Moj prvi posao u Americi bio je salijevanje nekakvih betonskih kalupa, na otvorenom, na floridskoj ljetnoj vrelini i sparini. Počeo sam raditi u srijedu, a u petak poslodavcu Albancu rekao da taj posao nije za mene. Veli: “Rekao sam im da mi ne šalju studente.” Rekoh da nisam student. On reče: “Bićeš.”
Onda sam našao posao u Walmartu, američkom lancu robnih kuća. Noćna smjena, doduše, ali u poređenju s miješanjem betona, ovaj je posao bio lutrija. U klimatiziranom prostoru, bez direktnog nadzora, svojim sam tempom slagao robu na police u odjelu sportske robe i odjelu igračaka. Donio sam sebi radio na posao i dok sam slagao robu, otkrivao sam novu muziku: sveprisutni alternativni rock koji je bio popularan tada, krajem devedesetih (i nije mi nešto sjedao da budem iskren), klasični rock koji sam volio, ali sada sam upoznavao mnoge pjesme i bendove koje nikada nisam čuo, pa unazad sve do oldies, muzike pedesetih i šezdesetih.
Kada su me intervjuisali za posao, rekoše mi: “Ti si iz Bosne kao Fikret. Fikret je dobar čovjek, odličan radnik.” Upoznah Fikreta prvu noć na poslu. Krupan, ima tu i viška kila, ali i puno mišića, visok preko metar i devedeset, uspravnog hoda i dubokog glasa, vazda nasmijan. Petnaestak godina stariji od mene. Većina radnika u trećoj smjeni radila je mimo ovog još jedan posao, u McDonald’su ili šta slično. I Fikret je imao još jedan posao, zamjenjivao je auto ulje u jednoj automehaničarskoj radioni. Obradovao mi se, srdačno me pozdravio i odmah sam znao da ćemo se super slagati. Dok sam pričao s Fikretom, prođe pored nas visok, koščat čovjek duge kose i reče: “Sinan rules!” “Sinan je car!”, moglo bi se prevesti na naš. Reče mi Fikret da je to Steven, njegov prijatelj Navaho Indijanac. Razmjenjuju muziku; Steven Fikretu daje kasete indijanske, a Fikret Stevenu naše muzike. Kaže Fikret da se Stevenu najviše sviđa Južni vetar, pogotovo Sinan Sakić. Reče mi Fikret da je obožavao Vinetua, volio filmove o Indijancima, a nikada nije ni sanjao da će upoznati pravog Indijanca i sprijateljiti se s njim.
Radili su njih dvojica blizu mene, u odjelima auto dijelova i alata, slagali robu na police kao i ja. Slušali su uglavnom američku country muziku na svom radiju, ali povremeno bi Fikret pustio Sinanovu kasetu i obojica bi naglas pjevali “Hej otkad sam se rodio, sreće nisam imao.” Fikret pravim narodnjačkim glasom, a Steven američkim naglaskom. Toliko ju je puta čuo da je zapamtio refren na našem jeziku. Znao sam tu pjesmu jer su je često puštali na razglasu u kasarni u Samoboru kojoj sam služio vojni rok, tako da mogu reći da sam u formativnim godinama slušao Rundeka, Štulića i Sinana.
Fikret i Steven su bili nerazdvojni, kada ih čovjek vidi skupa, djelovali su nekako, ne znam kojom riječi da ih opišem – moćno, kao ljudi s kojima se, unatoč osmijesima, ne treba zezati. Oba visoka, Fikret krupan, Steven koščat i mišićav, nagrižen alkoholom i duhanom, vidjelo se to, ali još uvijek snažan. A Fikret je imidž čvrstog momka pojačavao time što bi poslije užine izvadio čakiju iz džepa, napravio limenu čačkalicu tako što bi čakijom izrezao komadić Pepsi konzerve i njome čačkao zube.
Steven je na posao dolazio biciklom, živio je nedaleko od Walmarta, u naselju montažnih i kamp kućica na iznajmljivanje. Uvijek redovan na poslu, jednu noć se nije pojavio. Rekoše nam da je imao saobraćajni udes. Kada se ni nakon par noći nije pojavio na poslu, odemo Fikret i ja do njega. Živio je u kamp kućici ispred koje je bila drvena klupa, stara fotelja i bure puno praznih pivskih konzervi. Sjedio je u fotelji, na stolu pivo i knjiga, noga u gipsu. Reče da je popio malo više i krenuo biciklom do obližnje benzinske da kupi još piva i udarilo ga auto. Na posao se mora vratiti za par sedmica, ozdravio ili ne. Tako su mu rekli iz uprave Walmarta. Reče mi da nam donesem po pivo. Uđoh u prikolicu, otvorih frižider, unutra ništa osim jeftine salame, hljeba i puno konzervi jeftinog piva. Naokolo kese čipsa i čokoladice. Ali kućica puna knjiga. I to ne petparačkih popularnih romana nego pisaca poput Cheevera, Rotha, Updikea, Hemingwaya, čak i zbirka Čehovljevih pripovijetki. I puno putopisnih reportaža, sa svih strana svijeta, uz pogolemu hrpu časopisa Nacionalna geografija. Izađoh, otvorih nam po pivo. Steven ponudi Fikretu i meni po cigaretu, zapalismo iako nismo neki pušači. I na poslu bismo mu ovako ponekad pravili društvo na pauzi uz kafu zapalivši po cigaretu s njim.
Za dvije sedmice se vratio na posao. Dogovorili smo se da ga ja vozim na posao, a Fikret vraća. Bio je na poštedi, posao mu je bio da hoda (koristeći štake) između polica i briše prašinu, poravnava robu, dotjeruje detalje. Kada bi došao do Fikretovog odjela, Fikret bi puštao onu Sinanovu kasetu. Steven bi se smijao i pjevao s Fikretom. Preveo sam mu stihove:”Otkad sam se rodio sreće nisam imao.” Reče: “Moja životna priča.”
Onda je ozdravio, ponovo počeo sam dolaziti na posao i jednog dana nestao. Nije ga bilo na poslu nekoliko noći. Otišli smo Fikret i ja do njegove kamp kućice – prazna. Ni u uredu u naselju nisu znali gdje je. Uredno je platio stanarinu, nije imao nikakvih dugova. Otišao ko zna gdje.
Tri-četiri mjeseca kasnije dobih pismo od njega. Nije bilo povratne adrese na koju bih mu se mogao javiti. Na pečatu na koverti je pisalo Arizona. Pokušaću izvući sadržaj pisma iz sjećanja.
Evo sažetka, parafrazirano, ono sto je relevantno za ovu priču, a pismo je bilo puno duže:
Izvinjava mi se što je otišao bez pozdrava, veli morao je. Morao je, kaže, pobjeći od Sinana, nije ga više mogao slušati. Dodaje da se šali, naravno, imao je razloge zbog kojih je morao otići, ali mi priznaje (o ovome ni riječi Fikretu) da ne voli ni Južni vetar ni Sinana. Pretvarao se da ih voli vidjevši koliko to raduje Fikreta. Nije mu ta muzika sjela. Nada se da nisam više u Walmartu. Ako jesam, da neću još dugo ostati. Veli da sam jezik dovoljno naučio, da studiram, tražim bolji posao. Zna da hoću, veli, nije potrebno da mi on to govori. Fikret će ostati u Walmartu, siguran je u to. Kaže da ga pozdravim i prenesem da se ne iznenadi ako se on, Steven, vrati za nekoliko mjeseci ili godina i ako opet budu radili skupa. I opet da ne govorim ništa za Sinana. Vidjećemo se opet, popiti koju, nada se.
Promijenio sam posao uskoro, odselio se u drugi grad. Izgubio sam vezu s Fikretom, ne znam da li je još u Walmartu. Ne znam ni da li se Steven ikada vratio.
Fikret, Steven i Sinan
Moj prvi posao u Americi bio je salijevanje nekakvih betonskih kalupa, na otvorenom, na floridskoj ljetnoj vrelini i sparini. Počeo sam raditi u srijedu, a u petak poslodavcu Albancu rekao da taj posao nije za mene. Veli: “Rekao sam im da mi ne šalju studente.” Rekoh da nisam student. On reče: “Bićeš.”
Onda sam našao posao u Walmartu, američkom lancu robnih kuća. Noćna smjena, doduše, ali u poređenju s miješanjem betona, ovaj je posao bio lutrija. U klimatiziranom prostoru, bez direktnog nadzora, svojim sam tempom slagao robu na police u odjelu sportske robe i odjelu igračaka. Donio sam sebi radio na posao i dok sam slagao robu, otkrivao sam novu muziku: sveprisutni alternativni rock koji je bio popularan tada, krajem devedesetih (i nije mi nešto sjedao da budem iskren), klasični rock koji sam volio, ali sada sam upoznavao mnoge pjesme i bendove koje nikada nisam čuo, pa unazad sve do oldies, muzike pedesetih i šezdesetih.
Kada su me intervjuisali za posao, rekoše mi: “Ti si iz Bosne kao Fikret. Fikret je dobar čovjek, odličan radnik.” Upoznah Fikreta prvu noć na poslu. Krupan, ima tu i viška kila, ali i puno mišića, visok preko metar i devedeset, uspravnog hoda i dubokog glasa, vazda nasmijan. Petnaestak godina stariji od mene. Većina radnika u trećoj smjeni radila je mimo ovog još jedan posao, u McDonald’su ili šta slično. I Fikret je imao još jedan posao, zamjenjivao je auto ulje u jednoj automehaničarskoj radioni. Obradovao mi se, srdačno me pozdravio i odmah sam znao da ćemo se super slagati. Dok sam pričao s Fikretom, prođe pored nas visok, koščat čovjek duge kose i reče: “Sinan rules!” “Sinan je car!”, moglo bi se prevesti na naš. Reče mi Fikret da je to Steven, njegov prijatelj Navaho Indijanac. Razmjenjuju muziku; Steven Fikretu daje kasete indijanske, a Fikret Stevenu naše muzike. Kaže Fikret da se Stevenu najviše sviđa Južni vetar, pogotovo Sinan Sakić. Reče mi Fikret da je obožavao Vinetua, volio filmove o Indijancima, a nikada nije ni sanjao da će upoznati pravog Indijanca i sprijateljiti se s njim.
Radili su njih dvojica blizu mene, u odjelima auto dijelova i alata, slagali robu na police kao i ja. Slušali su uglavnom američku country muziku na svom radiju, ali povremeno bi Fikret pustio Sinanovu kasetu i obojica bi naglas pjevali “Hej otkad sam se rodio, sreće nisam imao.” Fikret pravim narodnjačkim glasom, a Steven američkim naglaskom. Toliko ju je puta čuo da je zapamtio refren na našem jeziku. Znao sam tu pjesmu jer su je često puštali na razglasu u kasarni u Samoboru kojoj sam služio vojni rok, tako da mogu reći da sam u formativnim godinama slušao Rundeka, Štulića i Sinana.
Fikret i Steven su bili nerazdvojni, kada ih čovjek vidi skupa, djelovali su nekako, ne znam kojom riječi da ih opišem – moćno, kao ljudi s kojima se, unatoč osmijesima, ne treba zezati. Oba visoka, Fikret krupan, Steven koščat i mišićav, nagrižen alkoholom i duhanom, vidjelo se to, ali još uvijek snažan. A Fikret je imidž čvrstog momka pojačavao time što bi poslije užine izvadio čakiju iz džepa, napravio limenu čačkalicu tako što bi čakijom izrezao komadić Pepsi konzerve i njome čačkao zube.
Steven je na posao dolazio biciklom, živio je nedaleko od Walmarta, u naselju montažnih i kamp kućica na iznajmljivanje. Uvijek redovan na poslu, jednu noć se nije pojavio. Rekoše nam da je imao saobraćajni udes. Kada se ni nakon par noći nije pojavio na poslu, odemo Fikret i ja do njega. Živio je u kamp kućici ispred koje je bila drvena klupa, stara fotelja i bure puno praznih pivskih konzervi. Sjedio je u fotelji, na stolu pivo i knjiga, noga u gipsu. Reče da je popio malo više i krenuo biciklom do obližnje benzinske da kupi još piva i udarilo ga auto. Na posao se mora vratiti za par sedmica, ozdravio ili ne. Tako su mu rekli iz uprave Walmarta. Reče mi da nam donesem po pivo. Uđoh u prikolicu, otvorih frižider, unutra ništa osim jeftine salame, hljeba i puno konzervi jeftinog piva. Naokolo kese čipsa i čokoladice. Ali kućica puna knjiga. I to ne petparačkih popularnih romana nego pisaca poput Cheevera, Rotha, Updikea, Hemingwaya, čak i zbirka Čehovljevih pripovijetki. I puno putopisnih reportaža, sa svih strana svijeta, uz pogolemu hrpu časopisa Nacionalna geografija. Izađoh, otvorih nam po pivo. Steven ponudi Fikretu i meni po cigaretu, zapalismo iako nismo neki pušači. I na poslu bismo mu ovako ponekad pravili društvo na pauzi uz kafu zapalivši po cigaretu s njim.
Za dvije sedmice se vratio na posao. Dogovorili smo se da ga ja vozim na posao, a Fikret vraća. Bio je na poštedi, posao mu je bio da hoda (koristeći štake) između polica i briše prašinu, poravnava robu, dotjeruje detalje. Kada bi došao do Fikretovog odjela, Fikret bi puštao onu Sinanovu kasetu. Steven bi se smijao i pjevao s Fikretom. Preveo sam mu stihove:”Otkad sam se rodio sreće nisam imao.” Reče: “Moja životna priča.”
Onda je ozdravio, ponovo počeo sam dolaziti na posao i jednog dana nestao. Nije ga bilo na poslu nekoliko noći. Otišli smo Fikret i ja do njegove kamp kućice – prazna. Ni u uredu u naselju nisu znali gdje je. Uredno je platio stanarinu, nije imao nikakvih dugova. Otišao ko zna gdje.
Tri-četiri mjeseca kasnije dobih pismo od njega. Nije bilo povratne adrese na koju bih mu se mogao javiti. Na pečatu na koverti je pisalo Arizona. Pokušaću izvući sadržaj pisma iz sjećanja.
Evo sažetka, parafrazirano, ono sto je relevantno za ovu priču, a pismo je bilo puno duže:
Izvinjava mi se što je otišao bez pozdrava, veli morao je. Morao je, kaže, pobjeći od Sinana, nije ga više mogao slušati. Dodaje da se šali, naravno, imao je razloge zbog kojih je morao otići, ali mi priznaje (o ovome ni riječi Fikretu) da ne voli ni Južni vetar ni Sinana. Pretvarao se da ih voli vidjevši koliko to raduje Fikreta. Nije mu ta muzika sjela. Nada se da nisam više u Walmartu. Ako jesam, da neću još dugo ostati. Veli da sam jezik dovoljno naučio, da studiram, tražim bolji posao. Zna da hoću, veli, nije potrebno da mi on to govori. Fikret će ostati u Walmartu, siguran je u to. Kaže da ga pozdravim i prenesem da se ne iznenadi ako se on, Steven, vrati za nekoliko mjeseci ili godina i ako opet budu radili skupa. I opet da ne govorim ništa za Sinana. Vidjećemo se opet, popiti koju, nada se.
Promijenio sam posao uskoro, odselio se u drugi grad. Izgubio sam vezu s Fikretom, ne znam da li je još u Walmartu. Ne znam ni da li se Steven ikada vratio.