– Možeš li da mi pomogneš?
– A ti, možeš li ti meni da pomogneš?
– Što vičeš toliko?
– A ti, što ti vičeš?
* * *
– Sinoć, koja ti je bila ona cica u parku?
– A s kim si ti bio?
– Kakvo je to pitanje?
– A kakvo je to tvoje pitanje?
* * *
– Odjednom sam se našla usred divne poljane, prepune najlepšeg cveća.
Šta to znači, kaži mi?
– Interesantno. Iz podruma na poljanu. Interesantno.
– Možda je to u vezi sa Vladinom sahranom u nedelju?
-… U poverenju, jel ti nekad bio dečko, a?
* * *
– Napuštam te, mili moj.
– Ma zašto baš sada? Ispratiću te do Dramskog, pa ti levo, a ja nazad.
– Mislila sam, napuštam te onako, zauvek. Postali smo stranci.
– Ma lako ću ja to, ispratiću te, pa ću autobusom nazad.
* * *
– Svršila si?
– Pusti me da uživam još par sekundi.
– Dođi, da te zagrlim.
– Pusti me, da se odmorim. Još par sekundi.
* * *
– Zaćuti već jednom. Ti si neverovatno sebičan čovek. Samo na sebe misliš.
– Ne nerviraj se toliko, sve će biti OK.
– Kako da bude OK, kad te uopšte nije briga za mene. Samo te služim. Daj mi ovo, uradi mi ono.
– Možda si u pravu… dodaj mi, molim te, tu pepeljaru sa stola.
* * *
– Možeš li da pukneš od ljubavi?
– Možeš, ako ti je ljubav debela.
– Ali ja patim, a gojim se. Sve mu praštam, sve mu dozvoljavam. On je i dalje vitak i zgodan, a vidi mene.
– A koja si ti krvna grupa, a koja je on?
* * *
– Dobar dan. Dokle?
– Do Centra. Partizanskom… Pogledajte vrh Vodna. Napadao sneg.
– Stvarno? Nisam stigao ni da vidim. Od jutros sve u kolima, znate kako je, putnici, gužva…
– A imate li decu?
* * *
– Zdravo komšo, kud si pošao?
– Da bacim đubre.
– Zašto ga čak ovde bacaš? Imaš kontejner bliže, pred zgradom.
– Da, ali po Feng Shuiju moram da ga bacim desnom rukom, ako ga bacim levom, ode mi sva energija.
* * *
– Komšo, imaš vozačku?
– Nemam.
– Pa kako onda voziš?
– U poverenju, otac mi je građevinac.
* * *
– Psssst, Luna, mirno, mirno!
– Susede, pas vam nešto mnogo laje. Da nije žensko?
– Jeste, žensko je.
– Kučka jedna. Moja je isto ženka, ali me sluša, istrenirao sam je, ne sme ni da pisne. A da vas ja nešto pitam, da niste možda samac?
* * *
– Ne možete tu da šetate kuče. Ovo je školsko dvorište.
– A kako vi šetate vašeg buldoga?
– Pa ja sam čuvar. Čuvam školu.
– A ja sam pedijatar. Čuvam dečje zdravlje.
* * *
– Baš ti jelek dobro stoji.
– Hvala. I tebi haljina. Čini te mlađom.
– Mlađom?… Taj jelek, da nije možda onaj od lane?
– Sad se setih odakle mi je poznata haljina. Moja koleginica Fani ima istu takvu.
* * *
– Koja je prognoza za sutra?
– Pretežno oblačno, povremeno sa kišom i grmljavinom.
– Ne verujem im. Rekli su i za danas da će biti oblačno i da će padati kiša, a napolju je pravo proleće. Ako hoćeš, možeš da izađeš sa kratkim rukavima.
– E, malo ga pretera. U oktobru sa kratkim rukavima? Pa nisi ti fudbaler, a i oni su počeli da nose dresove dugih rukava.
* * *
– Šta ti se to danas desilo?
– Ma ništa. Ovi novinari su sve pomešali. Mislim, bila je pljačka, ali ne u mojoj samousluzi, već kod Voje, na drugom kraju ulice.
– Večeras ste bili na svim televizijama. Evo, ima vas i u večerašnjim Vestima. Dali su i inicijale razbojnika, a i tvoje, pardon, Vojine. S.I. i V.P.
– Pa točno, Vojo Petrovski… Šta?! Stanko Ivanov, au, pa to sam ja?!
* * *
– To je samo jedan siroti starac. Nikome ne bi naneo zla. Samo je prosio za neki denar.
– Da, ali komšinica tvrdi da ju je napao. I hteo da joj ukrade tašnu.
– Nemoguće. On, čoveče, ima više od osamdeset, jedva se drži na nogama.
– Sve je moguće. A ti, jesi li napunio sedamdeset i pet?
* * *
– Zar je neophodan ovakav tretman prema ovom dobrom čoveku?
– Pre svega, hteli bi da pomognemo pravnoj službi da raščisti istragu oko tog slučaja, pa ćemo izdati saopštenje.
– Ali dame i gospodo, prijatelji, on satima sedi u kancelariji, ispred kompjutera, i ne miče se odatle ni za vreme pauze, sve do kraja radnog vremena.
– Pa kako je stigao onda da napravi vanbračno dete?
* * *
– Sve će nas zakopati svojim parolama, politikanstvom i aferama.
– Oni će nas zakopati, mi ćemo se otkopati.
– Dvadeset godina je prošlo čoveče, dvadeset godina!
– Dobro što me podseti. Skupljamo se za dvadeset godišnjicu mature. Kod “Žabara”. Dolaziš?
* * *
– Alal ti vera, stalno te viđam u društvu tvog brata, te na Vodnu, pa u parku, bioskopu…
– Nije mi brat. Sin mi je.
– Ma zezaš me. Sin?! Pa kad si ga dobio?
– Sa petnaest.
* * *
– Dete, dođi ovamo. Evo ti deset denara ako mi kažeš gde stanuje doktor Vojkan.
– Pa ti si doktor Vojkan.
– Dete, ne pitam te ko je doktor Vojkan, nego gde živi.
– Tata, zar me ne prepoznaješ? Pa ja sam Jovica, tvoj sin!
* * *
Hokus, pokus, prevarantus.
Hokus, pokus, prdikokos.
***
S makedonskog preveo autor
Hokus, pokus, prdikokos
– Možeš li da mi pomogneš?
– A ti, možeš li ti meni da pomogneš?
– Što vičeš toliko?
– A ti, što ti vičeš?
* * *
– Sinoć, koja ti je bila ona cica u parku?
– A s kim si ti bio?
– Kakvo je to pitanje?
– A kakvo je to tvoje pitanje?
* * *
– Odjednom sam se našla usred divne poljane, prepune najlepšeg cveća.
Šta to znači, kaži mi?
– Interesantno. Iz podruma na poljanu. Interesantno.
– Možda je to u vezi sa Vladinom sahranom u nedelju?
-… U poverenju, jel ti nekad bio dečko, a?
* * *
– Napuštam te, mili moj.
– Ma zašto baš sada? Ispratiću te do Dramskog, pa ti levo, a ja nazad.
– Mislila sam, napuštam te onako, zauvek. Postali smo stranci.
– Ma lako ću ja to, ispratiću te, pa ću autobusom nazad.
* * *
– Svršila si?
– Pusti me da uživam još par sekundi.
– Dođi, da te zagrlim.
– Pusti me, da se odmorim. Još par sekundi.
* * *
– Zaćuti već jednom. Ti si neverovatno sebičan čovek. Samo na sebe misliš.
– Ne nerviraj se toliko, sve će biti OK.
– Kako da bude OK, kad te uopšte nije briga za mene. Samo te služim. Daj mi ovo, uradi mi ono.
– Možda si u pravu… dodaj mi, molim te, tu pepeljaru sa stola.
* * *
– Možeš li da pukneš od ljubavi?
– Možeš, ako ti je ljubav debela.
– Ali ja patim, a gojim se. Sve mu praštam, sve mu dozvoljavam. On je i dalje vitak i zgodan, a vidi mene.
– A koja si ti krvna grupa, a koja je on?
* * *
– Dobar dan. Dokle?
– Do Centra. Partizanskom… Pogledajte vrh Vodna. Napadao sneg.
– Stvarno? Nisam stigao ni da vidim. Od jutros sve u kolima, znate kako je, putnici, gužva…
– A imate li decu?
* * *
– Zdravo komšo, kud si pošao?
– Da bacim đubre.
– Zašto ga čak ovde bacaš? Imaš kontejner bliže, pred zgradom.
– Da, ali po Feng Shuiju moram da ga bacim desnom rukom, ako ga bacim levom, ode mi sva energija.
* * *
– Komšo, imaš vozačku?
– Nemam.
– Pa kako onda voziš?
– U poverenju, otac mi je građevinac.
* * *
– Psssst, Luna, mirno, mirno!
– Susede, pas vam nešto mnogo laje. Da nije žensko?
– Jeste, žensko je.
– Kučka jedna. Moja je isto ženka, ali me sluša, istrenirao sam je, ne sme ni da pisne. A da vas ja nešto pitam, da niste možda samac?
* * *
– Ne možete tu da šetate kuče. Ovo je školsko dvorište.
– A kako vi šetate vašeg buldoga?
– Pa ja sam čuvar. Čuvam školu.
– A ja sam pedijatar. Čuvam dečje zdravlje.
* * *
– Baš ti jelek dobro stoji.
– Hvala. I tebi haljina. Čini te mlađom.
– Mlađom?… Taj jelek, da nije možda onaj od lane?
– Sad se setih odakle mi je poznata haljina. Moja koleginica Fani ima istu takvu.
* * *
– Koja je prognoza za sutra?
– Pretežno oblačno, povremeno sa kišom i grmljavinom.
– Ne verujem im. Rekli su i za danas da će biti oblačno i da će padati kiša, a napolju je pravo proleće. Ako hoćeš, možeš da izađeš sa kratkim rukavima.
– E, malo ga pretera. U oktobru sa kratkim rukavima? Pa nisi ti fudbaler, a i oni su počeli da nose dresove dugih rukava.
* * *
– Šta ti se to danas desilo?
– Ma ništa. Ovi novinari su sve pomešali. Mislim, bila je pljačka, ali ne u mojoj samousluzi, već kod Voje, na drugom kraju ulice.
– Večeras ste bili na svim televizijama. Evo, ima vas i u večerašnjim Vestima. Dali su i inicijale razbojnika, a i tvoje, pardon, Vojine. S.I. i V.P.
– Pa točno, Vojo Petrovski… Šta?! Stanko Ivanov, au, pa to sam ja?!
* * *
– To je samo jedan siroti starac. Nikome ne bi naneo zla. Samo je prosio za neki denar.
– Da, ali komšinica tvrdi da ju je napao. I hteo da joj ukrade tašnu.
– Nemoguće. On, čoveče, ima više od osamdeset, jedva se drži na nogama.
– Sve je moguće. A ti, jesi li napunio sedamdeset i pet?
* * *
– Zar je neophodan ovakav tretman prema ovom dobrom čoveku?
– Pre svega, hteli bi da pomognemo pravnoj službi da raščisti istragu oko tog slučaja, pa ćemo izdati saopštenje.
– Ali dame i gospodo, prijatelji, on satima sedi u kancelariji, ispred kompjutera, i ne miče se odatle ni za vreme pauze, sve do kraja radnog vremena.
– Pa kako je stigao onda da napravi vanbračno dete?
* * *
– Sve će nas zakopati svojim parolama, politikanstvom i aferama.
– Oni će nas zakopati, mi ćemo se otkopati.
– Dvadeset godina je prošlo čoveče, dvadeset godina!
– Dobro što me podseti. Skupljamo se za dvadeset godišnjicu mature. Kod “Žabara”. Dolaziš?
* * *
– Alal ti vera, stalno te viđam u društvu tvog brata, te na Vodnu, pa u parku, bioskopu…
– Nije mi brat. Sin mi je.
– Ma zezaš me. Sin?! Pa kad si ga dobio?
– Sa petnaest.
* * *
– Dete, dođi ovamo. Evo ti deset denara ako mi kažeš gde stanuje doktor Vojkan.
– Pa ti si doktor Vojkan.
– Dete, ne pitam te ko je doktor Vojkan, nego gde živi.
– Tata, zar me ne prepoznaješ? Pa ja sam Jovica, tvoj sin!
* * *
Hokus, pokus, prevarantus.
Hokus, pokus, prdikokos.
***
S makedonskog preveo autor