Mak Dizdar: Vidovopoljska noć, NoBi, Sarajevo 1936.
Kao devetnaestogodišnjak objavio je zbirku “Vidovopoljska noć”, a bilo mu je četrdesetdevet kada je objavio “Kamenog spavača”. Između te je dvije knjige trajala potraga za jezikom i temom. Odvila se u vrijeme Drugoga svijetskog rata, u okolnostima za pjesnika dramatičnim i opasnim, i u doba poratna, kada je ideologija planetarna kao opijum mamila i omamila naraštaje, kvareći ponekom darovitijem talent. Njemu talent nije pokvarila.
Životna mu se putanja kretala od Stoca do Sarajeva. Estetska, tako bismo mogli reći, bila je neusporedivo uža i kraća, pa je išla od jednoga do drugog kraja Vidova polja i Radimlje, što nije put koji bi se dao prepješačiti, nego ga čovjek samo može u sebi samom preći. Da je netko rekao kako se Mak Dizdar nije u životu pomaknuo s mjesta od kojeg je krenuo, ne bi pogriješio mnogo.
“Vidovopoljska noć”, osumnjičena za podbunjivanje i sablažnjivanje naroda, temeljito bila je cenzurirana pri objavljivanju. Knjiga socijalno intoniranih pjesama, u estetskom i političkom duhu epohe, objavjena je u vlastitoj nakladi, u biblioteci Nova biblioteka (No-Bi), koju je sam Dizdar koncipirao. Rijetko se pojavljuje u antikvarnoj prodaji, ali kola jedno neformalno izdanje, broširano kao i ono prvo, koje se ne može prodavati, a čiji sam primjerak dobio jednom, na proputovanju.
Ono što se na spomen Maka Dizdara nikad ne kaže, a vrijedilo bi reći, jer je trajno obilježje njegova talenta, izrazita je konceptualna narativnost “Kamenog spavača”. Ta knjiga nenapisani je roman, pjesme u njoj romeneski su opiljci, nepotpuni fragmenti. U svakom od njih, cjelina je priče. U “Vidopoljskoj noći” dar je za priču: da smo tog devetnaestogodišnjaka sreli 1936. s njegovom brošurom, rekli bismo da će taj pisati pripovjetke i romane.
Pjesma “Maslina je dala utočište starom čovjeku” ne nađe se u izborima Dizdarevim, premda je za pjesnika karakteristična: “Sklupčani starac Mato iz Plužina imao je 1936/ jednu poderanu šarenu košulju na staračkom tijelu/ i ravnih stotinu godina tamo negdje u ljeto./// U avliji njegove kuće rasla je svilena maslina/ i imala kad se starac rodio nešto oko dvije godine./ Jednoga dana (bio je ponedjeljak) od razdrte košulje konopac/ napravio je da ugasi svoj dugi život taj Mato starac,/ koji je tako kao u njihalci jednoj umro, umro, umro,/ a stare maslinove grane malo se zanjihale,/ kao da su gledale/ je li proljeće izniklo vlati trave iz majske crvenice.”
Sve u toj je pjesmi kao što će biti i u “Kamenom spavaču”, samo što je vrijeme suvremeno, a jezik govorni, svakodnevan. Sintaksa, međutim, čudna, pomaknuta i neočekivana, s vremenskim prekoračenjima, onakva je kakva će biti trideset godina kasnije. Isti je i ritam, slobodan od sroka i rime, ali bez one leksičke pomaknutosti i simulacije natpisa s drevnih mramora. Da bi ispripovijedao svoju priču, i da bi ta priča postala južnoslavensko pjesničko čudo, Maku Dizdaru bit će potrebno da – izmisli jezik.
Dva su velika jezikotvorstva u južnoslavenskome pjesništvu, Krležino u “Baladama Petrice Kerempuha”, i Dizdarevo u “Kamenom spavaču” Oba djela, i Krležin spjev, i Dizdareva knjiga, narativno su, pričom, neobično bujna. Oba jezika su, suprotno mišljenju predstavnika narodnih masa u književnosti, potpuno izmišljena. Nitko nikada nigdje nije govorio kao Petrica Kerempuh i nitko nikada nigdje nije govorio kao lica i pripovjedač “Kamenog spavača” Obojica pjesnika bili s u inspirirani starim rječnicima i antologijama, ali njihov jezik nije iz tih knjiga. To je i razlog zašto sljedbenici Krležini i Dizdarovi, oni koji bi pisali po njihovim urnecima, djeluju toliko slabo i nemoćno. Obijači njihovih pjesničkih jezika djeluju poput obijača tuđih vikendica, površni i jadni.
“Narodna hercegovačka pjesma i godišnja doba” išla je ovako: “Putem u župnu crkvu u Stolac/ tiho dubravski momci pjevaju: – Jadno ti je u Dubravam’ stanje,/ ljeti branje, zimi kopat panje,/ a s jeseni listati duhane./// Pjevaju oni tako i u prostu melodiju/ se uljuljkuju,/ dok proljetnu glad ovim stranama/ u pjesmu stid ih je da kuju.”
Skoro pa odlična pjesma, koja krajem završi u nedovoljno dobro artikuliranoj paroli, zanimljiva nam je zbog jednog važnog elementa Dizdarevog. Musliman, on bio je pjesnik, promatrač i kroničar cijelog svog svijeta stolačkog i hercegovačkog, kao što je to bio i Antun Branko Šimić. Devedeset godina nakon prve njegove knjige, šezdeset nakon “Kamenog spavača”, takvih jedva da ima, a ni prije ih baš i nije bilo. U Dizdarevom kraju, ipak, ima jedan, imenom Almin Kaplan.
Slučaj
U jednom intervjuu, razgovoru što ga je s Dizdarom vodio Velimir Milošević, pjesnik spominje anegdotu iz 1958. Neka pjesnička manifestacija na Plitvičkim jezerima, Vesna Krmpotić nagovara ga da čita “Gorčina”. Onu “čudnovatu pjesmu” kaže ona. Poslije ga, čudom očuđeni, “hajdučki zaskočiše” Branko V. Radičević, Vasko Pola i Radonja Vešovića. E, da bi pjesmu objavili! Iz toga započinje pisanje cijelog “Kamenog spavača”. Pisanje uvijek je osamljenički čin, ali nerijetko ono najbolje od pisca iznude drugi ljudi, dobri čitatelji.
Kora
Naslov knjige Vaska Pope iz 1953, prevratničke u njegovu opusu i u pjesništvu srpskom i južnoslavenskom. Mak Dizdar nije bio Popin sljedbenik, kao što nije slijedio ni Krležinog Petricu Kerempuha, ali da nije bilo “Kore” i Petrice, ne bi bilo ni “Kamenog spavača”. Književnost nastaje na onom što prethodi, kao sediment i kao sedimentna stijena. Bez onog što prethodi, pisac ne bi znao da to tako može i smije. A sve riječi materinjeg jezika bile bi mrtve kao ljudski leševi u prosekturi koja je već danima bez struje.
Ekran, knjige/178
Mak Dizdar: Vidovopoljska noć, NoBi, Sarajevo 1936.
Kao devetnaestogodišnjak objavio je zbirku “Vidovopoljska noć”, a bilo mu je četrdesetdevet kada je objavio “Kamenog spavača”. Između te je dvije knjige trajala potraga za jezikom i temom. Odvila se u vrijeme Drugoga svijetskog rata, u okolnostima za pjesnika dramatičnim i opasnim, i u doba poratna, kada je ideologija planetarna kao opijum mamila i omamila naraštaje, kvareći ponekom darovitijem talent. Njemu talent nije pokvarila.
Životna mu se putanja kretala od Stoca do Sarajeva. Estetska, tako bismo mogli reći, bila je neusporedivo uža i kraća, pa je išla od jednoga do drugog kraja Vidova polja i Radimlje, što nije put koji bi se dao prepješačiti, nego ga čovjek samo može u sebi samom preći. Da je netko rekao kako se Mak Dizdar nije u životu pomaknuo s mjesta od kojeg je krenuo, ne bi pogriješio mnogo.
“Vidovopoljska noć”, osumnjičena za podbunjivanje i sablažnjivanje naroda, temeljito bila je cenzurirana pri objavljivanju. Knjiga socijalno intoniranih pjesama, u estetskom i političkom duhu epohe, objavjena je u vlastitoj nakladi, u biblioteci Nova biblioteka (No-Bi), koju je sam Dizdar koncipirao. Rijetko se pojavljuje u antikvarnoj prodaji, ali kola jedno neformalno izdanje, broširano kao i ono prvo, koje se ne može prodavati, a čiji sam primjerak dobio jednom, na proputovanju.
Ono što se na spomen Maka Dizdara nikad ne kaže, a vrijedilo bi reći, jer je trajno obilježje njegova talenta, izrazita je konceptualna narativnost “Kamenog spavača”. Ta knjiga nenapisani je roman, pjesme u njoj romeneski su opiljci, nepotpuni fragmenti. U svakom od njih, cjelina je priče. U “Vidopoljskoj noći” dar je za priču: da smo tog devetnaestogodišnjaka sreli 1936. s njegovom brošurom, rekli bismo da će taj pisati pripovjetke i romane.
Pjesma “Maslina je dala utočište starom čovjeku” ne nađe se u izborima Dizdarevim, premda je za pjesnika karakteristična: “Sklupčani starac Mato iz Plužina imao je 1936/ jednu poderanu šarenu košulju na staračkom tijelu/ i ravnih stotinu godina tamo negdje u ljeto./// U avliji njegove kuće rasla je svilena maslina/ i imala kad se starac rodio nešto oko dvije godine./ Jednoga dana (bio je ponedjeljak) od razdrte košulje konopac/ napravio je da ugasi svoj dugi život taj Mato starac,/ koji je tako kao u njihalci jednoj umro, umro, umro,/ a stare maslinove grane malo se zanjihale,/ kao da su gledale/ je li proljeće izniklo vlati trave iz majske crvenice.”
Sve u toj je pjesmi kao što će biti i u “Kamenom spavaču”, samo što je vrijeme suvremeno, a jezik govorni, svakodnevan. Sintaksa, međutim, čudna, pomaknuta i neočekivana, s vremenskim prekoračenjima, onakva je kakva će biti trideset godina kasnije. Isti je i ritam, slobodan od sroka i rime, ali bez one leksičke pomaknutosti i simulacije natpisa s drevnih mramora. Da bi ispripovijedao svoju priču, i da bi ta priča postala južnoslavensko pjesničko čudo, Maku Dizdaru bit će potrebno da – izmisli jezik.
Dva su velika jezikotvorstva u južnoslavenskome pjesništvu, Krležino u “Baladama Petrice Kerempuha”, i Dizdarevo u “Kamenom spavaču” Oba djela, i Krležin spjev, i Dizdareva knjiga, narativno su, pričom, neobično bujna. Oba jezika su, suprotno mišljenju predstavnika narodnih masa u književnosti, potpuno izmišljena. Nitko nikada nigdje nije govorio kao Petrica Kerempuh i nitko nikada nigdje nije govorio kao lica i pripovjedač “Kamenog spavača” Obojica pjesnika bili s u inspirirani starim rječnicima i antologijama, ali njihov jezik nije iz tih knjiga. To je i razlog zašto sljedbenici Krležini i Dizdarovi, oni koji bi pisali po njihovim urnecima, djeluju toliko slabo i nemoćno. Obijači njihovih pjesničkih jezika djeluju poput obijača tuđih vikendica, površni i jadni.
“Narodna hercegovačka pjesma i godišnja doba” išla je ovako: “Putem u župnu crkvu u Stolac/ tiho dubravski momci pjevaju: – Jadno ti je u Dubravam’ stanje,/ ljeti branje, zimi kopat panje,/ a s jeseni listati duhane./// Pjevaju oni tako i u prostu melodiju/ se uljuljkuju,/ dok proljetnu glad ovim stranama/ u pjesmu stid ih je da kuju.”
Skoro pa odlična pjesma, koja krajem završi u nedovoljno dobro artikuliranoj paroli, zanimljiva nam je zbog jednog važnog elementa Dizdarevog. Musliman, on bio je pjesnik, promatrač i kroničar cijelog svog svijeta stolačkog i hercegovačkog, kao što je to bio i Antun Branko Šimić. Devedeset godina nakon prve njegove knjige, šezdeset nakon “Kamenog spavača”, takvih jedva da ima, a ni prije ih baš i nije bilo. U Dizdarevom kraju, ipak, ima jedan, imenom Almin Kaplan.
Slučaj
U jednom intervjuu, razgovoru što ga je s Dizdarom vodio Velimir Milošević, pjesnik spominje anegdotu iz 1958. Neka pjesnička manifestacija na Plitvičkim jezerima, Vesna Krmpotić nagovara ga da čita “Gorčina”. Onu “čudnovatu pjesmu” kaže ona. Poslije ga, čudom očuđeni, “hajdučki zaskočiše” Branko V. Radičević, Vasko Pola i Radonja Vešovića. E, da bi pjesmu objavili! Iz toga započinje pisanje cijelog “Kamenog spavača”. Pisanje uvijek je osamljenički čin, ali nerijetko ono najbolje od pisca iznude drugi ljudi, dobri čitatelji.
Kora
Naslov knjige Vaska Pope iz 1953, prevratničke u njegovu opusu i u pjesništvu srpskom i južnoslavenskom. Mak Dizdar nije bio Popin sljedbenik, kao što nije slijedio ni Krležinog Petricu Kerempuha, ali da nije bilo “Kore” i Petrice, ne bi bilo ni “Kamenog spavača”. Književnost nastaje na onom što prethodi, kao sediment i kao sedimentna stijena. Bez onog što prethodi, pisac ne bi znao da to tako može i smije. A sve riječi materinjeg jezika bile bi mrtve kao ljudski leševi u prosekturi koja je već danima bez struje.