Tamara Duda je aktivistica i novinarka. Rođena 1976. u Kijivu, radila je i kao prevoditeljica da bi se, po izbijanju prve faze ruske agresije, u Donbasu, prijavila kao dobrovoljka, radila na samoj liniji fronta snabdijevajući ukrajinske vojnike nužnom opremom, ali i hranom i medicinskim produktima. Iz tog perioda potječu njezini zapisi na Facebooku, objavljivani pod pseudonimom Tamara Horikha Zernija (Tamara Jezgro Oraha) po kojima je postala poznata. 2016. završava djelatnost na frontu, počinje rad na prvome romanu, Kćerkica, koji 2019. objavljuje u Kijivu.
Kao što se može i očekivati, roman je posvećen ruskoj infiltraciji Donjecke oblasti i formiranju paradržave Donjecka Narodna Republika (DNR). Pripovjedačica u prvom licu započinje svoju priču raspadom obitelji i selidbom iz zapadne Ukrajine u Donjeck. Tamo se smješta kod bake i prolazi kroz proces integracije u društvo kojemu ne pripada, ili mu pripada tek djelomice. U tome procesu ključnu ulogu igra njezina androgina pojava. Dječački izgled kombiniran s nekonvencionalnom sposobnošću usmenoga izražavanja pomaže joj da nađe mjesto u društvu dominiranom muškarcima. Proboj joj uspijeva kada se pokaže nadarenom umjetnicom koja dizajnira najraznolikije produkte od stakla. Štoviše, ona ne ostaje na razini proizvodnje, već plasira svoje produkte na tržištu i postaje uspješna poslovna žena. To joj donosi priznanje poslovnih partnera, mahom muškaraca.
Slika Donjecka je i na početku romana sve drugo nego idilična. Trenje između pojedinih grupa (ali prije svega Rusa i Ukrajinaca) teško je previdjeti, ali ljudi ipak žive skupa, jedni pored drugih i aranžiraju svoje odnose na manje ili više zadovoljavajući način. Junakinja i pripovjedačica romana suvereno se kreće u tome prostoru u kojoj joj prednost donosi što ne pripada, jednoznačno, ni ovamo ni tamo. Uvijek između, polazi joj za rukom socijalno laviranje koje je probitačno u odvijanju poslova, osobito ako se uzme u obzir da su joj partneri vrlo često pripadnici kriminalnoga miljea ili se, bar, kreću po njegovome rubu. Već ranije spomenuta androginost zacijelo je bitan faktor prosperiteta, ali u jezgru pripovjedačica ostaje Ukrajinka čiji se odnos prema sve intenzivnijem rusificiranju Donbasa najpreciznije može opisati pojmom duboke odbojnosti.
Prijelomni je moment godina 2014. Početak, isprva prikrivene a potom otvorene agresije na Ukrajinu može se vrlo precizno datirati. No Tamara Duda u svome romanu ne operira datumima. Lako je rekonstruirati, iz konteksta, o kojemu se vremenu radi, ali njoj je daleko više stalo do psihološke slike, do promjene u svijesti ljudi koja je nastala pod utjecajem silovite ruske propagande s jedne, i duboke ukorijenjenosti u sovjetske modele života s druge strane. U takvoj je konstelaciji promjena koja se postupno zbiva u Donjecku idealna folija za objašnjenje povezanosti dvaju imperijalnih strategija – sovjetske i ruske. Kćerkica tu povijesno-ideološku pozadinu pakuje u uzbudljivu priču koja u sebi, čak, povremeno nosi i elemente trilera. Vještina pripovjedačke umjetnosti Tamare Dude nalazi se u njezinoj sposobnosti da liniju priče konstruira tako da je u njoj gradacija jedva vidljiva ali ipak sveprisutna. Eskalacija nasilja nastupa sitnim koracima. Ono što isprva čitamo doživljava se kao mali odmak od dotadašnje stvarnosti. Ljudi gledaju drukčije, razgovori u tramvajima su tiši, trgovine se postupno prazne. No pripovjedačica egzistira i dalje u poznatim krugovima, komunicira s istim ljudima. Jedino se njihovi poslovi pomjeraju u drugom pravcu. Umjesto proizvodnje dekora koncentriraju se na prijevoz robe s područja na kojemu se omča sve čvršće steže ka „slobodnoj teritoriji“. Isprva hrana, a potom vojni materijal – njihova se putovanja pokazuju sve kompliciranijima. Što radnja romana više odmiče, to se proširuje i lista likova koji agiraju u njegovim okvirima. Osobito je brižljivo pripremljen proces razvijanja ženskih likova. One se u pripovjedni tekst uvode abruptno, u kritičnim situacijama. No to je tek prvi korak. U protoku radnje žene zauzimaju sve stabilnije mjesto. Pozicionira ih se u odnosu na pripovjedačicu čime se slijedi dvostruka nakana: njezino plastično prikazivanje s jedne i njihovo uzglobljavanje u svijet ekstremnoga nasilja s druge strane.
Realistički prosede koji vlada poetikom Tamare Dude najprikladniji je kako bi se realizirala slika kompletnog moralnog raspada jednoga društva. Kao što sam napomenuo – odnosi unutar njega nisu bili idealni ni u mirnodopsko vrijeme. No ratna zbivanja razaraju i minimalnu količinu zajedništva. Upravo se u tome kontekstu dvije ženske figure, Tatjana i Lida, iznimno efektno uvode na scenu. Pripovjedačica u svojim sve opasnijim putovanjima kroz Donjeck slučajno sreće djevojčicu koju prati vojnik. Vještim trikom (ranije sam napomenuo da je njezina umjetnost komunikacije na visokom nivou) ona je oslobađa iz njegovih ruku, shvaća da je višestruko traumatizirana, sa sigurnošću se može zaključiti da je bila višekratno silovana, i nizom koordiniranih akcija uspijeva je spojiti s majkom, Tatjanom. Anju, tako se zove djevojčica, smještaju na sigurno, u psihijatrijsku kliniku izvan ratnog područja, a Tanja postaje pripovjedačičina najbliža suradnica. Slično je i s Lidom. Nju je pripovjedačica upoznala kao uspješnu prodavačicu na tržnicu, ženu koja je ostavila svoje pravo zanimanje i bavi se preprodajom kako bi izdržavala obitelj. Unatoč tome je, s petoro djece, ostavlja muž i sprema se s majkom otići u Rusiju. Ona gubi gotovo cijeli imutak, ali joj u pomoć priskaču pripovjedačica i njezina ekipa koji sprječavaju potpunu pljačku što su je isplanirali muž i svekrva i Lidi osiguravaju bar djelomičnu financijsku neovisnost.
Unatoč poteškoćama skupine ukrajinskih patriota u Donjecku još uvijek uspijevaju funkcionirati i bar na neki način očuvati dojam slobode samostalnog djelovanja. No akceleracija ratnih zbivanja, praćena neprikrivenim ruskim djelovanjem, otežava održavanje slobodnoga prostora kakvog se dotad imalo, a da se i ne govori o njegovu eventualnom proširenju. Sve otvoreniju rusku intervenciju, koju Duda precizno detektira u intenziviranju upotrebe ruskoga jezika, prati eskalacija razuzdanog nasilja koga se već ranije moglo naslutiti, a sada postaje jedva podnošljivo. Na kraju romana gotovo da i nema preživjelih iz skupine koja se trudila pružiti bilokakav otpor. Pripovjedačica napušta Donjeck, odlazi u Dnipro gdje postiže Anjino otpuštanje s psihijatrije i završava roman sljedećim riječima: „Da, živjeti. Prije svega ćemo živjeti.“ Nakon orgije zla, gotovo nezamislivo brutalnog nasilja koje kulminira što se više bližimo momentu potpunog preuzimanja vlasti od strane Rusije i njezinih kvislinga, ne preostaje ništa drugo do san o življenja, možda čak i preživljavanju.
Inspirativno je promatrati kako se dvije različite diskurzivne prakse čiji je cilj prikazivanje rata u Donjeckoj oblasti dopunjavaju i uzajamno obogaćuju. Roman s kojim se Kćerkica najpreciznije može usporediti jest Internat Serhija Žadana. I to ne samo zbog sadržaja. Naprotiv, dijametralno suprotan način sučeljavanja s realnošću jest ono što ga poput dobro podmazanog zupčanika povezuje s romanom Tamare Dude. Jer u njemu je sve mračno, sve je bezimeno, sve se kreće u nepoznatom pravcu te se tako ostavlja distopijski razbijen prostor čiji stanovnici kao da su u potpunosti izgubili kompas. Kad Tamara Duda svoje junake i junakinje pušta da švercaju robu preko okupiranog područja, da prelaze granice i kontrolne – vojne i paravojne – točke, ona kao da plete priču koja se potpuno udaljava od dominantne poetike realizma. Kako je, pitat ćemo se, moguće da oni sve to rade i da ostanu neozlijeđeni, netaknuti, gotovo neprimijećeni? Vjerojatno zato što se nestabilnost koja vlada u oblasti prenosi na sve aktere, na sam prostor i na vrijeme u kojemu postoje. Ma koliko slike tada bile realne, zamotat će se u auru nevjerojatnoga. Propusnost vremena i prostora progovorit će o jednome „stanju između“, kratkotrajnom ali mogućnom, u kojem su sve opcije bile otvorene. Njihovo sužavanje, a potom i nestajanje, katastrofični je scenarij koji se ispisuje izvana. Valja promotriti činjenice, a one su, kao i uvijek, nemilosrdne. U istočnim i južnim regijama Ukrajine, dakle onima u kojima je utjecaj Rusije i ruskoga jezika bio tradicionalno jak, na referendumu 1991. za nezavisnost se izjasnilo između 80 i 90%. Donjeck 83,9%, Harkiv 86,3%, Odesa 85,4%. Čak i Krim – 54,2%. Za što je sposobna propaganda, u periodu od nekih 20 godina, o tome čitamo u romanima poput Kćerkice ili Internata. A oni s dobrim sjećanjem i dovoljno života za sobom mogu se mirno sjetiti Jugoslavije s kraja osamdesetih. Bit će sve jasno.
Tamara je Duda napisala iznimno kvalitetan roman. Čitati ga nije predstavljalo užitak, no to mu nije bio ni cilj. Objavljen pet godina nakon početka rata, nagovijestio je sve ono što će se zbiti tri godine nakon tog objavljivanja. Ono što su svi koji su htjeli mogli znati. Nažalost, i danas je, čak i na Zapadu, previše onih koji znati ne žele.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/67
Tamara Duda, Kćerkica, 2019
Tamara Duda je aktivistica i novinarka. Rođena 1976. u Kijivu, radila je i kao prevoditeljica da bi se, po izbijanju prve faze ruske agresije, u Donbasu, prijavila kao dobrovoljka, radila na samoj liniji fronta snabdijevajući ukrajinske vojnike nužnom opremom, ali i hranom i medicinskim produktima. Iz tog perioda potječu njezini zapisi na Facebooku, objavljivani pod pseudonimom Tamara Horikha Zernija (Tamara Jezgro Oraha) po kojima je postala poznata. 2016. završava djelatnost na frontu, počinje rad na prvome romanu, Kćerkica, koji 2019. objavljuje u Kijivu.
Kao što se može i očekivati, roman je posvećen ruskoj infiltraciji Donjecke oblasti i formiranju paradržave Donjecka Narodna Republika (DNR). Pripovjedačica u prvom licu započinje svoju priču raspadom obitelji i selidbom iz zapadne Ukrajine u Donjeck. Tamo se smješta kod bake i prolazi kroz proces integracije u društvo kojemu ne pripada, ili mu pripada tek djelomice. U tome procesu ključnu ulogu igra njezina androgina pojava. Dječački izgled kombiniran s nekonvencionalnom sposobnošću usmenoga izražavanja pomaže joj da nađe mjesto u društvu dominiranom muškarcima. Proboj joj uspijeva kada se pokaže nadarenom umjetnicom koja dizajnira najraznolikije produkte od stakla. Štoviše, ona ne ostaje na razini proizvodnje, već plasira svoje produkte na tržištu i postaje uspješna poslovna žena. To joj donosi priznanje poslovnih partnera, mahom muškaraca.
Slika Donjecka je i na početku romana sve drugo nego idilična. Trenje između pojedinih grupa (ali prije svega Rusa i Ukrajinaca) teško je previdjeti, ali ljudi ipak žive skupa, jedni pored drugih i aranžiraju svoje odnose na manje ili više zadovoljavajući način. Junakinja i pripovjedačica romana suvereno se kreće u tome prostoru u kojoj joj prednost donosi što ne pripada, jednoznačno, ni ovamo ni tamo. Uvijek između, polazi joj za rukom socijalno laviranje koje je probitačno u odvijanju poslova, osobito ako se uzme u obzir da su joj partneri vrlo često pripadnici kriminalnoga miljea ili se, bar, kreću po njegovome rubu. Već ranije spomenuta androginost zacijelo je bitan faktor prosperiteta, ali u jezgru pripovjedačica ostaje Ukrajinka čiji se odnos prema sve intenzivnijem rusificiranju Donbasa najpreciznije može opisati pojmom duboke odbojnosti.
Prijelomni je moment godina 2014. Početak, isprva prikrivene a potom otvorene agresije na Ukrajinu može se vrlo precizno datirati. No Tamara Duda u svome romanu ne operira datumima. Lako je rekonstruirati, iz konteksta, o kojemu se vremenu radi, ali njoj je daleko više stalo do psihološke slike, do promjene u svijesti ljudi koja je nastala pod utjecajem silovite ruske propagande s jedne, i duboke ukorijenjenosti u sovjetske modele života s druge strane. U takvoj je konstelaciji promjena koja se postupno zbiva u Donjecku idealna folija za objašnjenje povezanosti dvaju imperijalnih strategija – sovjetske i ruske. Kćerkica tu povijesno-ideološku pozadinu pakuje u uzbudljivu priču koja u sebi, čak, povremeno nosi i elemente trilera. Vještina pripovjedačke umjetnosti Tamare Dude nalazi se u njezinoj sposobnosti da liniju priče konstruira tako da je u njoj gradacija jedva vidljiva ali ipak sveprisutna. Eskalacija nasilja nastupa sitnim koracima. Ono što isprva čitamo doživljava se kao mali odmak od dotadašnje stvarnosti. Ljudi gledaju drukčije, razgovori u tramvajima su tiši, trgovine se postupno prazne. No pripovjedačica egzistira i dalje u poznatim krugovima, komunicira s istim ljudima. Jedino se njihovi poslovi pomjeraju u drugom pravcu. Umjesto proizvodnje dekora koncentriraju se na prijevoz robe s područja na kojemu se omča sve čvršće steže ka „slobodnoj teritoriji“. Isprva hrana, a potom vojni materijal – njihova se putovanja pokazuju sve kompliciranijima. Što radnja romana više odmiče, to se proširuje i lista likova koji agiraju u njegovim okvirima. Osobito je brižljivo pripremljen proces razvijanja ženskih likova. One se u pripovjedni tekst uvode abruptno, u kritičnim situacijama. No to je tek prvi korak. U protoku radnje žene zauzimaju sve stabilnije mjesto. Pozicionira ih se u odnosu na pripovjedačicu čime se slijedi dvostruka nakana: njezino plastično prikazivanje s jedne i njihovo uzglobljavanje u svijet ekstremnoga nasilja s druge strane.
Realistički prosede koji vlada poetikom Tamare Dude najprikladniji je kako bi se realizirala slika kompletnog moralnog raspada jednoga društva. Kao što sam napomenuo – odnosi unutar njega nisu bili idealni ni u mirnodopsko vrijeme. No ratna zbivanja razaraju i minimalnu količinu zajedništva. Upravo se u tome kontekstu dvije ženske figure, Tatjana i Lida, iznimno efektno uvode na scenu. Pripovjedačica u svojim sve opasnijim putovanjima kroz Donjeck slučajno sreće djevojčicu koju prati vojnik. Vještim trikom (ranije sam napomenuo da je njezina umjetnost komunikacije na visokom nivou) ona je oslobađa iz njegovih ruku, shvaća da je višestruko traumatizirana, sa sigurnošću se može zaključiti da je bila višekratno silovana, i nizom koordiniranih akcija uspijeva je spojiti s majkom, Tatjanom. Anju, tako se zove djevojčica, smještaju na sigurno, u psihijatrijsku kliniku izvan ratnog područja, a Tanja postaje pripovjedačičina najbliža suradnica. Slično je i s Lidom. Nju je pripovjedačica upoznala kao uspješnu prodavačicu na tržnicu, ženu koja je ostavila svoje pravo zanimanje i bavi se preprodajom kako bi izdržavala obitelj. Unatoč tome je, s petoro djece, ostavlja muž i sprema se s majkom otići u Rusiju. Ona gubi gotovo cijeli imutak, ali joj u pomoć priskaču pripovjedačica i njezina ekipa koji sprječavaju potpunu pljačku što su je isplanirali muž i svekrva i Lidi osiguravaju bar djelomičnu financijsku neovisnost.
Unatoč poteškoćama skupine ukrajinskih patriota u Donjecku još uvijek uspijevaju funkcionirati i bar na neki način očuvati dojam slobode samostalnog djelovanja. No akceleracija ratnih zbivanja, praćena neprikrivenim ruskim djelovanjem, otežava održavanje slobodnoga prostora kakvog se dotad imalo, a da se i ne govori o njegovu eventualnom proširenju. Sve otvoreniju rusku intervenciju, koju Duda precizno detektira u intenziviranju upotrebe ruskoga jezika, prati eskalacija razuzdanog nasilja koga se već ranije moglo naslutiti, a sada postaje jedva podnošljivo. Na kraju romana gotovo da i nema preživjelih iz skupine koja se trudila pružiti bilokakav otpor. Pripovjedačica napušta Donjeck, odlazi u Dnipro gdje postiže Anjino otpuštanje s psihijatrije i završava roman sljedećim riječima: „Da, živjeti. Prije svega ćemo živjeti.“ Nakon orgije zla, gotovo nezamislivo brutalnog nasilja koje kulminira što se više bližimo momentu potpunog preuzimanja vlasti od strane Rusije i njezinih kvislinga, ne preostaje ništa drugo do san o življenja, možda čak i preživljavanju.
Inspirativno je promatrati kako se dvije različite diskurzivne prakse čiji je cilj prikazivanje rata u Donjeckoj oblasti dopunjavaju i uzajamno obogaćuju. Roman s kojim se Kćerkica najpreciznije može usporediti jest Internat Serhija Žadana. I to ne samo zbog sadržaja. Naprotiv, dijametralno suprotan način sučeljavanja s realnošću jest ono što ga poput dobro podmazanog zupčanika povezuje s romanom Tamare Dude. Jer u njemu je sve mračno, sve je bezimeno, sve se kreće u nepoznatom pravcu te se tako ostavlja distopijski razbijen prostor čiji stanovnici kao da su u potpunosti izgubili kompas. Kad Tamara Duda svoje junake i junakinje pušta da švercaju robu preko okupiranog područja, da prelaze granice i kontrolne – vojne i paravojne – točke, ona kao da plete priču koja se potpuno udaljava od dominantne poetike realizma. Kako je, pitat ćemo se, moguće da oni sve to rade i da ostanu neozlijeđeni, netaknuti, gotovo neprimijećeni? Vjerojatno zato što se nestabilnost koja vlada u oblasti prenosi na sve aktere, na sam prostor i na vrijeme u kojemu postoje. Ma koliko slike tada bile realne, zamotat će se u auru nevjerojatnoga. Propusnost vremena i prostora progovorit će o jednome „stanju između“, kratkotrajnom ali mogućnom, u kojem su sve opcije bile otvorene. Njihovo sužavanje, a potom i nestajanje, katastrofični je scenarij koji se ispisuje izvana. Valja promotriti činjenice, a one su, kao i uvijek, nemilosrdne. U istočnim i južnim regijama Ukrajine, dakle onima u kojima je utjecaj Rusije i ruskoga jezika bio tradicionalno jak, na referendumu 1991. za nezavisnost se izjasnilo između 80 i 90%. Donjeck 83,9%, Harkiv 86,3%, Odesa 85,4%. Čak i Krim – 54,2%. Za što je sposobna propaganda, u periodu od nekih 20 godina, o tome čitamo u romanima poput Kćerkice ili Internata. A oni s dobrim sjećanjem i dovoljno života za sobom mogu se mirno sjetiti Jugoslavije s kraja osamdesetih. Bit će sve jasno.
Tamara je Duda napisala iznimno kvalitetan roman. Čitati ga nije predstavljalo užitak, no to mu nije bio ni cilj. Objavljen pet godina nakon početka rata, nagovijestio je sve ono što će se zbiti tri godine nakon tog objavljivanja. Ono što su svi koji su htjeli mogli znati. Nažalost, i danas je, čak i na Zapadu, previše onih koji znati ne žele.