Da je motor mog automobila dokašljucao do prevoja, tu bih pokušao da spas od zime nađem i hotelu „Planinski mir“. Za taj hotel, gotovo na samom vrhu Borja, veže me događaj od prije dvadesetak godina, a sve je zapravo počelo još u djetinjstvu, pa priču valja ispričati od početka – samom sebi, da kome bih drugom u ovoj noći, ledenoj koliko i samoća.
Ne znam šta ga je nagnalo da se tek u četrdesetoj ženi usred zime i da za svadbu izabere planinski hotel „Planinski mir“. Posebno mi nije jasno zašto je i mene pozvao iako se nismo nijednom sreli u posljednje dvije decenije, niti smo bili nešto više od poznanika koji su se, dok smo živjeli u istom gradu, pozdravljali u susretu, rijetko rukovali, još rjeđe pitali za zdravlje.
Nije bio ni golub ni gavran, ali jest bio Golub Gavran.
Prezime je naslijedio od nekog davnog pretka, koji se, prije nego što se doselio u Krajinu, po visokim crnogorskim bačijama borio sa vranim ptičurinama koje su pokatkad vrebale i jaganjce s kojih majke nisu još uspjele olizati i skinuti posteljicu, a ime su mu dali majka i otac, vjerujući da će ono svojom pitominom otjerati makar malo mraka zlokobne grabljivice s prezimena koje jest bilo slično tami olujnog oblaka, ali je davalo i vojvode i serdare. Golubov otac Marko bio je sličan ispravljenoj metalnoj spajalici, uvijek uspravan, visok, u struku i plećima nekako izlomljen, baš kao što se na ispravljenoj spajalici uvijek vide oni dijelovi na kojima je bila savijena. Slična sjenki koja se prikrada nekom nevidljivom plijenu, majka Milijana, suvonjava, niska, povijena kao da joj pleća pritišću ljute praroditeljske planinske mećave, uvijek oborenog pogleda, nečujno se kretala i činilo se da takva može proći kroz prolaznika a da on to i ne primijeti.
Doselili su se iz slovenačkog gradića Ajdovščina i dobili vojni stan u centru grada, u „Plavom neboderu“, kako su građani nazvali desetospratnicu sličnu nekoj sumornoj kasarnskoj zgradi. Golubov otac bio je stariji zastavnik prve klase. To je, kako je govorio penzionisani kapetan prve klase Raduljica, koji je u nekoj srednjoj školi predavao predvojničku obuku, a svaki slobodan trenutak koristio da u parkiću između dva nebodera djeci i starijim radoznalcima priča o svojim avijatičarskim bravurama, najviši podoficirski čin, po privilegijama i uvažavanju sličan generalskom dostojanstvu. Utegnut u besprijekorno popeglanu i zategnutu uniformu, Gavran je svakog jutra pješke odlazio u kasarnu i vraćao se u popodnevnim časovima bez ikakvih tragova umora na licu. Samo kada bi padala kiša ili snijeg, koristio je vojni autobus koji se uvijek tačno u minut zaustavljao na autobuskoj stanici ispred „Plavog nebodera“.
Nedjeljom i prazničnim danima, obučen u svečanu uniformu, odlazio je na kafu u hotel u centru grada, a poslije ručka izvodio suprugu i sina u grad. On je opet, zagledan u daljinu, uspravan kao ispravljena spajalica, gazio laganim strojevim korakom, dok je Milijana, uvijek nagnuta nekako na drugačiji način, pridržavajući povremeno haljinu koja je oko njenog suvonjavog tijela mlatarala i držeći nestašnog Goluba desnom rukom, čudno kaskala pod nevidljivim teretom. Prvo su odlazili u poslastičarnicu „Minjon“, pojeli po kolač, zatim u Gradski park, Golub s kornetom sladoleda u ruci, gdje bi šetali dok se ne bi oslobodila neka klupa na kojoj su, štedljivo trošeći riječi i nikad ne gledajući jedno drugom u oči, njih dvoje razgovarali, a dječačić trčao za golubovima koji su po parkovskim stazama tražili mrvice.
Iako u činu starijeg zastavnika prve klase, Marko je prije navršene četrdesete otišao u penziju i od tada je prihvatao sve društvene obaveze, pa i one od kojih su drugi bježali, često se i sam nudeći da bude predsjednik Kućnog savjeta u svojoj zgradi, Savjeta Mjesne zajednice, Udruženja potrošača, Komisije za opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu, biračkih odbora i ko će ga znati kojih sve društvenih tijela i organa.
Golub je, kad god bi mu to dozvolili, silazio da se s nama igra, ali je uvijek pazio da ne isprlja odjeću, pa smo pretpostavljali da se po povratku u stan nad njim vrši smotra, kao nad njegovim ocem u kasarni. Po završetku osnovne škole otac ga je upisao u srednju vojnu, ali su ga tamo, uvidjevši da nema očevo vojničko držanje, brzo prebacili na izučavanje zanata kako bi postao majstor za održavanje motorizovanih vojnih sredstava. Kasnije je raspoređen u neku kasranu u Kosovskoj Mitrovici, koja je baš tada dobila Titovo ime, pa smo ga viđali samo ljeti, kada je dolazio na godišnji odmor. Jednog ljeta upoznao se s Maricom, konobaricom u kafani „Stari neženja“, koja je tih dana prekinula petogodišnju ljubavnu vezu s vlasnikom Milanom, i to baš u jeku priprema za vjenčanje, jer su oboje shvatili da se više nema šta čekati.
Kad joj je pet godina stariji Golub predložio da se uda za njega, bez razmišljanja je prihvatila, dodavši da se ionako spremala za udaju. Dogovorili su se da svadba bude poslije božićnih praznika, kada će on moći da dobije drugi dio godišnjeg odmora. Planinski hotel je izabrao zato što je u njemu radio jedan njegov prijatelj koji je za vrijeme odsluženja vojnog roka bio raspoređen u radionicu kojom je Golub rukovodio.
I tako smo se Radmila i ja, sa stotinjak drugih svatova, našli u velikoj sali „Planinskog mira“ desetog dana januara, još mamurni od novogodišnjeg i božićnjeg slavlja. Dok smo se našom zastavom penjali uz planinu počeo je da pada gust snijeg, a kad smo sjeli za sto do prozora, mogli smo vidjeti kako bijeli pokrivač sve vidljivo na planinskom prevoju prekriva svojom jednoličnošću. Negdje pred ponoć odjednom je nestalo struje. Vjerovatno je vlažan snijeg negdje potrgao žice dalekovoda. Hotelskom osoblju trebalo je nekolko minuta da uključe agregat i nešto slabija svetlost se rasula po sali.
– Gdje mi je žena?! – zajedno s tom svjetlošću salom se razlio i kreštav Golubov glas.
Nastala je strka. Tražili su je svuda po prostorijama oko sale, penjali se na sprat, išlu u svadbeni salon, ali nje nigdje nije bilo.
– Tražite mladu? – oglasila se servirka s dva velika poslužavnika mesa u rukama. – Eno je u kuhinji, na stolu za sječenje pečenja.
Slična studentkinji glume na diplomskom ispitu, načinila je podužu dramsku pauzu, pa kao iz topa ispalila:
– Pod Milanom, svojim bivšim gazdom. On je pio tamo za šankom, sa svojim društvom.
Nastao je tajac, a onda su mučnu tišinu izbušila tri revolverska hica.
Na sredini sale ugledali smo Golubovog oca Marka, sličnog ispravljenoj spajalici. Iz tri rupe na plafonu iznad njega još je sipio pijesak iz maltera.
– Svatovi, mirno! – komandovao je kao da su se pred njim nalazili tek pristigli regruti. – Svadba se raspušta. Onaj ko želi, može uzeti svadbene darove koje je donio, ali prije toga mora platiti što je pojeo i popio.
I njemu je, izgleda, bila potrebna dramska pauza.
– Svatovi, voljno! – izgovorio je oštrim glasom koji je isključivao mogućnost bilo kakvog prigovora.
Eh, kad bi sada, odozgo s prevoja, naišao onaj krkljanac, govorim sam sebi a ne čujem svoj glas, pa da raščisti put, makar bi malo odškrinuo vrata nade da ću se izvući iz ove noći, duže od ljudskog vijeka.
Golub Gavran i njegova mlada
(ODLOMAK IZ ROMANA „MJESEČINA ZA PONIJETI“)
Da je motor mog automobila dokašljucao do prevoja, tu bih pokušao da spas od zime nađem i hotelu „Planinski mir“. Za taj hotel, gotovo na samom vrhu Borja, veže me događaj od prije dvadesetak godina, a sve je zapravo počelo još u djetinjstvu, pa priču valja ispričati od početka – samom sebi, da kome bih drugom u ovoj noći, ledenoj koliko i samoća.
Ne znam šta ga je nagnalo da se tek u četrdesetoj ženi usred zime i da za svadbu izabere planinski hotel „Planinski mir“. Posebno mi nije jasno zašto je i mene pozvao iako se nismo nijednom sreli u posljednje dvije decenije, niti smo bili nešto više od poznanika koji su se, dok smo živjeli u istom gradu, pozdravljali u susretu, rijetko rukovali, još rjeđe pitali za zdravlje.
Nije bio ni golub ni gavran, ali jest bio Golub Gavran.
Prezime je naslijedio od nekog davnog pretka, koji se, prije nego što se doselio u Krajinu, po visokim crnogorskim bačijama borio sa vranim ptičurinama koje su pokatkad vrebale i jaganjce s kojih majke nisu još uspjele olizati i skinuti posteljicu, a ime su mu dali majka i otac, vjerujući da će ono svojom pitominom otjerati makar malo mraka zlokobne grabljivice s prezimena koje jest bilo slično tami olujnog oblaka, ali je davalo i vojvode i serdare. Golubov otac Marko bio je sličan ispravljenoj metalnoj spajalici, uvijek uspravan, visok, u struku i plećima nekako izlomljen, baš kao što se na ispravljenoj spajalici uvijek vide oni dijelovi na kojima je bila savijena. Slična sjenki koja se prikrada nekom nevidljivom plijenu, majka Milijana, suvonjava, niska, povijena kao da joj pleća pritišću ljute praroditeljske planinske mećave, uvijek oborenog pogleda, nečujno se kretala i činilo se da takva može proći kroz prolaznika a da on to i ne primijeti.
Doselili su se iz slovenačkog gradića Ajdovščina i dobili vojni stan u centru grada, u „Plavom neboderu“, kako su građani nazvali desetospratnicu sličnu nekoj sumornoj kasarnskoj zgradi. Golubov otac bio je stariji zastavnik prve klase. To je, kako je govorio penzionisani kapetan prve klase Raduljica, koji je u nekoj srednjoj školi predavao predvojničku obuku, a svaki slobodan trenutak koristio da u parkiću između dva nebodera djeci i starijim radoznalcima priča o svojim avijatičarskim bravurama, najviši podoficirski čin, po privilegijama i uvažavanju sličan generalskom dostojanstvu. Utegnut u besprijekorno popeglanu i zategnutu uniformu, Gavran je svakog jutra pješke odlazio u kasarnu i vraćao se u popodnevnim časovima bez ikakvih tragova umora na licu. Samo kada bi padala kiša ili snijeg, koristio je vojni autobus koji se uvijek tačno u minut zaustavljao na autobuskoj stanici ispred „Plavog nebodera“.
Nedjeljom i prazničnim danima, obučen u svečanu uniformu, odlazio je na kafu u hotel u centru grada, a poslije ručka izvodio suprugu i sina u grad. On je opet, zagledan u daljinu, uspravan kao ispravljena spajalica, gazio laganim strojevim korakom, dok je Milijana, uvijek nagnuta nekako na drugačiji način, pridržavajući povremeno haljinu koja je oko njenog suvonjavog tijela mlatarala i držeći nestašnog Goluba desnom rukom, čudno kaskala pod nevidljivim teretom. Prvo su odlazili u poslastičarnicu „Minjon“, pojeli po kolač, zatim u Gradski park, Golub s kornetom sladoleda u ruci, gdje bi šetali dok se ne bi oslobodila neka klupa na kojoj su, štedljivo trošeći riječi i nikad ne gledajući jedno drugom u oči, njih dvoje razgovarali, a dječačić trčao za golubovima koji su po parkovskim stazama tražili mrvice.
Iako u činu starijeg zastavnika prve klase, Marko je prije navršene četrdesete otišao u penziju i od tada je prihvatao sve društvene obaveze, pa i one od kojih su drugi bježali, često se i sam nudeći da bude predsjednik Kućnog savjeta u svojoj zgradi, Savjeta Mjesne zajednice, Udruženja potrošača, Komisije za opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu, biračkih odbora i ko će ga znati kojih sve društvenih tijela i organa.
Golub je, kad god bi mu to dozvolili, silazio da se s nama igra, ali je uvijek pazio da ne isprlja odjeću, pa smo pretpostavljali da se po povratku u stan nad njim vrši smotra, kao nad njegovim ocem u kasarni. Po završetku osnovne škole otac ga je upisao u srednju vojnu, ali su ga tamo, uvidjevši da nema očevo vojničko držanje, brzo prebacili na izučavanje zanata kako bi postao majstor za održavanje motorizovanih vojnih sredstava. Kasnije je raspoređen u neku kasranu u Kosovskoj Mitrovici, koja je baš tada dobila Titovo ime, pa smo ga viđali samo ljeti, kada je dolazio na godišnji odmor. Jednog ljeta upoznao se s Maricom, konobaricom u kafani „Stari neženja“, koja je tih dana prekinula petogodišnju ljubavnu vezu s vlasnikom Milanom, i to baš u jeku priprema za vjenčanje, jer su oboje shvatili da se više nema šta čekati.
Kad joj je pet godina stariji Golub predložio da se uda za njega, bez razmišljanja je prihvatila, dodavši da se ionako spremala za udaju. Dogovorili su se da svadba bude poslije božićnih praznika, kada će on moći da dobije drugi dio godišnjeg odmora. Planinski hotel je izabrao zato što je u njemu radio jedan njegov prijatelj koji je za vrijeme odsluženja vojnog roka bio raspoređen u radionicu kojom je Golub rukovodio.
I tako smo se Radmila i ja, sa stotinjak drugih svatova, našli u velikoj sali „Planinskog mira“ desetog dana januara, još mamurni od novogodišnjeg i božićnjeg slavlja. Dok smo se našom zastavom penjali uz planinu počeo je da pada gust snijeg, a kad smo sjeli za sto do prozora, mogli smo vidjeti kako bijeli pokrivač sve vidljivo na planinskom prevoju prekriva svojom jednoličnošću. Negdje pred ponoć odjednom je nestalo struje. Vjerovatno je vlažan snijeg negdje potrgao žice dalekovoda. Hotelskom osoblju trebalo je nekolko minuta da uključe agregat i nešto slabija svetlost se rasula po sali.
– Gdje mi je žena?! – zajedno s tom svjetlošću salom se razlio i kreštav Golubov glas.
Nastala je strka. Tražili su je svuda po prostorijama oko sale, penjali se na sprat, išlu u svadbeni salon, ali nje nigdje nije bilo.
– Tražite mladu? – oglasila se servirka s dva velika poslužavnika mesa u rukama. – Eno je u kuhinji, na stolu za sječenje pečenja.
Slična studentkinji glume na diplomskom ispitu, načinila je podužu dramsku pauzu, pa kao iz topa ispalila:
– Pod Milanom, svojim bivšim gazdom. On je pio tamo za šankom, sa svojim društvom.
Nastao je tajac, a onda su mučnu tišinu izbušila tri revolverska hica.
Na sredini sale ugledali smo Golubovog oca Marka, sličnog ispravljenoj spajalici. Iz tri rupe na plafonu iznad njega još je sipio pijesak iz maltera.
– Svatovi, mirno! – komandovao je kao da su se pred njim nalazili tek pristigli regruti. – Svadba se raspušta. Onaj ko želi, može uzeti svadbene darove koje je donio, ali prije toga mora platiti što je pojeo i popio.
I njemu je, izgleda, bila potrebna dramska pauza.
– Svatovi, voljno! – izgovorio je oštrim glasom koji je isključivao mogućnost bilo kakvog prigovora.
Eh, kad bi sada, odozgo s prevoja, naišao onaj krkljanac, govorim sam sebi a ne čujem svoj glas, pa da raščisti put, makar bi malo odškrinuo vrata nade da ću se izvući iz ove noći, duže od ljudskog vijeka.