Stojim u kuhinji i na prsima pobožno držim komad papira. Stara me ohrabruje:
– Sad ti je prilika! Samo utrči u dnevni.
To me ne ohrabruje dovoljno pa tražim dodatnu potporu.
– A da ipak sačekam da utakmica završi?
Stara me gleda i uzdiše.
– A moj potpis nije dovoljan?
Nervozno mlataram rukama oko sebe.
– Pa rekao sam ti, oba roditelja se moraju potpisati.
Stara uzima papir i iznova ga čita. Oči joj lete s jedne na drugu stranu, pretrčava pogledom kroz redove sve do dna. Onda konačno odlučno kaže:
– Sad ili nikad. Neće te ništa ni pitati. Zabuljio se u utakmicu, neće ni znati šta ga pitaš.
Doslovno otrgnem papir od stare, duboko udahnem i tobože nonšalantno uđem u drvenu sobu. Sapletenih prstiju i laktova oslonjenih na koljena, stari sjedi na rubu kauča i nagnut prema naprijed zuri u televizor. Stanem kraj njega i pružim mu papir i kemijsku.
– Treba mi tvoj potpis.
Stari me kratko odmjeri pa nastavi gledati u TV.
– Sjedi – procijedi kratko.
Vadi cigaretu i pripaljuje, onda nudi mene:
– O’š zapalit?
– Ne pušim – odgovorim pa pomislim jesam li to trebao reći ljubaznije.
Stari me odmjeri pa odreže prijetećim tonom:
– I ja mislim. Samo da te vidim!
Gleda u TV i maše nekome s ekrana:
– Pa sudi penal sunce ti žareno! Uf!
– Treba mi tvoj potpis – ponovim samouvjereno.
Na moj užas, stari uzme daljinski i smanji ton. Okrene se prema meni, dohvati papir i krene brundati:
– Daj da vidim šta je to. I ovako od utakmice nema ništa.
Sledim se jer znam da me kao i uvijek u sličnim situacijama sad čeka beskrajno ispitivanje od kojeg me prolazi želja za bilo čime.
– Vozački ispit! – drekne stari, na što mu pepeo s cigarete padne u krilo.
– Vozački ispit – ponovim što mirnije mogu.
– Pa nemo’š polagat do osamnaeste, šta je tebi? – gleda me stari iskreno začuđen.
– Po novome mogu sa šesnaest – kažem mirno. – Samo mi treba tvoj potpis da pristaješ.
– Otkud tebi pare za to? – sumnjičav je stari.
– Radit ću preko Omladinske zadruge – odgovorim spremno.
Stari čisti pepeo sa sebe pa me nepovjerljivo mjerka.
– Samo da čujem da si se uvalio u neke mutne poslove, je s’ čuo?
Stara vidjevši da stvar ne ide glatko, ulazi u dnevnu sobu praveći se da je naš razgovor načula u prolazu.
– Hajde boga ti potpiši to malome i ne gnjavi – diže stara glas i nastavlja. – Već me boli glava od tebe!
– Šta će ti vozački? – govori stari. – Mogu te ja učit vozit.
– Pa bez vozačkog ne mogu voziti po cesti− odgovaram i ugrizem se za jezik jer mi se učinilo da sam to rekao previše drsko.
Onda, da bih izgladio stvar, prijateljskim tonom objašnjavam:
– Čak i da već znam voziti, opet moram jednom na polaganje.
Stari me gleda nepovjerljivo, onda odmjeri staru koja se usidrila iznad njega i ne mrda. Uzima kemijsku i stavlja potpis u dnu papira. Osjećam kako mi se milina razlijeva utrobom. Otvaraju se vrata i sestra ulazi u drvenu sobu. Trči k meni i grli me. Skidam joj s leđa školsku torbu i spuštam je na pod.
– Ova torba je teža od tebe – govorim joj dok ona umorno otpuhuje pa redom ljubi staru i starog. – Kad položim vozački, ja ću te voziti u školu i iz škole.
Stari me odmjeri i baci papir prema meni:
– Ne znam samo s kojim autom – sikće zlobno. – Na moj Wartburg možeš zaboravit.
Hotel Wartburg/4
Potpis
Stojim u kuhinji i na prsima pobožno držim komad papira. Stara me ohrabruje:
– Sad ti je prilika! Samo utrči u dnevni.
To me ne ohrabruje dovoljno pa tražim dodatnu potporu.
– A da ipak sačekam da utakmica završi?
Stara me gleda i uzdiše.
– A moj potpis nije dovoljan?
Nervozno mlataram rukama oko sebe.
– Pa rekao sam ti, oba roditelja se moraju potpisati.
Stara uzima papir i iznova ga čita. Oči joj lete s jedne na drugu stranu, pretrčava pogledom kroz redove sve do dna. Onda konačno odlučno kaže:
– Sad ili nikad. Neće te ništa ni pitati. Zabuljio se u utakmicu, neće ni znati šta ga pitaš.
Doslovno otrgnem papir od stare, duboko udahnem i tobože nonšalantno uđem u drvenu sobu. Sapletenih prstiju i laktova oslonjenih na koljena, stari sjedi na rubu kauča i nagnut prema naprijed zuri u televizor. Stanem kraj njega i pružim mu papir i kemijsku.
– Treba mi tvoj potpis.
Stari me kratko odmjeri pa nastavi gledati u TV.
– Sjedi – procijedi kratko.
Vadi cigaretu i pripaljuje, onda nudi mene:
– O’š zapalit?
– Ne pušim – odgovorim pa pomislim jesam li to trebao reći ljubaznije.
Stari me odmjeri pa odreže prijetećim tonom:
– I ja mislim. Samo da te vidim!
Gleda u TV i maše nekome s ekrana:
– Pa sudi penal sunce ti žareno! Uf!
– Treba mi tvoj potpis – ponovim samouvjereno.
Na moj užas, stari uzme daljinski i smanji ton. Okrene se prema meni, dohvati papir i krene brundati:
– Daj da vidim šta je to. I ovako od utakmice nema ništa.
Sledim se jer znam da me kao i uvijek u sličnim situacijama sad čeka beskrajno ispitivanje od kojeg me prolazi želja za bilo čime.
– Vozački ispit! – drekne stari, na što mu pepeo s cigarete padne u krilo.
– Vozački ispit – ponovim što mirnije mogu.
– Pa nemo’š polagat do osamnaeste, šta je tebi? – gleda me stari iskreno začuđen.
– Po novome mogu sa šesnaest – kažem mirno. – Samo mi treba tvoj potpis da pristaješ.
– Otkud tebi pare za to? – sumnjičav je stari.
– Radit ću preko Omladinske zadruge – odgovorim spremno.
Stari čisti pepeo sa sebe pa me nepovjerljivo mjerka.
– Samo da čujem da si se uvalio u neke mutne poslove, je s’ čuo?
Stara vidjevši da stvar ne ide glatko, ulazi u dnevnu sobu praveći se da je naš razgovor načula u prolazu.
– Hajde boga ti potpiši to malome i ne gnjavi – diže stara glas i nastavlja. – Već me boli glava od tebe!
– Šta će ti vozački? – govori stari. – Mogu te ja učit vozit.
– Pa bez vozačkog ne mogu voziti po cesti − odgovaram i ugrizem se za jezik jer mi se učinilo da sam to rekao previše drsko.
Onda, da bih izgladio stvar, prijateljskim tonom objašnjavam:
– Čak i da već znam voziti, opet moram jednom na polaganje.
Stari me gleda nepovjerljivo, onda odmjeri staru koja se usidrila iznad njega i ne mrda. Uzima kemijsku i stavlja potpis u dnu papira. Osjećam kako mi se milina razlijeva utrobom. Otvaraju se vrata i sestra ulazi u drvenu sobu. Trči k meni i grli me. Skidam joj s leđa školsku torbu i spuštam je na pod.
– Ova torba je teža od tebe – govorim joj dok ona umorno otpuhuje pa redom ljubi staru i starog. – Kad položim vozački, ja ću te voziti u školu i iz škole.
Stari me odmjeri i baci papir prema meni:
– Ne znam samo s kojim autom – sikće zlobno. – Na moj Wartburg možeš zaboravit.