Nisam, dragi Basara, gledao Zafranovićev film, a ne znam ni kad ću. U Beograd kad, inšallah, dođem, sumnjam da će mi se dati ići u kino. U Banju Luku, pak, ne ide mi se samo da bih išao u kino, treba mi još neki povod. A postoji i još jedan razlog da odlažem gledanje: naime, ne prestajem se živim ibretom ibretiti nad ordijom hrvatskih pametnika, uključujući i pojedine filmske kritičare, a i ugledne filmologe, koji se o filmu raspričaše, a da ga nisu pogledali. Tek nešto manje začuđen sam nad hadezeovskom armadom bijesnih i zakrvavljenih političara i anonimaca po društvenim mrežama, uključujući i hrvatskog komesara za film, nekakvog Marcicha (upravo tako piše svoje prezime, jer ga je holivudizirao radom na pomoćnim poslovima u Americi), koji bi Zafranovića linčovali kad bi im došao šaka, premda film nisu vidjeli. Ali svi oni, na čelu s komesarom za film Christopherom Peterom Marcichem, imaju mišljenje o filmu koji nisu vidjeli. Imati mišljenje o filmu koji nisi vidio i o knjizi koju nisi pročitao, za mene je začudnija moć od moći bilokacije, koja iz nekog meni opet neobjašnjivog razloga, biva vrlo cijenjena u katoličkoj kauzi svetaca. Osobno, nikad se nisam usudio stjecati mišljenje o knjigama koje nisam pročitao, niti o filmovima koje nisam vidio. Nije se, naime, još uvijek rodio onaj ili ona čije bi mi mišljenje o pročitanoj knjizi ili pogledanom filmu djelovalo tako uvjerljivo da ga prihvatim kao svoje, premda mi se, pogotovu što sam stariji, sve češće događa da neku knjigu ne pročitam i neki film ne pogledam jer mi je netko tko je čitao i gledao, a vjerujem mu, rekao da to ne činim. Ali o Zafranovićevom filmu što god govorili oni koji su ga gledali, ja znam da ću ga morati vidjeti.
A što se tiče etičkog okvira u kojemu je nastao film koji nisam vidio, o tome bih rekao sljedeće: pošto je njegov scenarij odbijen u zemlji čiji je državljanin (što je pri dobivanju novca za film važna stavka), Lordan Zafranović, kao i bilo koji drugi redatelj za bilo koji drugi film, ne samo da je imao pravo da uzme novce od Vučića i Dodika iliti od Srbije i Republike Srpske, nego je imao pravo da tome pridoda kolumbijsku narkomafiju, Rio Tinto, Al Caponea i Nečastivog, glavom i bradom. Ono što nije trebao učiniti bilo je da pohodi premijeru svog filma, da naokolo daje intervjue, da iznosi mišljenje o svojim oponentima. Naprosto, trebao je snimiti vlastiti film i izgubiti se u nepoznatom pravcu, tako da ga u sljedećih nekoliko mjeseci ili godina nitko ne pronađe. To bi bio džekovski potez i time bi najviše pomogao svom filmu da ga vide oni koji ga i trebaju vidjeti. Problem je samo u tome što je to film za Hrvate, a ne za Srbe. Mogu, naime, pojedini Srbi u Srbiji osjećati nekakvu mističnu kolektivnu vezu sa svojim pobijenim sunarodnicima i s njihovom rasutom i obezimenjenom djecom, premda ja takve mistične veze niti razumijem, niti osjećam, ali stvarnu vezu sa sudbinom kozaračke djece i njihovih roditelja, i sa cijelim kompleksom Kozare 1942, imaju ljudi iz Bosanske krajine, tamošnji Srbi svakako više nego ostali, no jaču i življu i od te veze imaju Hrvati, jer je Kozara 1942, skupa s cjelokupnim kontekstom ustaštva i ustaške države, upisana u njihov identitet. I ne samo da ja to u sebi osjećam, nego ne razumijem da netko može biti Hrvat a da to ne osjeća. Naravno, na jedan od dva načina: kao povijesnu odgovornost i kao vlastito moralno pitanje, ili kao identifikaciju s počiniteljima zločina, koja se identifikacija manifestira kroz negiranje da se zločin dogodio, kroz opravdavanje zločina ili kroz tobožnju nezainteresiranost i pitanje a što ja koji sam rođen nakon rata imaš sa svim tim.
Srpsko pitanje, dakle, nije Kozara 1942, srpsko pitanje je ponešto svježije: Vukovar 1991, Srebrenica 1995, Sarajevo 1992-1995. Ali kao što Srbi nemaju moralnog prava Hrvatima nabijati na nos Kozaru i Jasenovac, tako nitko nema prava Srbima nabijati na nos Srebrenicu i Sarajevo. Premda je legitimno i jedne i druge izložiti vlastitom aktivnom prijeziru, jer ne prihvaćaju to da budu odgovorni ljudi i da o zlu misle kroz prepoznavanje zla u sebi i u svojima.
Ali vratimo se nepogledanom Zafranovićevom filmu i razlozima da on bude snimljen i motivima da on bude snimljen. Premda ti motivi sa strane investitora nipošto nisu čisti, oni su sa Zafranovićeve strane, rekli smo, besprijekorni. Ali cijela stvar me, na neki način, tužan, beznadan, a rekao bih i beznadežan – beznadan i beznadežan su sinonimi, ali druga riječ kao da seže u budućnost sve do vječnosti – podsjetila na jednoga drugog ukletog Hrvata, koji je unutar srpske kulture pokušao stvoriti nešto što mu je bilo onemogućeno unutar njegove matične hrvatske kulture. Riječ je o Slobodanu Šnajderu.
Ne znam ni jesi li, i ako jesi koliko si dobro poznavao Šnajdera. Bio je neobičan, zanimljiv i drag čovjek. Opsjednut, kao i većina pisaca, vlastitim slučajem u svijetu, ali i, jednako tako, svojom tužnom hrvatskom zemljicom, te hrvatstvom i svim njegovim posljedicama. A Hrvatska je, više nego Srbija, mnogo više nego Bosna i Hercegovina, nalik raskrsnici puteva ili kakvom vječnom željezničkom kolodvoru, po kojem tumaraju ljudi sa svih strana. Šnajder po ocu bio je dunavski Švabo. Otac mu je, kao folksdojčer, bio mobiliziran u njemačku vojsku, završio je gore negdje u Poljskoj i Bjelorusiji, te je, ne zna se tačno ni zašto ni kako, usred rata dezertirao, pa se kao dezerter uspio priključiti poljskim partizanima. S njima je, ratujući, dočekao kraj rata i povratak biciklom u Vinkovce. Bio je pjesnik, društveni radnik, obuzet obnovom vinkovačke knjižnice. Kasnije se preselio u Zagreb, gdje mu se rađa sin Slobodan. Okolnosti ratnog preživljavanja Đure Šnajdera, ratovanja u hitlerovskoj uniformi pa bijega u Armiu Ludowu, kako će se ta ratna formacija na koncu zvati, bile su na svaki način toliko rizične, opasne, a dijelom i proturječne, da sam, otkako mi je jednom davno, u Telgteu, ispričao očevu priču, bio zadivljen time da se Slobodan Šnajder uopće uspio roditi. Pitao sam ga, sjećam se, te 1999. godine, je li njegov otac ispričao priču o svom ratnom putu. Jesi li ti normalan!, iskolačio je oči na mene, jer se valjda podrazumijevalo da je takva priča morala biti smrtno opasna. Mene je, međutim, samo učvrstila u uvjerenju da u našim krajevima, a možda i općenito, samo podnošljivi i preživljivi životi bivaju zapisani u knjigama. Ali mora da je mučno biti pisac, a nemati pravo na priču o svom čudom preživljenom životu.
Slobodan Šnajder je, međutim, na slučaju svoga oca, ili na šutnji o njemu, pokušao konstituirati svoj svijet. Najprije u općečovječanskom smislu, kao šezdestosmaš i vrlo ambiciozni student filozofije – negdje ćeš naći Šnajderovu fotografiju, na Korčuli, u vrijeme Praxisa, s Marcuseom. Student, ali skoro dječačić, sa starcem, jednim od najvećih svjetotvoraca poslijeratne ljevice. A onda, nakon 1968, Šnajder je stvarao jedan hrvatski svijet. Sklon gubitnicima, očajnicima i slabim ljudima u grdna vremena, krenuo je s pisanjem drama i u tome bio je silno uspješan. Njegove drame uglavnom bile su okupljene oko biografija poznatih i manje poznatih ljudi, oko kojih bi on oblikovao dramu čovjekove savjesti. Pored toga, uređivao je jednu kultnu književnu i teorijsku biblioteku, te kazališni časopis, da bi u najveća nedoba, nakon sloma Hrvatskog proljeća (iliti Maspoka) i u desetljeću koje se samosažaljivo naziva godinama hrvatske šutnje, premda bi ga se moglo nazvati i godinama hrvatskog kukavičluka, postajao najigraniji zagrebački i hrvatski dramski pisac, što je, vjerojatno, na njega navlačilo mukli bijes manje darovitih, ali i manje junačnih kolega. Nije bio forumski čovjek, nije pohodio gradske i centralne komitete, nije bio ni uvodničar ni sudionik partijskih konferencija što su se u to vrijeme održavale uz smjenu godišnjih doba, barem četiri puta godišnje, po turističkim ljetovalištima, zimovalištima, dubrovnicima i po novoizgrađenim modernističkim zgradama republičkih centralnih komiteta. On je, naime, bio ljevije od Partije, a pritom sasvim okrenut Zapadu i radikalno suprotstavljen staljinizmu u svim njegovim oblicima. Pritom, ponavljam, opsjednut Hrvatskom i hrvatstvom, do krajnjih granica. Govorilo se – krležijanac! Ali u Šnajderovom slučaju bilo je i nečeg što nije imalo veze s Krležom, nego s vlastitim kulturnim identitetima, s tim naslijeđenim nijemstvom i s ratnim paradoksima Đure Šnajdera. Put koji je prelazio sin kao da je bio pokušaj, uzaludan naravno, da sebe osigura od mogućnosti ponavljanja puta koji je prešao otac. Jer drugi se put to ne bi preživjelo. I što je još i gore: drugi put bi se završilo u paklu, na pogrešnoj strani, u krivoj uniformi.
Slobodan Šnajder bio je u svojim dramama biograf. Usto, vrlo informiran, načitan i upućen, sklon postmodernoj pirotehnici, persiflažama, grebanju po palipsestima, dopisivanju… Tako je, po Goetheu i o po inscenaciji njegova Fausta, u Hrvatskom državnom kazalištu u Zagrebu 1942, napisao dramu “Hrvatski Faust”. Ta drama je u jednoj godini, bila je to 1982, imala tri jugoslavenske premijere, u Splitu, u Varaždinu i u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Sve tri sam kao šesnaestogodišnjak gledao i bio, kao i nekolicina mojih drugova u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, opčinjen “Hrvatskim Faustom”. Znali smo čitave monologe napamet, a osim teme privlačio nas je Šnajderov jezik. U tom jeziku, naime, bilo je nečega opasnog, drukčijeg, skoro bi se moglo reći da je jezikom restaurirao vrijeme. Šnajderov jezik iz “Hrvatskog Fausta” za nas bio je jezik koji je vodio ravno u Zagreb 1942.
U priču “Hrvatskog Fausta” su, uz priču samog “Fausta”, upisane dvije biografije: Vjekoslava Afrića i Dušana Žanka. Vjekoslav Afrić je 1942. igrao Fausta, a zatim umakao u partizane. Mefista, pak, igrao je Janko Rakuša. Njega su, kao komunističkog ilegalca, ustaše uhapsile krajem 1944, da bi ga, malo prije bijega iz Zagreba, objesili. Inače, Rakušu je početkom aprila 1942. već hapsio Gestapo, ali su ga nakon četverodnevnog isljeđivanja pustili. Taman da stigne na premijeru i zaigra Mefista. A Dušan Žanko, predratni profesor na zagrebačkom Nadbiskupskom sjemeništu, konzervativni katolički književni kritičar, član katoličkih omladinskih organizacija i Katoličke akcije, od prvog dana gorljivi ustaša, biva postavljen za intendanta pozorišta koje je od Hrvatskog narodnog kazališta postalo Hrvatsko državno kazalište, piše “Etičku osnovu ustaštva”, i započinje čišćenje kazališta od Židova i nepoćudnih lijevih elemenata. Pojedinim Srbima, tako i Beli Krleži, kao i Dejanu Dubajiću, biva dopušteno da se iskažu kao Hrvati. Na posao Žanko dolazi u ustaškoj uniformi, a kazalište pretvara u perverzan spoj propagandne i zabavne mašinerije. (Uzgred, sjajnu historiografsku, a pomalo i proznu knjigu o tom vremenu, ali i samom Žanku, napisala je Snježana Banović, naslova “Država i njeno kazalište”.) Što pasivno, što aktivno, sudjeluje u eliminaciji ljudi, miješa se u njihove sudbine, čini ih gorčim i težim, ali na način koji je, možda, usporediv s načinom vladavine pojedinih direktora radiotelevizije u Zagrebu danas. Nakon što je, s ustaškog stanovišta, dobro obavio svoj posao u neka doba 1943. Žanko odlazi u diplomaciju, u okupirani Pariz gdje postaje neka vrsta šefa hrvatskog kulturnog centra. Degutantno.
U svakom slučaju, sve je to savršen šlagvort za dramu, a uz Šnajderov talent ona je uzrasla u jedno od istinskih remek-djela hrvatske književnosti, kojim je njegov pisac bio doživotno proklet. Naime, činjenica da je Unkovski u Jugoslovenskom dramskom stvorio veličanstvenu predstavu, koja je zatravila u jednoj sezoni kazališnu scenu u toj ponešto većoj, šestodijelnoj ili osmodijelnoj državi, probudila je vječni bijes u glavama i srcima hrvatskih kulturnih malograđana, dijela partijskog rukovodstva, te možda i ponekih manje darovitih pisaca. Instantno je stvoren mit kako Slobodan Šnajder u “Hrvatskom Faustu” laže i potvara, kako denuncira Hrvatsku pred velikosrbima i jugoslavenskim unitaristima i kako lažno prikazuje intendanta Dušana Žanka. Premda je u najmanju ruku malo čudno od kazališne drame, pa još i vrlo stilizirane u formi i jeziku, iskati dokumentarno-biografsku autentičnost, nikada nijedna od objeda na Šnajderov račun nije potvrđena tako što bi se dokumentom dokazalo da je nešto u stvarnosti bilo suštinski različito od onog što je stilizirano u dramski tekst. Od te 1982. godine Slobodan Šnajder postao je ozloglašen u dijelu kulturne zajednice u Hrvatskoj, da bi s dolaskom HDZ-a i Tuđmana na vlast postao zabranjeni pisac. Njegove drame nisu se smjele igrati u hrvatskim kazalištima, što će se jedva malo promijeniti deset godina kasnije, dok će “Hrvatski Faust” u Hrvatskoj trajno ostati zabranjen. Nikada više nakon 1982. taj tekst neće zaigrati ni na jednoj hrvatskoj pozornici, premda će od 1987. igrati širom Europe, pa tako, recimo, i u bečkom Burgtheateru, gdje je u septembru 1993, u režiji Hansa Hollmanna, održana premijera predstave koju je publika dugo pamtila, a od koje je Šnajder skupljao tantijeme, koji su mu omogućavali miran egzilantski život, budući da je Hrvatska tad za njega bila opasno mjesto.
Dvijehiljaditih, kada je shvatio da više nitko u njegovoj zemlji i na njegovom jeziku neće igrati njegove drame, ovaj najveći hrvatski dramski pisac nakon Miroslava Krleže okrenuo se pisanju romana. Za života će ih napisati četiri. Dva su doživjela veliki uspjeh i u prijevodu, a četvrti, pisan do posljednjeg dana i dovršen nekoliko tjedana prije smrti, tek treba izaći.
Ali ovo ti sve pričam, povlačeći usporedbu s Lordanom Zafranovićem, zbog praktično posljednjeg pokušaja Slobodana Šnajdera da se bavi dramskim pisanjem. Godine 2016. Šnajder je, naime, usred posla oko “Hrvatskog Fausta, drugi dio”. Trebala je to biti drama u kojoj Faust više ne bi bio Vjekoslav Afrić, nego Miroslav Krleža. Kako nitko u Hrvatskoj nije mogao ispuniti njegov uvjet po kojemu bi se druga drama postavila tek nakon što se odigra prva – onaj tko bi takvo što pokušao vjerojatno bi doživio da mu kazalište leti u zrak ili da specijalna policija desantom spriječi predstavu: ovo govorim bez namjere da pretjerujem – Šnajder se za ovu predstavu bio dogovorio s Jugoslovenskim dramskim pozorištem. Od svega, međutim, na kraju nije moglo biti ništa. Dogovor je propao iz razloga koje mi je bilo neugodno istraživati, toliko neugodno da sam gotovo odbijao da mi Šnajder išta o tome kaže, sve se praveći da sve znam, premda nisam znao ništa. Nisam mogao o tome razgovarati, jer mi se činilo da je dogovor morao propasti. Naime, kakvog bi smisla u današnje vrijeme, kada su dvije zemlje razdvojene granicom Bajakovo-Batrovci, i kada su dva naroda i dvije narodne elite u stanju induciranog međusobnog neraspoloženja, jer je to i jednima i drugima uvjet za opstanak i stalno nacionalno rekonstituiranje i preporađanje, kakvog bi smisla u današnje vrijeme, kada je sve tako, bilo u postavljanju predstave koja govori o najvećemu hrvatskom piscu, o hrvatskome identitetu, o očajničkom pokušaju stvaranja vlastitog svijeta i kosmosa jednoga, makar i najvećega, hrvatskog dramskog pisca. Kakvog smisla ima jedna posve hrvatska tema u Beogradu koji više nije onako hrvatski kakav je bio 1982, kada je Slobodan Unkovski postavljao “Hrvatskog Fausta”? E vidiš, dragi moj Basara, Zafranovićev film bavi se također jednom sasvim hrvatskom temom. Do suza i očaja žalosni su razlozi koji tu temu čine podobnom. Uglavnom, nakon propasti predstave u JDP, Šnajder je za sva vremena zakopao “Hrvatskog Fausta”, prije nego što će i sam u taj grob leći.
Eto, to sam ti htio ispričati, pa ako ti se da, pročitaj jednom “Hrvatskog Fausta”, tek tad će ti sve ovo biti zanimljivo.
Hrvatski Faust, drama identiteta
Pismo Basari za Velike priče, sredina oktobra
Nisam, dragi Basara, gledao Zafranovićev film, a ne znam ni kad ću. U Beograd kad, inšallah, dođem, sumnjam da će mi se dati ići u kino. U Banju Luku, pak, ne ide mi se samo da bih išao u kino, treba mi još neki povod. A postoji i još jedan razlog da odlažem gledanje: naime, ne prestajem se živim ibretom ibretiti nad ordijom hrvatskih pametnika, uključujući i pojedine filmske kritičare, a i ugledne filmologe, koji se o filmu raspričaše, a da ga nisu pogledali. Tek nešto manje začuđen sam nad hadezeovskom armadom bijesnih i zakrvavljenih političara i anonimaca po društvenim mrežama, uključujući i hrvatskog komesara za film, nekakvog Marcicha (upravo tako piše svoje prezime, jer ga je holivudizirao radom na pomoćnim poslovima u Americi), koji bi Zafranovića linčovali kad bi im došao šaka, premda film nisu vidjeli. Ali svi oni, na čelu s komesarom za film Christopherom Peterom Marcichem, imaju mišljenje o filmu koji nisu vidjeli. Imati mišljenje o filmu koji nisi vidio i o knjizi koju nisi pročitao, za mene je začudnija moć od moći bilokacije, koja iz nekog meni opet neobjašnjivog razloga, biva vrlo cijenjena u katoličkoj kauzi svetaca. Osobno, nikad se nisam usudio stjecati mišljenje o knjigama koje nisam pročitao, niti o filmovima koje nisam vidio. Nije se, naime, još uvijek rodio onaj ili ona čije bi mi mišljenje o pročitanoj knjizi ili pogledanom filmu djelovalo tako uvjerljivo da ga prihvatim kao svoje, premda mi se, pogotovu što sam stariji, sve češće događa da neku knjigu ne pročitam i neki film ne pogledam jer mi je netko tko je čitao i gledao, a vjerujem mu, rekao da to ne činim. Ali o Zafranovićevom filmu što god govorili oni koji su ga gledali, ja znam da ću ga morati vidjeti.
A što se tiče etičkog okvira u kojemu je nastao film koji nisam vidio, o tome bih rekao sljedeće: pošto je njegov scenarij odbijen u zemlji čiji je državljanin (što je pri dobivanju novca za film važna stavka), Lordan Zafranović, kao i bilo koji drugi redatelj za bilo koji drugi film, ne samo da je imao pravo da uzme novce od Vučića i Dodika iliti od Srbije i Republike Srpske, nego je imao pravo da tome pridoda kolumbijsku narkomafiju, Rio Tinto, Al Caponea i Nečastivog, glavom i bradom. Ono što nije trebao učiniti bilo je da pohodi premijeru svog filma, da naokolo daje intervjue, da iznosi mišljenje o svojim oponentima. Naprosto, trebao je snimiti vlastiti film i izgubiti se u nepoznatom pravcu, tako da ga u sljedećih nekoliko mjeseci ili godina nitko ne pronađe. To bi bio džekovski potez i time bi najviše pomogao svom filmu da ga vide oni koji ga i trebaju vidjeti. Problem je samo u tome što je to film za Hrvate, a ne za Srbe. Mogu, naime, pojedini Srbi u Srbiji osjećati nekakvu mističnu kolektivnu vezu sa svojim pobijenim sunarodnicima i s njihovom rasutom i obezimenjenom djecom, premda ja takve mistične veze niti razumijem, niti osjećam, ali stvarnu vezu sa sudbinom kozaračke djece i njihovih roditelja, i sa cijelim kompleksom Kozare 1942, imaju ljudi iz Bosanske krajine, tamošnji Srbi svakako više nego ostali, no jaču i življu i od te veze imaju Hrvati, jer je Kozara 1942, skupa s cjelokupnim kontekstom ustaštva i ustaške države, upisana u njihov identitet. I ne samo da ja to u sebi osjećam, nego ne razumijem da netko može biti Hrvat a da to ne osjeća. Naravno, na jedan od dva načina: kao povijesnu odgovornost i kao vlastito moralno pitanje, ili kao identifikaciju s počiniteljima zločina, koja se identifikacija manifestira kroz negiranje da se zločin dogodio, kroz opravdavanje zločina ili kroz tobožnju nezainteresiranost i pitanje a što ja koji sam rođen nakon rata imaš sa svim tim.
Srpsko pitanje, dakle, nije Kozara 1942, srpsko pitanje je ponešto svježije: Vukovar 1991, Srebrenica 1995, Sarajevo 1992-1995. Ali kao što Srbi nemaju moralnog prava Hrvatima nabijati na nos Kozaru i Jasenovac, tako nitko nema prava Srbima nabijati na nos Srebrenicu i Sarajevo. Premda je legitimno i jedne i druge izložiti vlastitom aktivnom prijeziru, jer ne prihvaćaju to da budu odgovorni ljudi i da o zlu misle kroz prepoznavanje zla u sebi i u svojima.
Ali vratimo se nepogledanom Zafranovićevom filmu i razlozima da on bude snimljen i motivima da on bude snimljen. Premda ti motivi sa strane investitora nipošto nisu čisti, oni su sa Zafranovićeve strane, rekli smo, besprijekorni. Ali cijela stvar me, na neki način, tužan, beznadan, a rekao bih i beznadežan – beznadan i beznadežan su sinonimi, ali druga riječ kao da seže u budućnost sve do vječnosti – podsjetila na jednoga drugog ukletog Hrvata, koji je unutar srpske kulture pokušao stvoriti nešto što mu je bilo onemogućeno unutar njegove matične hrvatske kulture. Riječ je o Slobodanu Šnajderu.
Ne znam ni jesi li, i ako jesi koliko si dobro poznavao Šnajdera. Bio je neobičan, zanimljiv i drag čovjek. Opsjednut, kao i većina pisaca, vlastitim slučajem u svijetu, ali i, jednako tako, svojom tužnom hrvatskom zemljicom, te hrvatstvom i svim njegovim posljedicama. A Hrvatska je, više nego Srbija, mnogo više nego Bosna i Hercegovina, nalik raskrsnici puteva ili kakvom vječnom željezničkom kolodvoru, po kojem tumaraju ljudi sa svih strana. Šnajder po ocu bio je dunavski Švabo. Otac mu je, kao folksdojčer, bio mobiliziran u njemačku vojsku, završio je gore negdje u Poljskoj i Bjelorusiji, te je, ne zna se tačno ni zašto ni kako, usred rata dezertirao, pa se kao dezerter uspio priključiti poljskim partizanima. S njima je, ratujući, dočekao kraj rata i povratak biciklom u Vinkovce. Bio je pjesnik, društveni radnik, obuzet obnovom vinkovačke knjižnice. Kasnije se preselio u Zagreb, gdje mu se rađa sin Slobodan. Okolnosti ratnog preživljavanja Đure Šnajdera, ratovanja u hitlerovskoj uniformi pa bijega u Armiu Ludowu, kako će se ta ratna formacija na koncu zvati, bile su na svaki način toliko rizične, opasne, a dijelom i proturječne, da sam, otkako mi je jednom davno, u Telgteu, ispričao očevu priču, bio zadivljen time da se Slobodan Šnajder uopće uspio roditi. Pitao sam ga, sjećam se, te 1999. godine, je li njegov otac ispričao priču o svom ratnom putu. Jesi li ti normalan!, iskolačio je oči na mene, jer se valjda podrazumijevalo da je takva priča morala biti smrtno opasna. Mene je, međutim, samo učvrstila u uvjerenju da u našim krajevima, a možda i općenito, samo podnošljivi i preživljivi životi bivaju zapisani u knjigama. Ali mora da je mučno biti pisac, a nemati pravo na priču o svom čudom preživljenom životu.
Slobodan Šnajder je, međutim, na slučaju svoga oca, ili na šutnji o njemu, pokušao konstituirati svoj svijet. Najprije u općečovječanskom smislu, kao šezdestosmaš i vrlo ambiciozni student filozofije – negdje ćeš naći Šnajderovu fotografiju, na Korčuli, u vrijeme Praxisa, s Marcuseom. Student, ali skoro dječačić, sa starcem, jednim od najvećih svjetotvoraca poslijeratne ljevice. A onda, nakon 1968, Šnajder je stvarao jedan hrvatski svijet. Sklon gubitnicima, očajnicima i slabim ljudima u grdna vremena, krenuo je s pisanjem drama i u tome bio je silno uspješan. Njegove drame uglavnom bile su okupljene oko biografija poznatih i manje poznatih ljudi, oko kojih bi on oblikovao dramu čovjekove savjesti. Pored toga, uređivao je jednu kultnu književnu i teorijsku biblioteku, te kazališni časopis, da bi u najveća nedoba, nakon sloma Hrvatskog proljeća (iliti Maspoka) i u desetljeću koje se samosažaljivo naziva godinama hrvatske šutnje, premda bi ga se moglo nazvati i godinama hrvatskog kukavičluka, postajao najigraniji zagrebački i hrvatski dramski pisac, što je, vjerojatno, na njega navlačilo mukli bijes manje darovitih, ali i manje junačnih kolega. Nije bio forumski čovjek, nije pohodio gradske i centralne komitete, nije bio ni uvodničar ni sudionik partijskih konferencija što su se u to vrijeme održavale uz smjenu godišnjih doba, barem četiri puta godišnje, po turističkim ljetovalištima, zimovalištima, dubrovnicima i po novoizgrađenim modernističkim zgradama republičkih centralnih komiteta. On je, naime, bio ljevije od Partije, a pritom sasvim okrenut Zapadu i radikalno suprotstavljen staljinizmu u svim njegovim oblicima. Pritom, ponavljam, opsjednut Hrvatskom i hrvatstvom, do krajnjih granica. Govorilo se – krležijanac! Ali u Šnajderovom slučaju bilo je i nečeg što nije imalo veze s Krležom, nego s vlastitim kulturnim identitetima, s tim naslijeđenim nijemstvom i s ratnim paradoksima Đure Šnajdera. Put koji je prelazio sin kao da je bio pokušaj, uzaludan naravno, da sebe osigura od mogućnosti ponavljanja puta koji je prešao otac. Jer drugi se put to ne bi preživjelo. I što je još i gore: drugi put bi se završilo u paklu, na pogrešnoj strani, u krivoj uniformi.
Slobodan Šnajder bio je u svojim dramama biograf. Usto, vrlo informiran, načitan i upućen, sklon postmodernoj pirotehnici, persiflažama, grebanju po palipsestima, dopisivanju… Tako je, po Goetheu i o po inscenaciji njegova Fausta, u Hrvatskom državnom kazalištu u Zagrebu 1942, napisao dramu “Hrvatski Faust”. Ta drama je u jednoj godini, bila je to 1982, imala tri jugoslavenske premijere, u Splitu, u Varaždinu i u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Sve tri sam kao šesnaestogodišnjak gledao i bio, kao i nekolicina mojih drugova u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, opčinjen “Hrvatskim Faustom”. Znali smo čitave monologe napamet, a osim teme privlačio nas je Šnajderov jezik. U tom jeziku, naime, bilo je nečega opasnog, drukčijeg, skoro bi se moglo reći da je jezikom restaurirao vrijeme. Šnajderov jezik iz “Hrvatskog Fausta” za nas bio je jezik koji je vodio ravno u Zagreb 1942.
U priču “Hrvatskog Fausta” su, uz priču samog “Fausta”, upisane dvije biografije: Vjekoslava Afrića i Dušana Žanka. Vjekoslav Afrić je 1942. igrao Fausta, a zatim umakao u partizane. Mefista, pak, igrao je Janko Rakuša. Njega su, kao komunističkog ilegalca, ustaše uhapsile krajem 1944, da bi ga, malo prije bijega iz Zagreba, objesili. Inače, Rakušu je početkom aprila 1942. već hapsio Gestapo, ali su ga nakon četverodnevnog isljeđivanja pustili. Taman da stigne na premijeru i zaigra Mefista. A Dušan Žanko, predratni profesor na zagrebačkom Nadbiskupskom sjemeništu, konzervativni katolički književni kritičar, član katoličkih omladinskih organizacija i Katoličke akcije, od prvog dana gorljivi ustaša, biva postavljen za intendanta pozorišta koje je od Hrvatskog narodnog kazališta postalo Hrvatsko državno kazalište, piše “Etičku osnovu ustaštva”, i započinje čišćenje kazališta od Židova i nepoćudnih lijevih elemenata. Pojedinim Srbima, tako i Beli Krleži, kao i Dejanu Dubajiću, biva dopušteno da se iskažu kao Hrvati. Na posao Žanko dolazi u ustaškoj uniformi, a kazalište pretvara u perverzan spoj propagandne i zabavne mašinerije. (Uzgred, sjajnu historiografsku, a pomalo i proznu knjigu o tom vremenu, ali i samom Žanku, napisala je Snježana Banović, naslova “Država i njeno kazalište”.) Što pasivno, što aktivno, sudjeluje u eliminaciji ljudi, miješa se u njihove sudbine, čini ih gorčim i težim, ali na način koji je, možda, usporediv s načinom vladavine pojedinih direktora radiotelevizije u Zagrebu danas. Nakon što je, s ustaškog stanovišta, dobro obavio svoj posao u neka doba 1943. Žanko odlazi u diplomaciju, u okupirani Pariz gdje postaje neka vrsta šefa hrvatskog kulturnog centra. Degutantno.
U svakom slučaju, sve je to savršen šlagvort za dramu, a uz Šnajderov talent ona je uzrasla u jedno od istinskih remek-djela hrvatske književnosti, kojim je njegov pisac bio doživotno proklet. Naime, činjenica da je Unkovski u Jugoslovenskom dramskom stvorio veličanstvenu predstavu, koja je zatravila u jednoj sezoni kazališnu scenu u toj ponešto većoj, šestodijelnoj ili osmodijelnoj državi, probudila je vječni bijes u glavama i srcima hrvatskih kulturnih malograđana, dijela partijskog rukovodstva, te možda i ponekih manje darovitih pisaca. Instantno je stvoren mit kako Slobodan Šnajder u “Hrvatskom Faustu” laže i potvara, kako denuncira Hrvatsku pred velikosrbima i jugoslavenskim unitaristima i kako lažno prikazuje intendanta Dušana Žanka. Premda je u najmanju ruku malo čudno od kazališne drame, pa još i vrlo stilizirane u formi i jeziku, iskati dokumentarno-biografsku autentičnost, nikada nijedna od objeda na Šnajderov račun nije potvrđena tako što bi se dokumentom dokazalo da je nešto u stvarnosti bilo suštinski različito od onog što je stilizirano u dramski tekst. Od te 1982. godine Slobodan Šnajder postao je ozloglašen u dijelu kulturne zajednice u Hrvatskoj, da bi s dolaskom HDZ-a i Tuđmana na vlast postao zabranjeni pisac. Njegove drame nisu se smjele igrati u hrvatskim kazalištima, što će se jedva malo promijeniti deset godina kasnije, dok će “Hrvatski Faust” u Hrvatskoj trajno ostati zabranjen. Nikada više nakon 1982. taj tekst neće zaigrati ni na jednoj hrvatskoj pozornici, premda će od 1987. igrati širom Europe, pa tako, recimo, i u bečkom Burgtheateru, gdje je u septembru 1993, u režiji Hansa Hollmanna, održana premijera predstave koju je publika dugo pamtila, a od koje je Šnajder skupljao tantijeme, koji su mu omogućavali miran egzilantski život, budući da je Hrvatska tad za njega bila opasno mjesto.
Dvijehiljaditih, kada je shvatio da više nitko u njegovoj zemlji i na njegovom jeziku neće igrati njegove drame, ovaj najveći hrvatski dramski pisac nakon Miroslava Krleže okrenuo se pisanju romana. Za života će ih napisati četiri. Dva su doživjela veliki uspjeh i u prijevodu, a četvrti, pisan do posljednjeg dana i dovršen nekoliko tjedana prije smrti, tek treba izaći.
Ali ovo ti sve pričam, povlačeći usporedbu s Lordanom Zafranovićem, zbog praktično posljednjeg pokušaja Slobodana Šnajdera da se bavi dramskim pisanjem. Godine 2016. Šnajder je, naime, usred posla oko “Hrvatskog Fausta, drugi dio”. Trebala je to biti drama u kojoj Faust više ne bi bio Vjekoslav Afrić, nego Miroslav Krleža. Kako nitko u Hrvatskoj nije mogao ispuniti njegov uvjet po kojemu bi se druga drama postavila tek nakon što se odigra prva – onaj tko bi takvo što pokušao vjerojatno bi doživio da mu kazalište leti u zrak ili da specijalna policija desantom spriječi predstavu: ovo govorim bez namjere da pretjerujem – Šnajder se za ovu predstavu bio dogovorio s Jugoslovenskim dramskim pozorištem. Od svega, međutim, na kraju nije moglo biti ništa. Dogovor je propao iz razloga koje mi je bilo neugodno istraživati, toliko neugodno da sam gotovo odbijao da mi Šnajder išta o tome kaže, sve se praveći da sve znam, premda nisam znao ništa. Nisam mogao o tome razgovarati, jer mi se činilo da je dogovor morao propasti. Naime, kakvog bi smisla u današnje vrijeme, kada su dvije zemlje razdvojene granicom Bajakovo-Batrovci, i kada su dva naroda i dvije narodne elite u stanju induciranog međusobnog neraspoloženja, jer je to i jednima i drugima uvjet za opstanak i stalno nacionalno rekonstituiranje i preporađanje, kakvog bi smisla u današnje vrijeme, kada je sve tako, bilo u postavljanju predstave koja govori o najvećemu hrvatskom piscu, o hrvatskome identitetu, o očajničkom pokušaju stvaranja vlastitog svijeta i kosmosa jednoga, makar i najvećega, hrvatskog dramskog pisca. Kakvog smisla ima jedna posve hrvatska tema u Beogradu koji više nije onako hrvatski kakav je bio 1982, kada je Slobodan Unkovski postavljao “Hrvatskog Fausta”? E vidiš, dragi moj Basara, Zafranovićev film bavi se također jednom sasvim hrvatskom temom. Do suza i očaja žalosni su razlozi koji tu temu čine podobnom. Uglavnom, nakon propasti predstave u JDP, Šnajder je za sva vremena zakopao “Hrvatskog Fausta”, prije nego što će i sam u taj grob leći.
Eto, to sam ti htio ispričati, pa ako ti se da, pročitaj jednom “Hrvatskog Fausta”, tek tad će ti sve ovo biti zanimljivo.
m