Sve se događalo po ustaljenom redoslijedu. Ustao je, sjeo na rub kreveta, protrljao reumatična koljena da bi mogao kako tako hodati, umio se, pojeo lagan doručak, popio jutarnju dozu lijekova i sa šoljom kafe sjeo za računar, da pročita najnovije vijesti.
Neka bubica zagolica njegove misli: danas bi se moglo nešto dogoditi.
Šta njemu, koga jednom dnevno posjeti dostavljač hrane iz obližnjeg restorana, koji ponekad ode do supermarketa da kupi ono najnužnije za sebe i svoju mačku i koji subotom, katkad i dvaput sedmično, odnese cvijeće supruzi koja ga pod mermernom pločom vjerovatno nestrpljivo čeka, šta jednom takvom usamljeniku može novo da se dogodi? Pranje šoljice iz koje je pio kafu, tanjira, kašike, viljuške i noža poslije ručka, šolje poslije popijenog popodnevnog čaja, čitanje knjiga koje je cijelog života skupljao za dane kakve sada provodi, gledanje ponekog filma na televiziji (isprazna naglabanja političara novog tipa koji pojma nemaju o politici već samo misle o svom džepu, odavno izbjegava), uzimanje večernje doze lijekova i dugotrajna borba sa nesanicom – na to se sveo njegov život.
Ona bubica u mislima nije mirovala: dan je takav da mu se nešto mora dogodili.
Sin jedinac (u posljednje vrijeme češće snaha, jer on očigledno više ne zna šta bi govorio ocu, nedjeljom se javlja putem vibera ili skajpa, a danas je srijeda i iluzorno je očekivati taj razgovor. Ništa se njemu više ne može dogoditi, osim posjete one uglađene gospođe koja će ga uzeti za ruku i odvesti do supruge. Samo da ne bude infarkt ili moždani udar, pa da se raspadne u stanu, u koji odavno niko ne svraća. Priželjkuje neku tihu a neizlječivu bolest koja će ga odvesti u bolnicu, gdje bi ga sa zadovoljstvom preuzela nezasita uglađena gospođa.
Bubica je nožicama grebuckala po njegovim mislima: ne smije biti malodušan, mora vjerovati i nešto će mu se zaista dogoditi.
I, dogodilo se u osunčanim popodnevnim satima. Na dasku prozora njegove sobe za dnevni boravak, okrenutog prema parkiću stiješnjenom među visokim stambenim zgradama, sletjeli su golub i golubica. Dugo su šepurili krila, gugutali, hodali jedno oko drugog, a onda su se primirili, stopili u jedno i dugo se ljubili kljunovima.
To je ulilo neku čudesnu snagu u njegovo oslabljeno tijelo, brzo se obukao i požurio prema cvjećari.
I dogodilo se
Sve se događalo po ustaljenom redoslijedu. Ustao je, sjeo na rub kreveta, protrljao reumatična koljena da bi mogao kako tako hodati, umio se, pojeo lagan doručak, popio jutarnju dozu lijekova i sa šoljom kafe sjeo za računar, da pročita najnovije vijesti.
Neka bubica zagolica njegove misli: danas bi se moglo nešto dogoditi.
Šta njemu, koga jednom dnevno posjeti dostavljač hrane iz obližnjeg restorana, koji ponekad ode do supermarketa da kupi ono najnužnije za sebe i svoju mačku i koji subotom, katkad i dvaput sedmično, odnese cvijeće supruzi koja ga pod mermernom pločom vjerovatno nestrpljivo čeka, šta jednom takvom usamljeniku može novo da se dogodi? Pranje šoljice iz koje je pio kafu, tanjira, kašike, viljuške i noža poslije ručka, šolje poslije popijenog popodnevnog čaja, čitanje knjiga koje je cijelog života skupljao za dane kakve sada provodi, gledanje ponekog filma na televiziji (isprazna naglabanja političara novog tipa koji pojma nemaju o politici već samo misle o svom džepu, odavno izbjegava), uzimanje večernje doze lijekova i dugotrajna borba sa nesanicom – na to se sveo njegov život.
Ona bubica u mislima nije mirovala: dan je takav da mu se nešto mora dogodili.
Sin jedinac (u posljednje vrijeme češće snaha, jer on očigledno više ne zna šta bi govorio ocu, nedjeljom se javlja putem vibera ili skajpa, a danas je srijeda i iluzorno je očekivati taj razgovor. Ništa se njemu više ne može dogoditi, osim posjete one uglađene gospođe koja će ga uzeti za ruku i odvesti do supruge. Samo da ne bude infarkt ili moždani udar, pa da se raspadne u stanu, u koji odavno niko ne svraća. Priželjkuje neku tihu a neizlječivu bolest koja će ga odvesti u bolnicu, gdje bi ga sa zadovoljstvom preuzela nezasita uglađena gospođa.
Bubica je nožicama grebuckala po njegovim mislima: ne smije biti malodušan, mora vjerovati i nešto će mu se zaista dogoditi.
I, dogodilo se u osunčanim popodnevnim satima. Na dasku prozora njegove sobe za dnevni boravak, okrenutog prema parkiću stiješnjenom među visokim stambenim zgradama, sletjeli su golub i golubica. Dugo su šepurili krila, gugutali, hodali jedno oko drugog, a onda su se primirili, stopili u jedno i dugo se ljubili kljunovima.
To je ulilo neku čudesnu snagu u njegovo oslabljeno tijelo, brzo se obukao i požurio prema cvjećari.