Ivančica Đerić: Milost za apatride, Fraktura, Zaprešić 2025.
Rođena 1969. u Prijedoru, u Zagrebu je završila Fakultet političkih znanosti, da bi se za rata, kao i deseci tisuća ljudi iz Bosne i Hercegovine našla u prekooceanskom izbjeglištvu. Iz Toronta, gdje radi u informatičkoj industriji, nikad se nije vratila. Posjećuje povremeno stari kraj, u govoru konzervirani su joj neki zastarjeli izrazi, te naglasci i intonacije prethodnoga svijeta, ali, za razliku od mnogih, jezikom i dalje savršeno vlada. Od 2003. s ove strane velikog mora objavljuje romane i knjige pjesama, premda je prvu poetsku knjigu objavila još 1991.
“Milost za apatride” nije klasična knjiga izabranih pjesama, kakve se obično na kraju objavljuju, ili na životnim i stvaralačkim raskrsnicama, kada se svode računi i zajednici čitajućih prilaže se cjelina svoga rada. “Milost za apatride” naprosto je redovita knjiga jedne apartne pjesnikinje, u kojoj je sadržan njezin opsesivni tematski inventar. Premda su u njoj pjesme iz prethodnih knjiga, nije to autoričina osobna antologija.
Ivančica Đerić jedna je od danas razmjerno malobrojnih pjesnikinja ili pjesnika koji se u nas uopće služe rimom i precizno ritmiziranim stihom. Njezina je rima u pravilu ironično i gorko-ironično intonirana, stih katkad ima daleki, ali jasni prizvuk rapa i hip-hopa, njezina je pjesma katkad litanija, narodna i narodska žalopojka, pučki spjev u kojemu se impostira kolektivni glas, glas kora, koji nad tragedijama bezimenih glavnih junaka nastupa kao glas sudbine ili kao glas neke konačne zajedničke istine.
Svijet koji, naročito u posljednjih nekoliko zbirki, postavlja i oblikuje Ivančica Đerić podsjeća na emigrantski i gastarbajterski kosmos koji je svojim crtačkim djelom oblikovao Drago Trumbetaš, kao vjerojatno i najupečatljiviju i najcjelovitiju umjetničku interpretaciju naše dvadesetostoljetne emigracije. Razlika je, naravno, generacijska, a razlika je i u tome što je Trumbetašev naivizam u velikoj mjeri bio spontan, dok je u slučaju Ivančice Đerić riječ o potpuno samosvjesnoj konstrukciji. Ovako to, recimo, zvuči u dužoj pjesmi “Nek’ partija zapjenuša”: “Kada je umrla mama, moj tata bi skuhao grah,/ nasjekao bi pogaču, jeo, pa igrao šah,/ tamo u onoj sobi, koje odavno nema,/ u lavirintima sjećanja, s mirisom onog džema/ koji se kuhao u jesen, i koji je bio od šljiva,/ pojedeš kašiku ovog, i bićeš sto godina živa,/ i bješe to tamna kašika, puna kuhanog voća,/ iz koje po svemu je curila nepregledna samoća,/ iz koje sam gorke okuse skrivala tom slatkoćom,/ a onda bi zima naišla, ljudožderskom hladnoćom,/ i tata bi stalno govorio, topliju robu obuci,/ a s one planine Kozare dopirali su zvuci/ koji su mene sjećali da duhova negdje ima,/ da mi je mati mrtva, i da je ona s njima”.
Upitate li AI za riječ apatrid, ona će vam reći da je to osoba bez državljanstva, koja nema formalno-pravnu pripadnost nekoj državi, da bi zatim ušla u pravno-administrativne potankosti ovako shvaćenog pojma. Kao srodne pojmove, AI će apatridu pridružiti bipatrida, osobu s dvojnim državljanstvom, i polipatrida, osobu s višestrukim državljanstvom. Međutim, u književnosti, ali i u običnom, svakodnevnom govoru riječ apatrid znači nešto posve drugo. Obezdomovljeno, protjerano ili izbjeglo, svojoj kući nikad povraćeno čeljade, koje je za drugog života stjecalo druge zavičaje, ali nikad ih nije sasvim steklo, jer tko nije odlazio od kuće svojom voljom nego tuđom silom, taj drugog zavičaja nije mogao sresti; e to je u književnosti najčešće apatrid. I to je apatrid u svakodnevnom govoru. Naravno, u nas postoji značenje ove riječi iz nacional-fašističkog i obavještajno-podzemnog argoa: to je netko to nije Hrvat po njihovoj mjeri, nego je apatrid ili Jugoslaven. Što je, opet, isto kao, u istom žargonu, Židov ili Srbin u vrijeme NDH. No, poanta je ova: apatrid je u pravno-administrativnom smislu osoba bez papira ijedne države, dok je apatrid u književnom i u svakodnevnom značenju riječi osoba s urednim papirima barem jedne, ako ne i više država.
Ivančica Đerić kanadska je i bosanskohercegovačka, a možda i još nečija državljanka, to ne znam, jer je nisam imao prilike upitati. Ali temeljito je obezdomovljena i srođena s mnogim obezdomovljenim svjetovima. Ovako ona o tome u kratkoj poemi “Milost za apatride, oni su ljudska bića”, koji bi mogao izvikati i odjaukati neki stvarno dobar glumac za zvučno izdanje u Book&Zvook, na samom kraju pjesme: “Apatride je život raznio/ kao što dah raznese maslačak,/ apatridi su onaj mačak/ kojeg niko ne hrani/ a koji se vazda oko nogu mota,/ njima i nije preostalo mnogo od života,/ od tolike odbačenosti, dužine vječnosti, kakvoće tečnosti,/ koja sve nosi u slivnik,/ apatridi su onaj količnik/ koji dobiješ kada čovjeka podijeliš na pola,/ kao da je komad salame nasred stola,/ oni su vijest koja je nezanimljiva za dnevnik,/ oni nemaju doma,/ njima žele da im se slome kola,/ i na rubu su loma,/ dok žive na svakom kontinentu,/ u lijepim kućama pred kojima blista lijepo cvijeće,/ apatridi recikliraju boce, plaćaju poreze,/ i četvrtkom iznose smeće,/ dok poput njega smrde na sjetu/ kao Tom i Džeri iz Diznijevog crtića/ (koji su gledali u osnovnoj školi),/ a ipak, nisu mačka i miš, nego ljudska bića,/ ljudska bića za koja nema ko da moli/ i kojih se svi stide,/ zato/ neka i oni milost vide,/ milost za apatride/ milost za apatride/ milost za apatride.”
Da, naravno, onima koji ne razumiju neka bude po volji: Tom i Jerry nisu Disneyev crtić. Nisu, osim za apatride. Njima je svaki crtani film iz djetinjstva Disneyev. Za one, pak, koji razumiju, valja reći da je knjiga Ivančice Đerić ona vrsta maloga kulturološkog i književnog čuda, kakva je u prethodnoj knjiškoj i književnoj sezoni bila “Ja se zovem lidija deduš”. Od istog je komada ženske ljudskovine načinjena, od istih bi čitatelja mogla biti slavljena i od istih nečitatelja popljuvana. Odredite se koji ste, pa čitajte Ivančicu Đerić ili, pak, jok!
Ratovi prave novce, u ratu žrtvuješ ovce
Naslov je ovo meni najdraže, a i najduže poeme u knjizi, koja započinje ovako, i do kraja teče u ritmu bas bubnja i boli: “Moj djeda se zvao Vukola,/ zaklan je zelen k’o rukola,/ kraj onih limskih obala,/ sa dvadeset osam godina,/ ja nikad nisam probala/ da u tu rijeku uskočim,/ da u njoj išta preplivam,/ da u njoj ikad prebivam,/ to bješe rijeka zlobnica,/ to bješe rijeka grobnica,/ tom vodom ode Vukola,/ moj djeda nikad upoznat./// Ponekad ipak navrati/ da mi svoj nauk uputi,/ k’o oni jaki jablani/ da me od patnje zakloni,/ da me spasi od uroka/ i sudbe i njezinih uzroka,/ da mi o ljudima objasni/ zašto su nekad napasni,/ i zašto dobrota zakasni,/ i zašto u vječite ratove/ odlaze tolike armije/ u kojima buduće djedove/ rasporede u redove,/ pa ih bez milosti žrtvuju,/ i nevažno je što mrtvuju/ kad moraš novce praviti,/ kad moraš novac slaviti”. I onda dugo, dugo, sve do kraja, koji ide ovako: “Tako mi kaže Vukola,/ moj djeda nikad upoznat, to moje srce jedino/ zakopano pod ledinom.” Moćno, fakat!
Ekran, knjige/148
Ivančica Đerić: Milost za apatride, Fraktura, Zaprešić 2025.
Rođena 1969. u Prijedoru, u Zagrebu je završila Fakultet političkih znanosti, da bi se za rata, kao i deseci tisuća ljudi iz Bosne i Hercegovine našla u prekooceanskom izbjeglištvu. Iz Toronta, gdje radi u informatičkoj industriji, nikad se nije vratila. Posjećuje povremeno stari kraj, u govoru konzervirani su joj neki zastarjeli izrazi, te naglasci i intonacije prethodnoga svijeta, ali, za razliku od mnogih, jezikom i dalje savršeno vlada. Od 2003. s ove strane velikog mora objavljuje romane i knjige pjesama, premda je prvu poetsku knjigu objavila još 1991.
“Milost za apatride” nije klasična knjiga izabranih pjesama, kakve se obično na kraju objavljuju, ili na životnim i stvaralačkim raskrsnicama, kada se svode računi i zajednici čitajućih prilaže se cjelina svoga rada. “Milost za apatride” naprosto je redovita knjiga jedne apartne pjesnikinje, u kojoj je sadržan njezin opsesivni tematski inventar. Premda su u njoj pjesme iz prethodnih knjiga, nije to autoričina osobna antologija.
Ivančica Đerić jedna je od danas razmjerno malobrojnih pjesnikinja ili pjesnika koji se u nas uopće služe rimom i precizno ritmiziranim stihom. Njezina je rima u pravilu ironično i gorko-ironično intonirana, stih katkad ima daleki, ali jasni prizvuk rapa i hip-hopa, njezina je pjesma katkad litanija, narodna i narodska žalopojka, pučki spjev u kojemu se impostira kolektivni glas, glas kora, koji nad tragedijama bezimenih glavnih junaka nastupa kao glas sudbine ili kao glas neke konačne zajedničke istine.
Svijet koji, naročito u posljednjih nekoliko zbirki, postavlja i oblikuje Ivančica Đerić podsjeća na emigrantski i gastarbajterski kosmos koji je svojim crtačkim djelom oblikovao Drago Trumbetaš, kao vjerojatno i najupečatljiviju i najcjelovitiju umjetničku interpretaciju naše dvadesetostoljetne emigracije. Razlika je, naravno, generacijska, a razlika je i u tome što je Trumbetašev naivizam u velikoj mjeri bio spontan, dok je u slučaju Ivančice Đerić riječ o potpuno samosvjesnoj konstrukciji. Ovako to, recimo, zvuči u dužoj pjesmi “Nek’ partija zapjenuša”: “Kada je umrla mama, moj tata bi skuhao grah,/ nasjekao bi pogaču, jeo, pa igrao šah,/ tamo u onoj sobi, koje odavno nema,/ u lavirintima sjećanja, s mirisom onog džema/ koji se kuhao u jesen, i koji je bio od šljiva,/ pojedeš kašiku ovog, i bićeš sto godina živa,/ i bješe to tamna kašika, puna kuhanog voća,/ iz koje po svemu je curila nepregledna samoća,/ iz koje sam gorke okuse skrivala tom slatkoćom,/ a onda bi zima naišla, ljudožderskom hladnoćom,/ i tata bi stalno govorio, topliju robu obuci,/ a s one planine Kozare dopirali su zvuci/ koji su mene sjećali da duhova negdje ima,/ da mi je mati mrtva, i da je ona s njima”.
Upitate li AI za riječ apatrid, ona će vam reći da je to osoba bez državljanstva, koja nema formalno-pravnu pripadnost nekoj državi, da bi zatim ušla u pravno-administrativne potankosti ovako shvaćenog pojma. Kao srodne pojmove, AI će apatridu pridružiti bipatrida, osobu s dvojnim državljanstvom, i polipatrida, osobu s višestrukim državljanstvom. Međutim, u književnosti, ali i u običnom, svakodnevnom govoru riječ apatrid znači nešto posve drugo. Obezdomovljeno, protjerano ili izbjeglo, svojoj kući nikad povraćeno čeljade, koje je za drugog života stjecalo druge zavičaje, ali nikad ih nije sasvim steklo, jer tko nije odlazio od kuće svojom voljom nego tuđom silom, taj drugog zavičaja nije mogao sresti; e to je u književnosti najčešće apatrid. I to je apatrid u svakodnevnom govoru. Naravno, u nas postoji značenje ove riječi iz nacional-fašističkog i obavještajno-podzemnog argoa: to je netko to nije Hrvat po njihovoj mjeri, nego je apatrid ili Jugoslaven. Što je, opet, isto kao, u istom žargonu, Židov ili Srbin u vrijeme NDH. No, poanta je ova: apatrid je u pravno-administrativnom smislu osoba bez papira ijedne države, dok je apatrid u književnom i u svakodnevnom značenju riječi osoba s urednim papirima barem jedne, ako ne i više država.
Ivančica Đerić kanadska je i bosanskohercegovačka, a možda i još nečija državljanka, to ne znam, jer je nisam imao prilike upitati. Ali temeljito je obezdomovljena i srođena s mnogim obezdomovljenim svjetovima. Ovako ona o tome u kratkoj poemi “Milost za apatride, oni su ljudska bića”, koji bi mogao izvikati i odjaukati neki stvarno dobar glumac za zvučno izdanje u Book&Zvook, na samom kraju pjesme: “Apatride je život raznio/ kao što dah raznese maslačak,/ apatridi su onaj mačak/ kojeg niko ne hrani/ a koji se vazda oko nogu mota,/ njima i nije preostalo mnogo od života,/ od tolike odbačenosti, dužine vječnosti, kakvoće tečnosti,/ koja sve nosi u slivnik,/ apatridi su onaj količnik/ koji dobiješ kada čovjeka podijeliš na pola,/ kao da je komad salame nasred stola,/ oni su vijest koja je nezanimljiva za dnevnik,/ oni nemaju doma,/ njima žele da im se slome kola,/ i na rubu su loma,/ dok žive na svakom kontinentu,/ u lijepim kućama pred kojima blista lijepo cvijeće,/ apatridi recikliraju boce, plaćaju poreze,/ i četvrtkom iznose smeće,/ dok poput njega smrde na sjetu/ kao Tom i Džeri iz Diznijevog crtića/ (koji su gledali u osnovnoj školi),/ a ipak, nisu mačka i miš, nego ljudska bića,/ ljudska bića za koja nema ko da moli/ i kojih se svi stide,/ zato/ neka i oni milost vide,/ milost za apatride/ milost za apatride/ milost za apatride.”
Da, naravno, onima koji ne razumiju neka bude po volji: Tom i Jerry nisu Disneyev crtić. Nisu, osim za apatride. Njima je svaki crtani film iz djetinjstva Disneyev. Za one, pak, koji razumiju, valja reći da je knjiga Ivančice Đerić ona vrsta maloga kulturološkog i književnog čuda, kakva je u prethodnoj knjiškoj i književnoj sezoni bila “Ja se zovem lidija deduš”. Od istog je komada ženske ljudskovine načinjena, od istih bi čitatelja mogla biti slavljena i od istih nečitatelja popljuvana. Odredite se koji ste, pa čitajte Ivančicu Đerić ili, pak, jok!
Ratovi prave novce, u ratu žrtvuješ ovce
Naslov je ovo meni najdraže, a i najduže poeme u knjizi, koja započinje ovako, i do kraja teče u ritmu bas bubnja i boli: “Moj djeda se zvao Vukola,/ zaklan je zelen k’o rukola,/ kraj onih limskih obala,/ sa dvadeset osam godina,/ ja nikad nisam probala/ da u tu rijeku uskočim,/ da u njoj išta preplivam,/ da u njoj ikad prebivam,/ to bješe rijeka zlobnica,/ to bješe rijeka grobnica,/ tom vodom ode Vukola,/ moj djeda nikad upoznat./// Ponekad ipak navrati/ da mi svoj nauk uputi,/ k’o oni jaki jablani/ da me od patnje zakloni,/ da me spasi od uroka/ i sudbe i njezinih uzroka,/ da mi o ljudima objasni/ zašto su nekad napasni,/ i zašto dobrota zakasni,/ i zašto u vječite ratove/ odlaze tolike armije/ u kojima buduće djedove/ rasporede u redove,/ pa ih bez milosti žrtvuju,/ i nevažno je što mrtvuju/ kad moraš novce praviti,/ kad moraš novac slaviti”. I onda dugo, dugo, sve do kraja, koji ide ovako: “Tako mi kaže Vukola,/ moj djeda nikad upoznat, to moje srce jedino/ zakopano pod ledinom.” Moćno, fakat!