10,00 šilinga, tri dana i njih četvoro. Kila graha i kila brašna. 1994.
Znali su po dragima u Sarajevu da imaju pravo bogatstvo.
Jedini problem bio je to što oni ovdje imaju slobodu kretanja i ona mora i sljedeća tri dana nekako na posao, a u deset šilinga je novac za samo jednu kartu u jednom pravcu i ostaje za najjeftiniji kruh u gradu – mrežicu zemički iz M-Preisa.
Odluka je bila laka, a plan jednostavan.
Od onog graha će skuhati čorbu, razvući tri dana mrežu zemički. Dok oni budu kusali grah, ona će u srijedu kupiti kartu, zatim otići i spavati u hotelu u kojem radi i vratiti se u subotu poslije jutarnje, stopom, nazad. U tu istu subotu prijepodne će on otići po izbjeglički novac, koji su njoj i djeci uskratili, pa će moći nastaviti neko vrijeme živjeti skoro normalno, za sarajevske relacije tih godina, raskošno.
Serviranje doručka u hotelu protekao je uobičajeno. Zatim ju je, vrlo neuobičajeno, pozvao stari švicarski par za stol. Gospodin Nagele govorio je kao i obično tiho i odmjereno, a njegova slijepa žena se smješkala i potvrđivala glavom okrenutom u pravcu kelnerice, koja je tako korektno govorila njemački.
“Znate, mi odlazimo u subotu, ali nekako nismo sigurni da ćemo vas vidjeti, pa bismo se htjeli zahvaliti i oprostiti od vas već danas.” I govoreći to pružio joj je, onako kako se to pristoji, sumu, koja je i u hotelu s pet zvjezdica iznad takve koja se pristoji.
Sva zbunjena i s osjećajem nelagode zahvalila se, potiskujući s teškoćom učiteljicu u sebi, koja se spremala novac odbiti.
Kad je to popodne trčala neplanirano kući – nije u njoj bilo ni učiteljice niti konobarice. Kao ptica je sletjela u gnijezdo, ostavila ptićima ulov i poletno se vratila u hotel na večernju smjenu.
Ptica
10,00 šilinga, tri dana i njih četvoro. Kila graha i kila brašna. 1994.
Znali su po dragima u Sarajevu da imaju pravo bogatstvo.
Jedini problem bio je to što oni ovdje imaju slobodu kretanja i ona mora i sljedeća tri dana nekako na posao, a u deset šilinga je novac za samo jednu kartu u jednom pravcu i ostaje za najjeftiniji kruh u gradu – mrežicu zemički iz M-Preisa.
Odluka je bila laka, a plan jednostavan.
Od onog graha će skuhati čorbu, razvući tri dana mrežu zemički. Dok oni budu kusali grah, ona će u srijedu kupiti kartu, zatim otići i spavati u hotelu u kojem radi i vratiti se u subotu poslije jutarnje, stopom, nazad. U tu istu subotu prijepodne će on otići po izbjeglički novac, koji su njoj i djeci uskratili, pa će moći nastaviti neko vrijeme živjeti skoro normalno, za sarajevske relacije tih godina, raskošno.
Serviranje doručka u hotelu protekao je uobičajeno. Zatim ju je, vrlo neuobičajeno, pozvao stari švicarski par za stol. Gospodin Nagele govorio je kao i obično tiho i odmjereno, a njegova slijepa žena se smješkala i potvrđivala glavom okrenutom u pravcu kelnerice, koja je tako korektno govorila njemački.
“Znate, mi odlazimo u subotu, ali nekako nismo sigurni da ćemo vas vidjeti, pa bismo se htjeli zahvaliti i oprostiti od vas već danas.” I govoreći to pružio joj je, onako kako se to pristoji, sumu, koja je i u hotelu s pet zvjezdica iznad takve koja se pristoji.
Sva zbunjena i s osjećajem nelagode zahvalila se, potiskujući s teškoćom učiteljicu u sebi, koja se spremala novac odbiti.
Kad je to popodne trčala neplanirano kući – nije u njoj bilo ni učiteljice niti konobarice. Kao ptica je sletjela u gnijezdo, ostavila ptićima ulov i poletno se vratila u hotel na večernju smjenu.