– Bila sam nekidan gore, umro jedan naš, pa sam ti vid’la mater i ćaću, a mala je ‘nako, posebno, nasmijana, k’o da će progovor’ti. Bila m’ je tvoja mati k’o sestra rođena, nikad me nije s praga vratila, a i ćaća ti je bio dobar čo’jek, nije mi se nikad zamjerio.
– Kome si bila gore, je l’ neko tvoj?
– Naš je, prevrn’o se traktor, ubilo ga jadnoga, ostalo petero djece.
Govori mi tako Ljuba, na kapijici kućice, puste, nakrivljene, obavijene u crnilo koje samo ja prepoznajem. Drugima boja nije važna, nitko ne zalazi kod tuđinca radi njega, svatko dolazi zbog sebe. Da nešto ispriča, priupita, pokaže, prokomentira. Moji najčešći sugovornici su zidovi. Pažljivije slušaju nego ljudi. Samo šute. I pametnije odgovaraju. Ispričam im što želim, samo oni čuju, osjetim lagano podrhtavanje šupljina između cigli i po duljini drhtaja mogu zaključiti da li je problem ozbiljan ili ga jednostavno treba zanemariti. Uvijek mi je lakše nakon razgovora sa zidom.
Ljuba i ja u ostakljenoj verandi jedemo grah od prekjučer. Pitala sam je hoće li, o da, kako ne, nije joj neugodno što su ulazna vrata širom otvorena i tko god prođe baci pogled na našu gozbu. Pogled ne otkriva tajnu tanjura. Grah bez mesa, meso jedem samo nekoliko puta mjesečno. Zato što meni svaki miris mesa unese smrad u grah. Po koncentratu, antibioticima, ustajalosti, različitim mirisima iz zamrzivača, još različitijim iz kojekakvih spremišta, hladnjača, mesnica, izloga, tezgi i polica. Nisam vegetarijanac, samo osjetljiva na mirise i okuse.
Nije bitno ono čega nema, važnost pridajem samo onome što imam. Ne jedem ono što želim, jedem ono što imam.
Ne razgovaram sa Ljubom o zdravoj hrani, sama sebe uvjeravam da sam dobro skombinirala. Grah je namirnica koja kuhanjem poraste, odavno su me podučili da je jelo koje se kuhanjem poveća, ili bar ostane istog volumena, najzdravije. Stalno mislim na meso koje se kuhanjem ili pečenjem smanji otprilike za pola. Iz njega tako izađe sve ono što u meso ne spada.
Zvoni jedaći pribor u tanjurima, iako se sastoji samo od jedne žlice za svaku, pomislio bi netko da nas je puna kuća.
– ‘Vako zvone i dva novčića u džepu. Ne zveči nikad jedan sâm. Kol’ko se god prebaciv’o, sâm ne može ništa napraviti. Ali dva … eto belaja, tučnjave, borbe za pobjedu, zveketa oružja, pravoga rata.
Oh, ne rekoh da je Ljuba Ciganka. Gledala bi mi u dlan, ali neću, poznata mi je linija života, druge me ne zanimaju. Bacila bi mi grah, neće ići ni to, kuhani ne vrijedi, drugoga više nemam.
Veranda ukrašena sa svih strana rascvjetanim ružama, u svim bojama, osim bijele i crne. Jedna je prošlost, druga budućnost.
Grah u ostakljenoj verandi
– Bila sam nekidan gore, umro jedan naš, pa sam ti vid’la mater i ćaću, a mala je ‘nako, posebno, nasmijana, k’o da će progovor’ti. Bila m’ je tvoja mati k’o sestra rođena, nikad me nije s praga vratila, a i ćaća ti je bio dobar čo’jek, nije mi se nikad zamjerio.
– Kome si bila gore, je l’ neko tvoj?
– Naš je, prevrn’o se traktor, ubilo ga jadnoga, ostalo petero djece.
Govori mi tako Ljuba, na kapijici kućice, puste, nakrivljene, obavijene u crnilo koje samo ja prepoznajem. Drugima boja nije važna, nitko ne zalazi kod tuđinca radi njega, svatko dolazi zbog sebe. Da nešto ispriča, priupita, pokaže, prokomentira. Moji najčešći sugovornici su zidovi. Pažljivije slušaju nego ljudi. Samo šute. I pametnije odgovaraju. Ispričam im što želim, samo oni čuju, osjetim lagano podrhtavanje šupljina između cigli i po duljini drhtaja mogu zaključiti da li je problem ozbiljan ili ga jednostavno treba zanemariti. Uvijek mi je lakše nakon razgovora sa zidom.
Ljuba i ja u ostakljenoj verandi jedemo grah od prekjučer. Pitala sam je hoće li, o da, kako ne, nije joj neugodno što su ulazna vrata širom otvorena i tko god prođe baci pogled na našu gozbu. Pogled ne otkriva tajnu tanjura. Grah bez mesa, meso jedem samo nekoliko puta mjesečno. Zato što meni svaki miris mesa unese smrad u grah. Po koncentratu, antibioticima, ustajalosti, različitim mirisima iz zamrzivača, još različitijim iz kojekakvih spremišta, hladnjača, mesnica, izloga, tezgi i polica. Nisam vegetarijanac, samo osjetljiva na mirise i okuse.
Nije bitno ono čega nema, važnost pridajem samo onome što imam. Ne jedem ono što želim, jedem ono što imam.
Ne razgovaram sa Ljubom o zdravoj hrani, sama sebe uvjeravam da sam dobro skombinirala. Grah je namirnica koja kuhanjem poraste, odavno su me podučili da je jelo koje se kuhanjem poveća, ili bar ostane istog volumena, najzdravije. Stalno mislim na meso koje se kuhanjem ili pečenjem smanji otprilike za pola. Iz njega tako izađe sve ono što u meso ne spada.
Zvoni jedaći pribor u tanjurima, iako se sastoji samo od jedne žlice za svaku, pomislio bi netko da nas je puna kuća.
– ‘Vako zvone i dva novčića u džepu. Ne zveči nikad jedan sâm. Kol’ko se god prebaciv’o, sâm ne može ništa napraviti. Ali dva … eto belaja, tučnjave, borbe za pobjedu, zveketa oružja, pravoga rata.
Oh, ne rekoh da je Ljuba Ciganka. Gledala bi mi u dlan, ali neću, poznata mi je linija života, druge me ne zanimaju. Bacila bi mi grah, neće ići ni to, kuhani ne vrijedi, drugoga više nemam.
Veranda ukrašena sa svih strana rascvjetanim ružama, u svim bojama, osim bijele i crne. Jedna je prošlost, druga budućnost.