Nije lako ući u ovakvu knjigu, bilo da si autor, bilo da si čitalac? Veliki mudrac ispriječi se odmah ispred tebe, Blez Paskal. Pisac se opredjeljuje za Paskala, za misao blisku Bogu, ali jansenističku, onu što se zabranjuje pošto te pušta da se misao u tebi stvara onako kako je bliža Bogu jer si slobodan. Zato su ga i zabranili u katoličkoj crkvi, a manastir razrušili. Eh, otimam se, ali ne više pred ljudima nego pred Gospodinom. Zajednički čitamo, dohvatajući se onoga što je napisano, ali povremeno dodajući asocijativnu sitnicu. Evo da počnemo sa Fincijevom pjesmom.
“U pitanjima kazivanjima u muci svojoj Svijet svoj, sebe samog u dvojbama zarobio Iz toga svoju vjeru sazdao Svoje priče ispreo“
Dvojba, dvojba, dvojba. To je jedini način da uđeš u mišljenje, koje se iskazuje samo pričom, bez obzira na kome nivou. A sve ne mogu da dotaknem, ono što je trenutno spomenuto označeno je većim ili manjim oznakama za paragraf veći ili manji, brojem ili naslovom bez zaključne tačke. Pa da krenemo.
O esejima i pričama
Već naslovom i ovdje, mi ulazimo u tautološku dilemu. Drugačije se ne može ako se ide svojom logikom, slobodan kao onaj koji stvara riječi i pojmove. Sloboda je uvijek najznačajnija, reći će kasnije helenski mudrac i ovdje. Neka malo odahne od mene. Ima svoje bure i to mu je najznačajnije da bi bio slobodan.
Kako razmišlja o starosti uman čovjek? On polako ulazi u drugog čovjeka, ne onog od juče, ali tu je prisutno na nov način to juče. Za budućnost gotovo nema mjesta, jer nema vremena. Vrijeme ima neka vrata bez tvog kalauza. Taj odnos čovjeka koji stari sa svim što je bilo, preobražava se, drugačije prihvata i shvata prasvijet. Sada taj prasvijet drugačije tumači, puštajući pričama da budu eseji. Otuda toliko knjiga. Bilježiš, misliš, misliš, bilježiš, biće to nove priče o istom.Nije li to zadovoljstvo, čak i radost povremeno.
Tu se javlja i Heraklit, da bi podsjetio pisca da bi mogao o njemu još nešto napisati, ali pisac ide u priču u kojoj će neko vidjeti Heraklita, dok će se drugi držati same priče, pjesme, onoga što je već provarilo Heraklita. Jer njega se ne može izbaciti, zato ga treba ostaviti tamo gdje pripada u filozofiji. Pisac je ostario čovjek i pokušava da vidi svijet iz današnje perspektive.
Za ovaj prikaz, koji pokušava da bude blizak tom starcu koji gleda svoju prošlost, izabraću neka poglavlja, neke priče, one, te priče, idu svojim putem. Neku ću nasloviti onako kako je naslovio pisac, neke ću preskočiti, drugačije se ne može jer bi ovaj osvrt ispao jednako debela knjiga. A knjiga je debela i bogata da se može čitati na različite načine
Priča druga
Ovdje pisac prolazi munjevito kroz svoj život, čitalački, dječački, da bi potom sve više i pisao. To se zbiva u Sarajevu, to se mora imati u vidu. Godine čine svoje, kuća je bitno utočište, tu se piše. O čemu? O onome što je bilo, što je moglo biti, preobraženo u priču ili esej, ili pjesmu. Kao da sve to nastaje u snu, oblikuje se nešto što neće biti napisano, ali podstiče da se napiše. Naprosto, to je sada svakodnevni rad. Ovdje priča ima oblik eseja, autobiografskog, ali je sva puna života, što je bitno ne samo za trenutak kada se događaj odvijao, nego i za kasnije pisanje, način na koji se pristupa filozofiji.
Prelazeći od esejistike, mladalačke, Finci se prihvata Montenja, jer se Montenj prihvatio njega. U čemu je to prihvatanje? U tome što raspravu o svim mogućim pitanjima vodi sa sobom. Ne treba mu drugi sagovornik. Finci to apostrofira: „Njegovi su eseji lijepa umjetnost mišljenja, a njegovo mišljenje promišljanje sebstva“.
Priče o eseju izlaze iz duha samog pisca. On se odmakao od teoloških pogleda, filozofskih razmišljanja, jer ga i jedno i drugo sputava. Esej, dobro napisan, daje piščev stav, otkriće, ne tuđe, nego onoga koji piše esej, ma kakvu formu imao.
Finci to izvanredno varira, iskazujući se kao briljantan esejista. Sve što izlaže u eseju, njegovo je. Drugačije ne može. Ako se udaljiš od takvog pogleda na esej, udaljio si se od sebe, prepisuješ drugoga, puštaš da čitalac sumnja u utemeljenost onoga o čemu pričaš. „Esej je misaona sloboda“, kaže autor. Može sve biti, ali je u suštini neka vrsta priče. Može biti i razgovor s nekim, ponekad i rasprava, ali mora biti tvoj, do kraja, ma kako bio ispričan.
Priča treća, o Sokratovim seobama
Figurica koja piscu pravi društvo. Ne odgovara na pitanja, gotovo namršten u suštini traži da ti budeš onaj koji traga za istinom. Ništa više. Godine čine svoje, ali te ne oslobađaju tih pitanja kojima se Sokrat bavio, pa i nastradao.
Priča četvrta, koja je bilješka o filozofskim putovanjima
Sasvim kratak tekst u kojem se traži definicija filozofije, i stiže do jednostavnog iskaza: Filozof je onaj koji sa sigurnošću ide prema neznanom i neizvjesnom.
Priča peta, u kojoj je opet riječ o putovanje kroz svijet duhova
Ova priča je opširnija, počinje sa Ničeom. Gotovo na himničan način, diveći se tom čovjeku koji je živio na svoj način, kroz djela što su ostala. Niče je blizak Finciju cijelim svojim bićem. I on je bio mislilac slobode. A nacisti ga prisvajali kao svoju drugu zastavu.
2. oni koji su slični Ničeu.
Ma kakva sličnost bila, svako ide svojom stazom, na svoj način. Kroz cijelu istoriju bilo je tako. Filozof u svijetu duha krene sa svojim idejama, to polako izrasta i postaje učenje, dobija i naziv koji ostaje. A tu su bitna pitanja. Sebi samome prvo.
“Golema je to zajednica samotnjaka.”
3. traganje kao duhovno putovanje.
Vraćajući se Ničeu, Finci ga potpuno otvara, kao onoga koji ide kroz svijet duhova. Muka je to, ali bez nje on ne bi bio to što je bio, taj kakav je bio – veličanstveni samotnjak u svijetu duhova. Zato ga pisac uzima kao jedan od svojih orijentira, čvrsta tačka od koje se može ići dalje.
Priča šesta, u kojoj pričam o starim pričalicama, kakvih još ima
O Pričalicama iz porodice, u djetinjstvu, tako dragocjenim jer se na njima kasnije stvara nešto što će stvoriti jedan od onih koji je imao tu sreću da mu u djetinjstvu neko priča.
Od priče do filozofije preko mudrosti same priče, Tako je uvijek bilo.
Priče su bile prenosioci mudrosti. Pamtile su se i prenosile, kao Šeherzadine priče. Nažalost, ritam našeg života više ne ide tom stazom. On mora da stvara sasvim novu stazu na novi način. Da li je to moguće?
„Cijela povijest može biti interpretirana i izložena kao niz priča“, uvodi nas Finci, da bi naveo imena koja se ne mogu ni preskočiti ni zaobići, jer su dio naše civilizacije. Razvoj civilizacije ide svojim putem koji nema potrebe za misaonim ljudima, da o starima ne govorimo, oni su teret. Ovdje se mora dodati istočnjačko društvo, koje cijeni mudrost starih. Ali ta je mudrost bila iznevjerena u vrijeme ratova, diktatura, a jednako se i danas društvo cijepa.
Šta je pričanje, odakle počinje, u šta se svede? Gdje si ti, kao pripovjedač, onaj koji sebe iskazuje? Gdje ima kontinuiteta, ti, pišče, lako ideš tim putem i ostavljaš svoj trag, od koga će ostati možda ponešto, ali će se uklopiti u kontinuitet. Andrić je, kod nas, jedan od pisaca koji je došao do tog kontinuiteta. Drugi su, misleći da se može stvarati neki svoj novi kontinuitet, a to se pokaže kao diskontinuitet.
Priča sedma, u kojoj je u duhu ispričano o hapsani a u njoj nekoliko lica koja poznaju pisca
Tu su imena poznatih savremenih bh pisaca koji stvaraju svoje svjetove, preuređuju ono što nije uređeno, ali teško će se tu uraditi bilo šta. Ipak, važne su priče, važno je stvaranje, ma kako pojedinac posrtao, posustao, ipak stvara.
Priča osmau kojoj je riječ o knjizi, o njenoj važnosti, a i o svijetu
Razvoj svijeta kroz razvoj pismena. Od onog trenutka kada se javi logos, počinje da se pamti, počinje da se pripovjeda, sadašnjost i budućnost. U raznim dijelovima svijeta to se događa naizgled drugačije, ali se sve harmonizuje, povezuje, da svjedoči o tom svijetu a time i o sebi. Ta harmonizacija različitih civilizacija stalno se javlja u Fincijevoj knjizi.
Beskrajni značaj knjige. Sve što je stvoreno iz jezika, stvorio je neko, koji je postao pisac.
Pisac stvara lavirint svojim beskrajnim pričama, kao kod Borhesa, iz kog se lavirinta ne može izaći, jer on se samo proširuje, ide u beskraj. Svijet se stvara, cijeli kosmos, u koji se utkiva ono što je vrijedno, ma koliko bilo malo, ono je vrijedno jer bi bez njega nešto nedostajalo.
Priča deveta, o posjetu malenu mjestu i o knjižnici, jednoj pa drugoj
Tu je imao promociju svoje knjige, pa ga je direktor upoznao sa bibliotekom, u kojoj je pokazao jednu knjigu koja u sebi sadrži neke zabranjene tekstove.
Potom ide do zabranjivanih knjiga, zaboravljenih knjiga, prevedenih na arapski, potom neke knjige koje su studenti sačuvali jer ih profesori nisu objavili, kao Sosir i njegova opšta lingvistika, nazvana „Tečaj opšte lingvistike“, kako je prihvatio Finci.
II
O ISTINI I SAVRŠENSTVU
PRIČA PRVA, kineska, autor Čuang Ce, o snu, leptiru i zabrinutom autoru, koji je sanjao da je postao leptir, pa nakon buđenja više ne zna da li je to leptir sanjao ili čovjek. Ko je on sada?
Fincijeva pjesma koja će se spominjati do kraja knjige.
„kako su nam snovi kako su oni davno bili
a još, pritajeni, tu su jesu“
U više poglavlja, relativno dugih, ako ih upoređujemo sa ostalim, san i java su teme. Šta je san, a šta java? Kakav je njihov međusobni odnos? Tu su dalje prividi. Potom bunilo. Prelazak u sasvim drugu dimenziju stvarnosti. Naravno, time se bavi psihijatrija, ali je ovo pitanje šire od same psihijatrije.
Tu dolazimo do maštarije, koja je veliki izazov filmskoj umjetnosti, ali i dalje samoj filozofiji. Jer čovjek posmatra svoje biće, svoje postojanje, pitajući se ko je i šta je, gdje je, kuda će otići?
Priča o filozofu i leptiru, beskrajna je i može da se prenese na druge odnose, samog života, na primjer, u ratu. Možda smo svi mi pobijeni, ali ništa o tome ne znamo.
PRIČA DRUGA O filozofu iz bačve, vladaru, suncu i slobodi
Priča o Diogenu je priča o slobodi. Samo slobodan čovjek može biti mislilac. Bez slobode mišljenja nema ni mišljenja. Nametanje bilo kakvog ograničenja u pogledu mišljenja je ukidanje filozofije, kakva se stvarala stotinama godina. Možemo reći slobodno hiljadama godina.
Diogen je bio cinik, ali i stoik.Na prvo mjesto stavio je svoju slobodu, jer bez slobode nećeš spoznati sebe. Nešto je uvijek iznad tebe, kao čovjeka, od vladara do sunca koje je vječno i nepokoreno. Nepokorljivo. Tako Diogen objašnjava svoj položaj mladom vladaru Aleksandru.
Naravno, granica slobode je čovjekova unutrašnjost. Čim izađe iz sebe on mora da poštuje ograničenja, voljna ili nevoljna. Bez tih ograničenja ne može se živjeti među ljudima. Ne može se filozofirati.Ma kakav bio, čovjek je prisiljen da prihvati određena ograničenja, manje ili veća. On se trudi da ljudi oko njega, da vlast, harmonizuje obaveze koje moraju da budu jednake za sve. Diogen to ne prihvata. On vidi koliko je čovjek malen i ograničen, zato je njegova filozofija on sam.
ČETVRTA PRIČA o špiljama, običnim, i o onoj koju je filozof opisao
Špilja i privid. Platon u svojoj Državi govori o tome. Mi naprosto vidimo privid. Tako je bilo do Srednjeg vijeka.
PRIČA PETA o Platonu, a u internetskom kafiću
Finciju je Platon najdraži pisac, sve što je naučavao i danas važi. I danas se Platon traži po imaginarnim bibliotekama koje su svoje knjige stavile čitaocima.
PRIČA ŠESTA o gozbi, mudracima, svećenici i ljepoti
Platonovo djelo „Gozba“ o mladom piscu Agatonu koji je dobio nagradu pa je pozvao društvo na gozbu.
Veza Platonove „Države“ i „Gozbe“. U stvari rasprava o ljepoti koja se ne može stvoriti bez ljubavi, a ljubav bez ljepote. Platon protjerujući umjetnike, protjeruje umjetnost iz svoje idealne Države. Zato i nije moguća idealna država.
Fincijeva pjesma:
„Ljepota Iz sebe govori.
Koji je razumije svega ga obujmi.
A kada je gnusnost ukalja i povrijedi u samu sebe se zatvori.“
PRIČA DESETA O geniju, njegovim slikama i autoportretu
Priča o Leonardu i njegovoj težnji za savršenstvom. Tu vidimo ono što se obično govori za portret nečiji, koji uvijek više liči na umjetnika nego na portretisanu osobu. Pisao sam o dvojici naših slavnih pisaca, Andriću i Krleži, koji su pisali o Goji, na različit način. Više su portretisali sebe nego Goju. Ali tek oba portreta pokazuju pravog Goju.
PRIČA JEDANAESTA O vrijednom istraživaču koji je tragao za neznanim djelom
Balzakovska potraga za istinom koja je sam život a on to ne vidi, iako je pročitao sve moguće (filozofske) knjige.
PRIČA DVANAESTA O pjesničkom umijeću, u snu
Šta je pisanje komedije a šta tragedije? Šta kaže Sokrat Platonu koji je to zabilježio? Sve to proučava filozof (pisac ove priče) razmišljajući o snu kao jedinom mjestu gdje bi se mogla ostaviti ravnoteža tragedije i komedije koju je zahtjevao Sokrat.
III
O biografijama filozofa
PRVA PRIČA O pjesniku i poduci iz filozofije
O pjesniku Iliji Ladinu, koji je htio da ga Finci podučava filozofiji, ali pisac i filozof mu je objasnio da je značajan pjesnik kao što je on istovremeno i filozof.
PRIČA DRUGA O tome šta je vjera filozofa
Vjera kao skupno prihvatanje Boga, ne kao ideju, nego kao stvarnost kojoj treba dati sebe jer će vjera da mu pomogne, itd. Filozofi su uglavom bili agnostici. Njihova je vjera pojedinačna. Filozof ne prihvata kolektivnu vjeru koja je protivna drugoj vjeri. On traži ideju boga, tvorca i neprikosnovenu moć.
Vojin Simeunović, marksistički filozof, Fincijev kolega, koji je pažljivo proučavao ono što je suština marksizma, pa je dolazio i u konflikt sa dogmatskim marksistima, pa išao i u komitet da izloži svoje stavove. Čini mi se da sam ja kao gimnazijalac, pa i student, bio sličan prof. Vojinu. Upravo je to bio jedan od razloga što sam se upisao na filozofiju, koju je za mene oličavao dvojac na zidu, Marks i Engels, ali i Lenjin. Kasnije sam prešao na matematiku. A Finci se odmakao od naučavanja Vojina Simeunovića. I sam Vojin morao se kasnije odmaknuti od dogmatskog marksističkog stava.
Evo jednog lijepog pasusa koji govori o suštini misaonog bavljenja. Ovdje se Finci naslanja na mudrost Huserla, koji se bavio upravo pojedincem koji ulazi u filozofiju i zašto to čini. .
„Nema stvaralaštva, a ni istnske filozofije bez misaone strasti. Poetika uvijek otkriva ljepotu, mišljenje uvijek iznova otvara svoja pitanja. Ni jedno ni drugo nije ni utjeha ni spokoj, nego je uvijek čuđenje i upitanost, od čega započinje pjesništvo i filozofska refleksija. U svojem čuđenju, u misaonoj i emocionalnoj, u svojoj potpunoj otvorenosti subjekt se vraća uvijek nanovo temeljnom i ostaje trajno otvoren čudu života.“
O putovanjima profesora Hegela
Filozof koji je sebe utkao u svoju nauku, bio joj je toliko predan da je u vrijeme kuge držao predavanja iz filozofije, zarazio se i umro. I on je bio jedan od velikih filozofa koga je strast vodila kroz sve, jednako filozofiju i život. Ničega se nije odricao.
O mojim dragim kolegama, s kojima je njihovo otišlo
Meni je najbliža ovdje priča o Spasoju Ćuzulanu jer sam ga poznavao, od Sarajeva, sve do Banjaluke, gdje je došao sklonivši se od rata. Finci ga je izvanredno opisao, ulazeći u suštinu onoga što je znao, ali se toga, na neki način, plašio i priklanjao alkoholu. Sjajnu je rečenicu ovdje citirao Finci, a odnosi se na pisce o kojima je rado govorio, ali veoma rijetko pohvalno. Evo te rečenice: „Slabim piscim jedino nagrade i priznanja dokazuju da im djela vrijede.“ Naravno, sve to što je govorio odnosilo se i na druge profesije
Priča osma O smrti Kjerkegara
Dosljednost velikog pisca koji je bio vjernik, ali ta je vjera bila njegova lična. Sav se njegov život, a to je bio rad, stvaranje djela, ogleda u tome. Neki prihvataju takvu vjeru, drugi to ne čine. Djelo u njemu, to je njegova vjera.
IV
PRIČA ČETVRTA O majstoru koji se najviše brinuo o svom poslu
Život sveden samo na lični interes, s tim što se taj posao obavlja sa velikim zadovoljstvom. Ništa šire od tog posla, naprosto ga to izvan ne zanima. Može li se uopšte polemisati s takvom osobom? Ako se insistira na drugačijem mišljenju, tu više nema razgovora. Za majstora njegov život nije siromašan.
PRIČA PETA U kojoj je riječ o nekoliko velikih šahista
Tri šahista, dvojica profesionalaca, treći poluamater, ali sigurno je uživao u šahu. Riječ je, dakle, o igri. Kad je igra, a kad je mora. Prihvatio sam je kao igru, jer na vrijeme nisam pobjegao iz amateerskih voda.
PRIČA ŠESTA O hrabrosti i odlučnosti
Ko ne ispolji hrabrost, vrlo često, neće ništa postići. Ne praviš ti kompromis sa drugim, nego sa sobom, a to je blisko porazu.
PRIČA SEDMA O misliocima koji idu istim smjerom, a u različitim pravcima
Način na koji se diskutuje o stvarima u kojima se na slažeš sa kolegama, ali diskusija je tolerantna, ona pokazuje korijene diskutanta, ali pošto je u pitanju filozofija onda se ipak stiže do sličnog cilja koji ne mora biti isti, ali pokazuje na koji se način diskutuje a da se ne svađa.
Priča deveta
U ovoj priči Finci uvodi kompjuter, ili računalo, koje će biti snabdjeveno svim filozofskim dosadašnjim znanjem, pa se zove po imenu tvorca naučnofantastičnih priča Isaka Asimova. Ova sprava se zove računalo Asimov. Ona odgovara na pitanja iz svih oblasti filozofije. Po nečemu korisna sprava, ali po ostalom opasna, ukoliko ograniči slobodu čovjeka filozofa.
V. O SCENI I SUDBINI
PRIČA PRVA O onome što nisam predvidio, ponekad ni slutio
O onome što se dogodilo, a mi nismo odmah povezali uzročno posljedične veze, na kraju kažemo takva nam je bila sudbina. Čovjek ne može da vidi stvari u cijelosti dok su u toku, kasnije se to slegne u njemu, možemo da povezujemo.
Ali svijest da je sve to bilo izvan naše moći je čak smirujuća, pa nas čini očajnim.
PRIČA PETA
U kojoj je riječ o smrti predsjednika Abrahama Linkolna, koji je sam sanjao svoju smrt. Toliko je uradio za Ameriku, da bi gotovo besmisleno bio ubijen.
O sudbini, kroz istoriju, ali bitno je kako je Heraklit definisao taj pojam, potom Empedoklo. Finci to lagano spaja, kao vječnu priču o sudbini. Bogovi određuju čovjekovu sudbinu. Tako je i Platon upoznao Sokrata od čega, tog poznanstva, počinje da se ispunjava Platonova sudbina.
PRIČA ŠESTA O meni dragom piscu kojeg nikada nisam sreo
Izvrsna priča o poznavanju djela pisca, ali sudbina u stvari nije im dala da se susretnu, iako su bili planirani takvi susreti. Londonska priča, da je tako nazovem. Desilo se čak da su se vozili istim autobusom, ali Finci je saznao s kim se vozio tek kad je ovaj izašao a neke djevojke u autobusu rekle da je to poznati pisac Alvarez. Nažalost, kao u pričama o sudbini, tako je bilo i u ovom slučaju. Naprosto nije bilo suđeno da se vide i da porazgovaraju.
VI.
O TRAŽENJU OSOBNOG
PRIČA PETA O gubitku, jednom, pa drugom
Izvrsno: Život je zbirka gubitaka. Baš ovih dana o tome razmišljam, a Finci je to sjajno rekao. Zapravo, on uspostavlja direktan odnos života i filozofije, završavajući svoju misao: „…mnogo je važnije biti nego imati“.
Briljantna varijacima o lopovu i onom kojem je nešto ukradeno, a lopov ne zna vrijednost toga što je ukrao, kao što ni pokradeni ne zna šta će da uradi sa ukradenim. Sigurno jedna od najljepših filozofsko-životnih priča
PRIČA ŠESTA O jednom koji je pio pa prestao
Piće, razlozi, opravdanja, razočaranja, kao što svojom pjesmom kaže
“Ja sam on što mogu. a i što ne mogu želja pusta
iluzija čista poezija više od dva špricera“
PRIČA SEDMA Koja je samo napomena o mjeri
Svako ima svoju mjeru. To je vrlina, ali ne smije ići u krajnosti, jer može biti i kukavičluk. Finci sada govori o sebi direktno: „Dugo nisam slušao, iako me davno moj unutarnji glas, moj najpouzdaniji učitelj, savjetovao kad je govorio: „Ako imaš mjere u svemu, sve će ti po mjeri biti. Tek u zrelim godinama usvojih nauk o mjeri kao vrlini.“
U suštini tu je Finci blizak Aristotelu koji govori o mjeri.
PRIČA DEVETA O tome kako Ja u tekstu postaje Drugi
Odnos pisca i svoga djela, odnos ličnosti u tom djelu, bilo koje one bile. U stvari pitanje je da li je moguće napisati autobiografiju, ma ko je pisao. U ovom poglavlju Finci prihvata da ovo što piše, kao i ranija djela ima autobiografskih elemenata, kao što je i on sam u nečijem djelu. Jer ovo ima biografski karakter, koji prožima knjigu kao što knjiga prožima njega.
Ko sam ja? Kako da se spoznam, ako se stalno mijenjam. Ovo ja jeste sadašnje vrijeme, ali sve što je bilo, drugo je, kao što će buduće biti opet novo.Isto je tako sa ljudima oko sebe. Vidim, naočigled, kako se mijenjaju, kako to nisu one osobe koje sam poznavao. Jesam li ih poznavao?
Na kraju ove male priče, mada su sve priče ove knjige u stvari jedna priča o identitetu, dakle, dubinsko razmatranje sebe u romanu Miljenka Jargovića o Gavrilu Principu. Majstorski. Finci je glumio Gavrila Principa u filmu.
VII
PRIČA PRVA U kojoj se spominju kraj svijeta i dvije babe koje su ga proricale
Optimizam i pesimizam. Kako ljudi reaguju. Apokalipsa. Ako treba da ja umirem, neka umre i svijet. Dio karaktera, od djetinjstva pa dalje.
PRIČA DRUGA O tome kako sam bio u susjednom selu
Ova sjajna priča govori o razlici na malom prostoru pokraj Londona. Kada je u šetnji zalutao i na jednoj raskrsnici otišao u drugo selo, ubrzo su seljaci poznali uljeza. I nije bio dobro primljen, čak ni u biblioteci gdje nije mogao da posudi knjigu koju bi rado pročitao. Naprosto, svijet je zatvoren u svoj mikrokosmos. Mene podsjeti na periferne kvartove u Parizu, gdje žive ljudi koji nikada nisu otišli u neki drugi kvart, a najmanje u centar Pariza.
VIII.
O OBZORJIMA
PRIČA DRUGAHaris, strašno sumnjalo
Haris je sumnjao u sve i u tome do kraja izdržao. Slušajući ga, Finci malo po malo shvata njegovu sumnjičavost, iz koje će prihvatiti nešto sasvim malo, ali veoma bitno. Ne treba se nikada vjerovati do kraja. Možda zaista to nije tako kako mu se čini.
PRIČA TREĆAO hrabrenju mladog studenta
Čovjek hrabri sebe, ako hrabri drugoga, makar na kraju konstatovao da tog drugog nema. Postojiš samo ti u različita vremena svog razvoja.
PRIČA ČETVRTA O jednoj vjernici, ekumenskoj
Šta je vjera? Ako neko, poput ove proste žene, pomoli se svakoj bogomolji na koju naiđe. Šta je dobrota vjernika, odnosno ove stare žene?
Komšinica Fincijeva, na kraju priče, kada je umrla tiho kao što je i živjela, daje njenu definiciju po kojoj je Bog prisutnost, nikako odsutnost, kao što sveštenici propovijedaju. I svaki je bog isti, ako si zaista vjernik, ili vjernica. Ona je bila istinska vjernica. Briljantna priča.
PRIČA ŠESTA O mom djedu, uvijek vedrom
Uvodna priča o Fincijevom djedu koji je bio vrijedan, ali najviše je volio prirodu, baštu, te poslove. Bio je izvan svijeta.
Potom se prelazi na prirodu uopšte. Bog je priroda, ne neki izdvojeni svemogući vladar.
Traženje načina da se živi sa prirodom. Ne bukvalno u prirodi, nego kroz otkrivanje svoje prirode koja je u harmoniji sa svijetom oko tebe.
Izdvojena pjesma Nekropolis u Glasgovu
Šta su bili nekada ovdje ukopani mrtvi. Izvrsna pjesma..
PRIČA SEDMA O tome što se dogodilo piscu u raju
Raj, mjesto gdje svi mogu da misle i sjećaju se onoga što su proživjeli. Ništa izvan toga, jer bi to bilo neko stvaralaštvo, a toga ovdje nema. Lijepa varijacija.
PRIČA OSMAO onima koji su potonuli u tišinu
Kod monaha tihovanje.
Finci u svakom paragrafu, svakoj temi, nađe uvijek primjer, konkretan, osobu koju je poznavao, manje ili više, bitno je da se radi o savremeniku, mada je bolje ako su u nekim prijateljskim odnosima, ili samo u poznanstvu. Tako piše o prijatelju Mati, koji je svašta započinjao ali ne i završavao. Samo muzika predstavaljala mu je vrhunac svega što čovjek radi. Izuzetna Fincijeva rečenica: „U glazbi mu bilo rečeno ono što ne može biti izrečeno.“ Izvanredno. Suština je ovdje spoznaja koju je dobio pisac.
Pitagorejci su govorili o muzici sfera, ono što je iznad svega što čovjek može da zna, i da stvori. Pokušavao sam da opišem ono što sam maloprije slušao, ali to je bilo za mene samo dnevnička bilješka, nikakva spoznaja. Fincijev prijatelj Mato, nalazio je svoj mir slušajući muziku, jedino muziku. Svim ostalim nije bio zadvoljan jer mu nije bilo savršeno. Izvrsna priča poput većine ovdje stavljenih. Svaka od njih je neki orijentir.
PRIČA DEVETA A u njoj opet riječ o pričama
Riječ je o posljednjoj priči, koja u suštini ne može biti posljednja. Možda je iskaziva a možda nije. Zadnja priča nije posljednja. Posljednje zapravo nema.
PRIČA DESETA O piscu Aurore i njezinu prevoditelju
Riječ je o profesoru Vladimiru Premecu, koga uopšte nisam poznavao kao profesora, poštovao sam ga, njegovo znanje i posebnu uglađenost. Ovdje treba govoriti o dvojici mislilaca, Premecu i Jakobu Bemeu. Samouki filozof koga su potcjenjivali, a čija je knjiga „Aurora“ bila prokazana, a na kraju preživjela sve kritičare. Premec je bio u mnogo čemu blizak Bemeu, koga je preveo sa staronjemačkog na srpskohrvatski tragajući za svojom aurorom, svojim svitanjem u kome će i sebe do kraja otkriti.
Beme je bio samouk. Radio je kao obućar, da bi nahranio porodicu, ali je učio sve što mu je izgledalo bitno. Sve slobodno vrijeme koristio je da uči filozofiju. On je ipak bio teozof i kao takav privukao kasnije romantičare. Svoje temeljno djelo „Aurora“, godinama je dotjerivao, ali ga nije mogao da objavi jer je crkva bila protiv te blasfemije. Ipak, knjiga je stigla u narod, od čovjeka do čovjeka, postala slavna.
Vladimir Premec je na svoj način bio tajanstven, počevši od teologije koju je pohađao, da bi na kraju prešao potpuno na filozofiju. Bio je cijenjen i omiljen, ali bez velikog djela. Ipak su ga primili u Akademiju nauka. Ove dvije priče i dvije osobe, kao da su jedna, samo u različitim vremenima. Po mnogo čemu bliži teozofiji nego filozofiji. Ali Premec o tome nije htio da priča. Privatne stvari ostajale su u njemu. Inače je bio razgovorljiv o drugim stvarima, pošto je prevodio i sa latinskog i grčkog.
PRIČA JEDANAESTA O snu prije kraja ovih priča
Snovi i stvarnost, ostvarenje sna, stvarnost u snu, na onaj način koji tebi odgovara, na kraju i ne bi izlazio iz tog sna. Mada ima i suprotno, ali treba vjerovati u bolju stvarnost.
Priča poslije kraja
A slična onoj na početku.
Šetnja poslije završene knjige, baš ove, koja donosi radost, vlastite stvarnosti i vlastitih snova. A to je sadržaj ovih priča. Sve su vezane istovremeno za stvarnost koju je proživio i o kojoj sada priča, ali gledano kroz drugačiju prizmu, ili drugačiji dalekozor. U svakom pogledu autobiografske priče koje i nas, čitaoce vodi putem kojim smo prošli, ali nismo na doživljeno gledali cjelovito. Upravo cjelovitost života je Fincijeva stalna ideja, do koje je dolazio polako, godinama. „Filozofske priče“ su izuzetno djelo koje je nemoguće opisati u nekoliko stranica. Ja sam uživao u čitanju i premišljanju kako da ga predstavim.
Čitanje Fincija
Predrag Finci – Filozofske priče
Izdavač: Buybook. Zagreb i Sarajevo, 2024.
Nije lako ući u ovakvu knjigu, bilo da si autor, bilo da si čitalac? Veliki mudrac ispriječi se odmah ispred tebe, Blez Paskal. Pisac se opredjeljuje za Paskala, za misao blisku Bogu, ali jansenističku, onu što se zabranjuje pošto te pušta da se misao u tebi stvara onako kako je bliža Bogu jer si slobodan. Zato su ga i zabranili u katoličkoj crkvi, a manastir razrušili. Eh, otimam se, ali ne više pred ljudima nego pred Gospodinom. Zajednički čitamo, dohvatajući se onoga što je napisano, ali povremeno dodajući asocijativnu sitnicu. Evo da počnemo sa Fincijevom pjesmom.
“U pitanjima kazivanjima u muci svojoj
Svijet svoj, sebe samog u dvojbama zarobio
Iz toga svoju vjeru sazdao
Svoje priče ispreo“
Dvojba, dvojba, dvojba. To je jedini način da uđeš u mišljenje, koje se iskazuje samo pričom, bez obzira na kome nivou. A sve ne mogu da dotaknem, ono što je trenutno spomenuto označeno je većim ili manjim oznakama za paragraf veći ili manji, brojem ili naslovom bez zaključne tačke. Pa da krenemo.
O esejima i pričama
Već naslovom i ovdje, mi ulazimo u tautološku dilemu. Drugačije se ne može ako se ide svojom logikom, slobodan kao onaj koji stvara riječi i pojmove. Sloboda je uvijek najznačajnija, reći će kasnije helenski mudrac i ovdje. Neka malo odahne od mene. Ima svoje bure i to mu je najznačajnije da bi bio slobodan.
Kako razmišlja o starosti uman čovjek? On polako ulazi u drugog čovjeka, ne onog od juče, ali tu je prisutno na nov način to juče. Za budućnost gotovo nema mjesta, jer nema vremena. Vrijeme ima neka vrata bez tvog kalauza. Taj odnos čovjeka koji stari sa svim što je bilo, preobražava se, drugačije prihvata i shvata prasvijet. Sada taj prasvijet drugačije tumači, puštajući pričama da budu eseji. Otuda toliko knjiga. Bilježiš, misliš, misliš, bilježiš, biće to nove priče o istom.Nije li to zadovoljstvo, čak i radost povremeno.
Tu se javlja i Heraklit, da bi podsjetio pisca da bi mogao o njemu još nešto napisati, ali pisac ide u priču u kojoj će neko vidjeti Heraklita, dok će se drugi držati same priče, pjesme, onoga što je već provarilo Heraklita. Jer njega se ne može izbaciti, zato ga treba ostaviti tamo gdje pripada u filozofiji. Pisac je ostario čovjek i pokušava da vidi svijet iz današnje perspektive.
Za ovaj prikaz, koji pokušava da bude blizak tom starcu koji gleda svoju prošlost, izabraću neka poglavlja, neke priče, one, te priče, idu svojim putem. Neku ću nasloviti onako kako je naslovio pisac, neke ću preskočiti, drugačije se ne može jer bi ovaj osvrt ispao jednako debela knjiga. A knjiga je debela i bogata da se može čitati na različite načine
Priča druga
Ovdje pisac prolazi munjevito kroz svoj život, čitalački, dječački, da bi potom sve više i pisao. To se zbiva u Sarajevu, to se mora imati u vidu. Godine čine svoje, kuća je bitno utočište, tu se piše. O čemu? O onome što je bilo, što je moglo biti, preobraženo u priču ili esej, ili pjesmu. Kao da sve to nastaje u snu, oblikuje se nešto što neće biti napisano, ali podstiče da se napiše. Naprosto, to je sada svakodnevni rad. Ovdje priča ima oblik eseja, autobiografskog, ali je sva puna života, što je bitno ne samo za trenutak kada se događaj odvijao, nego i za kasnije pisanje, način na koji se pristupa filozofiji.
Prelazeći od esejistike, mladalačke, Finci se prihvata Montenja, jer se Montenj prihvatio njega. U čemu je to prihvatanje? U tome što raspravu o svim mogućim pitanjima vodi sa sobom. Ne treba mu drugi sagovornik. Finci to apostrofira: „Njegovi su eseji lijepa umjetnost mišljenja, a njegovo mišljenje promišljanje sebstva“.
Priče o eseju izlaze iz duha samog pisca. On se odmakao od teoloških pogleda, filozofskih razmišljanja, jer ga i jedno i drugo sputava. Esej, dobro napisan, daje piščev stav, otkriće, ne tuđe, nego onoga koji piše esej, ma kakvu formu imao.
Finci to izvanredno varira, iskazujući se kao briljantan esejista. Sve što izlaže u eseju, njegovo je. Drugačije ne može. Ako se udaljiš od takvog pogleda na esej, udaljio si se od sebe, prepisuješ drugoga, puštaš da čitalac sumnja u utemeljenost onoga o čemu pričaš. „Esej je misaona sloboda“, kaže autor. Može sve biti, ali je u suštini neka vrsta priče. Može biti i razgovor s nekim, ponekad i rasprava, ali mora biti tvoj, do kraja, ma kako bio ispričan.
Priča treća, o Sokratovim seobama
Figurica koja piscu pravi društvo. Ne odgovara na pitanja, gotovo namršten u suštini traži da ti budeš onaj koji traga za istinom. Ništa više. Godine čine svoje, ali te ne oslobađaju tih pitanja kojima se Sokrat bavio, pa i nastradao.
Priča četvrta, koja je bilješka o filozofskim putovanjima
Sasvim kratak tekst u kojem se traži definicija filozofije, i stiže do jednostavnog iskaza: Filozof je onaj koji sa sigurnošću ide prema neznanom i neizvjesnom.
Priča peta, u kojoj je opet riječ o putovanje kroz svijet duhova
Ova priča je opširnija, počinje sa Ničeom. Gotovo na himničan način, diveći se tom čovjeku koji je živio na svoj način, kroz djela što su ostala. Niče je blizak Finciju cijelim svojim bićem. I on je bio mislilac slobode. A nacisti ga prisvajali kao svoju drugu zastavu.
2. oni koji su slični Ničeu.
Ma kakva sličnost bila, svako ide svojom stazom, na svoj način. Kroz cijelu istoriju bilo je tako. Filozof u svijetu duha krene sa svojim idejama, to polako izrasta i postaje učenje, dobija i naziv koji ostaje. A tu su bitna pitanja. Sebi samome prvo.
“Golema je to zajednica samotnjaka.”
3. traganje kao duhovno putovanje.
Vraćajući se Ničeu, Finci ga potpuno otvara, kao onoga koji ide kroz svijet duhova. Muka je to, ali bez nje on ne bi bio to što je bio, taj kakav je bio – veličanstveni samotnjak u svijetu duhova. Zato ga pisac uzima kao jedan od svojih orijentira, čvrsta tačka od koje se može ići dalje.
Priča šesta, u kojoj pričam o starim pričalicama, kakvih još ima
O Pričalicama iz porodice, u djetinjstvu, tako dragocjenim jer se na njima kasnije stvara nešto što će stvoriti jedan od onih koji je imao tu sreću da mu u djetinjstvu neko priča.
Od priče do filozofije preko mudrosti same priče, Tako je uvijek bilo.
Priče su bile prenosioci mudrosti. Pamtile su se i prenosile, kao Šeherzadine priče. Nažalost, ritam našeg života više ne ide tom stazom. On mora da stvara sasvim novu stazu na novi način. Da li je to moguće?
„Cijela povijest može biti interpretirana i izložena kao niz priča“, uvodi nas Finci, da bi naveo imena koja se ne mogu ni preskočiti ni zaobići, jer su dio naše civilizacije. Razvoj civilizacije ide svojim putem koji nema potrebe za misaonim ljudima, da o starima ne govorimo, oni su teret. Ovdje se mora dodati istočnjačko društvo, koje cijeni mudrost starih. Ali ta je mudrost bila iznevjerena u vrijeme ratova, diktatura, a jednako se i danas društvo cijepa.
Šta je pričanje, odakle počinje, u šta se svede? Gdje si ti, kao pripovjedač, onaj koji sebe iskazuje? Gdje ima kontinuiteta, ti, pišče, lako ideš tim putem i ostavljaš svoj trag, od koga će ostati možda ponešto, ali će se uklopiti u kontinuitet. Andrić je, kod nas, jedan od pisaca koji je došao do tog kontinuiteta. Drugi su, misleći da se može stvarati neki svoj novi kontinuitet, a to se pokaže kao diskontinuitet.
Priča sedma, u kojoj je u duhu ispričano o hapsani a u njoj nekoliko lica koja poznaju pisca
Tu su imena poznatih savremenih bh pisaca koji stvaraju svoje svjetove, preuređuju ono što nije uređeno, ali teško će se tu uraditi bilo šta. Ipak, važne su priče, važno je stvaranje, ma kako pojedinac posrtao, posustao, ipak stvara.
Priča osma u kojoj je riječ o knjizi, o njenoj važnosti, a i o svijetu
Razvoj svijeta kroz razvoj pismena. Od onog trenutka kada se javi logos, počinje da se pamti, počinje da se pripovjeda, sadašnjost i budućnost. U raznim dijelovima svijeta to se događa naizgled drugačije, ali se sve harmonizuje, povezuje, da svjedoči o tom svijetu a time i o sebi. Ta harmonizacija različitih civilizacija stalno se javlja u Fincijevoj knjizi.
Beskrajni značaj knjige. Sve što je stvoreno iz jezika, stvorio je neko, koji je postao pisac.
Pisac stvara lavirint svojim beskrajnim pričama, kao kod Borhesa, iz kog se lavirinta ne može izaći, jer on se samo proširuje, ide u beskraj. Svijet se stvara, cijeli kosmos, u koji se utkiva ono što je vrijedno, ma koliko bilo malo, ono je vrijedno jer bi bez njega nešto nedostajalo.
Priča deveta, o posjetu malenu mjestu i o knjižnici, jednoj pa drugoj
Tu je imao promociju svoje knjige, pa ga je direktor upoznao sa bibliotekom, u kojoj je pokazao jednu knjigu koja u sebi sadrži neke zabranjene tekstove.
Potom ide do zabranjivanih knjiga, zaboravljenih knjiga, prevedenih na arapski, potom neke knjige koje su studenti sačuvali jer ih profesori nisu objavili, kao Sosir i njegova opšta lingvistika, nazvana „Tečaj opšte lingvistike“, kako je prihvatio Finci.
II
O ISTINI I SAVRŠENSTVU
PRIČA PRVA, kineska, autor Čuang Ce, o snu, leptiru i zabrinutom autoru, koji je sanjao da je postao leptir, pa nakon buđenja više ne zna da li je to leptir sanjao ili čovjek. Ko je on sada?
Fincijeva pjesma koja će se spominjati do kraja knjige.
„kako su nam snovi
kako su oni
davno bili
a još, pritajeni,
tu su
jesu“
U više poglavlja, relativno dugih, ako ih upoređujemo sa ostalim, san i java su teme. Šta je san, a šta java? Kakav je njihov međusobni odnos? Tu su dalje prividi. Potom bunilo. Prelazak u sasvim drugu dimenziju stvarnosti. Naravno, time se bavi psihijatrija, ali je ovo pitanje šire od same psihijatrije.
Tu dolazimo do maštarije, koja je veliki izazov filmskoj umjetnosti, ali i dalje samoj filozofiji. Jer čovjek posmatra svoje biće, svoje postojanje, pitajući se ko je i šta je, gdje je, kuda će otići?
Priča o filozofu i leptiru, beskrajna je i može da se prenese na druge odnose, samog života, na primjer, u ratu. Možda smo svi mi pobijeni, ali ništa o tome ne znamo.
PRIČA DRUGA O filozofu iz bačve, vladaru, suncu i slobodi
Priča o Diogenu je priča o slobodi. Samo slobodan čovjek može biti mislilac. Bez slobode mišljenja nema ni mišljenja. Nametanje bilo kakvog ograničenja u pogledu mišljenja je ukidanje filozofije, kakva se stvarala stotinama godina. Možemo reći slobodno hiljadama godina.
Diogen je bio cinik, ali i stoik.Na prvo mjesto stavio je svoju slobodu, jer bez slobode nećeš spoznati sebe. Nešto je uvijek iznad tebe, kao čovjeka, od vladara do sunca koje je vječno i nepokoreno. Nepokorljivo. Tako Diogen objašnjava svoj položaj mladom vladaru Aleksandru.
Naravno, granica slobode je čovjekova unutrašnjost. Čim izađe iz sebe on mora da poštuje ograničenja, voljna ili nevoljna. Bez tih ograničenja ne može se živjeti među ljudima. Ne može se filozofirati.Ma kakav bio, čovjek je prisiljen da prihvati određena ograničenja, manje ili veća. On se trudi da ljudi oko njega, da vlast, harmonizuje obaveze koje moraju da budu jednake za sve. Diogen to ne prihvata. On vidi koliko je čovjek malen i ograničen, zato je njegova filozofija on sam.
ČETVRTA PRIČA o špiljama, običnim, i o onoj koju je filozof opisao
Špilja i privid. Platon u svojoj Državi govori o tome. Mi naprosto vidimo privid. Tako je bilo do Srednjeg vijeka.
PRIČA PETA o Platonu, a u internetskom kafiću
Finciju je Platon najdraži pisac, sve što je naučavao i danas važi. I danas se Platon traži po imaginarnim bibliotekama koje su svoje knjige stavile čitaocima.
PRIČA ŠESTA o gozbi, mudracima, svećenici i ljepoti
Platonovo djelo „Gozba“ o mladom piscu Agatonu koji je dobio nagradu pa je pozvao društvo na gozbu.
Veza Platonove „Države“ i „Gozbe“. U stvari rasprava o ljepoti koja se ne može stvoriti bez ljubavi, a ljubav bez ljepote. Platon protjerujući umjetnike, protjeruje umjetnost iz svoje idealne Države. Zato i nije moguća idealna država.
Fincijeva pjesma:
„Ljepota
Iz sebe govori.
Koji je razumije
svega ga obujmi.
A kada je gnusnost
ukalja i povrijedi
u samu sebe se zatvori.“
PRIČA DESETA O geniju, njegovim slikama i autoportretu
Priča o Leonardu i njegovoj težnji za savršenstvom. Tu vidimo ono što se obično govori za portret nečiji, koji uvijek više liči na umjetnika nego na portretisanu osobu. Pisao sam o dvojici naših slavnih pisaca, Andriću i Krleži, koji su pisali o Goji, na različit način. Više su portretisali sebe nego Goju. Ali tek oba portreta pokazuju pravog Goju.
PRIČA JEDANAESTA O vrijednom istraživaču koji je tragao za neznanim djelom
Balzakovska potraga za istinom koja je sam život a on to ne vidi, iako je pročitao sve moguće (filozofske) knjige.
PRIČA DVANAESTA O pjesničkom umijeću, u snu
Šta je pisanje komedije a šta tragedije? Šta kaže Sokrat Platonu koji je to zabilježio? Sve to proučava filozof (pisac ove priče) razmišljajući o snu kao jedinom mjestu gdje bi se mogla ostaviti ravnoteža tragedije i komedije koju je zahtjevao Sokrat.
III
O biografijama filozofa
PRVA PRIČA O pjesniku i poduci iz filozofije
O pjesniku Iliji Ladinu, koji je htio da ga Finci podučava filozofiji, ali pisac i filozof mu je objasnio da je značajan pjesnik kao što je on istovremeno i filozof.
PRIČA DRUGA O tome šta je vjera filozofa
Vjera kao skupno prihvatanje Boga, ne kao ideju, nego kao stvarnost kojoj treba dati sebe jer će vjera da mu pomogne, itd. Filozofi su uglavom bili agnostici. Njihova je vjera pojedinačna. Filozof ne prihvata kolektivnu vjeru koja je protivna drugoj vjeri. On traži ideju boga, tvorca i neprikosnovenu moć.
Vojin Simeunović, marksistički filozof, Fincijev kolega, koji je pažljivo proučavao ono što je suština marksizma, pa je dolazio i u konflikt sa dogmatskim marksistima, pa išao i u komitet da izloži svoje stavove. Čini mi se da sam ja kao gimnazijalac, pa i student, bio sličan prof. Vojinu. Upravo je to bio jedan od razloga što sam se upisao na filozofiju, koju je za mene oličavao dvojac na zidu, Marks i Engels, ali i Lenjin. Kasnije sam prešao na matematiku. A Finci se odmakao od naučavanja Vojina Simeunovića. I sam Vojin morao se kasnije odmaknuti od dogmatskog marksističkog stava.
Evo jednog lijepog pasusa koji govori o suštini misaonog bavljenja. Ovdje se Finci naslanja na mudrost Huserla, koji se bavio upravo pojedincem koji ulazi u filozofiju i zašto to čini. .
„Nema stvaralaštva, a ni istnske filozofije bez misaone strasti. Poetika uvijek otkriva ljepotu, mišljenje uvijek iznova otvara svoja pitanja. Ni jedno ni drugo nije ni utjeha ni spokoj, nego je uvijek čuđenje i upitanost, od čega započinje pjesništvo i filozofska refleksija. U svojem čuđenju, u misaonoj i emocionalnoj, u svojoj potpunoj otvorenosti subjekt se vraća uvijek nanovo temeljnom i ostaje trajno otvoren čudu života.“
O putovanjima profesora Hegela
Filozof koji je sebe utkao u svoju nauku, bio joj je toliko predan da je u vrijeme kuge držao predavanja iz filozofije, zarazio se i umro. I on je bio jedan od velikih filozofa koga je strast vodila kroz sve, jednako filozofiju i život. Ničega se nije odricao.
O mojim dragim kolegama, s kojima je njihovo otišlo
Meni je najbliža ovdje priča o Spasoju Ćuzulanu jer sam ga poznavao, od Sarajeva, sve do Banjaluke, gdje je došao sklonivši se od rata. Finci ga je izvanredno opisao, ulazeći u suštinu onoga što je znao, ali se toga, na neki način, plašio i priklanjao alkoholu. Sjajnu je rečenicu ovdje citirao Finci, a odnosi se na pisce o kojima je rado govorio, ali veoma rijetko pohvalno. Evo te rečenice: „Slabim piscim jedino nagrade i priznanja dokazuju da im djela vrijede.“ Naravno, sve to što je govorio odnosilo se i na druge profesije
Priča osma O smrti Kjerkegara
Dosljednost velikog pisca koji je bio vjernik, ali ta je vjera bila njegova lična. Sav se njegov život, a to je bio rad, stvaranje djela, ogleda u tome. Neki prihvataju takvu vjeru, drugi to ne čine. Djelo u njemu, to je njegova vjera.
IV
PRIČA ČETVRTA O majstoru koji se najviše brinuo o svom poslu
Život sveden samo na lični interes, s tim što se taj posao obavlja sa velikim zadovoljstvom. Ništa šire od tog posla, naprosto ga to izvan ne zanima. Može li se uopšte polemisati s takvom osobom? Ako se insistira na drugačijem mišljenju, tu više nema razgovora. Za majstora njegov život nije siromašan.
PRIČA PETA U kojoj je riječ o nekoliko velikih šahista
Tri šahista, dvojica profesionalaca, treći poluamater, ali sigurno je uživao u šahu. Riječ je, dakle, o igri. Kad je igra, a kad je mora. Prihvatio sam je kao igru, jer na vrijeme nisam pobjegao iz amateerskih voda.
PRIČA ŠESTA O hrabrosti i odlučnosti
Ko ne ispolji hrabrost, vrlo često, neće ništa postići. Ne praviš ti kompromis sa drugim, nego sa sobom, a to je blisko porazu.
PRIČA SEDMA O misliocima koji idu istim smjerom, a u različitim pravcima
Način na koji se diskutuje o stvarima u kojima se na slažeš sa kolegama, ali diskusija je tolerantna, ona pokazuje korijene diskutanta, ali pošto je u pitanju filozofija onda se ipak stiže do sličnog cilja koji ne mora biti isti, ali pokazuje na koji se način diskutuje a da se ne svađa.
Priča deveta
U ovoj priči Finci uvodi kompjuter, ili računalo, koje će biti snabdjeveno svim filozofskim dosadašnjim znanjem, pa se zove po imenu tvorca naučnofantastičnih priča Isaka Asimova. Ova sprava se zove računalo Asimov. Ona odgovara na pitanja iz svih oblasti filozofije. Po nečemu korisna sprava, ali po ostalom opasna, ukoliko ograniči slobodu čovjeka filozofa.
V. O SCENI I SUDBINI
PRIČA PRVA O onome što nisam predvidio, ponekad ni slutio
O onome što se dogodilo, a mi nismo odmah povezali uzročno posljedične veze, na kraju kažemo takva nam je bila sudbina. Čovjek ne može da vidi stvari u cijelosti dok su u toku, kasnije se to slegne u njemu, možemo da povezujemo.
Ali svijest da je sve to bilo izvan naše moći je čak smirujuća, pa nas čini očajnim.
PRIČA PETA
U kojoj je riječ o smrti predsjednika Abrahama Linkolna, koji je sam sanjao svoju smrt. Toliko je uradio za Ameriku, da bi gotovo besmisleno bio ubijen.
O sudbini, kroz istoriju, ali bitno je kako je Heraklit definisao taj pojam, potom Empedoklo. Finci to lagano spaja, kao vječnu priču o sudbini. Bogovi određuju čovjekovu sudbinu. Tako je i Platon upoznao Sokrata od čega, tog poznanstva, počinje da se ispunjava Platonova sudbina.
PRIČA ŠESTA O meni dragom piscu kojeg nikada nisam sreo
Izvrsna priča o poznavanju djela pisca, ali sudbina u stvari nije im dala da se susretnu, iako su bili planirani takvi susreti. Londonska priča, da je tako nazovem. Desilo se čak da su se vozili istim autobusom, ali Finci je saznao s kim se vozio tek kad je ovaj izašao a neke djevojke u autobusu rekle da je to poznati pisac Alvarez. Nažalost, kao u pričama o sudbini, tako je bilo i u ovom slučaju. Naprosto nije bilo suđeno da se vide i da porazgovaraju.
VI.
O TRAŽENJU OSOBNOG
PRIČA PETA O gubitku, jednom, pa drugom
Izvrsno: Život je zbirka gubitaka. Baš ovih dana o tome razmišljam, a Finci je to sjajno rekao. Zapravo, on uspostavlja direktan odnos života i filozofije, završavajući svoju misao: „…mnogo je važnije biti nego imati“.
Briljantna varijacima o lopovu i onom kojem je nešto ukradeno, a lopov ne zna vrijednost toga što je ukrao, kao što ni pokradeni ne zna šta će da uradi sa ukradenim. Sigurno jedna od najljepših filozofsko-životnih priča
PRIČA ŠESTA O jednom koji je pio pa prestao
Piće, razlozi, opravdanja, razočaranja, kao što svojom pjesmom kaže
“Ja sam on što mogu.
a i što ne mogu
želja pusta
iluzija
čista poezija
više od dva špricera“
PRIČA SEDMA Koja je samo napomena o mjeri
Svako ima svoju mjeru. To je vrlina, ali ne smije ići u krajnosti, jer može biti i kukavičluk. Finci sada govori o sebi direktno: „Dugo nisam slušao, iako me davno moj unutarnji glas, moj najpouzdaniji učitelj, savjetovao kad je govorio: „Ako imaš mjere u svemu, sve će ti po mjeri biti. Tek u zrelim godinama usvojih nauk o mjeri kao vrlini.“
U suštini tu je Finci blizak Aristotelu koji govori o mjeri.
PRIČA DEVETA O tome kako Ja u tekstu postaje Drugi
Odnos pisca i svoga djela, odnos ličnosti u tom djelu, bilo koje one bile. U stvari pitanje je da li je moguće napisati autobiografiju, ma ko je pisao. U ovom poglavlju Finci prihvata da ovo što piše, kao i ranija djela ima autobiografskih elemenata, kao što je i on sam u nečijem djelu. Jer ovo ima biografski karakter, koji prožima knjigu kao što knjiga prožima njega.
Ko sam ja? Kako da se spoznam, ako se stalno mijenjam. Ovo ja jeste sadašnje vrijeme, ali sve što je bilo, drugo je, kao što će buduće biti opet novo.Isto je tako sa ljudima oko sebe. Vidim, naočigled, kako se mijenjaju, kako to nisu one osobe koje sam poznavao. Jesam li ih poznavao?
Na kraju ove male priče, mada su sve priče ove knjige u stvari jedna priča o identitetu, dakle, dubinsko razmatranje sebe u romanu Miljenka Jargovića o Gavrilu Principu. Majstorski. Finci je glumio Gavrila Principa u filmu.
VII
PRIČA PRVA U kojoj se spominju kraj svijeta i dvije babe koje su ga proricale
Optimizam i pesimizam. Kako ljudi reaguju. Apokalipsa. Ako treba da ja umirem, neka umre i svijet. Dio karaktera, od djetinjstva pa dalje.
PRIČA DRUGA O tome kako sam bio u susjednom selu
Ova sjajna priča govori o razlici na malom prostoru pokraj Londona. Kada je u šetnji zalutao i na jednoj raskrsnici otišao u drugo selo, ubrzo su seljaci poznali uljeza. I nije bio dobro primljen, čak ni u biblioteci gdje nije mogao da posudi knjigu koju bi rado pročitao. Naprosto, svijet je zatvoren u svoj mikrokosmos. Mene podsjeti na periferne kvartove u Parizu, gdje žive ljudi koji nikada nisu otišli u neki drugi kvart, a najmanje u centar Pariza.
VIII.
O OBZORJIMA
PRIČA DRUGA Haris, strašno sumnjalo
Haris je sumnjao u sve i u tome do kraja izdržao. Slušajući ga, Finci malo po malo shvata njegovu sumnjičavost, iz koje će prihvatiti nešto sasvim malo, ali veoma bitno. Ne treba se nikada vjerovati do kraja. Možda zaista to nije tako kako mu se čini.
PRIČA TREĆA O hrabrenju mladog studenta
Čovjek hrabri sebe, ako hrabri drugoga, makar na kraju konstatovao da tog drugog nema. Postojiš samo ti u različita vremena svog razvoja.
PRIČA ČETVRTA O jednoj vjernici, ekumenskoj
Šta je vjera? Ako neko, poput ove proste žene, pomoli se svakoj bogomolji na koju naiđe. Šta je dobrota vjernika, odnosno ove stare žene?
Komšinica Fincijeva, na kraju priče, kada je umrla tiho kao što je i živjela, daje njenu definiciju po kojoj je Bog prisutnost, nikako odsutnost, kao što sveštenici propovijedaju. I svaki je bog isti, ako si zaista vjernik, ili vjernica. Ona je bila istinska vjernica. Briljantna priča.
PRIČA ŠESTA O mom djedu, uvijek vedrom
Uvodna priča o Fincijevom djedu koji je bio vrijedan, ali najviše je volio prirodu, baštu, te poslove. Bio je izvan svijeta.
Potom se prelazi na prirodu uopšte. Bog je priroda, ne neki izdvojeni svemogući vladar.
Traženje načina da se živi sa prirodom. Ne bukvalno u prirodi, nego kroz otkrivanje svoje prirode koja je u harmoniji sa svijetom oko tebe.
Izdvojena pjesma Nekropolis u Glasgovu
Šta su bili nekada ovdje ukopani mrtvi. Izvrsna pjesma..
PRIČA SEDMA O tome što se dogodilo piscu u raju
Raj, mjesto gdje svi mogu da misle i sjećaju se onoga što su proživjeli. Ništa izvan toga, jer bi to bilo neko stvaralaštvo, a toga ovdje nema. Lijepa varijacija.
PRIČA OSMA O onima koji su potonuli u tišinu
Kod monaha tihovanje.
Finci u svakom paragrafu, svakoj temi, nađe uvijek primjer, konkretan, osobu koju je poznavao, manje ili više, bitno je da se radi o savremeniku, mada je bolje ako su u nekim prijateljskim odnosima, ili samo u poznanstvu. Tako piše o prijatelju Mati, koji je svašta započinjao ali ne i završavao. Samo muzika predstavaljala mu je vrhunac svega što čovjek radi. Izuzetna Fincijeva rečenica: „U glazbi mu bilo rečeno ono što ne može biti izrečeno.“ Izvanredno. Suština je ovdje spoznaja koju je dobio pisac.
Pitagorejci su govorili o muzici sfera, ono što je iznad svega što čovjek može da zna, i da stvori. Pokušavao sam da opišem ono što sam maloprije slušao, ali to je bilo za mene samo dnevnička bilješka, nikakva spoznaja. Fincijev prijatelj Mato, nalazio je svoj mir slušajući muziku, jedino muziku. Svim ostalim nije bio zadvoljan jer mu nije bilo savršeno. Izvrsna priča poput većine ovdje stavljenih. Svaka od njih je neki orijentir.
PRIČA DEVETA A u njoj opet riječ o pričama
Riječ je o posljednjoj priči, koja u suštini ne može biti posljednja. Možda je iskaziva a možda nije. Zadnja priča nije posljednja. Posljednje zapravo nema.
PRIČA DESETA O piscu Aurore i njezinu prevoditelju
Riječ je o profesoru Vladimiru Premecu, koga uopšte nisam poznavao kao profesora, poštovao sam ga, njegovo znanje i posebnu uglađenost. Ovdje treba govoriti o dvojici mislilaca, Premecu i Jakobu Bemeu. Samouki filozof koga su potcjenjivali, a čija je knjiga „Aurora“ bila prokazana, a na kraju preživjela sve kritičare. Premec je bio u mnogo čemu blizak Bemeu, koga je preveo sa staronjemačkog na srpskohrvatski tragajući za svojom aurorom, svojim svitanjem u kome će i sebe do kraja otkriti.
Beme je bio samouk. Radio je kao obućar, da bi nahranio porodicu, ali je učio sve što mu je izgledalo bitno. Sve slobodno vrijeme koristio je da uči filozofiju. On je ipak bio teozof i kao takav privukao kasnije romantičare. Svoje temeljno djelo „Aurora“, godinama je dotjerivao, ali ga nije mogao da objavi jer je crkva bila protiv te blasfemije. Ipak, knjiga je stigla u narod, od čovjeka do čovjeka, postala slavna.
Vladimir Premec je na svoj način bio tajanstven, počevši od teologije koju je pohađao, da bi na kraju prešao potpuno na filozofiju. Bio je cijenjen i omiljen, ali bez velikog djela. Ipak su ga primili u Akademiju nauka. Ove dvije priče i dvije osobe, kao da su jedna, samo u različitim vremenima. Po mnogo čemu bliži teozofiji nego filozofiji. Ali Premec o tome nije htio da priča. Privatne stvari ostajale su u njemu. Inače je bio razgovorljiv o drugim stvarima, pošto je prevodio i sa latinskog i grčkog.
PRIČA JEDANAESTA O snu prije kraja ovih priča
Snovi i stvarnost, ostvarenje sna, stvarnost u snu, na onaj način koji tebi odgovara, na kraju i ne bi izlazio iz tog sna. Mada ima i suprotno, ali treba vjerovati u bolju stvarnost.
Priča poslije kraja
A slična onoj na početku.
Šetnja poslije završene knjige, baš ove, koja donosi radost, vlastite stvarnosti i vlastitih snova. A to je sadržaj ovih priča. Sve su vezane istovremeno za stvarnost koju je proživio i o kojoj sada priča, ali gledano kroz drugačiju prizmu, ili drugačiji dalekozor. U svakom pogledu autobiografske priče koje i nas, čitaoce vodi putem kojim smo prošli, ali nismo na doživljeno gledali cjelovito. Upravo cjelovitost života je Fincijeva stalna ideja, do koje je dolazio polako, godinama. „Filozofske priče“ su izuzetno djelo koje je nemoguće opisati u nekoliko stranica. Ja sam uživao u čitanju i premišljanju kako da ga predstavim.