Utorkom se najkasnije do pola osam probudimo. Obično spavam u njihovoj sobi za goste. U njoj, osim kreveta i ormara, nema ničeg. Zimi je sve puno tegli kiselih paprika i krastavaca, a nekad i turšije. Ispod kreveta drži i stari tepih, staze za hodnik, goblene kojoj je mama zabranila da drži u dnevnom boravku i jelku koju uvijek kitim pred Božić. Kad se probudim, uvijek osjećam da smrdim na te kisele paprike. Meni napravi bijelu kavu – kombinaciju turske kave i mlijeka. Ona pije tursku, dobro je zašećeri i pije je dugo. Skoro cijelu džezvu može sama popiti. Cigare ne da puši, one nestaju u njoj, a onda je ne vidim od dima. Nazirem samo plave oči i pomalo kovrčavu, sijedu kosu. Djed obično ujutro rano ode iz stana. Ona sjedi u fotelji i govori: “Eto vidiš, Srbin opet otišao, a ja ne znam ni gdje”. Kao da ikad znamo gdje. Nekad ga sretnemo. Kao slučajno. Iako mislim da ona pretpostavlja gdje je, pa onda namjerno šetamo na tim mjestima, ne bi li nas vidio. On ne ide s nama fraFraninom grobu. Kad trebamo ići na Komardu, ona uvijek kaže da je pokojni Stojan Miloš napisao knjigu i da je Srbinova slika pored fraFraninog groba. Tada sam jako ponosna, moj djed, pa još u knjizi, pa još njegova slika! Djeca u školi to ne znaju. Ne zna ni učiteljica. A da znaju, sigurno bi bili ljubomorni na mene. Ili, ipak ne bi. Njihovi su očevi bogataši i njih knjige ne zanimaju. Učiteljica uvijek kaže da je sramota što nitko ne ide u biblioteku. Uvijek pohvali mene jer idem i čitam knjige. Još kad bi znala da je moj djed u knjizi, sigurno bi me više voljela i dala mi da čitam na priredbi, ali, na priredbi uvijek čitaju njih dvije – s plavom ravnom kosom i onim dosadnim licima. Njima su priredbe mrske, ali one ih uvijek vode jer su njihove tate važni ljudi u našem gradu. Jednoj je tata direktor. Tako je rekla.
Oni ne znaju da utorkom idem na Komardu. Jednom sam htjela ispričati, kad je učiteljica pitala što smo radili jučer, i počela sam govoriti da me baka vodila na Komardu, da smo izmolile 13 očenaša svetom Anti i da me časna sestra iz Bučića pohvalila da lijepo molim, ali me njihov smijeh prekinuo i više nisam nikome spominjala Komardu. Njih to uopće ne zanima. A vidim da ne zanima ni učiteljicu. Svaki put kad idemo na Komardu, dođemo pješice na autobusnu stanicu. Tu čekamo bus ili tatu. Nekad nas tata odvoze do groblja, a nekad idemo bus. Karta je pola marke do Bučićkog puta. Možemo mi i pješice, ali bi nam trebala debela tri sata kroz sela, a baka toliko hodati ne može. Njoj je naporno. Njoj je i hodanje do Komarde, kad uđemo u selo, pa pješice moramo do gore, naporno. Ali ona ide tamo samo da može Srbinu reći da smo bile na Komardi. Zato što je on s Komarde i da bude bolja u njegovim očima.
Nekad ponesemo sendviče, stavimo ih u moj rozi ruksak. Ako bude baš puno vruće, kako zna biti ljeti, onda se ona šunka rastopi i krene smrdjeti, pa ih na kraju i ne pojedemo. Slatkiše rijetko nosimo, ali vodu moramo imati. Barem prazne bočice. Tamo natočimo vode i tako pijemo. Ako sunce grije, onda brže molimo, nekad malo, što Srbin kaže, sigurno i sfušerimo. Hodamo oko fraFraninog kipa i molimo 13 očenaša svetom Anti. U povratku svratimo kod strine Matukuše. Njena kuća je na dnu sela, prije naše šume. Strina je uvijek u nekim brigama i problemima, ali uvijek pita šta ima u gradu. Onda joj baka priča da je pijaca slaba i da je paradajz nikad skuplji k’o ove godine. Strina nabraja ‘ko je sve u Bučićima bolestan i od čega, a baka govori da to sve mora reći Srbinu. Ona misli da to Srbin već ne zna, a sigurno je znao i prije. Ali joj je zaboravio reći.
Strina nas lijepo dočeka, a još ljepše isprati. Ponekad mislim da joj smetamo jer ima puno posla oko kuće i nema kad s nama toliko sjediti. Meni i nije toliko dosadno, uvijek nešto čitam ili razmišljam o svetom Anti. Kad se molimo, onda mi je dosadno i jedva čekam da završimo. A kad izmolimo konačno, tad se radujem. Baka kaže da trinaest nije nesretan broj kako kažu u novinama. Jednom ćemo ići u Busovaču, obećala mi je. Tamo sveti Anto stanuje, tako ona kaže. Ako budemo išli kod njega, i mama će ići s nama. Sigurno neće raditi. Baka kaže da to bude nekad nedjeljom i da će se joj potrefiti da mu je imendan nedjeljom. To me malo zbunilo, ali nisam je htjela puno ispitivati.
Uvijek mi govori da je to svetac za izgubljene stvari i izgubljene ljude. Tko se dugo moli svetom Anti, uvijek pronađe ključeve od stana, auta, novčanik, bilo što što je izgubio. Kaže i da on najbrže djeluje jer nam je blizu, u Busovači. To je od nas udaljeno, kaže, baka, manje od sat vremena. Onda mislim, pa kako nas i ne bi čuo.
Dok se spuštamo do Komarde, nekad mi priča tko su ljudi pokopani tu i koga je znala ona, a koga Srbin. Kad palimo svijeće babi Perićki i didu, uvijek nešto promrmlja, ali nikad ne priča da je mama imala sestru i da je mali kameni križić njen grob. Jednom je rekla i nikad više. Ni mama ne priča. Ona je umrla kad je bila ćelava i bez zubiju. Tako sam shvatila.
Ne smijem je pitati jer se bojim da će se naljutiti. Ni Srbin nikad o tome ni priča. Kao da se nije ni rodila. Možda je i nju, k’o paprike strine Matukuše, mraz ubio?
Trinaest utoraka svetom Anti
Utorkom se najkasnije do pola osam probudimo. Obično spavam u njihovoj sobi za goste. U njoj, osim kreveta i ormara, nema ničeg. Zimi je sve puno tegli kiselih paprika i krastavaca, a nekad i turšije. Ispod kreveta drži i stari tepih, staze za hodnik, goblene kojoj je mama zabranila da drži u dnevnom boravku i jelku koju uvijek kitim pred Božić. Kad se probudim, uvijek osjećam da smrdim na te kisele paprike. Meni napravi bijelu kavu – kombinaciju turske kave i mlijeka. Ona pije tursku, dobro je zašećeri i pije je dugo. Skoro cijelu džezvu može sama popiti. Cigare ne da puši, one nestaju u njoj, a onda je ne vidim od dima. Nazirem samo plave oči i pomalo kovrčavu, sijedu kosu. Djed obično ujutro rano ode iz stana. Ona sjedi u fotelji i govori: “Eto vidiš, Srbin opet otišao, a ja ne znam ni gdje”. Kao da ikad znamo gdje. Nekad ga sretnemo. Kao slučajno. Iako mislim da ona pretpostavlja gdje je, pa onda namjerno šetamo na tim mjestima, ne bi li nas vidio. On ne ide s nama fraFraninom grobu. Kad trebamo ići na Komardu, ona uvijek kaže da je pokojni Stojan Miloš napisao knjigu i da je Srbinova slika pored fraFraninog groba. Tada sam jako ponosna, moj djed, pa još u knjizi, pa još njegova slika! Djeca u školi to ne znaju. Ne zna ni učiteljica. A da znaju, sigurno bi bili ljubomorni na mene. Ili, ipak ne bi. Njihovi su očevi bogataši i njih knjige ne zanimaju. Učiteljica uvijek kaže da je sramota što nitko ne ide u biblioteku. Uvijek pohvali mene jer idem i čitam knjige. Još kad bi znala da je moj djed u knjizi, sigurno bi me više voljela i dala mi da čitam na priredbi, ali, na priredbi uvijek čitaju njih dvije – s plavom ravnom kosom i onim dosadnim licima. Njima su priredbe mrske, ali one ih uvijek vode jer su njihove tate važni ljudi u našem gradu. Jednoj je tata direktor. Tako je rekla.
Oni ne znaju da utorkom idem na Komardu. Jednom sam htjela ispričati, kad je učiteljica pitala što smo radili jučer, i počela sam govoriti da me baka vodila na Komardu, da smo izmolile 13 očenaša svetom Anti i da me časna sestra iz Bučića pohvalila da lijepo molim, ali me njihov smijeh prekinuo i više nisam nikome spominjala Komardu. Njih to uopće ne zanima. A vidim da ne zanima ni učiteljicu. Svaki put kad idemo na Komardu, dođemo pješice na autobusnu stanicu. Tu čekamo bus ili tatu. Nekad nas tata odvoze do groblja, a nekad idemo bus. Karta je pola marke do Bučićkog puta. Možemo mi i pješice, ali bi nam trebala debela tri sata kroz sela, a baka toliko hodati ne može. Njoj je naporno. Njoj je i hodanje do Komarde, kad uđemo u selo, pa pješice moramo do gore, naporno. Ali ona ide tamo samo da može Srbinu reći da smo bile na Komardi. Zato što je on s Komarde i da bude bolja u njegovim očima.
Nekad ponesemo sendviče, stavimo ih u moj rozi ruksak. Ako bude baš puno vruće, kako zna biti ljeti, onda se ona šunka rastopi i krene smrdjeti, pa ih na kraju i ne pojedemo. Slatkiše rijetko nosimo, ali vodu moramo imati. Barem prazne bočice. Tamo natočimo vode i tako pijemo. Ako sunce grije, onda brže molimo, nekad malo, što Srbin kaže, sigurno i sfušerimo. Hodamo oko fraFraninog kipa i molimo 13 očenaša svetom Anti. U povratku svratimo kod strine Matukuše. Njena kuća je na dnu sela, prije naše šume. Strina je uvijek u nekim brigama i problemima, ali uvijek pita šta ima u gradu. Onda joj baka priča da je pijaca slaba i da je paradajz nikad skuplji k’o ove godine. Strina nabraja ‘ko je sve u Bučićima bolestan i od čega, a baka govori da to sve mora reći Srbinu. Ona misli da to Srbin već ne zna, a sigurno je znao i prije. Ali joj je zaboravio reći.
Strina nas lijepo dočeka, a još ljepše isprati. Ponekad mislim da joj smetamo jer ima puno posla oko kuće i nema kad s nama toliko sjediti. Meni i nije toliko dosadno, uvijek nešto čitam ili razmišljam o svetom Anti. Kad se molimo, onda mi je dosadno i jedva čekam da završimo. A kad izmolimo konačno, tad se radujem. Baka kaže da trinaest nije nesretan broj kako kažu u novinama. Jednom ćemo ići u Busovaču, obećala mi je. Tamo sveti Anto stanuje, tako ona kaže. Ako budemo išli kod njega, i mama će ići s nama. Sigurno neće raditi. Baka kaže da to bude nekad nedjeljom i da će se joj potrefiti da mu je imendan nedjeljom. To me malo zbunilo, ali nisam je htjela puno ispitivati.
Uvijek mi govori da je to svetac za izgubljene stvari i izgubljene ljude. Tko se dugo moli svetom Anti, uvijek pronađe ključeve od stana, auta, novčanik, bilo što što je izgubio. Kaže i da on najbrže djeluje jer nam je blizu, u Busovači. To je od nas udaljeno, kaže, baka, manje od sat vremena. Onda mislim, pa kako nas i ne bi čuo.
Dok se spuštamo do Komarde, nekad mi priča tko su ljudi pokopani tu i koga je znala ona, a koga Srbin. Kad palimo svijeće babi Perićki i didu, uvijek nešto promrmlja, ali nikad ne priča da je mama imala sestru i da je mali kameni križić njen grob. Jednom je rekla i nikad više. Ni mama ne priča. Ona je umrla kad je bila ćelava i bez zubiju. Tako sam shvatila.
Ne smijem je pitati jer se bojim da će se naljutiti. Ni Srbin nikad o tome ni priča. Kao da se nije ni rodila. Možda je i nju, k’o paprike strine Matukuše, mraz ubio?