Radio je u Velešićima, držao lokalni granap u ulici Ćamila Sijarića… Svakoga je dana u blizni posla, tamo kod kružnog toka i marketa Penny, fakinski gledao ka Nahorevu. Promatrao je Nahorevo u mističnoj magli. Privlačilo ga je to mjesto u brdima, u svom je granapu ponekad kada nema mušterija i kada bi tamanio indijski orah kao da sjutra ne postoji, razmišljao bi tada o tome kako će jednoga dana otići u Nahorevo i izgubiti se u toj debeloj bijeloj gustini. Tamo će zaboraviti na sve muke i probleme… Pušio bi u svom granapu motani duhan, slušao Hašima Kučuka Hokija, i nazdravljao sa svojim drugovima i sa tugom kako najpoznatija Hokijeva pjesma veli. Al drugova nije bilo, samo pusta tuga. Nazdravljao je sa sjenama. Jednoga naizgled sunčanog dana u granap mu uđe pokrivena žena, vidno potresena i uplakana… Riječ po riječ, dođoše do srži problema. Reče kako joj hitno treba prevoz, kako joj je kćer povredila nogu u Pionirskoj dolini gdje je otišla sa učiteljicom i djecom iz razreda na izlet. Sjedoše u auto, u žuti Stojadin, i pođoše na mjesto nesreće. Kako su se bližili Pionirskoj tako je nebo modrilo sve dok nije postalo crno kao sama kibla u Mekki. Kiša je izbijala iz neba i iz zemlje. Nisu progovorili ni jedne. Ostavio je uplakanu ženu kod Zoološkog vrta, proučio dovu da sa djetetom bude sve dobro, zapalio cigaretu, pjačao radio na kojem je upravo išla pjesma od Hokija kao poručena i uputio se tamo gdje je čeznuo da ode već neko vrijeme. A čemu je vrijeme, tome je i vakat. Kiša je liptala, magla se spustila na brda, razmišljao je kakav li je sada na Skakavcu vodopad. Kako tek on sada bijesni, aman ya rabbi. U blizni džamije u centru sela Nahoreva, kada je Hoki već pjevao “tako dane ja provodim i besane svoje noći, al srce mi ne vjeruje da mu ona neće doći” auto mu je proklizao u provaliju i rijeku Lučicu. U toj magli tražili su mu auto satima. Kada se magla povukla, auto su našli ali njega u njemu nije bilo. Samo je cigar duhana i dalje dimio u maloj automobilskoj pepeljari.
Hoki u Nahorevu
Radio je u Velešićima, držao lokalni granap u ulici Ćamila Sijarića… Svakoga je dana u blizni posla, tamo kod kružnog toka i marketa Penny, fakinski gledao ka Nahorevu. Promatrao je Nahorevo u mističnoj magli. Privlačilo ga je to mjesto u brdima, u svom je granapu ponekad kada nema mušterija i kada bi tamanio indijski orah kao da sjutra ne postoji, razmišljao bi tada o tome kako će jednoga dana otići u Nahorevo i izgubiti se u toj debeloj bijeloj gustini. Tamo će zaboraviti na sve muke i probleme… Pušio bi u svom granapu motani duhan, slušao Hašima Kučuka Hokija, i nazdravljao sa svojim drugovima i sa tugom kako najpoznatija Hokijeva pjesma veli. Al drugova nije bilo, samo pusta tuga. Nazdravljao je sa sjenama. Jednoga naizgled sunčanog dana u granap mu uđe pokrivena žena, vidno potresena i uplakana… Riječ po riječ, dođoše do srži problema. Reče kako joj hitno treba prevoz, kako joj je kćer povredila nogu u Pionirskoj dolini gdje je otišla sa učiteljicom i djecom iz razreda na izlet. Sjedoše u auto, u žuti Stojadin, i pođoše na mjesto nesreće. Kako su se bližili Pionirskoj tako je nebo modrilo sve dok nije postalo crno kao sama kibla u Mekki. Kiša je izbijala iz neba i iz zemlje. Nisu progovorili ni jedne. Ostavio je uplakanu ženu kod Zoološkog vrta, proučio dovu da sa djetetom bude sve dobro, zapalio cigaretu, pjačao radio na kojem je upravo išla pjesma od Hokija kao poručena i uputio se tamo gdje je čeznuo da ode već neko vrijeme. A čemu je vrijeme, tome je i vakat. Kiša je liptala, magla se spustila na brda, razmišljao je kakav li je sada na Skakavcu vodopad. Kako tek on sada bijesni, aman ya rabbi. U blizni džamije u centru sela Nahoreva, kada je Hoki već pjevao “tako dane ja provodim i besane svoje noći, al srce mi ne vjeruje da mu ona neće doći” auto mu je proklizao u provaliju i rijeku Lučicu. U toj magli tražili su mu auto satima. Kada se magla povukla, auto su našli ali njega u njemu nije bilo. Samo je cigar duhana i dalje dimio u maloj automobilskoj pepeljari.