Maj je 1995. i moj brat Haris u niskotarifnoj aviokompaniji ValuJet radi kao stjuard tek nekoliko sedmica. Taj dan su imali tri leta i posljednjim, zakazanim u kasno popodne, vraćaju se u Atlantu iz Columbusa avionom DC-9 kojem na metalnoj pločici kod ulaza piše da je proizveden još davne 1965. Praksa je da ista posada leti mjesec dana zajedno, a zadesilo se da je početak mjeseca, tako da se tog jutra prvi put susreću. Prvi je oficir, kopilot, poranio i kada ga pitaju šta u cik zore prebire po kontrolnoj ploči – kaže da hoće malo vidjeti gdje je šta?! Saznaju da dolazi iz vojne avijacije i tek je završio trening civilnog pilota s programom prilagodbe na avion DC-9. Kapetan je i sam poprilično zelen jer je prije svega par sedmica iz čina prvog oficira promoviran u glavnog pilota. Neiskustvo posade ne završava u kokpitu jer moj brat kaže da mu na tom letu prvi put, unutar tročlanog kabinskog osoblja, povjeravaju zapovjednu poziciju stjuarda broj jedan. Ostatak kabinskog osoblja su činili stjuardesa i stjuard u ranim dvadesetim sa svega par mjeseci radnog staža. Nije bilo neobično završiti u tako neiskusnoj posadi jer teško da bi ValuJet zablistao na natječaju za najpoželjnijeg poslodavca. Piloti su se zadržavali samo dok ne naberu dovoljno letačkih sati, a kabinsko osoblje dizalo sidro čim im iskrsne nešto imalo bolje.
Poletjeli su iz Columbusa na vrijeme s stopostotnom popunjenosti, svih 122 sjedišta zauzeto, očekivano trajanje leta oko sat i pol. Nakon putovanja u kojem se ništa vrijedno spomena nije dešavalo, osim što je čovjek na čovjeku i narod se vrpolji jedva čekajući preko vrata, započinju prilazak Atlanti. Taman što je trebalo provjeriti da li su putnici zakopčali pojaseve prije slijetanja, Kapetan diskretno zove kabinsko osoblje, njih sve troje, da odmah dođu u kokpit. Onda im kaže, nastojeći kontrolirati glas, da indikator na kontrolnoj ploči upozorava kako prednji točak nije izašao iz svog ležišta u trupu letjelice. Avion je star, može biti da je samo otišao senzor ili se pokvarila lampica, a opet postoji i zastrašujuća mogućnost da ih čeka prinudno ateriranje na stomak. Poseban problem je što se radi o prednjem točku koji uzdiže nos aviona, navodno je za slijetanje važniji od zadnjih.
„Stani malo“, po prvi put ga prekidam. „Zašto niste preletjeli kontrolni toranj pa da odozdo pogledaju ima li točka?“
„Uradili smo to i potvrdili su da ga vide“, odgovara klimajući glavom. Objašnjava da od te informacije nema velike fajde jer nisu znali da li je točak, izašavši napolje, uklizao u žlijeb koji ga fiksira. Ukoliko je ostao van žlijeba – neće moći izdržati težinu aviona što ga čini potpuno beskorisnim.
„Kapetan nam, dakle, kaže – narode, možda slijećemo na stomak!“, nalaktio se na stol i duboko uzdahnuo. Onda nastavio ozbiljnim glasom da je proglašena vanredna situacija i naređeno pripremanje aviona za prisilno slijetanje.
„Kao da sam na televiziji gledao“, započinjem pokušavajući se prisjetiti da li je riječ o filmu ili dokumentarcu, „kako u tim situacijama po pisti prosipaju nekakvu pjenu? Da smanje frikciju aviona koji slijeće na stomak?“
Odgovara da po pisti nisu ništa posipali, ali je kasnije primijetio gomilanje vozila hitne pomoći i vatrogasca.
„Svaki avion ima knjigu instrukcija za raznorazne situacije. Procedura za prisilno slijetanje zauzima čitavo poglavlje, dvadesetak stranica teksta koje moraš znati napamet. Sve je sadržano u dvanaest koraka od kojih je peti putnike obavijestiti o prisilnom slijetanju…“
„Kako im kažeš?“, opet uskačem. „Drugari, teška situacija… Ima li hodže u avionu da nam štogod prouči?“
Objašnjava da postoji koncizan tekst, ne duži od desetak rečenica, koji se od riječi do riječi čita putnicima. Nema nikakvog improviziranja, propisan je i regulacijama civilnog aviosaobraćaja. Svako mora znati šta se dešava i šta mu je činiti. Onda dodaje povjerljivo: „Možda nastoje izbjegnuti tužbe?!“
I tako je Harisa, zbog pozicije prvog stjuarda, zapalo saopštiti ljudima kakvo ih veselje čeka. Okrenuo se putnicima i preko razglasa pročitao tih nekoliko rečenica najsmirenijim glasom koji je uspijevao postići. Tekst je sam po sebi nastojao minimalizirati problem, spriječiti izbijanje panike. Govorio je da imaju male poteškoće pri prilasku Atlanti, izbjegavao reći tehničke probleme, tek kao uzgred spomenuo mogućnost prisilnog slijetanja.
„Džaba“, mrgodi se, „onog momenta kada izgovoriš ‘prisilno slijetanje’… Sve se mijenja!“
„Nastaje li histerija? Ljudi se bacaju, dreče, zapomažu?“
Odmahuje glavom i kaže da je zapravo nastupila grobna tišina. Svim putnicima se na licu vidjela panika i problijedjeli su. Možda čovjek jednostavno u tim trenutcima, zaleđen strašnim strahom, treba vremena da procesira situaciju? „Konačno“, naglašava povisivši ton, „ne reagiraju svi isto!“
„Kako to misliš?“
Prisjeća se vrlo prisebnih ljudi, jedna starija žena se prijavila kao doktorica i nudila medicinsku pomoć. Onda ih i neki mršavi lik obavještava da je vojno lice, kaže da mu nisu strane situacije u kojima je glava u torbi, pita može li biti od kakve koristi.
„Drugi su, opet, trenutačno prevrnuli“, mijenja mu se boja glasa. „Sjećam se putnika koji se potpuno ukočio i zagledan u tačku ispred sebe teško disao, vidiš da mentalno nije tu. Žena ga je držala za ruku i ponavljala mu kao uplašenom djetetu da će sve biti u redu…“
„Okej, rekao si da je obavještavanje putnika peti od dvanaest propisanih koraka. Šta se još radi?“
Kaže da su naređivali putnicima da zamijene mjesta jer na nekim sjedištima nisu smjela sjediti djeca ili slabije pokretne osobe. Izabrali su i par hladnokrvnijih ljudi kojima objašnjavaju kako se otvaraju vrata i oslobađa evakuacijski tobogan, čisto da neko od putnika zna proceduru ukoliko izgine kabinska posada.
„Nikada me ljudi nisu tako gledali“, dodaje zamišljeno nakon kraće pauze. „Neopisivo, kao kakvog spasioca, svaku riječ upijaju, na svaki mig skaču poslušati. Nikada prije ni poslije toga nisam doživio takav osjećaj nekakve važnosti…“
„Možda su nastojali da ti se dopadnu? Da ih ne zaboraviš u kabini punoj dima?“
Slegnuo je ramenima ništa ne odgovorivši gestikulacijom koja me podsjetila na oca.
I tako, posade aviona u zraku oko Atlante su znale šta se dešava i poželjele im sreću, aerodromske hitne službe signaliziraju da su na pozicijama, Haris obavještava Kapetana kako su putnici spremni za prisilno slijetanje. Nije se više imalo šta raditi, sjeo je i zavezao sigurnosni pojas.
„O čemu si, majke ti, tada razmišljao? Šta čovjeku pada na pamet?“, interesira me.
„Najprije nešto kao – jesam li zaista ratno Sarajevo preturio preko glave samo da bih zijanio u ovoj nesretnoj olupini, dotrajalom avionu starijim od mene?!“
Nastavlja da su se dugo spuštali, a onda oprezno dotakli pistu, prednji točak najnormalnije funkcionira i nemaju nikakvih problema pri slijetanju. Pokazalo se da je samo indikator prolupao. Dok se rulaju po majčici zemlji putnici poplavili od zadržavanja daha počinju glasno disati.
„I onda, ima jedna stvar koju nisam znao“, nastavlja zagledan u svoje ruke. „Kada prestane opasnosti, strah se pretvara u srdžbu. Iz ljudi, koji su me domaločas gledali s dubokim poštovanjem, odjednom izbija mržnja. Nije pomogla ni budalaština koju je moj stjuard uradio… Zamisli cara, kao udri brigu na veselje i daj da se razbije led, putnicima na razglas kaže – …zar ovo nije bilo zabavno narode? Dobro došli u Atlantu, jeeeee…“
Dodaje da su šaljivdžiju teškom mukom izbavili od rulje i spasili ozbiljnog degeneka. Moj brat se provukao bez batina, ali kaže da ga nikad u životu nisu toliko psovali. Drugo, nije ni sanjao koliko puta riječ „fuck“ može biti upotrijebljena u i dalje smislenoj rečenici.
„Kako to misliš?“
„Fuck se fucking ološu, ovo je fucking zadnji put da fucking letim vašom fucking kompanijom! Fuck se! Drugi put kupujem fucking kartu u fucking Delta pa koliko god fucking koštalo…“
Klimnuo sam glavom zadivljeno, tome se više i nije imalo šta dodati.
Ima li hodže u avionu
Maj je 1995. i moj brat Haris u niskotarifnoj aviokompaniji ValuJet radi kao stjuard tek nekoliko sedmica. Taj dan su imali tri leta i posljednjim, zakazanim u kasno popodne, vraćaju se u Atlantu iz Columbusa avionom DC-9 kojem na metalnoj pločici kod ulaza piše da je proizveden još davne 1965. Praksa je da ista posada leti mjesec dana zajedno, a zadesilo se da je početak mjeseca, tako da se tog jutra prvi put susreću. Prvi je oficir, kopilot, poranio i kada ga pitaju šta u cik zore prebire po kontrolnoj ploči – kaže da hoće malo vidjeti gdje je šta?! Saznaju da dolazi iz vojne avijacije i tek je završio trening civilnog pilota s programom prilagodbe na avion DC-9. Kapetan je i sam poprilično zelen jer je prije svega par sedmica iz čina prvog oficira promoviran u glavnog pilota. Neiskustvo posade ne završava u kokpitu jer moj brat kaže da mu na tom letu prvi put, unutar tročlanog kabinskog osoblja, povjeravaju zapovjednu poziciju stjuarda broj jedan. Ostatak kabinskog osoblja su činili stjuardesa i stjuard u ranim dvadesetim sa svega par mjeseci radnog staža. Nije bilo neobično završiti u tako neiskusnoj posadi jer teško da bi ValuJet zablistao na natječaju za najpoželjnijeg poslodavca. Piloti su se zadržavali samo dok ne naberu dovoljno letačkih sati, a kabinsko osoblje dizalo sidro čim im iskrsne nešto imalo bolje.
Poletjeli su iz Columbusa na vrijeme s stopostotnom popunjenosti, svih 122 sjedišta zauzeto, očekivano trajanje leta oko sat i pol. Nakon putovanja u kojem se ništa vrijedno spomena nije dešavalo, osim što je čovjek na čovjeku i narod se vrpolji jedva čekajući preko vrata, započinju prilazak Atlanti. Taman što je trebalo provjeriti da li su putnici zakopčali pojaseve prije slijetanja, Kapetan diskretno zove kabinsko osoblje, njih sve troje, da odmah dođu u kokpit. Onda im kaže, nastojeći kontrolirati glas, da indikator na kontrolnoj ploči upozorava kako prednji točak nije izašao iz svog ležišta u trupu letjelice. Avion je star, može biti da je samo otišao senzor ili se pokvarila lampica, a opet postoji i zastrašujuća mogućnost da ih čeka prinudno ateriranje na stomak. Poseban problem je što se radi o prednjem točku koji uzdiže nos aviona, navodno je za slijetanje važniji od zadnjih.
„Stani malo“, po prvi put ga prekidam. „Zašto niste preletjeli kontrolni toranj pa da odozdo pogledaju ima li točka?“
„Uradili smo to i potvrdili su da ga vide“, odgovara klimajući glavom. Objašnjava da od te informacije nema velike fajde jer nisu znali da li je točak, izašavši napolje, uklizao u žlijeb koji ga fiksira. Ukoliko je ostao van žlijeba – neće moći izdržati težinu aviona što ga čini potpuno beskorisnim.
„Kapetan nam, dakle, kaže – narode, možda slijećemo na stomak!“, nalaktio se na stol i duboko uzdahnuo. Onda nastavio ozbiljnim glasom da je proglašena vanredna situacija i naređeno pripremanje aviona za prisilno slijetanje.
„Kao da sam na televiziji gledao“, započinjem pokušavajući se prisjetiti da li je riječ o filmu ili dokumentarcu, „kako u tim situacijama po pisti prosipaju nekakvu pjenu? Da smanje frikciju aviona koji slijeće na stomak?“
Odgovara da po pisti nisu ništa posipali, ali je kasnije primijetio gomilanje vozila hitne pomoći i vatrogasca.
„Svaki avion ima knjigu instrukcija za raznorazne situacije. Procedura za prisilno slijetanje zauzima čitavo poglavlje, dvadesetak stranica teksta koje moraš znati napamet. Sve je sadržano u dvanaest koraka od kojih je peti putnike obavijestiti o prisilnom slijetanju…“
„Kako im kažeš?“, opet uskačem. „Drugari, teška situacija… Ima li hodže u avionu da nam štogod prouči?“
Objašnjava da postoji koncizan tekst, ne duži od desetak rečenica, koji se od riječi do riječi čita putnicima. Nema nikakvog improviziranja, propisan je i regulacijama civilnog aviosaobraćaja. Svako mora znati šta se dešava i šta mu je činiti. Onda dodaje povjerljivo: „Možda nastoje izbjegnuti tužbe?!“
I tako je Harisa, zbog pozicije prvog stjuarda, zapalo saopštiti ljudima kakvo ih veselje čeka. Okrenuo se putnicima i preko razglasa pročitao tih nekoliko rečenica najsmirenijim glasom koji je uspijevao postići. Tekst je sam po sebi nastojao minimalizirati problem, spriječiti izbijanje panike. Govorio je da imaju male poteškoće pri prilasku Atlanti, izbjegavao reći tehničke probleme, tek kao uzgred spomenuo mogućnost prisilnog slijetanja.
„Džaba“, mrgodi se, „onog momenta kada izgovoriš ‘prisilno slijetanje’… Sve se mijenja!“
„Nastaje li histerija? Ljudi se bacaju, dreče, zapomažu?“
Odmahuje glavom i kaže da je zapravo nastupila grobna tišina. Svim putnicima se na licu vidjela panika i problijedjeli su. Možda čovjek jednostavno u tim trenutcima, zaleđen strašnim strahom, treba vremena da procesira situaciju? „Konačno“, naglašava povisivši ton, „ne reagiraju svi isto!“
„Kako to misliš?“
Prisjeća se vrlo prisebnih ljudi, jedna starija žena se prijavila kao doktorica i nudila medicinsku pomoć. Onda ih i neki mršavi lik obavještava da je vojno lice, kaže da mu nisu strane situacije u kojima je glava u torbi, pita može li biti od kakve koristi.
„Drugi su, opet, trenutačno prevrnuli“, mijenja mu se boja glasa. „Sjećam se putnika koji se potpuno ukočio i zagledan u tačku ispred sebe teško disao, vidiš da mentalno nije tu. Žena ga je držala za ruku i ponavljala mu kao uplašenom djetetu da će sve biti u redu…“
„Okej, rekao si da je obavještavanje putnika peti od dvanaest propisanih koraka. Šta se još radi?“
Kaže da su naređivali putnicima da zamijene mjesta jer na nekim sjedištima nisu smjela sjediti djeca ili slabije pokretne osobe. Izabrali su i par hladnokrvnijih ljudi kojima objašnjavaju kako se otvaraju vrata i oslobađa evakuacijski tobogan, čisto da neko od putnika zna proceduru ukoliko izgine kabinska posada.
„Nikada me ljudi nisu tako gledali“, dodaje zamišljeno nakon kraće pauze. „Neopisivo, kao kakvog spasioca, svaku riječ upijaju, na svaki mig skaču poslušati. Nikada prije ni poslije toga nisam doživio takav osjećaj nekakve važnosti…“
„Možda su nastojali da ti se dopadnu? Da ih ne zaboraviš u kabini punoj dima?“
Slegnuo je ramenima ništa ne odgovorivši gestikulacijom koja me podsjetila na oca.
I tako, posade aviona u zraku oko Atlante su znale šta se dešava i poželjele im sreću, aerodromske hitne službe signaliziraju da su na pozicijama, Haris obavještava Kapetana kako su putnici spremni za prisilno slijetanje. Nije se više imalo šta raditi, sjeo je i zavezao sigurnosni pojas.
„O čemu si, majke ti, tada razmišljao? Šta čovjeku pada na pamet?“, interesira me.
„Najprije nešto kao – jesam li zaista ratno Sarajevo preturio preko glave samo da bih zijanio u ovoj nesretnoj olupini, dotrajalom avionu starijim od mene?!“
Nastavlja da su se dugo spuštali, a onda oprezno dotakli pistu, prednji točak najnormalnije funkcionira i nemaju nikakvih problema pri slijetanju. Pokazalo se da je samo indikator prolupao. Dok se rulaju po majčici zemlji putnici poplavili od zadržavanja daha počinju glasno disati.
„I onda, ima jedna stvar koju nisam znao“, nastavlja zagledan u svoje ruke. „Kada prestane opasnosti, strah se pretvara u srdžbu. Iz ljudi, koji su me domaločas gledali s dubokim poštovanjem, odjednom izbija mržnja. Nije pomogla ni budalaština koju je moj stjuard uradio… Zamisli cara, kao udri brigu na veselje i daj da se razbije led, putnicima na razglas kaže – …zar ovo nije bilo zabavno narode? Dobro došli u Atlantu, jeeeee…“
Dodaje da su šaljivdžiju teškom mukom izbavili od rulje i spasili ozbiljnog degeneka. Moj brat se provukao bez batina, ali kaže da ga nikad u životu nisu toliko psovali. Drugo, nije ni sanjao koliko puta riječ „fuck“ može biti upotrijebljena u i dalje smislenoj rečenici.
„Kako to misliš?“
„Fuck se fucking ološu, ovo je fucking zadnji put da fucking letim vašom fucking kompanijom! Fuck se! Drugi put kupujem fucking kartu u fucking Delta pa koliko god fucking koštalo…“
Klimnuo sam glavom zadivljeno, tome se više i nije imalo šta dodati.