Stavio čepiće u uši, pa ga nije mogla buditi pucnjava, ali jest što mu se pripišalo.
Sav bunovan ustao je iz postelje, izašao na hodnik, pa iz hodnika u zahod. Trenutak-dva dok se koncentrirao na ideju mlaza, i dok je, kao i uvijek, zurio u zahodsku školjku, nešto vrlo čudno zaokupilo mu je pažnju. Iz klompi u kojima je išao po stanu nisu izvirivala stopala i dvije dlakave noge, nego gole sivkasto bijele kosti.
Pogledao je u koljena, ali koljena su još bila cijela. Polagano, golom oku nevidljivo, kost je gutala meso, smrt je išla protivno sili zemljine teže, onako kako se srčanim bolesnicima voda penje od nožnih članaka prema listovima, sve više i više, dok ne stigne do srca.
Nekako je uspio da se pomokri, a onda je, pomalo već i uplašen, otrčao nazad u sobu. Čulo se kako kosti zlokobno zveckaju po drvetu klompi. Sjeo je na krevet, zurio u vrata, srce mu je bubnjalo u ušima, a kada se napokon ohrabrio da pogleda što mu je ostalo od nogu, iznenadio se jer sve je bilo normalno, obično i svakodnevno. I onaj dječji ožiljak na stopalu, tamo gdje ga je porezalo staklo razbijene boce za mlijeko, i sitne crne dlačice, čak i znoj. Ništa nije nedostajalo, a kosti, one su bile negdje ispod, unutra.
Sve se, međutim, ponovilo kada je ponovo izašao na hodnik i pošao u kuhinju da si spremi doručak. Dok je lijevom miješao šećer u vreloj kavi, a desnom prinosio kruh koji je najprije premazao maslacem, pa marmeladom od marelica, slučajno se laktovima naslonio na koljena. Naslonio se na gole kosti. Užasnut, sve je ispustio iz ruku, kavom je zalio pidžamu, goli femur, patelu i tibiju, ali nije osjetio nikakvu vrelinu. Skočio je, uplašen da će mu se kosti rasuti dok bude bježao u sobu.
Hodnik je bio granica.
Kroz njegov hodnik prolazila je nevidljiva crta fronte. U spavaćoj i u radnoj sobi bio je naš teritorij, u kupaonici, zahodu i kuhinji bila je neprijateljska zemlja. On je bio stari momak, već trideset godina bio je tu stanar, i plaćao je kiriju jednoj gospođi u gradu. Kada je gospođa umrla, kiriju je plaćao njezinoj kćeri. Kada je i kći umrla, plaćao je gospođinoj vrlo mladoj unuci. Radio je u nekoj sivoj kancelariji u gradu, i htio je da ga svi ostave na miru. Rat ga se nije nimalo ticao. Premda je bio naš, nije se tako osjećao. Bio je stari momak, s onom tajnom koju mnogi muškarci nose u sebi. I svaki se nosi s njom kako zna i umije. On se nosio tako što je živio kao tihi stanar, u neuočljivoj zgradi na ivici predgrađa.
Sljedećih dana navikavao se na novi život. Dok bi pišao, dok bi se sav usmjerio na taj žućkasti mlaz, nije se obazirao na porculanske sjene i glatkoću svoje tibije, i na sitne dlačice koje su se rasule po pločicama. Ili je pomalo već i uživao u toj slici, zamišljajući da to nisu njegove, nego su, možda, kosti nekog dječaka. Ili nekog bespolnog, od svijeta slobodnog anđela.
Teže je, međutim bilo kada bi, jednom dnevno, morao sjesti na zahodsku školjku i prazniti crijeva. Patio je od opstipacije, i događalo mu se da sasvim već ogole femur, patelu i tibiju, i smrt samo što nije stigla do njegovih colona i do čvrsto stegnutog anusa.
Bježao bi tada neobavljenog posla.
Ili u kuhinji, dok se domišljao sve bržim i bržim objedima, premda se hrana sve teže nabavljala, a što je tržnica siromašnija, to priprema objeda duže traje.
Nikom se nije usuđivao reći.
I što uopće da kaže?
Sanjario je o tome da svoju najljepšu crvenu prostirku ponese u kuhinju, da na nju legne, zatvori oči i čeka. Kako će izgledati taj trenutak u kojem će se sav pretvoriti u kosti? I pasti kao žrtva neprijateljeva osvajanja grada. On, kojem je bilo svejedno pripada li našem ili neprijateljskom narodu. On, koji je živio u muškoj tajni, što u svakom postoji, ali samo čiste se i tihe duše pomireno nose s njom.
Stanar
Jutro po padu predgrađa.
Stavio čepiće u uši, pa ga nije mogla buditi pucnjava, ali jest što mu se pripišalo.
Sav bunovan ustao je iz postelje, izašao na hodnik, pa iz hodnika u zahod. Trenutak-dva dok se koncentrirao na ideju mlaza, i dok je, kao i uvijek, zurio u zahodsku školjku, nešto vrlo čudno zaokupilo mu je pažnju. Iz klompi u kojima je išao po stanu nisu izvirivala stopala i dvije dlakave noge, nego gole sivkasto bijele kosti.
Pogledao je u koljena, ali koljena su još bila cijela. Polagano, golom oku nevidljivo, kost je gutala meso, smrt je išla protivno sili zemljine teže, onako kako se srčanim bolesnicima voda penje od nožnih članaka prema listovima, sve više i više, dok ne stigne do srca.
Nekako je uspio da se pomokri, a onda je, pomalo već i uplašen, otrčao nazad u sobu. Čulo se kako kosti zlokobno zveckaju po drvetu klompi. Sjeo je na krevet, zurio u vrata, srce mu je bubnjalo u ušima, a kada se napokon ohrabrio da pogleda što mu je ostalo od nogu, iznenadio se jer sve je bilo normalno, obično i svakodnevno. I onaj dječji ožiljak na stopalu, tamo gdje ga je porezalo staklo razbijene boce za mlijeko, i sitne crne dlačice, čak i znoj. Ništa nije nedostajalo, a kosti, one su bile negdje ispod, unutra.
Sve se, međutim, ponovilo kada je ponovo izašao na hodnik i pošao u kuhinju da si spremi doručak. Dok je lijevom miješao šećer u vreloj kavi, a desnom prinosio kruh koji je najprije premazao maslacem, pa marmeladom od marelica, slučajno se laktovima naslonio na koljena. Naslonio se na gole kosti. Užasnut, sve je ispustio iz ruku, kavom je zalio pidžamu, goli femur, patelu i tibiju, ali nije osjetio nikakvu vrelinu. Skočio je, uplašen da će mu se kosti rasuti dok bude bježao u sobu.
Hodnik je bio granica.
Kroz njegov hodnik prolazila je nevidljiva crta fronte. U spavaćoj i u radnoj sobi bio je naš teritorij, u kupaonici, zahodu i kuhinji bila je neprijateljska zemlja. On je bio stari momak, već trideset godina bio je tu stanar, i plaćao je kiriju jednoj gospođi u gradu. Kada je gospođa umrla, kiriju je plaćao njezinoj kćeri. Kada je i kći umrla, plaćao je gospođinoj vrlo mladoj unuci. Radio je u nekoj sivoj kancelariji u gradu, i htio je da ga svi ostave na miru. Rat ga se nije nimalo ticao. Premda je bio naš, nije se tako osjećao. Bio je stari momak, s onom tajnom koju mnogi muškarci nose u sebi. I svaki se nosi s njom kako zna i umije. On se nosio tako što je živio kao tihi stanar, u neuočljivoj zgradi na ivici predgrađa.
Sljedećih dana navikavao se na novi život. Dok bi pišao, dok bi se sav usmjerio na taj žućkasti mlaz, nije se obazirao na porculanske sjene i glatkoću svoje tibije, i na sitne dlačice koje su se rasule po pločicama. Ili je pomalo već i uživao u toj slici, zamišljajući da to nisu njegove, nego su, možda, kosti nekog dječaka. Ili nekog bespolnog, od svijeta slobodnog anđela.
Teže je, međutim bilo kada bi, jednom dnevno, morao sjesti na zahodsku školjku i prazniti crijeva. Patio je od opstipacije, i događalo mu se da sasvim već ogole femur, patelu i tibiju, i smrt samo što nije stigla do njegovih colona i do čvrsto stegnutog anusa.
Bježao bi tada neobavljenog posla.
Ili u kuhinji, dok se domišljao sve bržim i bržim objedima, premda se hrana sve teže nabavljala, a što je tržnica siromašnija, to priprema objeda duže traje.
Nikom se nije usuđivao reći.
I što uopće da kaže?
Sanjario je o tome da svoju najljepšu crvenu prostirku ponese u kuhinju, da na nju legne, zatvori oči i čeka. Kako će izgledati taj trenutak u kojem će se sav pretvoriti u kosti? I pasti kao žrtva neprijateljeva osvajanja grada. On, kojem je bilo svejedno pripada li našem ili neprijateljskom narodu. On, koji je živio u muškoj tajni, što u svakom postoji, ali samo čiste se i tihe duše pomireno nose s njom.