U Nizozemskoj mu, 4. veljače, umire prijatelj, znanstveni suradnik, začetnik specijalne teorije relativnosti i veliki poklonik njegova djela, Hendrik Antoon Lorentz. Nad otvorenim grobom Einstein je izgovorio posljednje slovo dragom i cijenjenom prijatelju: “On je oblikovao svoj život poput skupocjenog umjetničkog djela do najsitnijih detalja. Nikad mu nije zakazala dobrota i velikodušnost, njegov osjećaj za pravičnost, povezan sa sigurnim intuitivnim razumijevanjem ljudi i ljudskih odnosa. To ga je uvijek činilo vođom, gdje god da je djelovao. Svi su ga rado slijedili, jer su osjećali da on nikada nije želio nad drugim zavladati već uvijek biti na usluzi. Njegovo djelu i uzor i dalje će živjeti kao nadahnuće i blagoslov mnogim naraštajima.”
Polovicom ožujka predaje kratki kolegij Razvoj osnovnih pojmova fizike na ranije dogovorenom međunarodnom visokoškolskom tečaju, Hochschule, u švicarskim lječilištima Davosu i Zuozu, gdje iznenada zbog iscrpljenosti i naprezanja kolabira uz osrednji srčani udar (dan ranije bio je na stručnom vještačenju u sporu između Simensa i AEG-a u Lepzigu). U Zuozu prvu pomoć mu daje ubrzo pristigli prijatelj Zangger i otprema ga najprije u svoju bolnicu u Zürichu (u pratnji Else), zatim za Berlin gdje ga preuzima drugi prijatelj, liječnik. Ozbiljne srčane tegobe (upala srčanih mišića i zalizaka, perikarditis) natjerale su ga najprije mjesec u postelju, a zatim na strogu dijetu (neslanu laganu prehranu uz diuretike) i nekoliko mjeseci odmaranja i mirovanja na Baltičkoj obali, u mjestašcu Scharbeutz pokraj Lübecka (fizički i seksualno onemoćao nije bio u stanju odjedriti na otočić Hiddensee). Dakako, o prekidu pušenja na preporuku hedonističkog prijatelja i nekonvencionalna liječnika Janosa Plescha (1878-1957), po mišljenju većine priznatih, konvencionalnih berlinskih liječnika (u koje Einstein, bez obzira ne reputaciju, nije imao povjerenja), najobičnijeg šarlatana, jer svoje metode liječenja i terapije temelji uglavnom na narodnoj medicini, iako je Plesch (mađarsko židovske krvi) objavio niz, za ono doba, naprednih i originalnih stručnih članaka i knjiga (kasnije, 1937., kad je preselio u London, i knjigu koju je posvetio Einsteinu,Physiology and Pathology of the Heart and Blood-Vessels, Fiziologija i patologija srca i krvnih žila), nema zbora (vidjevši da nema pomoći okorjelom nikotinskom ovisniku, Janos mu i sam donosi cigare). Hedonistički ga prijatelj često spominje, ne baš u lijepom svjetlu, i u svojim memoarima 1947., Janos: The story of a Doctor, Janos: liječnička priča (noćni provodi, ženskarenja,vesele zabave, tulumi, posjete kabareima i bordelima…).
Premda rekonvalescent krhka srca, Einsteinov mozak nema mira, piše čisto matematički rad,Riemanngeometrie mit Aufrechterhaltung des Begriffes des Fern-Parallelismus (Sitzungsberichte der Preussischen Akademie der Wissenschaften, Physikalisch-mathematische Klasse, 1928, str. 217-221), Ideja o udaljenom paralelizmu u Reimanovoj geometriji, a potom fizikalni,Neue Möglichkeit für eine einheitliche Feldtheorie von Gravitation und Elektrizität (Sitzungsberichte der Preussischen Akademie der Wissenschaften, Physikalisch-mathematische Klasse, 1928, str. 224-227), Novi način ujedinjenja teorije polja gravitacije i elektriciteta, njegovu moguću matematičku aplikaciju na gravitaciju i elektricitet u ujedinjenoj teoriji polja, te šalje Max Plancku u Akademiju.
Za vrijeme izbivanja iz Berlina tajničke poslove Einsteinova administrativna znanstvena djelovanja, korespondencije i javno-društvena života, preuzima, prema Elsinim strogim kriterijima (nije smjela biti: zgodna, koketna, nasmiješena, podatna, pričljiva…), Helena Dukas (od 13. travnja), mlađa sestra njene prijateljice Rose.
[Helen Dukas (1896-1982), njemačka Židovka nakon završene učiteljske škole radi kao odgajateljica, učiteljica i tajnica u nakladničkoj kući. Nije se nikada udavala. Do Elsine smrti bila je Einsteinova sveukupna tajnica, a potom, pored lojalnih tajničkih poslova (odgovara na pisma u njegovo ime, bira mu goste, dogovara susrete, krije privatnost, pomno skriva arhivu…), vodila je revno kućanstvo (pored Maje i Margot) i marno skrbila o Einsteinovom ugledu (poglavito zaštiti privatnosti) do i poslije njegove smrti (ali samo do vlastite). Poneki Einsteinovi životopisači napominju kako je Helen bila više od tajnice (poput prijašnjih). I ona je zajedno s Beneshom Hoffmanom, Einsteinovim asistentom, napisala panegirične biografije, Einstein – Creator and Rebel, Einstein – stvaratelj i buntovnik,i Albert Einstein – The Human Side, Albert Einstein – ljudska strana.]
Einstein se povremeno, prezasićen teorijskim umovanjima o fizikalnim poljima i kvantnim nedoumicama, opuštao i uživao u rješavanju praktičnim problemima (prvi činovnički posao tehničkog eksperta u Patentnom uredu u Bernu ostavio je traga). Poznata pjevačica Olga Eisner, inače draga Albertova prijateljica, počela je naglo gubiti sluh (progresivna otoskleroza, abnormalni rast spužvastih kostiju u srednjem uhu), pa zajedno s Rudolfom Goldschmidtom, pronalazačem i direktorom Industrijskog laboratorija u Berlinu, istražuje mogućnosti poboljšavanja slušnog aparata, što je kasnije, tek 1934., urodilo zajedničkim patentom.
Za Nobelovu nagradu nesebično i znanstveno objektivno predlaže L. de Broglia, C. J. Davissona, L. H. Germera, W. Heisenberga, E. Schrödingera, M. Borna i P. Jordana, zaslužnicima (svi odreda) za razvoj, njemu ne baš mile, kvantne mehanike.
Budući da Einstein već nekoliko godina, zbog povlastica minula znanstvena rada i fizikalnih dostignuća, nije redoviti predavač na Berlinskome sveučilištu već izrazito povremeni (ili gost-profesor europskih i američkih sveučilišta, za lijepi honorar), nije dolazio u uobičajeni doticaj sa studentima i doktorandima pa nije ni sam odabirao asistente (zato ih je često mijenjao), vjerovao je preporukama kolega; tako mu ove godine iz Frankfurta na Maini za asistenta stiže Cornelius Lanczos (židovskog imena Kornel Löwy), fizičar i matematičar iz Mađarske koji istražuje opću teoriju relativnosti, a iz Poljske matematičar Hermann Müntz.
Revoltiran i ogorčen načinom rada i organizacijom u jeruzalemskome Židovskom sveučilištu kojega predvodi nesposobni američki rabin Judah Magnes, jer je politički kompromitirao i osramotio sveučilište te uništio svaku akademsku autonomiju i slobodu, povlači se sa svih službenih položaja (akademskog vijeća, povjerenstava, katedri, odbora i institucija).
Studeni i prosinac provodi posve sam (s rijetkom, samo ponekom ženskom posjetom, ni do toga mu više nije stalo), daleko od javnosti i dosadnih (senzacija nikad sitih) novinara, u prijateljevoj seoskoj vili (raskošnu vilu osigurao mu je Janos Plesch) u Gatowu na rijeci Havel, čitajući, pušeći, kuhajući, razmišljajući i proučavajući apstraktne probleme ujedinjene teorije polja.
Ove godine iz očitih zdravstvenih razloga objavljuje samo dva popularnoznanstvena, jednako toliko znanstvenih napisa i jedan prikaz.
1929. GODINA
Objavio je dugo najavljivani i očekivani rad Zur Einheitlichen Feldtheorie (Preussische Akademie der Wissenschaften, Phys.-math. Klasse, Sitzungsberichte, Berlin, 30. siječnja 1929, str. 2-7), O ujedinjenoj teoriji polja, koji su novinari (od Europe do Amerike) unaprijed najavili kao, ni više ni manje, razrješenje zagonetke svemira velikoga fizičara, a kratak znanstveni rad (prodavan po kioscima kao separat u tisućama kopija) vrvio je apstraktnim matematičkim formulama Reimanove metrike i udaljenog paralelizma, klinastim pismom za puk i većinu novinara. Tri dana kasnije, na inzistiranje izbezumljenih novinara i znatiželjnih čitatelja, pokušavajući objasniti o čemu je uopće riječ, sam piše popularan prikaz ujedinjene teorije gravitacijskoga i elektromagnetskoga polja za The New York Times i londonski The Time, ali opet jezikom poprilično nerazumljivim prosječnome puku i površnim novinarima, kako Planck veli: “Einstein misli da će njegovi tekstovi postati razumljiviji ako svako malo ubaci riječi, ‘dragi čitatelji’.”, ili kako je sam kasnije primijetio: “Zašto me nitko ne razumije, a svi me vole.”, te daje intervju engleskom Daily Chroniclu. Ilustracije radi evo kratkoga Einsteinova početka uvodnog odlomka, za dnevne novine, opširnoga, kompliciranoga i kompleksnog člankaField Theories, Old and New (Teorija polja, nova i stara), iz The New York Timesa, 3. veljače: “Fizičari devetnaestoga stoljeća smatrali su da postoje dvije vrste materije, ponderabilna, to jest izmjerljiva tvar i elektricitet. Za čestice ponderabilne tvari pretpostavljalo se da djeluju jedna na drugu gravitacijskim silama prema Newtonovom zakonu, a čestice električne tvari da djeluju jedna na drugu Coulombovim silama, također obrnuto proporcionalnima kvadratu udaljenosti. Što se tiče sila između ponderabilnih i električnih čestica, o tome nije postojalo neko jasno mišljenje. Sam prazan prostor nije bio priznat kao nosilac fizičkih promjena i procesa. On je samo bio, da tako kažem, pozornica na kojoj se odigrava drama materijalnog događanja…”
U ožujku Einstein kao ponovni ravnatelj Kaiser-Wilhelmova instituta za fiziku zajedno s kolegama (Planck, Haber, Nernst, Paschen, von Laue i Warburg) traži izgradnju i proširenje Instituta na teorijsku fiziku. Međutim, kad je Kaiser-Wilhelmovo društvo odobrilo zahtjev i osiguralo iduće godine velika sredstva preko Rockfellerove fondacije (665.000 dolara) za podizanje Instituta za fiziologiju stanica i Instituta za fiziku, Einstein, na razočarenje Amerikanca i kolega, naslućujući skorašnju najezdu nacionalsocijalizma, ostaje ravnodušan i odustaje od nakane gradnje, nije iskoristio sredstva, ostalo je sve po starom (novac je iskorišten tek 1936., pod nacizmom).
Za pedeseti je rođendan Einstein nestao iz javnosti, ponovno se zavukao, preko Pleschovih poznanstva u neku vilu izvan Berlina, i prepustio Elsi primanje čestitara, darova, pisama, čestitki, brzojava… Gradsko vijeće Berlina odlučilo je, na sugestiju gradonačelnika Gustava Bössa, a ovaj pak na intervenciju dobro povezanog Janosa Plescha, darovati mu ladanjsku kućicu na rijeci Havel, međutim uspostavilo se da nisu sređeni (inače, njemački pedantni) zemljišno vlasnički odnosi (i to ne jednom, već u više navrata, uz političko negodovanje u vijećnici, iz sjednice u sjednicu, nacionalističkih stranaka: zaslužuje li uopće Židov i fizičar Einstein takav dar), pa se Einstein, kako je već znao, cinično i sarkastično zahvalio na dobrohotnom daru i skandalu: “Dragi gospodine gradonačelniče, ljudski je život vrlo kratak, dok vlasti rade sporo. Osjećam, stoga, kako mi je život prekratak, da bih se mogao prilagoditi vašim metodama. Zahvaljujem Vam na dobrim namjerama. Moj je rođendan već davno prošao pa berlinski dar više nema smisla.”; te uložio svu ušteđevinu i sam kupio zemljište (posredstvom Elsine prijateljice) u gradiću Caputhu, na jezeru rijeke Havel, šest kilometara južno od Potsdama, i dao izgraditi kućicu za odmor (bauhauskoga stila, arhitekta Konrada Wachsmanna).
Prijatelji su mu za rođendan darovali nezaboravni, jedinstveni i specijalni dar (ondašnje respektabilne vrijednosti 15.000 maraka), jedrilicu Tümmler, Pliskavica (7,00 x 2,35 m, gaz 0,33 m, 20 m2 površine jedara i s dvocilindričnim motorom, brodograđevinskog konstruktora Adolfa Harmsa), s mahagonijskim interijerom, kuhinjicom i kabinom s dva kreveta, znajući da najradije misli uzbiban na valovima.
Ljeto provodi na jezerima rijeke Havel, u Caputhu, u iznajmljenoj staroj kućici ispred koje je usidren Tümmler kako bi mogao svakoga dana jedriti (premda jedva da je znao, po nekim, od silnih Einsteinovih životopisača, uopće nije znao plivati, nikada nije stavljao pojas za spašavanje) i razmišljati, ljuljajući se na svježem zraku, o teoriji ujedinjenja i nerazumljivoj kvantnoj teoriji, dok brižna Elsa nadgleda izgradnju njihova ljetnikovca i svađa se s radnicima.
Njemačko fizikalno društvo (Deutsche Physikalische Gesellschaft), uz poneke prosvjede nacionalističkih fizičara, nagrađuje ga 28. lipnja za teorijske dosege u fizici ordenom Maxa Plancka (ustanovljenom ove godine povodom njegove pedesete obljetnice doktorata), kojega mu je on, Max Planck, osobno uručio.
U kolovozu za vrijeme sudjelovanja na 16. Cionističkom kongresu u Zürichu, tjedan dana stanuje i noći kod prve supruge Mileve Marić (i njihova sina Eduarda), što nije krio sudionicima cionističkoga skupa, na nerijetko (blago rečeno) čuđenje. Tete je briljantno maturirao (jedan od najboljih učenika, glazbeno i literarno darovit, iznimno inteligentan, talentiran za strane jezike, fotografskoga pamćenja, riječju, ingeniozno čudo), sprema se na obilazak Firenze kod tete Maje (Albertova sestra sa suprugom Paulom Wintelerom od 1922. živi u Colonnatu, mjestašcu pokraj Firenze), a na jesen kani upisati medicinu na Züriškome sveučilištu te kasnije specijalizirati psihoanalizu i psihijatriju (pročitao je i proučio sve Freudove knjige, a Sigmundova fotografija visi na zidu njegove sobe).
U rujnu su nevjerni Albert i vjerna mu Elsa preselili u novoizgrađeni četverosobni drveni ljetnikovac (bez telefona). Einstein je u Caputhu, Waldstrasse 7, boravio samo tri ljeta (do službene pojave nacizma, otvorena antisemitizma i preseljenja u SAD-e), a u to vrijeme posjetili su ga prijatelji, kolege fizičari, uglednici, između ostalih: Max Born, Gustav Bucky, Paul Ehranfest, Felix Ehrebhaft, Philipp Frank, Fritz Haber, Otto Hahn, Gerhart Hauptmann, Alfred Kerr, Käthe Kollwitz, Max von Laue, Max Liebermann, Heinrich Mann, Walther Nernst, Max Planck, Erwin Schrödinger, Anna Seghers, Arnold Sommerfeld, Leo Szilard, Rabindranath Tagore, Chaim Waizmann, Eugene P. Wigner, Arnold Zweig…, i mnogi, mnogi drugi, poneka ljubavnica, i dakako sestra Maja, sinovi Hans Albert i Eduard, a često su tu pokćerke Ilsa i Margot sa supruzima, novi vjerni asistent, matematičar Walther Mayer (Računalo, kako ga je Einstein u šali nazivao) i, uvijek pri ruci, tajnica Helena Dukas.
Početkom studenog odlazi za Pariz kako bi primio počasni doktorat Sveučilišta u Sorbonni (9. studenog), održao dva predavanja na Institutu Henri Poincaré o čemu drugom nego o ujedinjenoj teoriji polja na sporom, hrapavom francuskom (Théorie unitarie du champ physique, Ujedinjena teorija fizikalnih polja), družio se s kolegama, najviše s prijateljima Paulom Langevinom, Luisom de Brogliom (Marie Curie bila je, na njegovu žalost, u Americi) i svakako s olimpijcem Mauriceom Solvineom (sjećanja na nezaboravne bernske dane).
Sredinom prosinca, pred kraj prvog semestra, student medicine u Zürichu, zaljubljeni brucoš Eduard Einstein zapada u ljubavni očaj zbog, kako Eduardove kolege s fakulteta pretpostavljaju, neuzvraćene pozornosti jedne postarije djevojke, također studentice medicine, potom u duboku depresiju što kulminira prvim nervnim slomom, napadajem agresivne shizofrenije kada u napadu bijesa izjavljuje (viče) da mrzi svoga oca (i ranije je, predmnijevajući potpuno svjestan što ga čeka, u pismima krivio i optuživao oca: “Podrazumijeva se da si nadmoćan u odnosu na moja primitivna razmišljanja.”, “Katkad je neprijatno imati tako nadmoćna oca. Čovjek se osjeti tako ništavno.”, “Arogancija je osobina koju čovjek odobrava jedino sebi.”, “Ljudska bića koja svoje vrijeme troše isključivo na umni rad na svijet donose, boležljivu, nervoznu, često posve nastranu djecu /na primjer, kao ti mene/.”, “Ne postoji dobro ili loše ponašanje, samo ponašanje ljudi koji su dobro ili loše ispali.” itd.). Završio je u umobolnici Burghölzli, jednoj od najboljih europskih psihijatrijskih klinika, na kratkom promatranju s brzom (ondašnjom) službenom dijagnozom: “manifestna shizofrenija”, zatim je otputovao na oporavak i smirivanje u sanatoriju Höchwald, planinskom odmaralištu i lječilištu Arosa (kao u boležljivom djetinjstvu), pokušavajući i sam, kako je rekao, “izvršiti samoanalizu u freudovskom duhu”.
Objavljuje trinaest mahom popularnoznanstvenih i znanstvenih radova (opća teorija relativnosti i ujedinjena teorija polja) te publicističke i političke napise.
1930. GODINA
Otkako je, krajem 1929., iznenada preminuo kancelar i ministar vanjskih poslova Weimarske Republike, Gustav Stresemann (Nobelova nagrada za mir 1926.), koji je uspio vratiti povjerenje europske i međunarodne zajednice u Njemačku, zbog rastućeg nacionalizma, šovinizma i političkoga nacionalsocijalizma u Berlinu, Einstein se postupno osjeća pozvanim aktivirati i na političkoj sceni kao socijalist (lijevi centar), ali ipak više od polovice godine radije provodi u mirnom Caputhu (kraj proljeća, ljeto i početak jeseni), a zimu ionako kani provesti u Americi.
Tata Albert nije skupio hrabrosti posjetiti duševno bolesnoga sina u Arosi, a Eduard, kad se, krajem siječnja, medikamentima nešto smireniji vratio u Zürich (stalno praćenje i kontrole u Burghölzliju), piše ocu i cinično pita: “Zašto te tako plaši svaka promjene okruženja?” Vratio se na fakultet, ali nije mu više stalo do medicine: “Predavanja posjećujem što je moguće rjeđe, izbjegavam prve jutarnje satove (u svakom slučaju, kemiju uvijek), rijetko idem na seciranja…”, radije bi zaplivao u “književne vode”. Einstein, ne znajući kako pomoći duševno odlutalom sinu, odgovara pomirujuće: “čovjek je kao bicikl, tek kad se kreće može održavati ravnotežu” i lukavo savjetuje: “S neke strane promatrano, zapravo bi trebao biti zadovoljan simptomima svoje bolesti. Čovjek ništa ne može bitno naučiti, dok na svojoj koži to ne iskusi. Stoga, ako ovo prebrodiš, imaš izgleda postati izuzetno dobar psihoanalitičar.” Na proljeće primireni Tete, dok mu je majka bila u Novom Sadu u posjeti bolesnoj majci i ludoj sestri Zorki, ipak odlazi ocu u Berlin i Caputh.
U svibnju mirotvorac Einstein potpisuje Manifest za svjetsko razoružanje i mir u svijetu udruženja Women’s International League for Peace and Freedom (WILPF), feministkinje i pacifistkinje Rosike Schwimmer.
Početkom lipnja putuje u Englesku, gost-predavač je na Sveučilištu u Nottinghamu o teoriji relativnosti i ujedinjenoj teoriji polja. Iako je kasnio, prije predavanja posjetio je Woolsthorpe, rodno mjesto Isaaca Newtona, dok ga je krcata dvorana raznolikim, šarolikim studentima i profesorima strpljivo čekala, kad je konačno stigao, slavni je fizičar predavao na njemačkome jeziku (ispisujući brojne formule po ploči) bez prijevoda, većini nerazumljivi sadržaj pa da je bio i na engleskome. Svratio je i u Cambridge, do Arthura Eddingtona kako bi razmotrili najnovije otkriće E. Hubblea, ekspanziju svemira, što ne ide u prilog Einsteinovoj teoriji statičnoga svemira.
Hans Albert, naravno, nije poslušao tatu Alberta (“…čvrsto odluči da nemaš djece s Knechtovom…”) i 10. srpnja malena, trideset i šestogodišnja Frieda Knecht Einstein u Dortmundu rađa mu prvog unuka Bernharda Caesara (poslije Eduarda, i u Hans Alberta razočarani Albert piše Milevi: “možda se i ne bi sve tako završilo da je svijet upoznao ranije…”), koji je, nakon nekako završene srednje škole, fakultetskog lutanja, na koncu završio u Američkoj vojsci te potom kao profesionalni vojnik u Njemačkoj (1954.), ipak, kad mu je proradila pamet (već oženjenom), završio poput djede na züriškome ETH-u fiziku (u daleko starijoj dobi, tridesetima).
Na turneji po Europi indijski pjesnik, skladatelj i filozof, nobelovac Rabindranat Tagore inzistirao je vidjeti čuvenog Einsteina. Svratio je s cijelom svitom 14. srpnja u Caputh na Istočno-Zapadni razgovor koji su njegova dva tajnika vrijedno zapisali i nedugo potom osvanuo je otisnut, premda je Albert razgovor smatrao potpuno promašenim, neuspješnim i beznačajnim. Einstein: “Um prihvaća stvarnosti izvan sebe, neovisno o njima. Primjerice, nitko ne mora biti u ovoj kući, ali ovaj stol ostaje gdje jest.” Tagore: “Da, ostaje izvan pojedinačnoga, ali ne i univerzalnoga uma. Stol je to što zamjećujemo nekom vrstom svijesti koju imamo.” Einstein: “Ako nikoga ne bi bilo u kući, stol bi svejedno postojao, ali ovo je već nedopustivo s vaše točke gledišta, jer ne možemo objasniti što znači da je stol tamo neovisno o nama. Istini pripisujemo nadljudsku objektivnost.” Tagore: “U svakom slučaju, ako postoji bilo kakva istina apsolutno nevezana za čovječanstvo, za nas ona apsolutno ne postoji.” Einstein: “Onda sam ja religiozniji od vas.”…
U listopadu aktivno sudjeluje, bez referata, na 6. Solvayevom kongresu u Bruxellesu (posljednji puta) gdje se, dakako kao na prethodnome, toplo ljudski i hladno znanstveno sukobio, smišljajući iz dana u dan sve zamršenije misaone eksperimente, s dragim mu Bohrom, ali tu su i za polemiku uvijek spremni Dirac, Pauli, Sommerfeld i ostali zagovornici kvantne mehanike oko utvrđivanja realističnijega puta u tumačenju mikropojava, jer uvjeren je, kvantna mehanika je nedovršena teorija.
Iz Bruxellesa putuje za London sir Herbertu Samuelu koji ga je pozvao na sastanak o organiziranju pomoći ugroženim istočnoeuropskim Židovima i u svoj dom. Na svečanome večernjem banketu (preko tisuću uzvanika) 28. listopada, Einsteinu u čast, za prikupljanje pomoći siromašnim Židovima u hotelu Savoy zajedno s Lordom Rotschildom, Georgeom Bernardom Shawom, Herbertom George Wellsom, Arthurom Eddingtonom… drži pozdravni govor.
Iz Londona vraća se u Bruxelles u posjet belgijskoj kraljevskoj obitelji, gdje uživa u društvu kralja Alberta i kraljice Elisabethe, i u iznenađujućoj kraljevskoj jednostavnosti i gostoprimstvu. Na poziv belgijske kraljevske obitelji, napose kraljice Elisabethe (bavarskih korijena, kraljevske obitelji Wittelsbach), s kojom se upoznao na burnom 5. Solvayevom kongresu i zbližio prošle godine za posjete voljenom ujaku Caesaru Kochu u Antwerpenu, te kasnije redovito dopisivao (do Einsteinove smrti uljudno su razmjenjivali pisma), mecene umjetnosti i znanosti, boravi kao gost nekoliko dana u Bruxellesu, u kraljevskoj palači Laeken (politički i filozofski razgovori, šetnje, odmaranja, muziciranja…), i još se srdačnije sprijateljuje s nekonformističkom belgijskom kraljicom i imenjakom, kraljem Albertom.
Iz Bruxellesa putuje za Zürich: u povodu 75. obljetnice Eidgenoessische Techinische Hochschule (ETH), Politehnikuma, koji ga prije točno trideset godina nije htio ni za asistenta, a sada ga 7. studenoga proglašava počasnim doktorom znanosti. Odsjeo je tjedan dana, kao i lani, kod bivše supruge Mileve i psihički shrvanog sina Eduarda. Posjetili su ih i stari prisni prijatelji Besso i Zangger.
Na traženje New York Timesa piše tekst, objelodanjenog 9. studenoga, Religion and Science (Religija i znanost): “Samo oni koji ulažu silan napor i, iznad svega, žar bez kojeg se ne mogu polučiti prijelomne misli u teorijskoj znanosti, mogu izmjeriti jačinu osjećaja iz kojih jedino može rasti njihovo djelo, daleko od neposredne stvarnosti života. Koliko li duboko uvjerenje u razumnost ustroja svijeta i kolika li čežnja prema shvaćanju pa makar i neznatnog odsjaja uma razotkrivenog u tom svijetu bijahu u Keplera i Newtona da su bili u stanju utrošiti godine samotnog rada na razjašnjenju načela nebeske mehanike! Tko znanstveno istraživanje pozna samo po praktičnim rezultatima lako će dobiti posve pogrešnu sliku o stanju duha ljudi koji – okruženi skeptičnim suvremenicima – pokazuju put srodnim duhovima razasutim svijetom i stoljećima. Samo onaj koji je posvetio život sličnim ciljevima ima živu predodžbu o tome što je nadahnjivalo te ljude i davalo im snagu da usprkos brojnim neuspjesima ostanu vjerni svojoj nakani. To što čovjeku daje takvu snagu jest kozmički religijski osjećaj. Jedan je suvremenik s pravom rekao da su u ovom našem materijalistički obojenom dobu ozbiljni znanstveni radnici jedini duboko religiozni ljudi.”
Istoga dana (9. studenog), u povodu tristote obljetnice smrti, u Frankfurter Zeitungu, osvanuo je još jedan Einsteinov napis, Über Kepler (O Kepleru): “Izgleda da ljudski razum mora najprije samostalno konstruirati forme, prije nego ih možemo dokazati u stvarnosti. Iz Keplerova čudesnoga životnog djela saznajemo navlastito lijepo da samo iz gole empirije ne možemo razvijati spoznaju, nego samo iz usporedbe izmišljenoga s promatranim.”
Sramežljiva samouka kiparica, pokćerka Margot udala se 29. studenog za ruskog disidenta, učitelja plesa (plesna sala bila je ispod Einsteinova berlinskoga stana), novinara, hiromantičara, spletkara, ženskara i, kako se kasnije ispostavilo, sovjetskog špijuna Dimitrija Marianoffa (službeno dilera ruskih filmova, živjeli su kod Einstienovih, Haberlandstraße 5, nisu imali djece, razišli su se 1933. i razveli 1937. u Americi), koji je 1944. u Americi zajedno s Palmom Wayne napisao žuto-tračersku biografiju, na Albertovo gnušanje i groženje, Einstein: An Intimate Study of a Man, Einstein: povjerljiva studija. I drugi Einsteinov zet, Ilsin suprug, Rudolph Kayser, glavni urednik časopisa Neue Rundschau i savjetnik nakladničke kuće S. Fischer, germanist i pisac, upravo je te godine, 1930., pod pseudonimom Anton Reiser, napisao dijagonalno suprotan, afirmativan i hvalospjevni Einsteinov životopis izdan u New Yorku, Albert Einstein: A Biographical Portrait, Albert Einstein: biografski portret.
Početkom prosinca putuje u Ameriku na poziv predsjednika vijeća Kalifornijskog instituta za tehnologiju (CalTech) u Pasedeni, Arthura Fleminga, kao gost-istraživač zimskoga semestra i sudionik u znanstvenom istraživanju (za pristojni honorar u gospodarskoj depresiji, godišnju plaću redovita profesora od 7.000 dolara)
Objavljuje petnaestak popularnoznanstvenih i publicističkih napisa te desetak znanstvenih radova i sažetaka (opća teorija relativnosti i ujedinjena teorija polja).
Eros fizike i fizika erosa/11
Životoplov Alberta Einsteina
*
UDALJENI PARALELIZAM — MANIFESTNA SHIZOFRENIJA
1928. GODINA
U Nizozemskoj mu, 4. veljače, umire prijatelj, znanstveni suradnik, začetnik specijalne teorije relativnosti i veliki poklonik njegova djela, Hendrik Antoon Lorentz. Nad otvorenim grobom Einstein je izgovorio posljednje slovo dragom i cijenjenom prijatelju: “On je oblikovao svoj život poput skupocjenog umjetničkog djela do najsitnijih detalja. Nikad mu nije zakazala dobrota i velikodušnost, njegov osjećaj za pravičnost, povezan sa sigurnim intuitivnim razumijevanjem ljudi i ljudskih odnosa. To ga je uvijek činilo vođom, gdje god da je djelovao. Svi su ga rado slijedili, jer su osjećali da on nikada nije želio nad drugim zavladati već uvijek biti na usluzi. Njegovo djelu i uzor i dalje će živjeti kao nadahnuće i blagoslov mnogim naraštajima.”
Polovicom ožujka predaje kratki kolegij Razvoj osnovnih pojmova fizike na ranije dogovorenom međunarodnom visokoškolskom tečaju, Hochschule, u švicarskim lječilištima Davosu i Zuozu, gdje iznenada zbog iscrpljenosti i naprezanja kolabira uz osrednji srčani udar (dan ranije bio je na stručnom vještačenju u sporu između Simensa i AEG-a u Lepzigu). U Zuozu prvu pomoć mu daje ubrzo pristigli prijatelj Zangger i otprema ga najprije u svoju bolnicu u Zürichu (u pratnji Else), zatim za Berlin gdje ga preuzima drugi prijatelj, liječnik. Ozbiljne srčane tegobe (upala srčanih mišića i zalizaka, perikarditis) natjerale su ga najprije mjesec u postelju, a zatim na strogu dijetu (neslanu laganu prehranu uz diuretike) i nekoliko mjeseci odmaranja i mirovanja na Baltičkoj obali, u mjestašcu Scharbeutz pokraj Lübecka (fizički i seksualno onemoćao nije bio u stanju odjedriti na otočić Hiddensee). Dakako, o prekidu pušenja na preporuku hedonističkog prijatelja i nekonvencionalna liječnika Janosa Plescha (1878-1957), po mišljenju većine priznatih, konvencionalnih berlinskih liječnika (u koje Einstein, bez obzira ne reputaciju, nije imao povjerenja), najobičnijeg šarlatana, jer svoje metode liječenja i terapije temelji uglavnom na narodnoj medicini, iako je Plesch (mađarsko židovske krvi) objavio niz, za ono doba, naprednih i originalnih stručnih članaka i knjiga (kasnije, 1937., kad je preselio u London, i knjigu koju je posvetio Einsteinu, Physiology and Pathology of the Heart and Blood-Vessels, Fiziologija i patologija srca i krvnih žila), nema zbora (vidjevši da nema pomoći okorjelom nikotinskom ovisniku, Janos mu i sam donosi cigare). Hedonistički ga prijatelj često spominje, ne baš u lijepom svjetlu, i u svojim memoarima 1947., Janos: The story of a Doctor, Janos: liječnička priča (noćni provodi, ženskarenja,vesele zabave, tulumi, posjete kabareima i bordelima…).
Premda rekonvalescent krhka srca, Einsteinov mozak nema mira, piše čisto matematički rad, Riemanngeometrie mit Aufrechterhaltung des Begriffes des Fern-Parallelismus (Sitzungsberichte der Preussischen Akademie der Wissenschaften, Physikalisch-mathematische Klasse, 1928, str. 217-221), Ideja o udaljenom paralelizmu u Reimanovoj geometriji, a potom fizikalni, Neue Möglichkeit für eine einheitliche Feldtheorie von Gravitation und Elektrizität (Sitzungsberichte der Preussischen Akademie der Wissenschaften, Physikalisch-mathematische Klasse, 1928, str. 224-227), Novi način ujedinjenja teorije polja gravitacije i elektriciteta, njegovu moguću matematičku aplikaciju na gravitaciju i elektricitet u ujedinjenoj teoriji polja, te šalje Max Plancku u Akademiju.
Za vrijeme izbivanja iz Berlina tajničke poslove Einsteinova administrativna znanstvena djelovanja, korespondencije i javno-društvena života, preuzima, prema Elsinim strogim kriterijima (nije smjela biti: zgodna, koketna, nasmiješena, podatna, pričljiva…), Helena Dukas (od 13. travnja), mlađa sestra njene prijateljice Rose.
[Helen Dukas (1896-1982), njemačka Židovka nakon završene učiteljske škole radi kao odgajateljica, učiteljica i tajnica u nakladničkoj kući. Nije se nikada udavala. Do Elsine smrti bila je Einsteinova sveukupna tajnica, a potom, pored lojalnih tajničkih poslova (odgovara na pisma u njegovo ime, bira mu goste, dogovara susrete, krije privatnost, pomno skriva arhivu…), vodila je revno kućanstvo (pored Maje i Margot) i marno skrbila o Einsteinovom ugledu (poglavito zaštiti privatnosti) do i poslije njegove smrti (ali samo do vlastite). Poneki Einsteinovi životopisači napominju kako je Helen bila više od tajnice (poput prijašnjih). I ona je zajedno s Beneshom Hoffmanom, Einsteinovim asistentom, napisala panegirične biografije, Einstein – Creator and Rebel, Einstein – stvaratelj i buntovnik, i Albert Einstein – The Human Side, Albert Einstein – ljudska strana.]
Einstein se povremeno, prezasićen teorijskim umovanjima o fizikalnim poljima i kvantnim nedoumicama, opuštao i uživao u rješavanju praktičnim problemima (prvi činovnički posao tehničkog eksperta u Patentnom uredu u Bernu ostavio je traga). Poznata pjevačica Olga Eisner, inače draga Albertova prijateljica, počela je naglo gubiti sluh (progresivna otoskleroza, abnormalni rast spužvastih kostiju u srednjem uhu), pa zajedno s Rudolfom Goldschmidtom, pronalazačem i direktorom Industrijskog laboratorija u Berlinu, istražuje mogućnosti poboljšavanja slušnog aparata, što je kasnije, tek 1934., urodilo zajedničkim patentom.
Za Nobelovu nagradu nesebično i znanstveno objektivno predlaže L. de Broglia, C. J. Davissona, L. H. Germera, W. Heisenberga, E. Schrödingera, M. Borna i P. Jordana, zaslužnicima (svi odreda) za razvoj, njemu ne baš mile, kvantne mehanike.
Budući da Einstein već nekoliko godina, zbog povlastica minula znanstvena rada i fizikalnih dostignuća, nije redoviti predavač na Berlinskome sveučilištu već izrazito povremeni (ili gost-profesor europskih i američkih sveučilišta, za lijepi honorar), nije dolazio u uobičajeni doticaj sa studentima i doktorandima pa nije ni sam odabirao asistente (zato ih je često mijenjao), vjerovao je preporukama kolega; tako mu ove godine iz Frankfurta na Maini za asistenta stiže Cornelius Lanczos (židovskog imena Kornel Löwy), fizičar i matematičar iz Mađarske koji istražuje opću teoriju relativnosti, a iz Poljske matematičar Hermann Müntz.
Revoltiran i ogorčen načinom rada i organizacijom u jeruzalemskome Židovskom sveučilištu kojega predvodi nesposobni američki rabin Judah Magnes, jer je politički kompromitirao i osramotio sveučilište te uništio svaku akademsku autonomiju i slobodu, povlači se sa svih službenih položaja (akademskog vijeća, povjerenstava, katedri, odbora i institucija).
Studeni i prosinac provodi posve sam (s rijetkom, samo ponekom ženskom posjetom, ni do toga mu više nije stalo), daleko od javnosti i dosadnih (senzacija nikad sitih) novinara, u prijateljevoj seoskoj vili (raskošnu vilu osigurao mu je Janos Plesch) u Gatowu na rijeci Havel, čitajući, pušeći, kuhajući, razmišljajući i proučavajući apstraktne probleme ujedinjene teorije polja.
Ove godine iz očitih zdravstvenih razloga objavljuje samo dva popularnoznanstvena, jednako toliko znanstvenih napisa i jedan prikaz.
1929. GODINA
Objavio je dugo najavljivani i očekivani rad Zur Einheitlichen Feldtheorie (Preussische Akademie der Wissenschaften, Phys.-math. Klasse, Sitzungsberichte, Berlin, 30. siječnja 1929, str. 2-7), O ujedinjenoj teoriji polja, koji su novinari (od Europe do Amerike) unaprijed najavili kao, ni više ni manje, razrješenje zagonetke svemira velikoga fizičara, a kratak znanstveni rad (prodavan po kioscima kao separat u tisućama kopija) vrvio je apstraktnim matematičkim formulama Reimanove metrike i udaljenog paralelizma, klinastim pismom za puk i većinu novinara. Tri dana kasnije, na inzistiranje izbezumljenih novinara i znatiželjnih čitatelja, pokušavajući objasniti o čemu je uopće riječ, sam piše popularan prikaz ujedinjene teorije gravitacijskoga i elektromagnetskoga polja za The New York Times i londonski The Time, ali opet jezikom poprilično nerazumljivim prosječnome puku i površnim novinarima, kako Planck veli: “Einstein misli da će njegovi tekstovi postati razumljiviji ako svako malo ubaci riječi, ‘dragi čitatelji’.”, ili kako je sam kasnije primijetio: “Zašto me nitko ne razumije, a svi me vole.”, te daje intervju engleskom Daily Chroniclu. Ilustracije radi evo kratkoga Einsteinova početka uvodnog odlomka, za dnevne novine, opširnoga, kompliciranoga i kompleksnog članka Field Theories, Old and New (Teorija polja, nova i stara), iz The New York Timesa, 3. veljače: “Fizičari devetnaestoga stoljeća smatrali su da postoje dvije vrste materije, ponderabilna, to jest izmjerljiva tvar i elektricitet. Za čestice ponderabilne tvari pretpostavljalo se da djeluju jedna na drugu gravitacijskim silama prema Newtonovom zakonu, a čestice električne tvari da djeluju jedna na drugu Coulombovim silama, također obrnuto proporcionalnima kvadratu udaljenosti. Što se tiče sila između ponderabilnih i električnih čestica, o tome nije postojalo neko jasno mišljenje. Sam prazan prostor nije bio priznat kao nosilac fizičkih promjena i procesa. On je samo bio, da tako kažem, pozornica na kojoj se odigrava drama materijalnog događanja…”
U ožujku Einstein kao ponovni ravnatelj Kaiser-Wilhelmova instituta za fiziku zajedno s kolegama (Planck, Haber, Nernst, Paschen, von Laue i Warburg) traži izgradnju i proširenje Instituta na teorijsku fiziku. Međutim, kad je Kaiser-Wilhelmovo društvo odobrilo zahtjev i osiguralo iduće godine velika sredstva preko Rockfellerove fondacije (665.000 dolara) za podizanje Instituta za fiziologiju stanica i Instituta za fiziku, Einstein, na razočarenje Amerikanca i kolega, naslućujući skorašnju najezdu nacionalsocijalizma, ostaje ravnodušan i odustaje od nakane gradnje, nije iskoristio sredstva, ostalo je sve po starom (novac je iskorišten tek 1936., pod nacizmom).
Za pedeseti je rođendan Einstein nestao iz javnosti, ponovno se zavukao, preko Pleschovih poznanstva u neku vilu izvan Berlina, i prepustio Elsi primanje čestitara, darova, pisama, čestitki, brzojava… Gradsko vijeće Berlina odlučilo je, na sugestiju gradonačelnika Gustava Bössa, a ovaj pak na intervenciju dobro povezanog Janosa Plescha, darovati mu ladanjsku kućicu na rijeci Havel, međutim uspostavilo se da nisu sređeni (inače, njemački pedantni) zemljišno vlasnički odnosi (i to ne jednom, već u više navrata, uz političko negodovanje u vijećnici, iz sjednice u sjednicu, nacionalističkih stranaka: zaslužuje li uopće Židov i fizičar Einstein takav dar), pa se Einstein, kako je već znao, cinično i sarkastično zahvalio na dobrohotnom daru i skandalu: “Dragi gospodine gradonačelniče, ljudski je život vrlo kratak, dok vlasti rade sporo. Osjećam, stoga, kako mi je život prekratak, da bih se mogao prilagoditi vašim metodama. Zahvaljujem Vam na dobrim namjerama. Moj je rođendan već davno prošao pa berlinski dar više nema smisla.”; te uložio svu ušteđevinu i sam kupio zemljište (posredstvom Elsine prijateljice) u gradiću Caputhu, na jezeru rijeke Havel, šest kilometara južno od Potsdama, i dao izgraditi kućicu za odmor (bauhauskoga stila, arhitekta Konrada Wachsmanna).
Prijatelji su mu za rođendan darovali nezaboravni, jedinstveni i specijalni dar (ondašnje respektabilne vrijednosti 15.000 maraka), jedrilicu Tümmler, Pliskavica (7,00 x 2,35 m, gaz 0,33 m, 20 m2 površine jedara i s dvocilindričnim motorom, brodograđevinskog konstruktora Adolfa Harmsa), s mahagonijskim interijerom, kuhinjicom i kabinom s dva kreveta, znajući da najradije misli uzbiban na valovima.
Ljeto provodi na jezerima rijeke Havel, u Caputhu, u iznajmljenoj staroj kućici ispred koje je usidren Tümmler kako bi mogao svakoga dana jedriti (premda jedva da je znao, po nekim, od silnih Einsteinovih životopisača, uopće nije znao plivati, nikada nije stavljao pojas za spašavanje) i razmišljati, ljuljajući se na svježem zraku, o teoriji ujedinjenja i nerazumljivoj kvantnoj teoriji, dok brižna Elsa nadgleda izgradnju njihova ljetnikovca i svađa se s radnicima.
Njemačko fizikalno društvo (Deutsche Physikalische Gesellschaft), uz poneke prosvjede nacionalističkih fizičara, nagrađuje ga 28. lipnja za teorijske dosege u fizici ordenom Maxa Plancka (ustanovljenom ove godine povodom njegove pedesete obljetnice doktorata), kojega mu je on, Max Planck, osobno uručio.
U kolovozu za vrijeme sudjelovanja na 16. Cionističkom kongresu u Zürichu, tjedan dana stanuje i noći kod prve supruge Mileve Marić (i njihova sina Eduarda), što nije krio sudionicima cionističkoga skupa, na nerijetko (blago rečeno) čuđenje. Tete je briljantno maturirao (jedan od najboljih učenika, glazbeno i literarno darovit, iznimno inteligentan, talentiran za strane jezike, fotografskoga pamćenja, riječju, ingeniozno čudo), sprema se na obilazak Firenze kod tete Maje (Albertova sestra sa suprugom Paulom Wintelerom od 1922. živi u Colonnatu, mjestašcu pokraj Firenze), a na jesen kani upisati medicinu na Züriškome sveučilištu te kasnije specijalizirati psihoanalizu i psihijatriju (pročitao je i proučio sve Freudove knjige, a Sigmundova fotografija visi na zidu njegove sobe).
U rujnu su nevjerni Albert i vjerna mu Elsa preselili u novoizgrađeni četverosobni drveni ljetnikovac (bez telefona). Einstein je u Caputhu, Waldstrasse 7, boravio samo tri ljeta (do službene pojave nacizma, otvorena antisemitizma i preseljenja u SAD-e), a u to vrijeme posjetili su ga prijatelji, kolege fizičari, uglednici, između ostalih: Max Born, Gustav Bucky, Paul Ehranfest, Felix Ehrebhaft, Philipp Frank, Fritz Haber, Otto Hahn, Gerhart Hauptmann, Alfred Kerr, Käthe Kollwitz, Max von Laue, Max Liebermann, Heinrich Mann, Walther Nernst, Max Planck, Erwin Schrödinger, Anna Seghers, Arnold Sommerfeld, Leo Szilard, Rabindranath Tagore, Chaim Waizmann, Eugene P. Wigner, Arnold Zweig…, i mnogi, mnogi drugi, poneka ljubavnica, i dakako sestra Maja, sinovi Hans Albert i Eduard, a često su tu pokćerke Ilsa i Margot sa supruzima, novi vjerni asistent, matematičar Walther Mayer (Računalo, kako ga je Einstein u šali nazivao) i, uvijek pri ruci, tajnica Helena Dukas.
Početkom studenog odlazi za Pariz kako bi primio počasni doktorat Sveučilišta u Sorbonni (9. studenog), održao dva predavanja na Institutu Henri Poincaré o čemu drugom nego o ujedinjenoj teoriji polja na sporom, hrapavom francuskom (Théorie unitarie du champ physique, Ujedinjena teorija fizikalnih polja), družio se s kolegama, najviše s prijateljima Paulom Langevinom, Luisom de Brogliom (Marie Curie bila je, na njegovu žalost, u Americi) i svakako s olimpijcem Mauriceom Solvineom (sjećanja na nezaboravne bernske dane).
Sredinom prosinca, pred kraj prvog semestra, student medicine u Zürichu, zaljubljeni brucoš Eduard Einstein zapada u ljubavni očaj zbog, kako Eduardove kolege s fakulteta pretpostavljaju, neuzvraćene pozornosti jedne postarije djevojke, također studentice medicine, potom u duboku depresiju što kulminira prvim nervnim slomom, napadajem agresivne shizofrenije kada u napadu bijesa izjavljuje (viče) da mrzi svoga oca (i ranije je, predmnijevajući potpuno svjestan što ga čeka, u pismima krivio i optuživao oca: “Podrazumijeva se da si nadmoćan u odnosu na moja primitivna razmišljanja.”, “Katkad je neprijatno imati tako nadmoćna oca. Čovjek se osjeti tako ništavno.”, “Arogancija je osobina koju čovjek odobrava jedino sebi.”, “Ljudska bića koja svoje vrijeme troše isključivo na umni rad na svijet donose, boležljivu, nervoznu, često posve nastranu djecu /na primjer, kao ti mene/.”, “Ne postoji dobro ili loše ponašanje, samo ponašanje ljudi koji su dobro ili loše ispali.” itd.). Završio je u umobolnici Burghölzli, jednoj od najboljih europskih psihijatrijskih klinika, na kratkom promatranju s brzom (ondašnjom) službenom dijagnozom: “manifestna shizofrenija”, zatim je otputovao na oporavak i smirivanje u sanatoriju Höchwald, planinskom odmaralištu i lječilištu Arosa (kao u boležljivom djetinjstvu), pokušavajući i sam, kako je rekao, “izvršiti samoanalizu u freudovskom duhu”.
Objavljuje trinaest mahom popularnoznanstvenih i znanstvenih radova (opća teorija relativnosti i ujedinjena teorija polja) te publicističke i političke napise.
1930. GODINA
Otkako je, krajem 1929., iznenada preminuo kancelar i ministar vanjskih poslova Weimarske Republike, Gustav Stresemann (Nobelova nagrada za mir 1926.), koji je uspio vratiti povjerenje europske i međunarodne zajednice u Njemačku, zbog rastućeg nacionalizma, šovinizma i političkoga nacionalsocijalizma u Berlinu, Einstein se postupno osjeća pozvanim aktivirati i na političkoj sceni kao socijalist (lijevi centar), ali ipak više od polovice godine radije provodi u mirnom Caputhu (kraj proljeća, ljeto i početak jeseni), a zimu ionako kani provesti u Americi.
Tata Albert nije skupio hrabrosti posjetiti duševno bolesnoga sina u Arosi, a Eduard, kad se, krajem siječnja, medikamentima nešto smireniji vratio u Zürich (stalno praćenje i kontrole u Burghölzliju), piše ocu i cinično pita: “Zašto te tako plaši svaka promjene okruženja?” Vratio se na fakultet, ali nije mu više stalo do medicine: “Predavanja posjećujem što je moguće rjeđe, izbjegavam prve jutarnje satove (u svakom slučaju, kemiju uvijek), rijetko idem na seciranja…”, radije bi zaplivao u “književne vode”. Einstein, ne znajući kako pomoći duševno odlutalom sinu, odgovara pomirujuće: “čovjek je kao bicikl, tek kad se kreće može održavati ravnotežu” i lukavo savjetuje: “S neke strane promatrano, zapravo bi trebao biti zadovoljan simptomima svoje bolesti. Čovjek ništa ne može bitno naučiti, dok na svojoj koži to ne iskusi. Stoga, ako ovo prebrodiš, imaš izgleda postati izuzetno dobar psihoanalitičar.” Na proljeće primireni Tete, dok mu je majka bila u Novom Sadu u posjeti bolesnoj majci i ludoj sestri Zorki, ipak odlazi ocu u Berlin i Caputh.
U svibnju mirotvorac Einstein potpisuje Manifest za svjetsko razoružanje i mir u svijetu udruženja Women’s International League for Peace and Freedom (WILPF), feministkinje i pacifistkinje Rosike Schwimmer.
Početkom lipnja putuje u Englesku, gost-predavač je na Sveučilištu u Nottinghamu o teoriji relativnosti i ujedinjenoj teoriji polja. Iako je kasnio, prije predavanja posjetio je Woolsthorpe, rodno mjesto Isaaca Newtona, dok ga je krcata dvorana raznolikim, šarolikim studentima i profesorima strpljivo čekala, kad je konačno stigao, slavni je fizičar predavao na njemačkome jeziku (ispisujući brojne formule po ploči) bez prijevoda, većini nerazumljivi sadržaj pa da je bio i na engleskome. Svratio je i u Cambridge, do Arthura Eddingtona kako bi razmotrili najnovije otkriće E. Hubblea, ekspanziju svemira, što ne ide u prilog Einsteinovoj teoriji statičnoga svemira.
Hans Albert, naravno, nije poslušao tatu Alberta (“…čvrsto odluči da nemaš djece s Knechtovom…”) i 10. srpnja malena, trideset i šestogodišnja Frieda Knecht Einstein u Dortmundu rađa mu prvog unuka Bernharda Caesara (poslije Eduarda, i u Hans Alberta razočarani Albert piše Milevi: “možda se i ne bi sve tako završilo da je svijet upoznao ranije…”), koji je, nakon nekako završene srednje škole, fakultetskog lutanja, na koncu završio u Američkoj vojsci te potom kao profesionalni vojnik u Njemačkoj (1954.), ipak, kad mu je proradila pamet (već oženjenom), završio poput djede na züriškome ETH-u fiziku (u daleko starijoj dobi, tridesetima).
Na turneji po Europi indijski pjesnik, skladatelj i filozof, nobelovac Rabindranat Tagore inzistirao je vidjeti čuvenog Einsteina. Svratio je s cijelom svitom 14. srpnja u Caputh na Istočno-Zapadni razgovor koji su njegova dva tajnika vrijedno zapisali i nedugo potom osvanuo je otisnut, premda je Albert razgovor smatrao potpuno promašenim, neuspješnim i beznačajnim. Einstein: “Um prihvaća stvarnosti izvan sebe, neovisno o njima. Primjerice, nitko ne mora biti u ovoj kući, ali ovaj stol ostaje gdje jest.” Tagore: “Da, ostaje izvan pojedinačnoga, ali ne i univerzalnoga uma. Stol je to što zamjećujemo nekom vrstom svijesti koju imamo.” Einstein: “Ako nikoga ne bi bilo u kući, stol bi svejedno postojao, ali ovo je već nedopustivo s vaše točke gledišta, jer ne možemo objasniti što znači da je stol tamo neovisno o nama. Istini pripisujemo nadljudsku objektivnost.” Tagore: “U svakom slučaju, ako postoji bilo kakva istina apsolutno nevezana za čovječanstvo, za nas ona apsolutno ne postoji.” Einstein: “Onda sam ja religiozniji od vas.”…
U listopadu aktivno sudjeluje, bez referata, na 6. Solvayevom kongresu u Bruxellesu (posljednji puta) gdje se, dakako kao na prethodnome, toplo ljudski i hladno znanstveno sukobio, smišljajući iz dana u dan sve zamršenije misaone eksperimente, s dragim mu Bohrom, ali tu su i za polemiku uvijek spremni Dirac, Pauli, Sommerfeld i ostali zagovornici kvantne mehanike oko utvrđivanja realističnijega puta u tumačenju mikropojava, jer uvjeren je, kvantna mehanika je nedovršena teorija.
Iz Bruxellesa putuje za London sir Herbertu Samuelu koji ga je pozvao na sastanak o organiziranju pomoći ugroženim istočnoeuropskim Židovima i u svoj dom. Na svečanome večernjem banketu (preko tisuću uzvanika) 28. listopada, Einsteinu u čast, za prikupljanje pomoći siromašnim Židovima u hotelu Savoy zajedno s Lordom Rotschildom, Georgeom Bernardom Shawom, Herbertom George Wellsom, Arthurom Eddingtonom… drži pozdravni govor.
Iz Londona vraća se u Bruxelles u posjet belgijskoj kraljevskoj obitelji, gdje uživa u društvu kralja Alberta i kraljice Elisabethe, i u iznenađujućoj kraljevskoj jednostavnosti i gostoprimstvu. Na poziv belgijske kraljevske obitelji, napose kraljice Elisabethe (bavarskih korijena, kraljevske obitelji Wittelsbach), s kojom se upoznao na burnom 5. Solvayevom kongresu i zbližio prošle godine za posjete voljenom ujaku Caesaru Kochu u Antwerpenu, te kasnije redovito dopisivao (do Einsteinove smrti uljudno su razmjenjivali pisma), mecene umjetnosti i znanosti, boravi kao gost nekoliko dana u Bruxellesu, u kraljevskoj palači Laeken (politički i filozofski razgovori, šetnje, odmaranja, muziciranja…), i još se srdačnije sprijateljuje s nekonformističkom belgijskom kraljicom i imenjakom, kraljem Albertom.
Iz Bruxellesa putuje za Zürich: u povodu 75. obljetnice Eidgenoessische Techinische Hochschule (ETH), Politehnikuma, koji ga prije točno trideset godina nije htio ni za asistenta, a sada ga 7. studenoga proglašava počasnim doktorom znanosti. Odsjeo je tjedan dana, kao i lani, kod bivše supruge Mileve i psihički shrvanog sina Eduarda. Posjetili su ih i stari prisni prijatelji Besso i Zangger.
Na traženje New York Timesa piše tekst, objelodanjenog 9. studenoga, Religion and Science (Religija i znanost): “Samo oni koji ulažu silan napor i, iznad svega, žar bez kojeg se ne mogu polučiti prijelomne misli u teorijskoj znanosti, mogu izmjeriti jačinu osjećaja iz kojih jedino može rasti njihovo djelo, daleko od neposredne stvarnosti života. Koliko li duboko uvjerenje u razumnost ustroja svijeta i kolika li čežnja prema shvaćanju pa makar i neznatnog odsjaja uma razotkrivenog u tom svijetu bijahu u Keplera i Newtona da su bili u stanju utrošiti godine samotnog rada na razjašnjenju načela nebeske mehanike! Tko znanstveno istraživanje pozna samo po praktičnim rezultatima lako će dobiti posve pogrešnu sliku o stanju duha ljudi koji – okruženi skeptičnim suvremenicima – pokazuju put srodnim duhovima razasutim svijetom i stoljećima. Samo onaj koji je posvetio život sličnim ciljevima ima živu predodžbu o tome što je nadahnjivalo te ljude i davalo im snagu da usprkos brojnim neuspjesima ostanu vjerni svojoj nakani. To što čovjeku daje takvu snagu jest kozmički religijski osjećaj. Jedan je suvremenik s pravom rekao da su u ovom našem materijalistički obojenom dobu ozbiljni znanstveni radnici jedini duboko religiozni ljudi.”
Istoga dana (9. studenog), u povodu tristote obljetnice smrti, u Frankfurter Zeitungu, osvanuo je još jedan Einsteinov napis, Über Kepler (O Kepleru): “Izgleda da ljudski razum mora najprije samostalno konstruirati forme, prije nego ih možemo dokazati u stvarnosti. Iz Keplerova čudesnoga životnog djela saznajemo navlastito lijepo da samo iz gole empirije ne možemo razvijati spoznaju, nego samo iz usporedbe izmišljenoga s promatranim.”
Sramežljiva samouka kiparica, pokćerka Margot udala se 29. studenog za ruskog disidenta, učitelja plesa (plesna sala bila je ispod Einsteinova berlinskoga stana), novinara, hiromantičara, spletkara, ženskara i, kako se kasnije ispostavilo, sovjetskog špijuna Dimitrija Marianoffa (službeno dilera ruskih filmova, živjeli su kod Einstienovih, Haberlandstraße 5, nisu imali djece, razišli su se 1933. i razveli 1937. u Americi), koji je 1944. u Americi zajedno s Palmom Wayne napisao žuto-tračersku biografiju, na Albertovo gnušanje i groženje, Einstein: An Intimate Study of a Man, Einstein: povjerljiva studija. I drugi Einsteinov zet, Ilsin suprug, Rudolph Kayser, glavni urednik časopisa Neue Rundschau i savjetnik nakladničke kuće S. Fischer, germanist i pisac, upravo je te godine, 1930., pod pseudonimom Anton Reiser, napisao dijagonalno suprotan, afirmativan i hvalospjevni Einsteinov životopis izdan u New Yorku, Albert Einstein: A Biographical Portrait, Albert Einstein: biografski portret.
Početkom prosinca putuje u Ameriku na poziv predsjednika vijeća Kalifornijskog instituta za tehnologiju (CalTech) u Pasedeni, Arthura Fleminga, kao gost-istraživač zimskoga semestra i sudionik u znanstvenom istraživanju (za pristojni honorar u gospodarskoj depresiji, godišnju plaću redovita profesora od 7.000 dolara)
Objavljuje petnaestak popularnoznanstvenih i publicističkih napisa te desetak znanstvenih radova i sažetaka (opća teorija relativnosti i ujedinjena teorija polja).