca za Jucu Palajnera. On je za svoje kućne bogove izmišljao, kuvao, mijesio, čokoladu krao, iz ničega novi svijet stvarao.
Recimo, povjerenik za humanitarnu, Juso, dva je konja imao, zatim konjsku zapregu, ženu i dvije odrasle kćeri, stasite ljepotice. Istim ih je tim redom Juso obožavao. A kćeri, krasotice, iz dana u dan, ponavljale su isti ritual. Prale veš na povišenom betonu ispred garaže u dvorištu, prale, ispirale, vodu donosile, mahale dugim pletenicama. Dio igre bilo je i gledanje, istančanih rituala. A uz to, zamišljala sam i da je Juso lik iz romana Zane Grey-a i svojom zapregom juri kroz preriju našega kampa. Jedne prilike Indijanci provale u njegov prerijski dom i otmu dvije kćeri ljepotice. Domišljati i hrabri Juso Grey odlazi sam samcat kod starog poglavice i podmiti ga tekućom čokoladom i tako na prevaru vrati svoje dvije kćeri ljepotice. I one onda sretno i bezbrižno do kraja svog života ispiru veš i duge gaće Jusine. Otac je pak razmišljao, da nema šanse, da bi netko nešto radio besplatno, a pogotovo tuđu robu dijelio, i da taj i takav dobrotvor, mora imati skrivene zalihe. Svakako ne skuplja viškove robe u prahu. Nečim se on boljim isplaćuje. Rovario i kopao dok na zlatnu žicu nije nabasao. U punoj zaprezi Jusinoj tekla je u zavidnim količinama čokolada u plastičnim polulitrenim narandžastim bocama, među ostalim zalihama humanitarne pomoći. Ukrao je dvije. Danima smo ćeifili sve pomalo u toj čokoladi, sve ismijavajući Jusu kako mu nešto fali. Nek stisne, pa pisne. I svi će znati da nam nije podijelio šta nas je sljedovalo. Nadalje, tvrdio je kako se ne može ukrasti nešto što ne postoji. Zvao je to Jusina kontradikcija.
Za svetoga Nikolu dobili smo igračke. Nisam očekivala ništa, samo sam se brinula jer će brat spoznati da sveti Nikola ne obilazi izbjegličke kampove na teritoriju Unpa zone i Sao Krajine.
Tih je dana otac popravljao generator u šatoru Crvenoga križa, i iskamčio za trud i rad par plišanih medvjedića što su ih dijelili samo u posebnim prigodama i posebnim ljudima. I tako nas je sveti Nikola ipak pohodio. Znao je doći sasvim neočekivano i u nekim drugim prigodama. Naročito kad bi mojima kave ponestalo, kronično, tad bi se pojavio sa komšinicama iz garaže, starim Muslimankama u šarenim dimijama i mlinom za kavu u rukama. Došle bi, mljele kavu, mljele riječi, posjedile, popile kavu i otišle. Mati bi ih počastila kolačima, vojničkim keksima s preljevom od kakaa u prahu. Sve su koristile isti recept: mlijeko u prahu, kakao u prahu, šećer, sve zakuhati i kekse premazati. Čas posla. Savršen recept za besklasno društvo. Svi ih vole i svi jedino njih jedu.
Tih su nas dana roditelji naši ponovo rodili. Umjesili nas od blata i otpada, učvrstili ekserima i šarafima, da nas nijedan metak i geler ne okrzne, da nas glad ne dodirne, napravili nam splavove pomoćne, naučili nas kormilariti i veslati, da se ne podušimo u vodama ustajalim, osrednjim, nego da ih zatalasamo. Vodu probudimo. Oblikovali nam mozgove da uvijek rade po svome, u svoje se pouzdaju i maštom sve stvaraju. Dali nam oči nove, bistrije, da vide, tamo gdje je ništa, tu su mogućnosti nebrojene. Neka drugi recikliraju, i svijet prepravljaju, vi ga stvarajte. Može se svijet popravljati i krpati, samo što će se zakrpe potrošiti. Ne, svijet treba iznova stvoriti.
Vlaga
Samo, protiv vlage nismo mogli nikako. Pojavila se s prvim mrazevima i zebljičavim jutrima, i sve otada nije posustajala. Guste kiše umnažale su crne tačke svakoga dana. Brisali bi ih suhom krpom. I tako obrisane, ostavljale su za sobom mutan trag i miris vlažnih podruma, vlažne šume, vlažne zemlje, zida što se osipa. Kao da se vlaga skitala tko zna kuda prije nego što se kod nas uselila. Kao da nas je pratila kroz šumu, dok smo bili u drvima, u našim šetnjama po tuđim razvalinama, kao da smo je nonšalantno unijeli zajedno s drugim tuđim stvarima.
Kada je otac godinama poslije toga obolio, rak na njegovim nogama manifestirao se u vidu crnih tačkica. Sva ta vlaga konačno ga je sustigla. Kao da se u njega još na Turnju uselila.
Novog svijeta golemovanje
Bilo je u našoj mljekari neke neizrecive tople jednostavnosti, sve odbačeno, polomljeno i trošno tu je zaživjelo. I kada bi pomislili kako nema ničega ispod te lomne naslage ruševina, našla bi se neka dragocjenost, nešto što bi u kuću ugradili. Roditeljski posao nalikovao dječjem, igri. Djeca se igrala odraslih, a oni se igrali djece. Dok je otac rukama zidao furunu, lijepio cigle ilovačom, žutom kordunskom, mjesio, prevrtao, mjerkao i slagao, meni se sve činilo kako bi iz te smjese mogao Adama i Evu umijesiti, pa ispeći. Neki novi svijet za nas golemovati.
U hrpama razvalina i bezbojna bezmirisna smeća pronašao bi komadić stakla, škriljca, proglasio ga nebrušenim dijamantom a onda od njega sagradio dvorac iz snova.
Primijetila sam tada, ljudi su kao kuće, kuće kao ljudi. Iza čvrstih armiranih konstrukcija krije se neslućena snaga, sklona lomovima. Kao što se kuće urušavale tako se i ljudi urušavali. Fasade bi postale porozne, prozori lomni i krhki, temelji i čelične konstrukcije poljuljani, tlo sklisko, nestabilno.
Roditelji su imali plan, svaki dan iznova, krpali bi pokidane dijelove, uz prvu jutarnju kavu podijelili kućne poslove, šta će se raditi, koji dio kuće dodatno osigurati. Imali su plan. Ostati čvrsti. Ne srušiti se pod teretom.
Mati bi kruh podmijesila, a brat i ja nosili preko njiva kod dida Zare i babe Zarince, na pečenje. Naša furuna nije bila za to opremljena, a njih dvoje su imali pravi šporet, u pravoj pravcatoj kamp kućici. Živjeli pomalo osamljeno i izolirano od ostatka kampa, na zelenoj uzvisini. Podsjećalo ih to na njihovo selo i kuću zadnju i odvojenu od ostatka naselja. Kada bi ih netko i tražio, rekli bi im ovakve precizne upute, ideš tuda i tuda i kad pomisliš da si se izgubio e onda još ideš malo naprijed i eto ih.
Baš prije nego što su izbjegli, obišli su cijeli Jadran u kamperu. Sanjala sam tako, s tepsijom u rukama, pred mojim očima prosuo bi se Jadran unedogled, po Slunjskim brdima, sve dokle oko dopire. Sanjala sam moje i bakine gradove, šarenu vrevu oko palca Grgura Ninskog, most do Čiova, masiv Biokova, sve razbacane po brdima, i kako ispraćamo brodove iz Splitske luke. Jedna riječ premjestila bi sva brda, granice i žice, jer jedno pored drugog stoje i ono što postoji i ono što ne postoji. Granica između je porozna, naročito za one što znaju sa riječima.
Kad bi se kruh ispekao, cijeli kamper bi toplotom mirisao. Vruć kruh nosili bi trčeći preko kukuruznih polja jer smo znali koliko toplina kruha naše obraduje. Mljekara bi od tog kruha sva na kuću mirisala. Samo što, nikad je kućom nismo nazvali. Rekli bi, idemo u mljekaru.
Na Turnju se nismo zaključavali. Zaključavanje je strah. Na Turnju se ničega nismo bojali. Nismo imali ništa za zaključati, ništa za izgubiti, osim nas samih. Bili smo svedeni na golu rudimentarnost, jer nismo ništa posjedovali osim vlastite kože. A to je zapravo jako dobro, to je samo značilo da nas više niko ne posjeduje. Više nikome ne pripadamo.
Gospa iz Međugorja
Knjiga nije bilo u kampu. Pakao je odsutnost lijepih riječi, i zato sam čitala u sjećanju. Nije postojalo vrijeme bez riječi. S jednakom lakoćom moglo se izbrisati i uništiti stare, a izmisliti nove. Lakoća se prenijela i na zemlje i ljude, kuće, sve što imamo. Sve je moglo vrlo jednostavno nestati a na tome nešto novo iznići. Ili jednostavno ništa. Turanj je bio to ništa. Procjep u vremenu između uništavanja i stvaranja.
Znam kako sam se osjećala. Kao pionir iz Ćopićevih romana, jako važno. I sposobno. Svaki bi dan bratu i meni povjerili važne, ozbiljne zadatke, recimo donijeti vodu s cisterne. Stajali bi u stonoginom redu, otac bi došao na kraju i uprtio kanistere. Na početku, znajući čija nas vojska napaja, rekla sam bratu da nikome ne govori svoga imena. Da ga zaboravi. Odozdo je na mene potvrdno klimao glavom. Odozdo je u mene gledala odrasla osoba. Oko nas bi se žene u dimijama sašaptavale: oni su Hrvati gluho bilo. Srce moje, šaptale bi sažaljivo. Mi se pravili da ne vidimo, da ne čujemo.
Nekad bi nas otac vodio u šetnju kampom. Voljeli smo ići u te istraživačke pohode. Tko zna kakvo nas je blago tamo čekalo, ispod masiva nasukane šute, crijepa, polomljenih oluka.
Jednom je izronio malu pločicu s likom Gospe iz Međugorja. Suvenir sa hodočašća po ruševinama. Dobila je počasno mjesto na zidu mljekare. Ispod su police, inventar izbjegličke kuće: foto albumi, dva limena lonca i dva pripadajuća limena poklopca, četiri plastična crvena tanjura, dvije viljuške s plastičnim drškama, dvije kašike s plastičnim drškama, jedna tepsija kupljena od staroga Termita. Sve uredno posloženo, zaklonjeno zavjesama, ručno šivanim.
Škola na ulici
Bilo je neke živosti i žilavosti u uspostavljanju naselja na Turnju. Otvorilo se prvo improvizirano kino, u šatoru s jednim televizorom, privlačilo je ljude željnih vijesti i druženja. Otvorena je i prva mesnica. Pokretna trgovina dolazila u točno određene dane. Nju su vodili lokalni ljudi. Zadigli bi ceradu i prodavali sve što nam je u takvom životu napola na ulici, napola u kući moglo zatrebati. Za sve što u tom trenu dvije trgovkinje nisu imale, primale bi narudžbe. Sljedeći put osvanulo bi i to na podovima kamiona. Voće, povrće, baterije, baterijske lampe, sve ono čega nije bilo u humanitarnoj pomoći. Tu su zastajale naše šetnje, kod trgovine, pa oko mesnice, sve do tog prvog punkta, gdje se sve važno događalo. Njegove šetnje imale su poučan karakter, vodao bi nas i davao smjernice za život, upute. Kako škole nije bilo, otac je bio zadužen za naše školovanje, brat i ja prošli smo njegovu obuku. Sastojala se od svakodnevnih šetnji, upoznavanja geomorfologije terena, izoštravanje oka za uporabljive predmete, ispod mora šute. Svaki je papirić bio dragocjen, jer humanitarna nije pokrivala sve potrebe. Stare zavjese, pa makar i veličine maramice, stari ekseri, sve što može zatrebati, jer šteta je da propada. Uz svu tu fiskulturu tijela i duha, tumačio je, odgovarao na pitanja, držao časove društvenog uređenja, pa bi pojasnio da na jedinici, elitnom dijelu kampa žive guzonje, šverceri, ratni profiteri, oni su uvijek bliže vatri. Tu je naravno ambulanta Crvenoga križa, naravski, jer su i najveće seronje redoviti pacijenti. Podebljao bi poučak na prvi punkt: tu žive oni bliže vatri, lopovi, šverceri benzina i oni što su se u ratu nakrali. Rat je zapravo veliko potkradanje a domoljublje dimna zavjesa. Učio nas je da volimo mjesto koje smo sami sebi izabrali, na desetom punktu, tamo je nama najbolje, ovdje na jedinici samo smo siromašne turiste.
Svaki punkt imao je svoje povjerenike za dijeljenje humanitarne pomoći. Humanitarna roba, koja bi i ako došla do desetke, već bila značajno prorijeđena. Otimalo bi se za svaki komad robe. Za novi šporet, bubanj, koji bi nas bolje grijao, otac je izvukao kaiš, sav pozelenio od vlage, kao da je izrastao iz nekog šumskog panja punog mahovine. Juso, humanitarni povjerenik se sažalio. A na obroncima uz Koranu, na prvom punktu zelenio se odbačeni, pljesnivi kruh. Guzonje su se bunile kako ne mogu samo kruh jesti. Pa su ga bacali.
Ponekad bi, iz dosade, sve do žice prošetali, i nadvirivali se preko nje. Zrak slobode jednako je mirisao. Na ustajalost i vlagu. Kad bi se susreli sa pogledom mladaca u hrvatskim uniformama, jasnije bi sebe sami vidjeli. Bili smo tačno ono što je otac o nama govorio, zadnja bijeda i sirotinja, i bilo je još nečega, jasnije smo vidjeli kakva je naša startna pozicija. Začelje. Mi smo mješanci sumnjiva podijetla, a oni su čistokrvni koker španijeli. I zato otac govori, mi ćemo djeco, još malo, pa pravac svojoj kući. Mi nigdje drugo ne pripadamo. Njihove štenare nisu ništa bolje od moje kućice.
Prometej i čokolada
Tuga koja se nastanjivala u trbuhu Juce Palajnera, sada je čuda porađala. Naime, trbuh mu je unatoč nestašice rastao. A kada bi novo čudo porodio, trbuh bi se malo smanjio. Onda bi otac hodao, lutao, lunjao, svijet gledao, i što bi duže hodao, trbuh bi se u staru mjeru vraćao, kao tijesto rastao, napinjao. Sve dok ne bi opet novo čudo porodio. Prometej je bio mala maca za Jucu Palajnera. On je za svoje kućne bogove izmišljao, kuvao, mijesio, čokoladu krao, iz ničega novi svijet stvarao.
Recimo, povjerenik za humanitarnu, Juso, dva je konja imao, zatim konjsku zapregu, ženu i dvije odrasle kćeri, stasite ljepotice. Istim ih je tim redom Juso obožavao. A kćeri, krasotice, iz dana u dan, ponavljale su isti ritual. Prale veš na povišenom betonu ispred garaže u dvorištu, prale, ispirale, vodu donosile, mahale dugim pletenicama. Dio igre bilo je i gledanje, istančanih rituala. A uz to, zamišljala sam i da je Juso lik iz romana Zane Grey-a i svojom zapregom juri kroz preriju našega kampa. Jedne prilike Indijanci provale u njegov prerijski dom i otmu dvije kćeri ljepotice. Domišljati i hrabri Juso Grey odlazi sam samcat kod starog poglavice i podmiti ga tekućom čokoladom i tako na prevaru vrati svoje dvije kćeri ljepotice. I one onda sretno i bezbrižno do kraja svog života ispiru veš i duge gaće Jusine. Otac je pak razmišljao, da nema šanse, da bi netko nešto radio besplatno, a pogotovo tuđu robu dijelio, i da taj i takav dobrotvor, mora imati skrivene zalihe. Svakako ne skuplja viškove robe u prahu. Nečim se on boljim isplaćuje. Rovario i kopao dok na zlatnu žicu nije nabasao. U punoj zaprezi Jusinoj tekla je u zavidnim količinama čokolada u plastičnim polulitrenim narandžastim bocama, među ostalim zalihama humanitarne pomoći. Ukrao je dvije. Danima smo ćeifili sve pomalo u toj čokoladi, sve ismijavajući Jusu kako mu nešto fali. Nek stisne, pa pisne. I svi će znati da nam nije podijelio šta nas je sljedovalo. Nadalje, tvrdio je kako se ne može ukrasti nešto što ne postoji. Zvao je to Jusina kontradikcija.
Za svetoga Nikolu dobili smo igračke. Nisam očekivala ništa, samo sam se brinula jer će brat spoznati da sveti Nikola ne obilazi izbjegličke kampove na teritoriju Unpa zone i Sao Krajine.
Tih je dana otac popravljao generator u šatoru Crvenoga križa, i iskamčio za trud i rad par plišanih medvjedića što su ih dijelili samo u posebnim prigodama i posebnim ljudima. I tako nas je sveti Nikola ipak pohodio. Znao je doći sasvim neočekivano i u nekim drugim prigodama. Naročito kad bi mojima kave ponestalo, kronično, tad bi se pojavio sa komšinicama iz garaže, starim Muslimankama u šarenim dimijama i mlinom za kavu u rukama. Došle bi, mljele kavu, mljele riječi, posjedile, popile kavu i otišle. Mati bi ih počastila kolačima, vojničkim keksima s preljevom od kakaa u prahu. Sve su koristile isti recept: mlijeko u prahu, kakao u prahu, šećer, sve zakuhati i kekse premazati. Čas posla. Savršen recept za besklasno društvo. Svi ih vole i svi jedino njih jedu.
Tih su nas dana roditelji naši ponovo rodili. Umjesili nas od blata i otpada, učvrstili ekserima i šarafima, da nas nijedan metak i geler ne okrzne, da nas glad ne dodirne, napravili nam splavove pomoćne, naučili nas kormilariti i veslati, da se ne podušimo u vodama ustajalim, osrednjim, nego da ih zatalasamo. Vodu probudimo. Oblikovali nam mozgove da uvijek rade po svome, u svoje se pouzdaju i maštom sve stvaraju. Dali nam oči nove, bistrije, da vide, tamo gdje je ništa, tu su mogućnosti nebrojene. Neka drugi recikliraju, i svijet prepravljaju, vi ga stvarajte. Može se svijet popravljati i krpati, samo što će se zakrpe potrošiti. Ne, svijet treba iznova stvoriti.
Vlaga
Samo, protiv vlage nismo mogli nikako. Pojavila se s prvim mrazevima i zebljičavim jutrima, i sve otada nije posustajala. Guste kiše umnažale su crne tačke svakoga dana. Brisali bi ih suhom krpom. I tako obrisane, ostavljale su za sobom mutan trag i miris vlažnih podruma, vlažne šume, vlažne zemlje, zida što se osipa. Kao da se vlaga skitala tko zna kuda prije nego što se kod nas uselila. Kao da nas je pratila kroz šumu, dok smo bili u drvima, u našim šetnjama po tuđim razvalinama, kao da smo je nonšalantno unijeli zajedno s drugim tuđim stvarima.
Kada je otac godinama poslije toga obolio, rak na njegovim nogama manifestirao se u vidu crnih tačkica. Sva ta vlaga konačno ga je sustigla. Kao da se u njega još na Turnju uselila.
Plavo, boje sumraka
U kasnu jesen brat je još uvijek šetao u dječačkim sandalicama i čarapicama, otac u kratkim hlačama pa su ga unproforci atletom prozvali. Vrijeme nam je još uvijek bilo naklono i još smo uvijek šetali sve do prvog punkta. Nas takve, bilo je nemoguće ne uočiti, i tete švercerice, donijele su bratu na poklon jedne dječje cipelice. Tople, futrovane. Već u idućoj šetnji je u novim cipelama došao do prvog punkta. Rodilo se jedno novo prijateljstvo i uskoro su trgovkinje postale veza sa našima u drugoj Krajini. Tako je stigao prvi paket od bakine sestre iz Banja Luke, pisma, riječi i mirisi. Kada je otvoren taj paket tetke Egidije, i kad je iz njega izašla posteljina a s njom i miris njena stana, zbog kojeg se mati rasplakala, u našu mljekaru se uvukla i zgurala cijela Banja Luka. Ulice u zimska povečerja, friška i s mirisom drvenog ugljena, a nas tri, mati, baka i ja idemo kod Egice. Zapahne nas poznati miris stubišta, ulaz u stan, s lijeve strane njena kuhinja, od nje se ne odvaja, to je njena svjetla utvrda, iz nje nas pozdravlja, eno baš nešto priprema, dovršava, samo što nije, raskomotite se, nadesno u hodniku kredenc u kojem me čekaju priče o hrabrim malim partizanima, kratak pogled na dnevni boravak gdje teča iz svoje fotelje suvereno vlada, danonoćno prati i komentira rad Skupštine. Nikada nisam nikoga upoznala tko je sjedenje u fotelji shvaćao tako ozbiljno. Tu je i Gogina djevojačka soba u kojoj ćemo spavati, puna je tajni, osjetim im žamor i miris i najradije bi je svu isprevrtala i vidjela gdje se što sakriva. Ali prava pozornica Egičina je kuhinja. Ona je napušta samo u slučaju krajnje nužde i atomske opasnosti. Vječno je nešto kuvarila. I to nije bilo samo kuhanje, to je bila vrhunska umjetnost davanja neobičnih imena sasvim običnim jelima. Laboratorij za svakodnevne eksperimente pravih omjera smjese i prstohvata začina. Egica je bila majstorica, obilazila bi tečine rođake po Srbiji, oko Dana Republike, skupljala iznutrice i ostale viškove i od njih spravljala jela zvučnih imena. Sjedile bi s njom u kuhinji, ispijale kave, strugale njeno slatko od ruža s tanjurića a onda bi baka i Egica gledale jedna drugoj u fildžan. Svaki put bi baka od svojih prijateljica s posla naučila čitati nove znakove. I onda podučavala Egicu. Jedne prilike su pustile i mene da povirim u fildžan. Duboka zagledana u mračan talog, nešto sam važno vidjela, i to ispalila: netko će pasti. One se smijale. Kad je baka na povratku pala ispred pošte u Mrkonjiću, na prozirnoj poledici, zaključila je kako imam didov dar proricanja. I dalje se smijala, jedva je čekala da ispriča didu, znala je da će ga gatanje iz kave naljutiti. A to je baš voljela, da ga naljuti. Poslije je pao Berlinski zid. Pala je i Autonomija. Znala sam da će isto tako pasti i Sao Krajina, jer sve pada. U vremenu smo padanja.
Danima sam tako, oslonjena na jastučiće što ih je mati ručno sašila i uvukla u novo skrojene jastučnice od Egičine posteljine, dozivala Banja Luku, i ona mi dolazila sa šarenim pokretnim konjićima iz Boske, pokretnim stepenicama, alejom platana ispod koje prolaze mati i baka i ljuljaju me i prenose među rukama, sretna sam, vidim smijem se, idemo kod Egice. Idemo, bitno je samo da se ide, da se može bilo gdje. Ili naprijed ili nazad. Samo da se ide. Idemo kod rodbine Štadera, imaju crnog vučjaka i crne kožne naslonjače, njihove sobe mirišu drugačije. Udišem taj miris, udišem miris novog tekstila. Pratim kanjon Vrbasa, strepim od serpentina.
Taj paket je bio utjeha. I dalje mogu ići bilo gdje zaželim i zamislim. Mirisi iz Egičine kuhinje, rum koji je stavljala na kolače, cimet, muškatni oraščić i karanfilić, stigli su ravno s nekog gusarskog broda, načinili bi miomirisni vihor i učas me prenijeli preko dalekih mora na neku bjelosvjetsku tržnicu robljem i šarenim pticama u krletkama, sumnjivim zgužvanim licima, mirodijama i začinima, plesom zmija i šuštanjem svilenih dimija. Egica je ugrabljena, i negdje usred tog šarenila čeka svoga kupca, nekog divljeg gusara, da mu do kraja života bude privatna kuharica. Teča Milan u dalekoj Banja Luci shrvan, a istovremeno ljut kao zmija ljutica, skače iz svoje najdraže fotelje i sprema se na put neizvjestan. Ne može on više tako, gledati sjednice bez Egičine palente i džigerice i nijedna debata više neće biti ista bez njena pinđura i ajvara. Sad već vidno bjesni tečo delegirao je Gogu da zauzme poziciju na njegovoj fotelji, da pamti, prati i po potrebi zapisuje, ako treba i zagalami i zagrmi na delegate te ga po njegovom sretnom povratku o svemu obavijesti. Ako se put odulji, neka ga u depeši izvijesti. O svemu. Ako baš mora, može i završiti njegov goblen, ako ne, neka ga čeka na štafelaju. On i Egica to će zajedno dovršiti. Nakon tog naloga, mogao je mirna srca preplivati oceane za svoju Egicu. Ležala bih na oblaku od cimeta i gledala u dramatičnoj završnici njih dvoje kako na šarenom ćilimu lete sve preko sedam gora i sedam mora, opskrbljeni novim zalihama ruma i mirodija. Prošlo bi mi tako cijelo poslijepodne i onaj dio dana kad se plava svjetlost neba uvlači u sobu a još je rano da se pali svijeća pa sve pratim mijene neba i njihova ćilima.
U toj plavoj jednako žive i postoje jedno i drugo, i moguće i nemoguće. Granica je tanka. Dovoljno je da jak vjetar zapuše i pomjeri granice. Lako ih je preći. U toj plavoj san je stvarniji od stvarnosti.
Egica je znala jednostavnom, sasvim svakodnevnom udahnuti magiju, pa su obične stvari postajale nesvakidašnje, posebne. Tih sam se dana zapravo igrala Egice. Bila je penzionisana medicinska sestra, radni vijek je provela na zaraznom odjelu Dječje bolnice. Valjda su je životne prilike naučile da svijetu treba dašak magije da se razbistri i razvedri. I ona i baka imale su zajedničku crtu, posebnom nekom nježnošću, ljude tetošile hranom i pričom. Rano ostale bez roditelja a bile roditeljice svima. Kada ne bi bilo rana na ljudima, teško da bi i sućut postojala. A na Turnju smo živjeli isključivo od tuđe sućuti.
Vrata pakla
Nekako sa zimom stigle su vijesti o mogućem povratku. Kući. To je samo značilo da se rat priprema. S tim pričama krenuli su i samoprozvani regruteri. Priključila im se masa na ulici. Razvlačila se gusjenica glasova što su prozivali kukavice ispod ženske suknjice. Nosila ih je buka i neka mračna strast. Kao da se otvaraju vrata paklena. Što ako tatu povuku za sobom. U bezdan. Masa se valjala, zavlačila dernjavom bez pardona i pitanja ispod ženskih suknji. Bilo je pitanje muške časti njihovom se urliku odazvati. Ličilo je to sve na ručak koji je prokuhao i provrio, na rubu je da se preko ruba prelije. Vruće je i opasno, i ako nisi u toj masi, mogla bi te smjesa iz posude dobro opeći, živa skuhati i spaliti. A onda se iz našeg dvorišta izdvojio Garin, uputio prema zapjenjenim urlicima. Svi su, na trenutak, zamukli. Kao da se neko iznimno dragocjen priključio. I bio je. Čist poput suze. Savršena žrtva za paklenu zvijer. Njena su razjapljena usta bila zadovoljna. Brzo se među njima utopio. Krenula je dalje ta rulja prozivati, a mi smo ostali sigurni, netaknuti. Garin nas je spasio, otkupio svojim odlaskom. Nitko ne bi rekao, a još manje očekivao, da će se on tako brzo odazvati, bez pogovora, i sa osmijehom. Iako ga niko nikad nije vidio nenasmijana. Stajala je na balkonu Gara, njegova supruga, i neutješno proklinjala: ako sad odeš, ne moraš se ni vraćati. Nije se osvrtao, nije se od nje čestito ni oprostio. Bez puno riječi i prava rastanka, odlazio je okrenut leđima. Kao da mu je svejedno. A nije.
Zbog njene valovite i vrane kose, koja za razliku od njena lica, nije starila, zvali su je svi Garom. Vilinske dužine, izazivala je zavist i podrugljivost. Baba, pa se češlja ko djevojčica. I nije im samo kosa davala za pravo da je vrijeđaju. Bio je tu, uvijek pored nje i taj njen lijepi muž, mlađi od nje decenijama, nevina i blaga izraza lica, jedna od onih osoba što uvijek blista, pa ne znaš odakle sva ta ljepota dolazi. Pa se pitali: stara vještica, čime ga je začarala. Njega opet nitko nikada nije vidio neraspoložena. Ali ono što je ljudima do kraja smetalo, i zloću u njima izazivalo, bilo je njegovo iskreno divljenje i nježnost u njezinoj blizini. Njemu je bila i najljepša i najbolja i sve što drugi nisu vidjeli. Ili on nije vidio sve što drugi jesu svakodnevno. I nije bilo vremena koje nisu proveli zajedno sve otkad su se upoznali. Sve je to, a i više, ljudima smetalo. Kao kurje oko ih boljelo i žuljalo. Tako i toliko da su mu pravo ime, rođeno, od roditelja dobiveno, svjesno zaboravili i zatrli, i prozvali ga Garinim. Bila je to posprdna objava, da on samom sebi više ne pripada, i nema svoga imena, niti svoga muškog ja, nego njoj, isluženoj udovici pripada. Rijetki su bili takvi muški izrodi, i znalo ih se tako, u jeziku i društvu kažnjavati. Valjalo ih se vratiti u pretijesne kalupe, a ako to već neće, trajno će ih svojom sprdnjom obilježiti. Jer običaj je nalagao da žena mužu pripada, i njegovo ime na sebe uzima. Bilo je neophodno i prirodno da žensko na sebe zaboravlja, ali kad muško iskoči iz takva tora, zajednica to ne zaboravlja. Samo, Garin je bio čovjek mudar i sabran, i nije ga se ticala ta njihova politika. Po prirodi senzibilan i osjetljiv na darove predviđanja, nekako je znao da se nema baš puno vremena osvrtati, i tako je po svome i dalje živio, polako, blago i sabrano, nikad bez osmijeha i nikad bez njene blizine. Nije bilo u njemu ni mržnje ni zamjeranja, a i to je smetalo ljudima. Baš kao da im tom svojom bezazlenom ljepotom i dobrotom odvaljuje šamare od kojih im ispadaju zubi i trne vilice. I znali su, bit će prilika, da mu istom mjerom uzvrate, samo ispod pojasa. I dočekali su. Poziv u rat. Kažu i da je umro sa osmjehom na usnama. Neki su opet pričali da je srljao namjerno, samo ne bi li se spasio. Bio je među prvima. Konačno joj uteko. Svašta su ljudi pričali. Ona je svakim danom postajala sve teža i hladnija, santa leda, daleko je od ljudi plutala. Uostalom, dobro je znala, kako bi je kaznili da nije u rat pošao. Samo joj bilo žao, što ga je klela onoliko. Više se nije udavala a ni kosu vranu puštala.
Kućica za puževe/4
Novog svijeta golemovanje
Bilo je u našoj mljekari neke neizrecive tople jednostavnosti, sve odbačeno, polomljeno i trošno tu je zaživjelo. I kada bi pomislili kako nema ničega ispod te lomne naslage ruševina, našla bi se neka dragocjenost, nešto što bi u kuću ugradili. Roditeljski posao nalikovao dječjem, igri. Djeca se igrala odraslih, a oni se igrali djece. Dok je otac rukama zidao furunu, lijepio cigle ilovačom, žutom kordunskom, mjesio, prevrtao, mjerkao i slagao, meni se sve činilo kako bi iz te smjese mogao Adama i Evu umijesiti, pa ispeći. Neki novi svijet za nas golemovati.
U hrpama razvalina i bezbojna bezmirisna smeća pronašao bi komadić stakla, škriljca, proglasio ga nebrušenim dijamantom a onda od njega sagradio dvorac iz snova.
Primijetila sam tada, ljudi su kao kuće, kuće kao ljudi. Iza čvrstih armiranih konstrukcija krije se neslućena snaga, sklona lomovima. Kao što se kuće urušavale tako se i ljudi urušavali. Fasade bi postale porozne, prozori lomni i krhki, temelji i čelične konstrukcije poljuljani, tlo sklisko, nestabilno.
Roditelji su imali plan, svaki dan iznova, krpali bi pokidane dijelove, uz prvu jutarnju kavu podijelili kućne poslove, šta će se raditi, koji dio kuće dodatno osigurati. Imali su plan. Ostati čvrsti. Ne srušiti se pod teretom.
Mati bi kruh podmijesila, a brat i ja nosili preko njiva kod dida Zare i babe Zarince, na pečenje. Naša furuna nije bila za to opremljena, a njih dvoje su imali pravi šporet, u pravoj pravcatoj kamp kućici. Živjeli pomalo osamljeno i izolirano od ostatka kampa, na zelenoj uzvisini. Podsjećalo ih to na njihovo selo i kuću zadnju i odvojenu od ostatka naselja. Kada bi ih netko i tražio, rekli bi im ovakve precizne upute, ideš tuda i tuda i kad pomisliš da si se izgubio e onda još ideš malo naprijed i eto ih.
Baš prije nego što su izbjegli, obišli su cijeli Jadran u kamperu. Sanjala sam tako, s tepsijom u rukama, pred mojim očima prosuo bi se Jadran unedogled, po Slunjskim brdima, sve dokle oko dopire. Sanjala sam moje i bakine gradove, šarenu vrevu oko palca Grgura Ninskog, most do Čiova, masiv Biokova, sve razbacane po brdima, i kako ispraćamo brodove iz Splitske luke. Jedna riječ premjestila bi sva brda, granice i žice, jer jedno pored drugog stoje i ono što postoji i ono što ne postoji. Granica između je porozna, naročito za one što znaju sa riječima.
Kad bi se kruh ispekao, cijeli kamper bi toplotom mirisao. Vruć kruh nosili bi trčeći preko kukuruznih polja jer smo znali koliko toplina kruha naše obraduje. Mljekara bi od tog kruha sva na kuću mirisala. Samo što, nikad je kućom nismo nazvali. Rekli bi, idemo u mljekaru.
Na Turnju se nismo zaključavali. Zaključavanje je strah. Na Turnju se ničega nismo bojali. Nismo imali ništa za zaključati, ništa za izgubiti, osim nas samih. Bili smo svedeni na golu rudimentarnost, jer nismo ništa posjedovali osim vlastite kože. A to je zapravo jako dobro, to je samo značilo da nas više niko ne posjeduje. Više nikome ne pripadamo.
Gospa iz Međugorja
Knjiga nije bilo u kampu. Pakao je odsutnost lijepih riječi, i zato sam čitala u sjećanju. Nije postojalo vrijeme bez riječi. S jednakom lakoćom moglo se izbrisati i uništiti stare, a izmisliti nove. Lakoća se prenijela i na zemlje i ljude, kuće, sve što imamo. Sve je moglo vrlo jednostavno nestati a na tome nešto novo iznići. Ili jednostavno ništa. Turanj je bio to ništa. Procjep u vremenu između uništavanja i stvaranja.
Znam kako sam se osjećala. Kao pionir iz Ćopićevih romana, jako važno. I sposobno. Svaki bi dan bratu i meni povjerili važne, ozbiljne zadatke, recimo donijeti vodu s cisterne. Stajali bi u stonoginom redu, otac bi došao na kraju i uprtio kanistere. Na početku, znajući čija nas vojska napaja, rekla sam bratu da nikome ne govori svoga imena. Da ga zaboravi. Odozdo je na mene potvrdno klimao glavom. Odozdo je u mene gledala odrasla osoba. Oko nas bi se žene u dimijama sašaptavale: oni su Hrvati gluho bilo. Srce moje, šaptale bi sažaljivo. Mi se pravili da ne vidimo, da ne čujemo.
Nekad bi nas otac vodio u šetnju kampom. Voljeli smo ići u te istraživačke pohode. Tko zna kakvo nas je blago tamo čekalo, ispod masiva nasukane šute, crijepa, polomljenih oluka.
Jednom je izronio malu pločicu s likom Gospe iz Međugorja. Suvenir sa hodočašća po ruševinama. Dobila je počasno mjesto na zidu mljekare. Ispod su police, inventar izbjegličke kuće: foto albumi, dva limena lonca i dva pripadajuća limena poklopca, četiri plastična crvena tanjura, dvije viljuške s plastičnim drškama, dvije kašike s plastičnim drškama, jedna tepsija kupljena od staroga Termita. Sve uredno posloženo, zaklonjeno zavjesama, ručno šivanim.
Škola na ulici
Bilo je neke živosti i žilavosti u uspostavljanju naselja na Turnju. Otvorilo se prvo improvizirano kino, u šatoru s jednim televizorom, privlačilo je ljude željnih vijesti i druženja. Otvorena je i prva mesnica. Pokretna trgovina dolazila u točno određene dane. Nju su vodili lokalni ljudi. Zadigli bi ceradu i prodavali sve što nam je u takvom životu napola na ulici, napola u kući moglo zatrebati. Za sve što u tom trenu dvije trgovkinje nisu imale, primale bi narudžbe. Sljedeći put osvanulo bi i to na podovima kamiona. Voće, povrće, baterije, baterijske lampe, sve ono čega nije bilo u humanitarnoj pomoći. Tu su zastajale naše šetnje, kod trgovine, pa oko mesnice, sve do tog prvog punkta, gdje se sve važno događalo. Njegove šetnje imale su poučan karakter, vodao bi nas i davao smjernice za život, upute. Kako škole nije bilo, otac je bio zadužen za naše školovanje, brat i ja prošli smo njegovu obuku. Sastojala se od svakodnevnih šetnji, upoznavanja geomorfologije terena, izoštravanje oka za uporabljive predmete, ispod mora šute. Svaki je papirić bio dragocjen, jer humanitarna nije pokrivala sve potrebe. Stare zavjese, pa makar i veličine maramice, stari ekseri, sve što može zatrebati, jer šteta je da propada. Uz svu tu fiskulturu tijela i duha, tumačio je, odgovarao na pitanja, držao časove društvenog uređenja, pa bi pojasnio da na jedinici, elitnom dijelu kampa žive guzonje, šverceri, ratni profiteri, oni su uvijek bliže vatri. Tu je naravno ambulanta Crvenoga križa, naravski, jer su i najveće seronje redoviti pacijenti. Podebljao bi poučak na prvi punkt: tu žive oni bliže vatri, lopovi, šverceri nafte i oni što su se u ratu nakrali. Rat je zapravo veliko potkradanje a domoljublje dimna zavjesa. Učio nas je da volimo mjesto koje smo sami sebi izabrali, na desetom punktu, tamo je nama najbolje, ovdje na jedinici samo smo siromašne turiste.
Svaki punkt imao je svoje povjerenike za dijeljenje humanitarne pomoći. Humanitarna roba, koja bi i ako došla do desetke, već bila značajno prorijeđena. Otimalo bi se za svaki komad robe. Za novi šporet, bubanj, koji bi nas bolje grijao, otac je izvukao kaiš, sav pozelenio od vlage, kao da je izrastao iz nekog šumskog panja punog mahovine. Juso, humanitarni povjerenik se sažalio. A na obroncima uz Koranu, na prvom punktu zelenio se odbačeni, pljesnivi kruh. Guzonje su se bunile kako ne mogu samo kruh jesti. Pa su ga bacali.
Ponekad bi, iz dosade, sve do žice prošetali, i nadvirivali se preko nje. Zrak slobode jednako je mirisao. Na ustajalost i vlagu. Kad bi se susreli sa pogledom mladaca u hrvatskim uniformama, jasnije bi sebe sami vidjeli. Bili smo tačno ono što je otac o nama govorio, zadnja bijeda i sirotinja, i bilo je još nečega, jasnije smo vidjeli kakva je naša startna pozicija. Začelje. Mi smo mješanci sumnjiva podijetla, a oni su čistokrvni koker španijeli. I zato otac govori, mi ćemo djeco, još malo, pa pravac svojoj kući. Mi nigdje drugo ne pripadamo. Njihove štenare nisu ništa bolje od moje kućice.
Prometej i čokolada
Tuga koja se nastanjivala u trbuhu Juce Palajnera, sada je čuda porađala. Naime, trbuh mu je unatoč nestašice rastao. A kada bi novo čudo porodio, trbuh bi se malo smanjio. Onda bi otac hodao, lutao, lunjao, svijet gledao, i što bi duže hodao, trbuh bi se u staru mjeru vraćao, kao tijesto rastao, napinjao. Sve dok ne bi opet novo čudo porodio. Prometej je bio mala maca za Jucu Palajnera. On je za svoje kućne bogove izmišljao, kuvao, mijesio, čokoladu krao, iz ničega novi svijet stvarao.
Recimo, povjerenik za humanitarnu, Juso, dva je konja imao, zatim konjsku zapregu, ženu i dvije odrasle kćeri, stasite ljepotice. Istim ih je tim redom Juso obožavao. A kćeri, krasotice, iz dana u dan, ponavljale su isti ritual. Prale veš na povišenom betonu ispred garaže u dvorištu, prale, ispirale, vodu donosile, mahale dugim pletenicama. Dio igre bilo je i gledanje, istančanih rituala. A uz to, zamišljala sam i da je Juso lik iz romana Zane Grey-a i svojom zapregom juri kroz preriju našega kampa. Jedne prilike Indijanci provale u njegov prerijski dom i otmu dvije kćeri ljepotice. Domišljati i hrabri Juso Grey odlazi sam samcat kod starog poglavice i podmiti ga tekućom čokoladom i tako na prevaru vrati svoje dvije kćeri ljepotice. I one onda sretno i bezbrižno do kraja svog života ispiru veš i duge gaće Jusine. Otac je pak razmišljao, da nema šanse, da bi netko nešto radio besplatno, a pogotovo tuđu robu dijelio, i da taj i takav dobrotvor, mora imati skrivene zalihe. Svakako ne skuplja viškove robe u prahu. Nečim se on boljim isplaćuje. Rovario i kopao dok na zlatnu žicu nije nabasao. U punoj zaprezi Jusinoj tekla je u zavidnim količinama čokolada u plastičnim polulitrenim narandžastim bocama, među ostalim zalihama humanitarne pomoći. Ukrao je dvije. Danima smo ćeifili sve pomalo u toj čokoladi, sve ismijavajući Jusu kako mu nešto fali. Nek stisne, pa pisne. I svi će znati da nam nije podijelio šta nas je sljedovalo. Nadalje, tvrdio je kako se ne može ukrasti nešto što ne postoji. Zvao je to Jusina kontradikcija.
Za svetoga Nikolu dobili smo igračke. Nisam očekivala ništa, samo sam se brinula jer će brat spoznati da sveti Nikola ne obilazi izbjegličke kampove na teritoriju Unpa zone i Sao Krajine.
Tih je dana otac popravljao generator u šatoru Crvenoga križa, i iskamčio za trud i rad par plišanih medvjedića što su ih dijelili samo u posebnim prigodama i posebnim ljudima. I tako nas je sveti Nikola ipak pohodio. Znao je doći sasvim neočekivano i u nekim drugim prigodama. Naročito kad bi mojima kave ponestalo, kronično, tad bi se pojavio sa komšinicama iz garaže, starim Muslimankama u šarenim dimijama i mlinom za kavu u rukama. Došle bi, mljele kavu, mljele riječi, posjedile, popile kavu i otišle. Mati bi ih počastila kolačima, vojničkim keksima s preljevom od kakaa u prahu. Sve su koristile isti recept: mlijeko u prahu, kakao u prahu, šećer, sve zakuhati i kekse premazati. Čas posla. Savršen recept za besklasno društvo. Svi ih vole i svi jedino njih jedu.
Tih su nas dana roditelji naši ponovo rodili. Umjesili nas od blata i otpada, učvrstili ekserima i šarafima, da nas nijedan metak i geler ne okrzne, da nas glad ne dodirne, napravili nam splavove pomoćne, naučili nas kormilariti i veslati, da se ne podušimo u vodama ustajalim, osrednjim, nego da ih zatalasamo. Vodu probudimo. Oblikovali nam mozgove da uvijek rade po svome, u svoje se pouzdaju i maštom sve stvaraju. Dali nam oči nove, bistrije, da vide, tamo gdje je ništa, tu su mogućnosti nebrojene. Neka drugi recikliraju, i svijet prepravljaju, vi ga stvarajte. Može se svijet popravljati i krpati, samo što će se zakrpe potrošiti. Ne, svijet treba iznova stvoriti.
Vlaga
Samo, protiv vlage nismo mogli nikako. Pojavila se s prvim mrazevima i zebljičavim jutrima, i sve otada nije posustajala. Guste kiše umnažale su crne tačke svakoga dana. Brisali bi ih suhom krpom. I tako obrisane, ostavljale su za sobom mutan trag i miris vlažnih podruma, vlažne šume, vlažne zemlje, zida što se osipa. Kao da se vlaga skitala tko zna kuda prije nego što se kod nas uselila. Kao da nas je pratila kroz šumu, dok smo bili u drvima, u našim šetnjama po tuđim razvalinama, kao da smo je nonšalantno unijeli zajedno s drugim tuđim stvarima.
Kada je otac godinama poslije toga obolio, rak na njegovim nogama manifestirao se u vidu crnih tačkica. Sva ta vlaga konačno ga je sustigla. Kao da se u njega još na Turnju uselila.
Novog svijeta golemovanje
Bilo je u našoj mljekari neke neizrecive tople jednostavnosti, sve odbačeno, polomljeno i trošno tu je zaživjelo. I kada bi pomislili kako nema ničega ispod te lomne naslage ruševina, našla bi se neka dragocjenost, nešto što bi u kuću ugradili. Roditeljski posao nalikovao dječjem, igri. Djeca se igrala odraslih, a oni se igrali djece. Dok je otac rukama zidao furunu, lijepio cigle ilovačom, žutom kordunskom, mjesio, prevrtao, mjerkao i slagao, meni se sve činilo kako bi iz te smjese mogao Adama i Evu umijesiti, pa ispeći. Neki novi svijet za nas golemovati.
U hrpama razvalina i bezbojna bezmirisna smeća pronašao bi komadić stakla, škriljca, proglasio ga nebrušenim dijamantom a onda od njega sagradio dvorac iz snova.
Primijetila sam tada, ljudi su kao kuće, kuće kao ljudi. Iza čvrstih armiranih konstrukcija krije se neslućena snaga, sklona lomovima. Kao što se kuće urušavale tako se i ljudi urušavali. Fasade bi postale porozne, prozori lomni i krhki, temelji i čelične konstrukcije poljuljani, tlo sklisko, nestabilno.
Roditelji su imali plan, svaki dan iznova, krpali bi pokidane dijelove, uz prvu jutarnju kavu podijelili kućne poslove, šta će se raditi, koji dio kuće dodatno osigurati. Imali su plan. Ostati čvrsti. Ne srušiti se pod teretom.
Mati bi kruh podmijesila, a brat i ja nosili preko njiva kod dida Zare i babe Zarince, na pečenje. Naša furuna nije bila za to opremljena, a njih dvoje su imali pravi šporet, u pravoj pravcatoj kamp kućici. Živjeli pomalo osamljeno i izolirano od ostatka kampa, na zelenoj uzvisini. Podsjećalo ih to na njihovo selo i kuću zadnju i odvojenu od ostatka naselja. Kada bi ih netko i tražio, rekli bi im ovakve precizne upute, ideš tuda i tuda i kad pomisliš da si se izgubio e onda još ideš malo naprijed i eto ih.
Baš prije nego što su izbjegli, obišli su cijeli Jadran u kamperu. Sanjala sam tako, s tepsijom u rukama, pred mojim očima prosuo bi se Jadran unedogled, po Slunjskim brdima, sve dokle oko dopire. Sanjala sam moje i bakine gradove, šarenu vrevu oko palca Grgura Ninskog, most do Čiova, masiv Biokova, sve razbacane po brdima, i kako ispraćamo brodove iz Splitske luke. Jedna riječ premjestila bi sva brda, granice i žice, jer jedno pored drugog stoje i ono što postoji i ono što ne postoji. Granica između je porozna, naročito za one što znaju sa riječima.
Kad bi se kruh ispekao, cijeli kamper bi toplotom mirisao. Vruć kruh nosili bi trčeći preko kukuruznih polja jer smo znali koliko toplina kruha naše obraduje. Mljekara bi od tog kruha sva na kuću mirisala. Samo što, nikad je kućom nismo nazvali. Rekli bi, idemo u mljekaru.
Na Turnju se nismo zaključavali. Zaključavanje je strah. Na Turnju se ničega nismo bojali. Nismo imali ništa za zaključati, ništa za izgubiti, osim nas samih. Bili smo svedeni na golu rudimentarnost, jer nismo ništa posjedovali osim vlastite kože. A to je zapravo jako dobro, to je samo značilo da nas više niko ne posjeduje. Više nikome ne pripadamo.
Gospa iz Međugorja
Knjiga nije bilo u kampu. Pakao je odsutnost lijepih riječi, i zato sam čitala u sjećanju. Nije postojalo vrijeme bez riječi. S jednakom lakoćom moglo se izbrisati i uništiti stare, a izmisliti nove. Lakoća se prenijela i na zemlje i ljude, kuće, sve što imamo. Sve je moglo vrlo jednostavno nestati a na tome nešto novo iznići. Ili jednostavno ništa. Turanj je bio to ništa. Procjep u vremenu između uništavanja i stvaranja.
Znam kako sam se osjećala. Kao pionir iz Ćopićevih romana, jako važno. I sposobno. Svaki bi dan bratu i meni povjerili važne, ozbiljne zadatke, recimo donijeti vodu s cisterne. Stajali bi u stonoginom redu, otac bi došao na kraju i uprtio kanistere. Na početku, znajući čija nas vojska napaja, rekla sam bratu da nikome ne govori svoga imena. Da ga zaboravi. Odozdo je na mene potvrdno klimao glavom. Odozdo je u mene gledala odrasla osoba. Oko nas bi se žene u dimijama sašaptavale: oni su Hrvati gluho bilo. Srce moje, šaptale bi sažaljivo. Mi se pravili da ne vidimo, da ne čujemo.
Nekad bi nas otac vodio u šetnju kampom. Voljeli smo ići u te istraživačke pohode. Tko zna kakvo nas je blago tamo čekalo, ispod masiva nasukane šute, crijepa, polomljenih oluka.
Jednom je izronio malu pločicu s likom Gospe iz Međugorja. Suvenir sa hodočašća po ruševinama. Dobila je počasno mjesto na zidu mljekare. Ispod su police, inventar izbjegličke kuće: foto albumi, dva limena lonca i dva pripadajuća limena poklopca, četiri plastična crvena tanjura, dvije viljuške s plastičnim drškama, dvije kašike s plastičnim drškama, jedna tepsija kupljena od staroga Termita. Sve uredno posloženo, zaklonjeno zavjesama, ručno šivanim.
Škola na ulici
Bilo je neke živosti i žilavosti u uspostavljanju naselja na Turnju. Otvorilo se prvo improvizirano kino, u šatoru s jednim televizorom, privlačilo je ljude željnih vijesti i druženja. Otvorena je i prva mesnica. Pokretna trgovina dolazila u točno određene dane. Nju su vodili lokalni ljudi. Zadigli bi ceradu i prodavali sve što nam je u takvom životu napola na ulici, napola u kući moglo zatrebati. Za sve što u tom trenu dvije trgovkinje nisu imale, primale bi narudžbe. Sljedeći put osvanulo bi i to na podovima kamiona. Voće, povrće, baterije, baterijske lampe, sve ono čega nije bilo u humanitarnoj pomoći. Tu su zastajale naše šetnje, kod trgovine, pa oko mesnice, sve do tog prvog punkta, gdje se sve važno događalo. Njegove šetnje imale su poučan karakter, vodao bi nas i davao smjernice za život, upute. Kako škole nije bilo, otac je bio zadužen za naše školovanje, brat i ja prošli smo njegovu obuku. Sastojala se od svakodnevnih šetnji, upoznavanja geomorfologije terena, izoštravanje oka za uporabljive predmete, ispod mora šute. Svaki je papirić bio dragocjen, jer humanitarna nije pokrivala sve potrebe. Stare zavjese, pa makar i veličine maramice, stari ekseri, sve što može zatrebati, jer šteta je da propada. Uz svu tu fiskulturu tijela i duha, tumačio je, odgovarao na pitanja, držao časove društvenog uređenja, pa bi pojasnio da na jedinici, elitnom dijelu kampa žive guzonje, šverceri, ratni profiteri, oni su uvijek bliže vatri. Tu je naravno ambulanta Crvenoga križa, naravski, jer su i najveće seronje redoviti pacijenti. Podebljao bi poučak na prvi punkt: tu žive oni bliže vatri, lopovi, šverceri benzina i oni što su se u ratu nakrali. Rat je zapravo veliko potkradanje a domoljublje dimna zavjesa. Učio nas je da volimo mjesto koje smo sami sebi izabrali, na desetom punktu, tamo je nama najbolje, ovdje na jedinici samo smo siromašne turiste.
Svaki punkt imao je svoje povjerenike za dijeljenje humanitarne pomoći. Humanitarna roba, koja bi i ako došla do desetke, već bila značajno prorijeđena. Otimalo bi se za svaki komad robe. Za novi šporet, bubanj, koji bi nas bolje grijao, otac je izvukao kaiš, sav pozelenio od vlage, kao da je izrastao iz nekog šumskog panja punog mahovine. Juso, humanitarni povjerenik se sažalio. A na obroncima uz Koranu, na prvom punktu zelenio se odbačeni, pljesnivi kruh. Guzonje su se bunile kako ne mogu samo kruh jesti. Pa su ga bacali.
Ponekad bi, iz dosade, sve do žice prošetali, i nadvirivali se preko nje. Zrak slobode jednako je mirisao. Na ustajalost i vlagu. Kad bi se susreli sa pogledom mladaca u hrvatskim uniformama, jasnije bi sebe sami vidjeli. Bili smo tačno ono što je otac o nama govorio, zadnja bijeda i sirotinja, i bilo je još nečega, jasnije smo vidjeli kakva je naša startna pozicija. Začelje. Mi smo mješanci sumnjiva podijetla, a oni su čistokrvni koker španijeli. I zato otac govori, mi ćemo djeco, još malo, pa pravac svojoj kući. Mi nigdje drugo ne pripadamo. Njihove štenare nisu ništa bolje od moje kućice.
Prometej i čokolada
Tuga koja se nastanjivala u trbuhu Juce Palajnera, sada je čuda porađala. Naime, trbuh mu je unatoč nestašice rastao. A kada bi novo čudo porodio, trbuh bi se malo smanjio. Onda bi otac hodao, lutao, lunjao, svijet gledao, i što bi duže hodao, trbuh bi se u staru mjeru vraćao, kao tijesto rastao, napinjao. Sve dok ne bi opet novo čudo porodio. Prometej je bio mala maca za Jucu Palajnera. On je za svoje kućne bogove izmišljao, kuvao, mijesio, čokoladu krao, iz ničega novi svijet stvarao.
Recimo, povjerenik za humanitarnu, Juso, dva je konja imao, zatim konjsku zapregu, ženu i dvije odrasle kćeri, stasite ljepotice. Istim ih je tim redom Juso obožavao. A kćeri, krasotice, iz dana u dan, ponavljale su isti ritual. Prale veš na povišenom betonu ispred garaže u dvorištu, prale, ispirale, vodu donosile, mahale dugim pletenicama. Dio igre bilo je i gledanje, istančanih rituala. A uz to, zamišljala sam i da je Juso lik iz romana Zane Grey-a i svojom zapregom juri kroz preriju našega kampa. Jedne prilike Indijanci provale u njegov prerijski dom i otmu dvije kćeri ljepotice. Domišljati i hrabri Juso Grey odlazi sam samcat kod starog poglavice i podmiti ga tekućom čokoladom i tako na prevaru vrati svoje dvije kćeri ljepotice. I one onda sretno i bezbrižno do kraja svog života ispiru veš i duge gaće Jusine. Otac je pak razmišljao, da nema šanse, da bi netko nešto radio besplatno, a pogotovo tuđu robu dijelio, i da taj i takav dobrotvor, mora imati skrivene zalihe. Svakako ne skuplja viškove robe u prahu. Nečim se on boljim isplaćuje. Rovario i kopao dok na zlatnu žicu nije nabasao. U punoj zaprezi Jusinoj tekla je u zavidnim količinama čokolada u plastičnim polulitrenim narandžastim bocama, među ostalim zalihama humanitarne pomoći. Ukrao je dvije. Danima smo ćeifili sve pomalo u toj čokoladi, sve ismijavajući Jusu kako mu nešto fali. Nek stisne, pa pisne. I svi će znati da nam nije podijelio šta nas je sljedovalo. Nadalje, tvrdio je kako se ne može ukrasti nešto što ne postoji. Zvao je to Jusina kontradikcija.
Za svetoga Nikolu dobili smo igračke. Nisam očekivala ništa, samo sam se brinula jer će brat spoznati da sveti Nikola ne obilazi izbjegličke kampove na teritoriju Unpa zone i Sao Krajine.
Tih je dana otac popravljao generator u šatoru Crvenoga križa, i iskamčio za trud i rad par plišanih medvjedića što su ih dijelili samo u posebnim prigodama i posebnim ljudima. I tako nas je sveti Nikola ipak pohodio. Znao je doći sasvim neočekivano i u nekim drugim prigodama. Naročito kad bi mojima kave ponestalo, kronično, tad bi se pojavio sa komšinicama iz garaže, starim Muslimankama u šarenim dimijama i mlinom za kavu u rukama. Došle bi, mljele kavu, mljele riječi, posjedile, popile kavu i otišle. Mati bi ih počastila kolačima, vojničkim keksima s preljevom od kakaa u prahu. Sve su koristile isti recept: mlijeko u prahu, kakao u prahu, šećer, sve zakuhati i kekse premazati. Čas posla. Savršen recept za besklasno društvo. Svi ih vole i svi jedino njih jedu.
Tih su nas dana roditelji naši ponovo rodili. Umjesili nas od blata i otpada, učvrstili ekserima i šarafima, da nas nijedan metak i geler ne okrzne, da nas glad ne dodirne, napravili nam splavove pomoćne, naučili nas kormilariti i veslati, da se ne podušimo u vodama ustajalim, osrednjim, nego da ih zatalasamo. Vodu probudimo. Oblikovali nam mozgove da uvijek rade po svome, u svoje se pouzdaju i maštom sve stvaraju. Dali nam oči nove, bistrije, da vide, tamo gdje je ništa, tu su mogućnosti nebrojene. Neka drugi recikliraju, i svijet prepravljaju, vi ga stvarajte. Može se svijet popravljati i krpati, samo što će se zakrpe potrošiti. Ne, svijet treba iznova stvoriti.
Vlaga
Samo, protiv vlage nismo mogli nikako. Pojavila se s prvim mrazevima i zebljičavim jutrima, i sve otada nije posustajala. Guste kiše umnažale su crne tačke svakoga dana. Brisali bi ih suhom krpom. I tako obrisane, ostavljale su za sobom mutan trag i miris vlažnih podruma, vlažne šume, vlažne zemlje, zida što se osipa. Kao da se vlaga skitala tko zna kuda prije nego što se kod nas uselila. Kao da nas je pratila kroz šumu, dok smo bili u drvima, u našim šetnjama po tuđim razvalinama, kao da smo je nonšalantno unijeli zajedno s drugim tuđim stvarima.
Kada je otac godinama poslije toga obolio, rak na njegovim nogama manifestirao se u vidu crnih tačkica. Sva ta vlaga konačno ga je sustigla. Kao da se u njega još na Turnju uselila.
Plavo, boje sumraka
U kasnu jesen brat je još uvijek šetao u dječačkim sandalicama i čarapicama, otac u kratkim hlačama pa su ga unproforci atletom prozvali. Vrijeme nam je još uvijek bilo naklono i još smo uvijek šetali sve do prvog punkta. Nas takve, bilo je nemoguće ne uočiti, i tete švercerice, donijele su bratu na poklon jedne dječje cipelice. Tople, futrovane. Već u idućoj šetnji je u novim cipelama došao do prvog punkta. Rodilo se jedno novo prijateljstvo i uskoro su trgovkinje postale veza sa našima u drugoj Krajini. Tako je stigao prvi paket od bakine sestre iz Banja Luke, pisma, riječi i mirisi. Kada je otvoren taj paket tetke Egidije, i kad je iz njega izašla posteljina a s njom i miris njena stana, zbog kojeg se mati rasplakala, u našu mljekaru se uvukla i zgurala cijela Banja Luka. Ulice u zimska povečerja, friška i s mirisom drvenog ugljena, a nas tri, mati, baka i ja idemo kod Egice. Zapahne nas poznati miris stubišta, ulaz u stan, s lijeve strane njena kuhinja, od nje se ne odvaja, to je njena svjetla utvrda, iz nje nas pozdravlja, eno baš nešto priprema, dovršava, samo što nije, raskomotite se, nadesno u hodniku kredenc u kojem me čekaju priče o hrabrim malim partizanima, kratak pogled na dnevni boravak gdje teča iz svoje fotelje suvereno vlada, danonoćno prati i komentira rad Skupštine. Nikada nisam nikoga upoznala tko je sjedenje u fotelji shvaćao tako ozbiljno. Tu je i Gogina djevojačka soba u kojoj ćemo spavati, puna je tajni, osjetim im žamor i miris i najradije bi je svu isprevrtala i vidjela gdje se što sakriva. Ali prava pozornica Egičina je kuhinja. Ona je napušta samo u slučaju krajnje nužde i atomske opasnosti. Vječno je nešto kuvarila. I to nije bilo samo kuhanje, to je bila vrhunska umjetnost davanja neobičnih imena sasvim običnim jelima. Laboratorij za svakodnevne eksperimente pravih omjera smjese i prstohvata začina. Egica je bila majstorica, obilazila bi tečine rođake po Srbiji, oko Dana Republike, skupljala iznutrice i ostale viškove i od njih spravljala jela zvučnih imena. Sjedile bi s njom u kuhinji, ispijale kave, strugale njeno slatko od ruža s tanjurića a onda bi baka i Egica gledale jedna drugoj u fildžan. Svaki put bi baka od svojih prijateljica s posla naučila čitati nove znakove. I onda podučavala Egicu. Jedne prilike su pustile i mene da povirim u fildžan. Duboka zagledana u mračan talog, nešto sam važno vidjela, i to ispalila: netko će pasti. One se smijale. Kad je baka na povratku pala ispred pošte u Mrkonjiću, na prozirnoj poledici, zaključila je kako imam didov dar proricanja. I dalje se smijala, jedva je čekala da ispriča didu, znala je da će ga gatanje iz kave naljutiti. A to je baš voljela, da ga naljuti. Poslije je pao Berlinski zid. Pala je i Autonomija. Znala sam da će isto tako pasti i Sao Krajina, jer sve pada. U vremenu smo padanja.
Danima sam tako, oslonjena na jastučiće što ih je mati ručno sašila i uvukla u novo skrojene jastučnice od Egičine posteljine, dozivala Banja Luku, i ona mi dolazila sa šarenim pokretnim konjićima iz Boske, pokretnim stepenicama, alejom platana ispod koje prolaze mati i baka i ljuljaju me i prenose među rukama, sretna sam, vidim smijem se, idemo kod Egice. Idemo, bitno je samo da se ide, da se može bilo gdje. Ili naprijed ili nazad. Samo da se ide. Idemo kod rodbine Štadera, imaju crnog vučjaka i crne kožne naslonjače, njihove sobe mirišu drugačije. Udišem taj miris, udišem miris novog tekstila. Pratim kanjon Vrbasa, strepim od serpentina.
Taj paket je bio utjeha. I dalje mogu ići bilo gdje zaželim i zamislim. Mirisi iz Egičine kuhinje, rum koji je stavljala na kolače, cimet, muškatni oraščić i karanfilić, stigli su ravno s nekog gusarskog broda, načinili bi miomirisni vihor i učas me prenijeli preko dalekih mora na neku bjelosvjetsku tržnicu robljem i šarenim pticama u krletkama, sumnjivim zgužvanim licima, mirodijama i začinima, plesom zmija i šuštanjem svilenih dimija. Egica je ugrabljena, i negdje usred tog šarenila čeka svoga kupca, nekog divljeg gusara, da mu do kraja života bude privatna kuharica. Teča Milan u dalekoj Banja Luci shrvan, a istovremeno ljut kao zmija ljutica, skače iz svoje najdraže fotelje i sprema se na put neizvjestan. Ne može on više tako, gledati sjednice bez Egičine palente i džigerice i nijedna debata više neće biti ista bez njena pinđura i ajvara. Sad već vidno bjesni tečo delegirao je Gogu da zauzme poziciju na njegovoj fotelji, da pamti, prati i po potrebi zapisuje, ako treba i zagalami i zagrmi na delegate te ga po njegovom sretnom povratku o svemu obavijesti. Ako se put odulji, neka ga u depeši izvijesti. O svemu. Ako baš mora, može i završiti njegov goblen, ako ne, neka ga čeka na štafelaju. On i Egica to će zajedno dovršiti. Nakon tog naloga, mogao je mirna srca preplivati oceane za svoju Egicu. Ležala bih na oblaku od cimeta i gledala u dramatičnoj završnici njih dvoje kako na šarenom ćilimu lete sve preko sedam gora i sedam mora, opskrbljeni novim zalihama ruma i mirodija. Prošlo bi mi tako cijelo poslijepodne i onaj dio dana kad se plava svjetlost neba uvlači u sobu a još je rano da se pali svijeća pa sve pratim mijene neba i njihova ćilima.
U toj plavoj jednako žive i postoje jedno i drugo, i moguće i nemoguće. Granica je tanka. Dovoljno je da jak vjetar zapuše i pomjeri granice. Lako ih je preći. U toj plavoj san je stvarniji od stvarnosti.
Egica je znala jednostavnom, sasvim svakodnevnom udahnuti magiju, pa su obične stvari postajale nesvakidašnje, posebne. Tih sam se dana zapravo igrala Egice. Bila je penzionisana medicinska sestra, radni vijek je provela na zaraznom odjelu Dječje bolnice. Valjda su je životne prilike naučile da svijetu treba dašak magije da se razbistri i razvedri. I ona i baka imale su zajedničku crtu, posebnom nekom nježnošću, ljude tetošile hranom i pričom. Rano ostale bez roditelja a bile roditeljice svima. Kada ne bi bilo rana na ljudima, teško da bi i sućut postojala. A na Turnju smo živjeli isključivo od tuđe sućuti.
Vrata pakla
Nekako sa zimom stigle su vijesti o mogućem povratku. Kući. To je samo značilo da se rat priprema. S tim pričama krenuli su i samoprozvani regruteri. Priključila im se masa na ulici. Razvlačila se gusjenica glasova što su prozivali kukavice ispod ženske suknjice. Nosila ih je buka i neka mračna strast. Kao da se otvaraju vrata paklena. Što ako tatu povuku za sobom. U bezdan. Masa se valjala, zavlačila dernjavom bez pardona i pitanja ispod ženskih suknji. Bilo je pitanje muške časti njihovom se urliku odazvati. Ličilo je to sve na ručak koji je prokuhao i provrio, na rubu je da se preko ruba prelije. Vruće je i opasno, i ako nisi u toj masi, mogla bi te smjesa iz posude dobro opeći, živa skuhati i spaliti. A onda se iz našeg dvorišta izdvojio Garin, uputio prema zapjenjenim urlicima. Svi su, na trenutak, zamukli. Kao da se neko iznimno dragocjen priključio. I bio je. Čist poput suze. Savršena žrtva za paklenu zvijer. Njena su razjapljena usta bila zadovoljna. Brzo se među njima utopio. Krenula je dalje ta rulja prozivati, a mi smo ostali sigurni, netaknuti. Garin nas je spasio, otkupio svojim odlaskom. Nitko ne bi rekao, a još manje očekivao, da će se on tako brzo odazvati, bez pogovora, i sa osmijehom. Iako ga niko nikad nije vidio nenasmijana. Stajala je na balkonu Gara, njegova supruga, i neutješno proklinjala: ako sad odeš, ne moraš se ni vraćati. Nije se osvrtao, nije se od nje čestito ni oprostio. Bez puno riječi i prava rastanka, odlazio je okrenut leđima. Kao da mu je svejedno. A nije.
Zbog njene valovite i vrane kose, koja za razliku od njena lica, nije starila, zvali su je svi Garom. Vilinske dužine, izazivala je zavist i podrugljivost. Baba, pa se češlja ko djevojčica. I nije im samo kosa davala za pravo da je vrijeđaju. Bio je tu, uvijek pored nje i taj njen lijepi muž, mlađi od nje decenijama, nevina i blaga izraza lica, jedna od onih osoba što uvijek blista, pa ne znaš odakle sva ta ljepota dolazi. Pa se pitali: stara vještica, čime ga je začarala. Njega opet nitko nikada nije vidio neraspoložena. Ali ono što je ljudima do kraja smetalo, i zloću u njima izazivalo, bilo je njegovo iskreno divljenje i nježnost u njezinoj blizini. Njemu je bila i najljepša i najbolja i sve što drugi nisu vidjeli. Ili on nije vidio sve što drugi jesu svakodnevno. I nije bilo vremena koje nisu proveli zajedno sve otkad su se upoznali. Sve je to, a i više, ljudima smetalo. Kao kurje oko ih boljelo i žuljalo. Tako i toliko da su mu pravo ime, rođeno, od roditelja dobiveno, svjesno zaboravili i zatrli, i prozvali ga Garinim. Bila je to posprdna objava, da on samom sebi više ne pripada, i nema svoga imena, niti svoga muškog ja, nego njoj, isluženoj udovici pripada. Rijetki su bili takvi muški izrodi, i znalo ih se tako, u jeziku i društvu kažnjavati. Valjalo ih se vratiti u pretijesne kalupe, a ako to već neće, trajno će ih svojom sprdnjom obilježiti. Jer običaj je nalagao da žena mužu pripada, i njegovo ime na sebe uzima. Bilo je neophodno i prirodno da žensko na sebe zaboravlja, ali kad muško iskoči iz takva tora, zajednica to ne zaboravlja. Samo, Garin je bio čovjek mudar i sabran, i nije ga se ticala ta njihova politika. Po prirodi senzibilan i osjetljiv na darove predviđanja, nekako je znao da se nema baš puno vremena osvrtati, i tako je po svome i dalje živio, polako, blago i sabrano, nikad bez osmijeha i nikad bez njene blizine. Nije bilo u njemu ni mržnje ni zamjeranja, a i to je smetalo ljudima. Baš kao da im tom svojom bezazlenom ljepotom i dobrotom odvaljuje šamare od kojih im ispadaju zubi i trne vilice. I znali su, bit će prilika, da mu istom mjerom uzvrate, samo ispod pojasa. I dočekali su. Poziv u rat. Kažu i da je umro sa osmjehom na usnama. Neki su opet pričali da je srljao namjerno, samo ne bi li se spasio. Bio je među prvima. Konačno joj uteko. Svašta su ljudi pričali. Ona je svakim danom postajala sve teža i hladnija, santa leda, daleko je od ljudi plutala. Uostalom, dobro je znala, kako bi je kaznili da nije u rat pošao. Samo joj bilo žao, što ga je klela onoliko. Više se nije udavala a ni kosu vranu puštala.