Uz samu ogradu starog gradskog groblja u Kaknju nalazi se pomalo neobičan grob gruzijskog učitelja Mihaila Hovanskog. Pohodeći ove jeseni sasvim drugim povodom ovo groblje, naišao sam i na grob ovog nastavnika koji je bio jedan od pionira kakanjskog prosvjetiteljstva. Rođen 1898. godine u Tbilisiju, u Gruziji, gdje je radio kao oficir tamošnje vojske, izbijanjem revolucije 1917. godine, nakon pobjede Lenjinovih boljševika, sa suprugom Barbarom iz Odese brodom je prebjegao u tadašnju Jugoslaviju, ne slažući se s novom valašću, ili možda plašeći se odmazde Lenjinovih revolucionara. Iz luke Split tadašnja Kraljevina Jugoslavija ga raspoređuje na rad kao nastavnika u Kakanj, u koji dolazi 1925. godine i zapošljava se u osnovnoj školi, tada četverorazrednoj, u prigradskom naselju Doboj. Odmah se, uz redovno obrazovanje učenika, uključio i u opismenjavanje starijeg stanovništva.
Osnovao je i botanički vrt, iz koga su do danas ostala samo dva bora. Mnoge sada već starije generacije Kakanjaca pamte ga kao svoga učitelja, prvo iz osnovne škole u Doboju, a onda i iz škole u gradu.
Na temelju odluke Ministarstva prosvjete 1947. godine iz osnovne škole u Doboju premješten je u nižu gimnaziju u gradu. Kasnije je radio i u Osnovnoj školi Ivo Lola Ribar, iz koje je 1962. godine i otišao u penziju. Kako je bio svestran, to je pokazivao u raznim oblastima djelovanja; osim nastavničkog poziva, iz hobija se bavio i fotografijom te crtanjem. U knjizi Visočka nahijaautoru prof. Milenku S. Filipoviću za ilustraciju nekih tekstova o narodnoj nošnji, običajima i kulturi poslužile su fotografije
Mihaila Hovanskog. Uostalom, malo je znano da se bavio i poezijom, pa je objavio i zbirku pjesama.
O toj velikoj ljubavi između nastavnika Mihaila Hovanskog i učenika najbolja ilustracija je i jedan humani gest: nakon njegove smrti 1976. godine spomenik su mu podigli upravo oni Kakanjci kojima je neizmjerno dijelio znanje, ne samo školsko već i ono životno.
Grob pomalo zarastao u šiblje, s lozom preko sredine nadgrobne ploče, kod posjetilaca izaziva izvjesnu dozu tuge i žala za vrijednim nastavnikom koga je životna sudbina dovela u ovaj grad da pismenošću i drugim znanjima daruje mlade Kakanjce.
Grob Mihaila Hovanskog
Uz samu ogradu starog gradskog groblja u Kaknju nalazi se pomalo neobičan grob gruzijskog učitelja Mihaila Hovanskog. Pohodeći ove jeseni sasvim drugim povodom ovo groblje, naišao sam i na grob ovog nastavnika koji je bio jedan od pionira kakanjskog prosvjetiteljstva. Rođen 1898. godine u Tbilisiju, u Gruziji, gdje je radio kao oficir tamošnje vojske, izbijanjem revolucije 1917. godine, nakon pobjede Lenjinovih boljševika, sa suprugom Barbarom iz Odese brodom je prebjegao u tadašnju Jugoslaviju, ne slažući se s novom valašću, ili možda plašeći se odmazde Lenjinovih revolucionara. Iz luke Split tadašnja Kraljevina Jugoslavija ga raspoređuje na rad kao nastavnika u Kakanj, u koji dolazi 1925. godine i zapošljava se u osnovnoj školi, tada četverorazrednoj, u prigradskom naselju Doboj. Odmah se, uz redovno obrazovanje učenika, uključio i u opismenjavanje starijeg stanovništva.
Osnovao je i botanički vrt, iz koga su do danas ostala samo dva bora. Mnoge sada već starije generacije Kakanjaca pamte ga kao svoga učitelja, prvo iz osnovne škole u Doboju, a onda i iz škole u gradu.
Na temelju odluke Ministarstva prosvjete 1947. godine iz osnovne škole u Doboju premješten je u nižu gimnaziju u gradu. Kasnije je radio i u Osnovnoj školi Ivo Lola Ribar, iz koje je 1962. godine i otišao u penziju. Kako je bio svestran, to je pokazivao u raznim oblastima djelovanja; osim nastavničkog poziva, iz hobija se bavio i fotografijom te crtanjem. U knjizi Visočka nahija autoru prof. Milenku S. Filipoviću za ilustraciju nekih tekstova o narodnoj nošnji, običajima i kulturi poslužile su fotografije
Mihaila Hovanskog. Uostalom, malo je znano da se bavio i poezijom, pa je objavio i zbirku pjesama.
O toj velikoj ljubavi između nastavnika Mihaila Hovanskog i učenika najbolja ilustracija je i jedan humani gest: nakon njegove smrti 1976. godine spomenik su mu podigli upravo oni Kakanjci kojima je neizmjerno dijelio znanje, ne samo školsko već i ono životno.
Grob pomalo zarastao u šiblje, s lozom preko sredine nadgrobne ploče, kod posjetilaca izaziva izvjesnu dozu tuge i žala za vrijednim nastavnikom koga je životna sudbina dovela u ovaj grad da pismenošću i drugim znanjima daruje mlade Kakanjce.
Created with Nokia Smart Cam