Isukrstove rane ili Pasija po Alemu

Intervju koji je vodio Zoran Đukanović preuzet je iz Strip vesti
*

Alem Ćurin, Splićanin i posvećenik ostrva Hvara, legendarni ilustrator legendarnog Feral Tribuna. Iza njega je preko hiljadu objavljenih ilustracija u Feralu i sada u tjedniku/nedeljniku Novostima… Strip autor sa samo jednim objavljenim strip albumom i gomilom leševa u ormaru (započetih ili završenih, a neobjavljenih stripova), pisac objavljivanih kratkih priča, nedopisanog romana i fascinantnih eseja o stripu. I veliko је pitanje, u njegovom slučaju, samo u njegovom, da li se sve to nabrojano uopšte može razdvojiti? Ćurin je 2012. objavio krajnje neobičnu knjigu, velikog formata, na tristotinak stranica, pod naslovom Egostriper. U stripskim, novinarskim i književnim krugovima zasuta je pohvalama. Egostripera, kao i njenog pisca nemoguće je žanrovski i medijski definisati. Književni eseji o stripu? Slikovnica? Autobiografska ispovest strip zavisnika? Nostalgična priča o izdavaštvu u Seferejotu šezdesetih godina prošlog veka? Eksperiment s idiolektom Alema Ćurina?

Jedan prijatelj mi je pre pet-šest godina obratio pažnju da je, od početka svoje karijere, Teofil Pančić govorio kao što je pisao, da je teško primetiti razliku. U obrnutoj proporciji, a on je uvek u obrnutoj proporciji prema svemu, Alem piše gotovo baš kao što usmeno pripoveda.

Između osobe koju sam intervjuisao i mene postoji krvna povezanost i zato oslovljavamo jedan drugoga sa – Svojto. Krvna zrnca koja nas povezuju su strip. Druga krvna veza je ono što nismo. Nismo nacionalisti. U intervjuju se mešaju originalna imena s transkripcijama, zavisno od toga kako su bila korišćena u različitim delovima SFRJ, ili po Alemovom sećanju.

* Tvoje ilustracije kipte stripskim jezikom. Koliko je to svestan izbor, a koliko ono što psiholozi zovu „prinudna radnja“?

– Zgodilo se igrom poznanstva, prije dvadeset i nešto ljeta, da sam postao novinski ilustrator. Kako sam već tada bio, a i još sam, ustvari „strip-invalid“, daklem bilo me je usitno ili nikako u jugoslavenskom strip prostoru, novinski roto-strojevi rijetko su vrtili moje uratke, rado sam se i objenožno podao toj iznenadnoj roto ponudi, ufajući da ću se tako napokon upisati u novine te, ako i ne baš na stranicama stripa, biti barem u njihovoj blizini. Dijelit ćemo zajedničke štamparske vonje, zagrljeni znojem kolportera i ugrijani podjednakom blizinom tople trafikantice. Kad me već nije išao strip, prihvatio sam se ilustracije.

U početku su to bile klasične ilustracije; uobičajni likovni komentar teme, no nakon par mjeseci puklo me je, procijedilo je u tuš nešto iz mojih otvorenih strip rana (pet alemâ – pet Isukrstovih rana) te se zaručilo i, na brzinu, vjenčalo s mojim crtežom. Bio je to mali šok za urednike i za moje vjerne prijatelje. Nagovarali su me i uvjeravali isti nek odustanem od takvog pristupa mediju. Za njihovo poimanje ilustracije to je bilo svetogrđe, nešto suvišno i nepotrebno. Ipak su oni odustali, a ne ja, pa tako danas istoimeni ne bi ni povjerovali nijednoj mojoj ilustraciji bez mog vlastitog komentara, pače spomenuti su se u međuvremenu natjecali u kićenju laudama moj ilustrativni rad.

Od tada, pa sve do ovih dana, dvadeset i siću godina, svaka moja ilustracija ima i tekstualni komentar same teme ili vlastitog uratka. Tokom vremena zapišale su i teritorij ilustracije i stripa i političke kolumne.

Nisam raskinuo sa stripom kako bi se posvetio ilustraciji, kao neki, već sam se mediju ilustracije priklonio kako bi imao za kruh i maslac, da se prehranim  kroz „gladne godine“ van strip branše, nedopuštajući ilustraciji da proždere stripera u meni. Svjesno sam prisilio ilustraciju na prinudni rad, neka bude moj strip na neki drugi način. Dakle – strip, samo drugim sredstvima.

* Okušao si se u žanru zvanom Alem Ćurin, a Predrag Lucić je to što si ti uradio u knjizi Egostriper i što kulminira u njenom poslednjem poglavlju, nazvao stripovnica. Kako? Zašto? Šta je to zapravo?

– U nijednom se drugom žanru nisam nikada okušao, ni kao crtač, ilustrator ili striper, ni kao pisac, osim u vlastitoimenom žanru. To je nekada davno djelovalo vrlo autistički, bilo je moje proklestvo, ali je danas prepoznato kao jedini žanrovski jezik u kojem me se može naći pa ga se trude i kao takvog razumjeti, dapače već ima i onih koji se trude sa mnom i komunicirati na tom nivou. Uče, doduše sporo, ali uče.

Apropo stripovnice, baš mi se sviđa taj naziv, nije ni moglo izgledati drugačije. Primarna ideja bila je da to bude knjiga mojih eseja o strip-autorima i nekim strip-dogodovštinama. Nisam pristao, sam sa sobom, da u toj knjizi strip detalj, kadar ili tabla, budu samo nečitke vinjete, kakva je već uhodana užanca (običaj) kod takvih izdanja, pa sam je ilustrirao s velikim kadrovima, cijelom tablom, a našlo se i kompletnih epizoda nekih strip junaka, uglavnom, iz mojega djetinstva. Svemu tome dodao sam i popriličan broj vlastitih ilustriranih komentara, tako da je od korica do korica ispao jedan kompletan autorski projekt koji je u Vjeki Đanišu (urednik Kvadrata, najznačajnijeg časopisa za kritiku i teoriju stripa u regionu – op. Z. Đ.) našao razumnog urednika i izdavača.

Svaki esej, pa i moj, je vlastiti privatni doživljaj o nečemu, dakle nikakva opća istina već, nemojmo se lagat, čista laž. Sva umjetnost je individualna, dakle lažna, nastala iz straha, strahopoštovanja ili minulog veselja, i kao takva hoda pored života kao šaptačica nade svakome sudioniku ove doline suza. “Todos es nada!” – Sve je ništa! – kažu Španjolci.  A kad nada postane opće prihvaćena istina, postaje ideologija, religija, politika, kult, obožavanje. Todos es nada!

Moja jedina nada, od djetinstva do danas, je strip i vlastita slika sebe kao stripera. Slika što me ne napušta sve ove godine. Tako je i ovo moje štivo jedna lažna slika o sebi samome i o strip velikanima i njihovim junacima. Izmaštana i izmišljena, oslonjena na neke životne fakte.

Istina je da moj otac, kao stari partizan i tvrdi komunista, ne samo da nije volio stripove, već ih je smatrao i ideološkim smećem. I baš njemu da se dogodi da mu vlastiti sin zapusti školovanje kako bi se posvetio stripu i vlastiti život stripu. Nije se nikada pomirio s tim.

Zato sam ja, u potajici, izmislio drugog oca – Hala Fostera, uvjeren da kod njega imam svo vrijeme ovoga svijeta, te da će me on očinski savjetovati u traženju vlastitih koordinata pomoću tuš-kompasa. Zato i onakav pristup Fosteru.

* Sada se stripovi prodaju kao grafički romani na počasnim mestima u elitnim knjižarama. Tvoja je knjiga, međutim, himna drvenoj trafici i novinskom stripu? I otkud ta fascinacija klasičnim stripskim jezikom?

– A s čime da budem fasciniran nego klasičnim stripovskim jezikom? Drugog jezika i nije bilo kada nas je učilo stripu. Pa zamisli djetinstvo, a i tvoje je slično, ako ne i isto, te ranu mladost, na pravdi ovih junaka: Rip Kirby, Princ Valijant, Rast Rajli, Flash Gordon, Winnetou, Svemirko, Ihtjander (iliti Morski đavo), Tim Tejlor (i Spad), Krcko i Malecki, Lunja i Maza, Čapa i Gru-Gru, Aca i Maca, Bim i Bum, Niki i Viki, Tom i Malo Medvjeđe Srce, Bwana Hardy iz Afričkih pustolovina, Bača izviđač, Fićo, Sjena iz Minulih stoljeća, Herlock Sholmes, Čelična pandža, Pauk, Coco Bill, Tom Njuškalo, Kokošja Noga, Den Deri, Tarzan, Dejvi Kroket, Kapetan Bura, Pukovnik Klifton, Fantom, Larigan, Roj Rank, Kansas Kid, Rej Karson, Cisko Kid, Džoni Hazard, Umpah-Pah, Denis vragolan, Tangi i Laverdil, Den Kuper, Srećko Munja (Talični Tom), Porodica Tarana, Pirat sa Kariba, Karl Viking, Džeri Spring, Dan iz Trojice u mraku, Koraljka i drugovi, Stari Mačak i Polagana Smrt, Zaviša… Ej!

Knjiga je nostalgična himna namjenjena izvođenju samo na elitnim mjestima u počast vlastitom djetinstvu, ili, bolje reći, nadi djetinstva, kada nismo postavljali pitanja. Himna je to prvoj, drugoj i trećoj petoljetki nakon drugog svjetskog rata, kada je djetinstvo bilo siromašno ali čisto, dok je oko nas bujala nada, neznajući još španjolski jezik. Himna je to roto junacima čije su pasice ili table završavale s NASTAVLJA SE… ili, eventualno, KRAJ EPIZODE… Himna je to tim trima točkicama koje su nam sugerirale priču kojoj nikada nema kraja.

* Geniju Hala Fostera si oprostio što je dugo vrednosno rangirao strip  daleko ispod ilustratorskog posla. Drugom geniju, Andriji Mauroviću koji se više uzdao u svoje slikarstvo, kao da nisi? Nema eseja o Mauroviću u tvojoj knjizi?

– Fosteru sam zamjerio što je stvarno znao biti pizda u odnosu na svoje kolege. Izmišljao je (k’o da mu je malo što je već izmislio Princa Valijanta) svakakve svinjarije kako bi rajcao obožavatelje i okolinu, te su ga ovi “imali rad” ugostiti u svoje vlažne snove.

Poručio sam mu: “O, genijalna starino, zašto lažeš mažeš i uokolo laprdaš pizdarije?Čemu to, Harolde Rudolfe Fosteru? Vlastitom taštinom, sam si sapunaš dasku i fino propadaš u mojim očima.”

Drugoj genijalnoj starini nisam zamjerio ništa. Kako? Pa primio me u svoju kuću, kao mladog stripera početnika, na Pantovčaku. Danas grad koji svojata prava nad bardovim imenom, niti ulicom mu se nije odužio. Jebalo se Andriji za to. Ostarjeli se genij bio odavna odrekao vlastite mladosti. Pitao me – pijem li, jebem li, pušim li. Bilo je proljeća 1978. godine – dovukao sam se do Pantovčaka, u namjeri da mu pokažem svoje prve table stripa. Zaustavio sam ga prije toga u gradu i zamolio za randevu. Pristao je. Volio je kad mu pristupaju mladi i prepoznaju ga.

Na dva pitanja odgovorio sam mu potvrdno. Prije toga je komentirao moj strip i izgadio ga. Kopiraš me, kradeš od mene, rekao je. Ti si još jedan od onih što se hoće ogrebati o mene. Ostao sam bez teksta. Nimalo pedagoškog nije bilo u njegovom obraćanju. Još piješ i jebeš, ti si ološ, dodao je. A kad sam mu rekao kako ne pušim, smirio se te me otpratio s riječima, napokon nešto pametno od tebe mladiću, iako, moram ti to reći, ništa neće biti od tebe.

Nije me uznemirio negov osoran ton, dapače. Strmopizdio sam se ulicom, pucajući od smijeha. Znao sam da je sve to krinka, sva ta njegova buka i tobož bijes, samo vapaj usamljena čovjeka željnog pažnje. Bio sam ponosan što me je primio u svoj skromni dom koji je sav davao na petrolej i prezrelo povrće. Rekao sam sebi, o da mi je biti jednoga dana kao i on.

Nisam pisao o njemu. Drugi, značajna imena jugoslavenske strip teorije su potrošili kvintale mašinskih kartica pišući. Meni je draže vedro sjećanje na njega i trudim se tu uspomenu svako malo potpaliti kroz kakav strip-scenarij, tako da je on u mene i strip junak a ne samo genije stripa.

* Već na naslovnoj stranici knjige si napisao „strip ubija“. Zašto?

– Kada sam, 1978. godine, napustio zagrebačku Likovnu akademiju (bio mi je to četvrti neispunjeni indeks do kraja) i vratio se u Split, da bi se potpuno posvetio stripu, otac me je dočeko riječima: Odvest ćeš me u grob! Danas sam uvjeren da se on te svoje prognoze držao do kraja. 1987. godine svratio sam nakratko iz Pariza kući, nek’ se okrijepim domaćom spizom kako bi se ojačan vratio natrag, gdje sam već boravio pola godine i gdje me je čekala perspektivna strip karijera. Dok sam bio doma, otac je sklopio oči, blokiravši me apsolutno. Pariz me više nije nikada vidio, a ja sam dugo godina držao strip daleko od sebe. Ta naslovnica nastala na takvom razmišljanju, kada sam se okrenuvši oko sebe, uvidio da su svi moji dragi strip učitelji, uzori i očevi, mnoge mile kolege, odavno, odnedavno ili do malo pokojni. To je svjedočenje onome – Todos es nada! Psovka i hvala, u jednom.

* Dobitnik si nagrade Grand-prix na Salonu stripa 2008. u Beogradu. Šta ti znače strip festivali?

– „Budućnost je samo propuštena sadašnjost.“ Ta mi je rečenica darovala beogradski Grand-prix. Rečeni festivali ne znače ništa ako ih propuštaš. A važni su, važni. Naročito po mentalno zdravlje stripera. Daklem, važno je tamo biti, ponovo sresti pokoju strip legendu, pa i ponekog od svoje izgubljene generacije, te upoznati ovu današnju mladost što harači evropama, amerikama i svijetom, čak i ponekog bjelosvjetskog gosta. Festivali su cehovsko urbano logorovanje. Opuštanje kičme od crtaće daske, od rokova, od urednika. Veselica na kojoj se priča o svemu i svačemu, a najmanje o stripu. Makarski MaFest, najznačajniji strip konvent na ovim prostorima, izgleda da se stvarno ugasio (razgovor je vođen 2013. kad MaFest nije održan). Šteta, neizmjerna šteta. Ne samo zato što mi je bio blizu kuće, već što je bio zauzeo ulogu koju su nekad davno držali Vinkovci, postao je opće jugoslavenskim, čak i širi. Na njemu si mogao susresti stripere od Turske pa sve do Amerike. Bez obzira što mu je nominalno bio pokrovitelj sam predsjednik države, to je pokroviteljstvo, očito, bilo labavo, deklarativno. Jebeš politiku!

* Radio si preko hiljadu političkih ilustracija za političke nedeljnike (Feral, Novosti…) i teatarskih plakata za splitsko pozorište. Tvoje ilustracije su uvek radikalno tumačenje? Kako vidiš razliku u poetici ilustracije između sebe i Mirka Ilića?

– Da, jebeš politiku jer će ona, u suprotnom, sjebati tebe! Zato se u svojim ilustracijama trudim nategnuti je do krajnosti. Pokušavam joj obznanuti da je naprosto prostitutka (neka mi sve prave profi prostitutke svijeta oproste na ovoj paraleli, njih volim i molim) i to zaražena i da nije moj željeni komad mesa. Tako da po njoj štrapam bez prezervativa, kao i po svakoj pornografiji civilizacijskoj današnjoj.

Neki su me pokušavali proglasiti i pornografom. Ne, dragi moji, pornografija je svako ljudsko djelovanje u cilju izrabljivanja čovjeka po čovjeku ili pak situacija u kojoj je jedinka nemoćna, potpuno bespomoćna, tipa: nacija, država, politika, zastava, korporacija, globalizacija, religija, siromaštvo, bolest, rak, rat, ubojstvo i na kraju smrt; sve ono šta nam krade identitet i imunitet i briše nam sjenu. A moje djelovanje je suprotiva svemu navedenome. Zajebajem, provociram, psujem i rugam se svemu tome. Ja mogu biti erotoman, to da, to potpisujem, no pornograf – nikako!

Ilić to radi mudro, racionalno, te su njegova grafička rješenja, tehnički i zanatski savršena, pametni saobraćajni znakovi unutar skućenog protestanskog koda pristojnosti. Dok je on protestant, ja sam Mediteran – ja se bunim, protestiram.

* Reci mi nešto o tvojoj pariskoj avanturi, druženju s Enki Bilalom, susretu s Danilom Kišom… kako je došlo do toga da on i Pascale Delpech prevode tvoj strip?

– U Pariz me je odvuklo obećanje jednoga tamošnjeg izdavača. Naivno sam progutao tu bjelosvjetsku udicu, povlačeći svoje radove s izložbe jugoslavenskog stripa, što se trebala održati u Parizu toga ljeta gospodnjega 1986, usprkos protivljenju selektora Darka Glavana, te u živo potražio svoje mjesto među francuskim strip bedrima. Nakon samo tri dana ispostavilo se da je moj domaćin i izdavač umrežen s pariškim podzemljem pa od štampavanja mojeg stripa neće biti ništa. Bilo je, piši kući – propalo!, skupi kufere i curik.

No nije mi se vraćalo doma podvijena repa tako skoro, te sam odlučio, usprkos nepoznavanju francuskoga jezika, sâm potražiti sreću u tom gradu, za mene, tako rano zgasle svjetlosti.

Nekako sam došao do telefonskog broja Bilala, predstavio mu se i ugovorio randevu kod njega. Samo trebalo mu je pred oči doći s nečim novim, a ne s radovima koji su me dovukli u Francusku, jer to je bilo previše avangardno i nije, sigurno, bila Enkijeva šalica čaja. Nacrtao sam tako strip Dalmatinac, osam tabli bez teksta, samo s kratkim zaključkom na kraju, jedno šest/sedam rečenica. Uželio sam se da ih vidim na francuskome, te završne rečenice. U telefonskome imeniku pronašao sam Danila Kiša i ništa me nije koštalo pokušati.

Nakon par telefonskih minuta Kiš je shvatio da nisam neki sitni emigrantski žicar što od njega iska pare, već tražim nešto skroz umobolno – da mi on bude prevoditelj! Rekao sam mu kako imam randevu s Bilalom, čuo je on za Bilala, pa bi htio tih par riječi upisati na francuskom prije što ga sretnem. Na divno čudo pristao je da mu izrecitiram tekst u slušalicu. E, tada se otvorio, čak me i pohvalio te me pitao imam li što protiv da me malčice redigira. Naravski! Što drugo da kažem. A onda je Kiš zaključio razgovor, tako što mi je rekao kako me on neće prevesti. Popizdio sam, još jedna nagazna mina, jebote, poslat ću ga u kurac, majkemi, promislio sam.  Ne, neću vas ja prevesti, nego moja drugarica Pascale Delpech, vratio me je u stvarnost. Tako je i bilo.

Te sam dane boravio kratkoročno u garsonjeri nekog prijatelja od prijateljevog prijatelja i ovisio njegovoj milosti. A taj nije imao baš neke milosti – odlučio me udaljiti s te adrese. U podne, toga i toga dana, izlaziš odavde, rekao mi je. Odlazak iz garsonjere poklapao se s danom kada mi je Kiš obećao prevod. Završio sam s crtanjem oko pet ujutro. Do osam sam sredio stvari. Nije mi se išlo leći jer još nisam imao prevod. Ipak me je savladao umor, kada me je oko deset iz sna prenuo telefon.

Da li je to Alem Ćurin? Ovde Pascale Delpech – na besprijekornome beogradskome javio se prijatni ženski glas s druge strane. Onako bunovan, bio sam šokiran, promislio sam, opet neki zajeb, pa sam poslao u kurac, u materinu, tu Beograđanku, te joj poručio da zajebaje nekoga drugoga i spustio slušalicu. Noramalno, to me je razbudilo. Došlo mi je iz guzice u glavu da bi to stvarno mogla biti Pascale Delpech; živila je u Beogradu i prevodi s srpskoga, zar ne? Jebote, koji sam kreten!, ponavljao sam i lupao glavom o pločice. Uto opet zazvoni telefon, a ja se počmem izvinjavat i prije što sam joj čuo glas. Da, bila je to Pascale, i dok sam joj se izvinjavao sve dolje do metroa i cijelim koritom Seine, ona mi je ispelovala kompletan tekst. Trebalo mi je više od dvadeset minuta da sve to pohvatam.

Cijelo je vrijeme bila majčinski strpljiva. Jednom riječi – predivna.

Enki Bilal me je primio rado, čak sam mu i kućnim prijateljem postao. Osigurao mi je randevue u Dargauda i Futuropolisa, pa sam s Claudeom Moliternijem i Jean-Marcom Thévnetom potpisao predugovore. Pariška priča otegla se punih šest mjeseci i skoknuo sam do Juge, da vidim porodicu, okrijepim se, prije no što se ozbiljnije uhvatim posla. Već sam ispričao kako je ta pariška avantura završila.

* Spoj si vrednosnog obožavanja klasičnog narativnog stripa u svojoj knjizi i istovremeno odbijanja da sam radiš takvu vrstu stripa, kako to miriš u sebi?

– Gdje da radim te stripove, i za koga? Naracija klasičnog stripa je mrtva, kao i sam sindikalni novinski strip. Posljedni veliki sindikalni strip, dakle američki, bio je Calvin & Hobbes Billa Wattersona. Njegovo gašenje poklopilo se lupom zadnjeg čavla o lijes sindikalnog stripa. Ostale su samo nepregledne šume comic-bookve. Poetika te celuloze nije mi nimalo napeta. Sam kažeš da su suvremeni stripovi grafičke novele, oslobođene svega onoga što nas je odgojilo i od nas napravilo stripofile, pače stripomane, kakvi smo danas. No usprkos tome, već sam rekao, vječno sam vjeran tim klasičarima, stalno su mi u mislima i nedaleko mene, pak, odobravajući ili ne, vire mi preko ramena, dok gradim vlastitu strip poetiku. Koja je skroz autorska, a ne sindikalna, niti urednička. Mir je u meni, iako se to, na prvu, ne bi reklo.

* Kažeš na jednom mestu da su snovi, a tvoji stripovi prepuni su snoviđenja, posledica šoka, a ne sreće?

– Da, snovi se rađaju u procjepu koji nastaje kada te premjeste iz prvobitnog kućišta (gdje si prihvato život) na pustopoljinu sistema općeprihvaćenih vrijednosti. Šok nad tom provalijom gnijezdi vječni nemir u tebi, hrani tvoju podsvijest. Ranjen si zavazda. Nisu Njemci blesavi kada za san kažu – traum.

Svi pioniri su bili svjesni toga. Od Cervantesa, pa do McCaya i Harrimana.

Kad procijedim sve što je prošlo kroz mene, na mrežici sita ostaju zanavijeke: Princ Valijant, Rip Kirby, Rasti Rajli, Maurovićevi westerni, Mali Nemo i Krazy Kat. Sva moja strip estetika i poetika smiksana je od vjerovanje u dva strip boga (Winsor McCay i George Harriman) i četiri strip sveca (Foster, Raymond, Godwin i Andrija). Sam sâm sebi podigao i zadao visoko ljestvicu koju uzaludno, eto, već godinama pokušavam barem primirisati. Živjeti takav san je prilično šokantno, a sanjati život još je i veća trauma. Sve moje strip priče posljedica su te snene neuhranjenosti.

Ipak, bez ožiljaka snova, ne dam ništa od sebe.

Alem Ćurin 07. 06. 2014.