Oniska, crnomanjasta, živahnog pogleda, govorila je samouvjereno. Razmještala je stvari po sobi, rutinski, kao da je to baš tu, u mojoj sobi, radila otkad zna za sebe. Povremeno je uzvijala čas jedan, čas drugi kraj usana i otpirivale pramičke kose iznad očiju.
Pisao sam priču o dvoje mladih koji su zasadili lipu i odlučili da kad se uzmu pored nje izgrade kuću u kojoj će živjeti i rađati djecu. Čim prva grana ojača, na nju će okačiti ljuljašku i na njoj se ljuljati posmatrajući zalazak sunca, sve dok je ne ustupe svojoj djeci. Lipa je bujala i brzo se protezala ka nebu, kao da se hranila njihovom ljubavlju. Onda je mladić odjednom, ne rekavši joj ništa, nekuda otišao. Prolazili su mjeseci i godine, a on se nije javljao. Djevojka nije mogla zamisliti život bez njega i odlučila je da, čim prva grana ojača, umjesto ljuljške na nju zametne uže sa omčom. Baš kada je grana ojačala. Iznenada se…
I tada se ona pojavila.
– Čaj ili kafu? – upitala je.
– Kafu – odgovorio sam mahinalno.
Razgrnula je neuredno nabacane papire na mom radnom stolu i spustila čaj.
– Zašto čaj, Milice?
– Ti znaš moje ime?
– Molim? Tvoje ime? Ne znam.
– Sad si ga izgovorio.
– Učinilo ti se.
Već sam bio nervozan. Vrijeme je oticalo kao bujičnjak niz brijeg poslije velikog pljuska, djevojka u zrelim godina s užetom u ruci stajala je pod lipovom ganom, a meni nikako da se vrati odbjegla zamisao o načinu kako da na metaforičan način saopštim čitaocu da se u tom trenutku pojavio mladić sa dubokim borama na čelu.
Posegnuo sam za šoljom.
– Zašto čaj? – upitao sam. – Rekao sam da hoću kafu.
– Ti uvijek u ovo vrijeme piješ čaj od hibiskusa, zaslađen sa pola kašičice meda.
Gdje li je i od koga saznala o mojim navikama?
Sjela je u fotelju kraj police s knjigama, privukla stočić, spustila na njega šolju s kafom i pružajući ruku preko ramena posegnula za knjigom. Iskošenim pogledom primijetio sam da je uzela moj najnoviji roman. Onaj o čovjeku koga podsvijest vode u neizvjesnost olujne zimske noći.
Nervoza u meni je počela da kipti. Djevojka je već zamahivala rukom da nabaci konopac na granu, a ja nikako da se dosjetim kako da je zaustavim.
– Milice, reci mi odakle dolaziš i šta hoćeš?
– Eto vidiš da mi znaš ime! – likovala je.
– Ne znam ga, dođavola! Slučajno ga izgovaram. Nego, reci konačno odakle dolaziš.
– Iz tvoje podsvijesti.
Opet podsvijest!
Napolju se zgušnjavala tama. Munja je odjednom oprala spoljašnju stranu prozorskih stakala i grom je rascijepio tišinu.
– Moja podsvijest je stutkaljena, tamo nema mjesta za stvarna bića – rekao sam.
– Onda sam stigla iz dubina okeana koji neuki nazivaju paralelnim svijetom.
To je već bilo previše. Nenamjerno sam ispustio šolju s čajem i smeđkasta tečnost se razlila po papirima na kojima su bile ispisane skice za neke nove pripovijetke.
– Eto šta si uradila! – gotovo sam se izderao.
– Ne nerviraj se, to što je bilo ispisano na tim listovima ionako više nije bitno – rekla je mirnim tonom i ispila dug gutljaj kafe. – Od sada ćemo zajedno pisati pripovijetke.
– To… to… to… prelazi sve granice. Uključi svoj laptop i idi kroz taj svoj vrtuelni portal tamo odakle si došla.
– Nije to taj portal za koji misliš da jest, taj blog, kako li ga sve ne zovete.
– Nego?
– To je prolaz između dva svijeta, onog paralelnog i ovog stvarnog, kako ga vi zovete.
– To već prelazi u bezobrazluk – nisam mogao da istrpim njene glupe priče.
– Smiri se – rekla je sasvim mirnim glasom. – Došla sam da zajedno obavimo jedan posao, pa ću otići. Kasnije ću samo povremeno navraćati.
– A koji to posao? – počeo sam da ceptim.
– Da napišemo priču o djevojci s konopcem u ruci pod stablom lipe koju je zasadila sa svojim voljenim.
– Čekaj, pa ja sam to već napisao.
– A kraj? – osmijehnula se zagonetno. – Nikada ga nećeš sam napisati. Tvoja zamisao je kroz otvoren portal kluznula u moj svijet i samo ti je ja, ako mi to dobrom voljom omogućiš, mogu vratiti.
Ćutao sam, jer sam se plašio da ću nešto opsovati, a psovke nisam volio.
– Ne uzrujavaj se, molim te – govorila je tiho, kao majka djetetu kada ga uspavljuje. – Ja ću ubuduće povremeno dolaziti, a ti ćeš biti vratar na portalu koji razdvaja i spaja naše svjetove.
I dalje sam ćutao.
– Vratar? – odjednom sam začuđeno upitao.
– Dobro, nije to pravi izraz. Bićeš portalista, čuvar na portalu kroz koji ću dolaziti – rekla je takvim glasom kao da govori da će za večeru razviti kore za zeljanicu.
Tišina se zgušnjavala kao magla nad ravničarskom barom pred izlazak sunca. Sjetih se da sam u jednoj pripovijeci pisao da je Sava Šumanović slikao tišinu nad vojvođanskom ravnicom, ali da tu tišinu, u odbljescima nanosa sivkaste boje, mogu vidjeti samo pojedinci pred kojima se na slikama otvara i treća dimenzija.
– Umorna sam, idem da legnem. Nemoj da te dugo čekam.
Zatvorila je za sobom vrata spavaće sobe.
Skočio sam, iz plakara u predsoblju zgrabio ogrtač i izjurio u noć.
Taj portal, taj glupi portal – skakutale su za mnom riječi kao vjerno kučence.
Gošća iz podsvijesti
– Šta radiš u mojoj sobi?
– Portal je bio otvoren.
– Portal?! Misliš vrata?
– Ne vrata, portal. Znam šta govorim.
Oniska, crnomanjasta, živahnog pogleda, govorila je samouvjereno. Razmještala je stvari po sobi, rutinski, kao da je to baš tu, u mojoj sobi, radila otkad zna za sebe. Povremeno je uzvijala čas jedan, čas drugi kraj usana i otpirivale pramičke kose iznad očiju.
Pisao sam priču o dvoje mladih koji su zasadili lipu i odlučili da kad se uzmu pored nje izgrade kuću u kojoj će živjeti i rađati djecu. Čim prva grana ojača, na nju će okačiti ljuljašku i na njoj se ljuljati posmatrajući zalazak sunca, sve dok je ne ustupe svojoj djeci. Lipa je bujala i brzo se protezala ka nebu, kao da se hranila njihovom ljubavlju. Onda je mladić odjednom, ne rekavši joj ništa, nekuda otišao. Prolazili su mjeseci i godine, a on se nije javljao. Djevojka nije mogla zamisliti život bez njega i odlučila je da, čim prva grana ojača, umjesto ljuljške na nju zametne uže sa omčom. Baš kada je grana ojačala. Iznenada se…
I tada se ona pojavila.
– Čaj ili kafu? – upitala je.
– Kafu – odgovorio sam mahinalno.
Razgrnula je neuredno nabacane papire na mom radnom stolu i spustila čaj.
– Zašto čaj, Milice?
– Ti znaš moje ime?
– Molim? Tvoje ime? Ne znam.
– Sad si ga izgovorio.
– Učinilo ti se.
Već sam bio nervozan. Vrijeme je oticalo kao bujičnjak niz brijeg poslije velikog pljuska, djevojka u zrelim godina s užetom u ruci stajala je pod lipovom ganom, a meni nikako da se vrati odbjegla zamisao o načinu kako da na metaforičan način saopštim čitaocu da se u tom trenutku pojavio mladić sa dubokim borama na čelu.
Posegnuo sam za šoljom.
– Zašto čaj? – upitao sam. – Rekao sam da hoću kafu.
– Ti uvijek u ovo vrijeme piješ čaj od hibiskusa, zaslađen sa pola kašičice meda.
Gdje li je i od koga saznala o mojim navikama?
Sjela je u fotelju kraj police s knjigama, privukla stočić, spustila na njega šolju s kafom i pružajući ruku preko ramena posegnula za knjigom. Iskošenim pogledom primijetio sam da je uzela moj najnoviji roman. Onaj o čovjeku koga podsvijest vode u neizvjesnost olujne zimske noći.
Nervoza u meni je počela da kipti. Djevojka je već zamahivala rukom da nabaci konopac na granu, a ja nikako da se dosjetim kako da je zaustavim.
– Milice, reci mi odakle dolaziš i šta hoćeš?
– Eto vidiš da mi znaš ime! – likovala je.
– Ne znam ga, dođavola! Slučajno ga izgovaram. Nego, reci konačno odakle dolaziš.
– Iz tvoje podsvijesti.
Opet podsvijest!
Napolju se zgušnjavala tama. Munja je odjednom oprala spoljašnju stranu prozorskih stakala i grom je rascijepio tišinu.
– Moja podsvijest je stutkaljena, tamo nema mjesta za stvarna bića – rekao sam.
– Onda sam stigla iz dubina okeana koji neuki nazivaju paralelnim svijetom.
To je već bilo previše. Nenamjerno sam ispustio šolju s čajem i smeđkasta tečnost se razlila po papirima na kojima su bile ispisane skice za neke nove pripovijetke.
– Eto šta si uradila! – gotovo sam se izderao.
– Ne nerviraj se, to što je bilo ispisano na tim listovima ionako više nije bitno – rekla je mirnim tonom i ispila dug gutljaj kafe. – Od sada ćemo zajedno pisati pripovijetke.
– To… to… to… prelazi sve granice. Uključi svoj laptop i idi kroz taj svoj vrtuelni portal tamo odakle si došla.
– Nije to taj portal za koji misliš da jest, taj blog, kako li ga sve ne zovete.
– Nego?
– To je prolaz između dva svijeta, onog paralelnog i ovog stvarnog, kako ga vi zovete.
– To već prelazi u bezobrazluk – nisam mogao da istrpim njene glupe priče.
– Smiri se – rekla je sasvim mirnim glasom. – Došla sam da zajedno obavimo jedan posao, pa ću otići. Kasnije ću samo povremeno navraćati.
– A koji to posao? – počeo sam da ceptim.
– Da napišemo priču o djevojci s konopcem u ruci pod stablom lipe koju je zasadila sa svojim voljenim.
– Čekaj, pa ja sam to već napisao.
– A kraj? – osmijehnula se zagonetno. – Nikada ga nećeš sam napisati. Tvoja zamisao je kroz otvoren portal kluznula u moj svijet i samo ti je ja, ako mi to dobrom voljom omogućiš, mogu vratiti.
Ćutao sam, jer sam se plašio da ću nešto opsovati, a psovke nisam volio.
– Ne uzrujavaj se, molim te – govorila je tiho, kao majka djetetu kada ga uspavljuje. – Ja ću ubuduće povremeno dolaziti, a ti ćeš biti vratar na portalu koji razdvaja i spaja naše svjetove.
I dalje sam ćutao.
– Vratar? – odjednom sam začuđeno upitao.
– Dobro, nije to pravi izraz. Bićeš portalista, čuvar na portalu kroz koji ću dolaziti – rekla je takvim glasom kao da govori da će za večeru razviti kore za zeljanicu.
Tišina se zgušnjavala kao magla nad ravničarskom barom pred izlazak sunca. Sjetih se da sam u jednoj pripovijeci pisao da je Sava Šumanović slikao tišinu nad vojvođanskom ravnicom, ali da tu tišinu, u odbljescima nanosa sivkaste boje, mogu vidjeti samo pojedinci pred kojima se na slikama otvara i treća dimenzija.
– Umorna sam, idem da legnem. Nemoj da te dugo čekam.
Zatvorila je za sobom vrata spavaće sobe.
Skočio sam, iz plakara u predsoblju zgrabio ogrtač i izjurio u noć.
Taj portal, taj glupi portal – skakutale su za mnom riječi kao vjerno kučence.