Prostorija tijesna nepodesna, tek malo veći socijalistički dnevni boravak ili prostor za sastanke u mjesnoj zajednici. Tu su scena i gledalište kazališta Arterarij, mjesta malih tragedija.
Na sceni je opet onaj isti dugi stol, ali ovaj put su stolice samo dvije, na čelu i začelju.
Glumice: Alma Prica i Dragana Varagić.
Broj likova je neizvjestan, možda četiri.
Dvije majke i po jedna kći.
Vrijeme radnje je podvostručeno: 1941. i 1991. A prije i poslije svega vrijeme sadašnjosti. U našem slučaju beskrajne i vječne sadašnjosti.
Jedna je žena, formalno gledajući, mnogo starija od druge. Ali samo je formalno tako. Njih dvije ustvari su ista generacija u dva pola stoljeća udaljena vremena.
Priča govori o jednome zagrebačkom stanu, govori o stanovanju i o protjerivanju. Priča govori o različitim obrascima pripadanja, o rodnome gradu koji te u jednom trenutku ispljune u tuđinu. Ili iz kojeg te, tačnije rečeno, u jednom trenutku ispljunu. Sam grad nije ništa kriv, a bolje bi bilo da jest.
Priča polazi od jedne banalne, tako proste i prazne situacije: od prodaje jednoga starog zagrebačkog građanskog stana.
Sve što se dalje zbiva mala je tragedija, žanr za malo veći socijalistički dnevni boravak i za publiku u kojoj sjedi tridesetak ljudi i koju, na neki vrlo čudan način, doživimo kao antički kor. Kor koji šuti, bez riječi, skamenjen.
Ekipa Arterarija nastoji se baviti živim traumama današnjice. U tijesnom i tjeskobnom prostoru i u žanru male tragedije. Za takvo što potrebna im je vrlo precizna dramaturgija. Prostor igre ograničen je, uglavnom je za stolom i tu negdje između nogu gledatelja. Mala tragedija Arterarija teatar je s najviše vrlo krupnih očiju u povijesti zagrebačkog kazališta. U ovoj predstavi o protjerivanju i istrebljivanju ljudi, o stanovima koji prestaju biti domovi i umiru bez ljudskih očiju, o jednoj tako važnoj drški na šalici koja se odlomi, ali šalica ostane cijela, u ovoj predstavi igraju oči Alme Price i Dragane Varagić, skupa s očima publike, koja nije imala namjeru igrati, koja možda i nije željela da joj se ovo dogodi. A dogodi se neki vrlo snažan emocionalni udar, nešto što se u kazalištu inače vrlo teško može doživjeti, čega ima samo u životu i možda još u velikoj književnosti.
Idejni koncept pripada Mariju Mažiću. Dramski predložak djelo je Monike Herceg. Dramaturgijom su se, kao i prošli put, bavili Dorotea Šušak i Romano Nikolić. Ali mnogo toga što se na sceni dogodi, a ponešto i što se izgovori, intervencije su Dragane Varagić i Alme Price. Mala tragedija Arterarija po nekoj je žanrovskoj nužnosti kolektivni spisateljski čin. Drukčije tu jednostavno ne može biti. Ali istovremeno, malo kad ćete vidjeti predstavu za koju vam se čini da je cijela došla iz jedne glave i iz istoga srca.
I ovu je predstavu režirao Romano Nikolić.
Ima nešto fasbinderovsko u njegovom prolasku kroz Zagreb i kroz hrvatski teatar dvadesetih godina ovoga budućeg, ne više našeg stoljeća. Arterarij trenutno je najzanimljiviji teatarski prostor u Zagrebu. Arterarij je stvarno hrvatsko narodno kazalište u kojem se igraju male obredne predstave, koje govore o tome što nas je zadesilo, što smo to drugima učinili i zašto nam se čini da smo najednom tako sami.
“Lijepi interijeri: Zagreb” predstava je koja govori o tome da nam se nije dogodilo ništa što se već nije dogodilo drugome. Govori o dvije kćeri, o dvije majke i o više od dva Zagreba.
Idite u kazalište: Arterarij – “Lijepi interijeri: Zagreb”
Prostorija tijesna nepodesna, tek malo veći socijalistički dnevni boravak ili prostor za sastanke u mjesnoj zajednici. Tu su scena i gledalište kazališta Arterarij, mjesta malih tragedija.
Na sceni je opet onaj isti dugi stol, ali ovaj put su stolice samo dvije, na čelu i začelju.
Glumice: Alma Prica i Dragana Varagić.
Broj likova je neizvjestan, možda četiri.
Dvije majke i po jedna kći.
Vrijeme radnje je podvostručeno: 1941. i 1991. A prije i poslije svega vrijeme sadašnjosti. U našem slučaju beskrajne i vječne sadašnjosti.
Jedna je žena, formalno gledajući, mnogo starija od druge. Ali samo je formalno tako. Njih dvije ustvari su ista generacija u dva pola stoljeća udaljena vremena.
Priča govori o jednome zagrebačkom stanu, govori o stanovanju i o protjerivanju. Priča govori o različitim obrascima pripadanja, o rodnome gradu koji te u jednom trenutku ispljune u tuđinu. Ili iz kojeg te, tačnije rečeno, u jednom trenutku ispljunu. Sam grad nije ništa kriv, a bolje bi bilo da jest.
Priča polazi od jedne banalne, tako proste i prazne situacije: od prodaje jednoga starog zagrebačkog građanskog stana.
Sve što se dalje zbiva mala je tragedija, žanr za malo veći socijalistički dnevni boravak i za publiku u kojoj sjedi tridesetak ljudi i koju, na neki vrlo čudan način, doživimo kao antički kor. Kor koji šuti, bez riječi, skamenjen.
Ekipa Arterarija nastoji se baviti živim traumama današnjice. U tijesnom i tjeskobnom prostoru i u žanru male tragedije. Za takvo što potrebna im je vrlo precizna dramaturgija. Prostor igre ograničen je, uglavnom je za stolom i tu negdje između nogu gledatelja. Mala tragedija Arterarija teatar je s najviše vrlo krupnih očiju u povijesti zagrebačkog kazališta. U ovoj predstavi o protjerivanju i istrebljivanju ljudi, o stanovima koji prestaju biti domovi i umiru bez ljudskih očiju, o jednoj tako važnoj drški na šalici koja se odlomi, ali šalica ostane cijela, u ovoj predstavi igraju oči Alme Price i Dragane Varagić, skupa s očima publike, koja nije imala namjeru igrati, koja možda i nije željela da joj se ovo dogodi. A dogodi se neki vrlo snažan emocionalni udar, nešto što se u kazalištu inače vrlo teško može doživjeti, čega ima samo u životu i možda još u velikoj književnosti.
Idejni koncept pripada Mariju Mažiću. Dramski predložak djelo je Monike Herceg. Dramaturgijom su se, kao i prošli put, bavili Dorotea Šušak i Romano Nikolić. Ali mnogo toga što se na sceni dogodi, a ponešto i što se izgovori, intervencije su Dragane Varagić i Alme Price. Mala tragedija Arterarija po nekoj je žanrovskoj nužnosti kolektivni spisateljski čin. Drukčije tu jednostavno ne može biti. Ali istovremeno, malo kad ćete vidjeti predstavu za koju vam se čini da je cijela došla iz jedne glave i iz istoga srca.
I ovu je predstavu režirao Romano Nikolić.
Ima nešto fasbinderovsko u njegovom prolasku kroz Zagreb i kroz hrvatski teatar dvadesetih godina ovoga budućeg, ne više našeg stoljeća. Arterarij trenutno je najzanimljiviji teatarski prostor u Zagrebu. Arterarij je stvarno hrvatsko narodno kazalište u kojem se igraju male obredne predstave, koje govore o tome što nas je zadesilo, što smo to drugima učinili i zašto nam se čini da smo najednom tako sami.
“Lijepi interijeri: Zagreb” predstava je koja govori o tome da nam se nije dogodilo ništa što se već nije dogodilo drugome. Govori o dvije kćeri, o dvije majke i o više od dva Zagreba.