Njegovi romani su, kaže ona s kojom prvom razgovaram, kao romani Patricka Modianoa: u njima se istovremeno ne događa ništa a događa se sve, u istom su tonu i nije ih moguće prepričati. Takvi da urednik svaki put sigurno ima problem s blurbom, ili s opisom djela za Facebook i internet. Ili nikakvih poteškoća nema, jer može napisati bilo što, i bit će podjednako tačno i netačno. I opet kao kod Modianoa, svi Kaplanovi romaneskni tekstovi bave se istim svijetom, do u tančine ga opisuju, stvarajući hijerarhije zbivanja i osjećaja, koje su daleko od sugerirane hijerarhije životne svakodnevice. Kaplan piše o običnome svijetu, u kojemu se ništa naizgled izuzetno ne dogodi, ali je zasnovan na unutarnjim pravilima i afektima koji su čitatelju poznati, samo što njihov redoslijed i važnosti nisu onakvi na kakve je navikao. Uzbuđenje i visoku napetost njegove proze, još jednom kao u Modianoa, čini to što u njoj ništa nije stereotipno. Ništa nije onako kako je u drugim pričama. Kako se sve događa po prvi put, sve je novo i sve u svojoj običnosti uzbudljivo.
“Maliotac” roman je o privremenom boravku na drugom mjestu. Ali to nije bolnica ni zatvor – kao što bi se dalo iz prethodne rečenice naslutiti – nije neko mjesto na kojemu su književni junaci često znali biti. Premda je istovremeno to mjesto prilično prisutno u imaginaciji naših suvremenih pisaca, pa tako i njihovih čitatelja. Književna rezidencija! Mjesto na koje glavni junak dolazi i koje kaplanovski akribično, a ipak svedeno i sažeto, opisuje prepoznatljivo je. Poznajemo taj gradić, znamo i za rezidenciju. Čak smo je, istina ne kao rezidenti, nas dvoje i posjetili. To je bilo upravo kada je Kaplan bio tamo. I nekim čudom, bili smo jednog popodneva tamo baš kada je stjecao iskustva, ili bi bilo bolje reći vršio istraživanja za “Malog oca”. Vidjeli smo kućicu koje opisuje, vidjeli smo i žicu rastegnutu preko kanjona, niz koju su se, premda bez potrebe za viškom hrabrosti, spuštali turisti željni avanturice. Raspravljali smo tog popodneva o tome bi li smo se i sami odvažili spustiti niz žicu. No, nije nam padalo na um da to doista i učinimo. Za takve je stvari potrebna poduzetnost.
Dakle, postoji slika stvarnosti, sjećanje na nju, na tu sliku stvarnosti, u nama postoji, pa smo u prilici, neobičnoj i izuzetnoj, da sjećanje na sliku uspoređujemo s onim što Kaplan o njoj piše. Glavni junak ima ženu i oca, kojima iz rezidencije telefonira. Ima i sitnije probleme sa samim osobom. One probleme koje bi, možda, imao i sam čitatelj, kad bi se češće u sebe zagledao. Subjekt Kaplanovih romana, naročito onih koji su pisani iz prvog lica, u sebe je zagledan introvert. Najlakše je ustvrditi da je nastao prema autobiografskom predlošku. Ali ako i jest, nije to ono što je ključno. Unutarnja dovršenost i integriranost književnog lika, ili pripovjedača u djelu, ni u kakvoj vezi nije s tim je li on “stvaran” ili je “izmišljen”. Uostalom, sve je ovdje izmišljeno i ništa izmišljeno nije.
Otac glavnog junaka depresivni je, obeznađeni stari udovac. Iz-zglobljeni i razdešeni tradicionalac, pored kojeg je teško živjeti i još mu je teže pomoći. Čovjek na odlasku. Djeca su emocionalno ucijenjena da po svaku cijenu, pa i po cijenu vlastitog života, održavaju živote svojih roditelja. Tako je to danas, u našem poslijeratnom svijetu. Kaplan uvijek piše o upravo tom i takvom svijetu. Djeca održavaju živote prerano ostarjelih i demotiviranih roditelja onako kako su, barem roditelji vjeruju da je tako bilo, održavali živote djece nakon što su se ova tek rodila. Telefonski razgovori s ocem su zlokobni. Kaplan umije stvoriti slutnju u svojoj prozi. Umije stvoriti zlokobnu atmosferu, ili navesti čitatelja da takvo što postoji, da bi ga onda lakom rukom izveo van, pa ga možda i uvjerio da mu se to samo učinilo. On je jedan od onih pisaca – malo ih je i dragocjeni su – koji u svojim čitateljima stvaraju dojam da usporedo sa životom romana teku i njihovi, čitateljski, životi. Imaginativni život Kaplanova čitatelja biva bogatiji od imaginativnog života čitatelja drugih knjiga. Na kraju, za mnogo toga će on, čitatelj, pomisliti da je umislio i učitao u roman, ne sluteći kakvom je iznimno finom rukom vođen kroz labirinte jednog unutarnjeg života.
“Maliotac” knjiga je o nenadanoj odraslosti, o roditeljima, o psihoterapiji… Knjiga vremena i knjiga o vremenu. Krhka knjiga sva posvećena krhkosti čovjekovoj. To je Kaplanova posvećena tema. Ta krhkost.
Prva rečenica
Ona glasi: “Noćas sam stigao u P.” Kao da je iz proze ruskoga devetnaestog stoljeća. Da nije prvog lica, mogao ju je napisati i A. P. Čehov. Naziv grada ne spominje se s nakanom anonimiziranja svijeta. Gradić P. nije više ono mjesto koje postoji u zbilji, kao što ni ostali, akribično opisani detalji stvarnoga svijeta, nisu onakvi kakvi su u zbilji. U trenutku kada stvari izgube svoja imena, ili kada se ljudi više ne zovu kao u stvarnosti, sve će postati iluzija. I postat će fikcija. Ona najneobičnija. Kao kad crnobijelu fotografiju provučemo kroz telefaks mašinu. Sjeća li se netko kako to izgleda?
Posljednje rečenice
“Čekali smo. Prvi su komarci letjeli oko nas.” To je trenutak one najkrhkije privremenosti, koja nije ni ugodna, e da bi se pamtila. Ili postaje ugodna tek ako se nekim čudom upamti. Kraj knjige je reminiscencija, ali je taj kraj otvoren. Jer oni i dalje čekaju. Ono što su počeli čekati, davno.
Ekran, knjige/141
Almin Kaplan: Mali otac, Fraktura, Zaprešić 2025.
Njegovi romani su, kaže ona s kojom prvom razgovaram, kao romani Patricka Modianoa: u njima se istovremeno ne događa ništa a događa se sve, u istom su tonu i nije ih moguće prepričati. Takvi da urednik svaki put sigurno ima problem s blurbom, ili s opisom djela za Facebook i internet. Ili nikakvih poteškoća nema, jer može napisati bilo što, i bit će podjednako tačno i netačno. I opet kao kod Modianoa, svi Kaplanovi romaneskni tekstovi bave se istim svijetom, do u tančine ga opisuju, stvarajući hijerarhije zbivanja i osjećaja, koje su daleko od sugerirane hijerarhije životne svakodnevice. Kaplan piše o običnome svijetu, u kojemu se ništa naizgled izuzetno ne dogodi, ali je zasnovan na unutarnjim pravilima i afektima koji su čitatelju poznati, samo što njihov redoslijed i važnosti nisu onakvi na kakve je navikao. Uzbuđenje i visoku napetost njegove proze, još jednom kao u Modianoa, čini to što u njoj ništa nije stereotipno. Ništa nije onako kako je u drugim pričama. Kako se sve događa po prvi put, sve je novo i sve u svojoj običnosti uzbudljivo.
“Mali otac” roman je o privremenom boravku na drugom mjestu. Ali to nije bolnica ni zatvor – kao što bi se dalo iz prethodne rečenice naslutiti – nije neko mjesto na kojemu su književni junaci često znali biti. Premda je istovremeno to mjesto prilično prisutno u imaginaciji naših suvremenih pisaca, pa tako i njihovih čitatelja. Književna rezidencija! Mjesto na koje glavni junak dolazi i koje kaplanovski akribično, a ipak svedeno i sažeto, opisuje prepoznatljivo je. Poznajemo taj gradić, znamo i za rezidenciju. Čak smo je, istina ne kao rezidenti, nas dvoje i posjetili. To je bilo upravo kada je Kaplan bio tamo. I nekim čudom, bili smo jednog popodneva tamo baš kada je stjecao iskustva, ili bi bilo bolje reći vršio istraživanja za “Malog oca”. Vidjeli smo kućicu koje opisuje, vidjeli smo i žicu rastegnutu preko kanjona, niz koju su se, premda bez potrebe za viškom hrabrosti, spuštali turisti željni avanturice. Raspravljali smo tog popodneva o tome bi li smo se i sami odvažili spustiti niz žicu. No, nije nam padalo na um da to doista i učinimo. Za takve je stvari potrebna poduzetnost.
Dakle, postoji slika stvarnosti, sjećanje na nju, na tu sliku stvarnosti, u nama postoji, pa smo u prilici, neobičnoj i izuzetnoj, da sjećanje na sliku uspoređujemo s onim što Kaplan o njoj piše. Glavni junak ima ženu i oca, kojima iz rezidencije telefonira. Ima i sitnije probleme sa samim osobom. One probleme koje bi, možda, imao i sam čitatelj, kad bi se češće u sebe zagledao. Subjekt Kaplanovih romana, naročito onih koji su pisani iz prvog lica, u sebe je zagledan introvert. Najlakše je ustvrditi da je nastao prema autobiografskom predlošku. Ali ako i jest, nije to ono što je ključno. Unutarnja dovršenost i integriranost književnog lika, ili pripovjedača u djelu, ni u kakvoj vezi nije s tim je li on “stvaran” ili je “izmišljen”. Uostalom, sve je ovdje izmišljeno i ništa izmišljeno nije.
Otac glavnog junaka depresivni je, obeznađeni stari udovac. Iz-zglobljeni i razdešeni tradicionalac, pored kojeg je teško živjeti i još mu je teže pomoći. Čovjek na odlasku. Djeca su emocionalno ucijenjena da po svaku cijenu, pa i po cijenu vlastitog života, održavaju živote svojih roditelja. Tako je to danas, u našem poslijeratnom svijetu. Kaplan uvijek piše o upravo tom i takvom svijetu. Djeca održavaju živote prerano ostarjelih i demotiviranih roditelja onako kako su, barem roditelji vjeruju da je tako bilo, održavali živote djece nakon što su se ova tek rodila. Telefonski razgovori s ocem su zlokobni. Kaplan umije stvoriti slutnju u svojoj prozi. Umije stvoriti zlokobnu atmosferu, ili navesti čitatelja da takvo što postoji, da bi ga onda lakom rukom izveo van, pa ga možda i uvjerio da mu se to samo učinilo. On je jedan od onih pisaca – malo ih je i dragocjeni su – koji u svojim čitateljima stvaraju dojam da usporedo sa životom romana teku i njihovi, čitateljski, životi. Imaginativni život Kaplanova čitatelja biva bogatiji od imaginativnog života čitatelja drugih knjiga. Na kraju, za mnogo toga će on, čitatelj, pomisliti da je umislio i učitao u roman, ne sluteći kakvom je iznimno finom rukom vođen kroz labirinte jednog unutarnjeg života.
“Mali otac” knjiga je o nenadanoj odraslosti, o roditeljima, o psihoterapiji… Knjiga vremena i knjiga o vremenu. Krhka knjiga sva posvećena krhkosti čovjekovoj. To je Kaplanova posvećena tema. Ta krhkost.
Prva rečenica
Ona glasi: “Noćas sam stigao u P.” Kao da je iz proze ruskoga devetnaestog stoljeća. Da nije prvog lica, mogao ju je napisati i A. P. Čehov. Naziv grada ne spominje se s nakanom anonimiziranja svijeta. Gradić P. nije više ono mjesto koje postoji u zbilji, kao što ni ostali, akribično opisani detalji stvarnoga svijeta, nisu onakvi kakvi su u zbilji. U trenutku kada stvari izgube svoja imena, ili kada se ljudi više ne zovu kao u stvarnosti, sve će postati iluzija. I postat će fikcija. Ona najneobičnija. Kao kad crnobijelu fotografiju provučemo kroz telefaks mašinu. Sjeća li se netko kako to izgleda?
Posljednje rečenice
“Čekali smo. Prvi su komarci letjeli oko nas.” To je trenutak one najkrhkije privremenosti, koja nije ni ugodna, e da bi se pamtila. Ili postaje ugodna tek ako se nekim čudom upamti. Kraj knjige je reminiscencija, ali je taj kraj otvoren. Jer oni i dalje čekaju. Ono što su počeli čekati, davno.