Pa, evo me, i dobro sam, ipak, velim, na svome balkonu, kafu pijem, i misao svoju mnijem, premda je i balkon na Balkanu. Ali na nj kada stupim, iz svijeta kao da sam iskoračio: i prostor se, za vratima što ostaje, već odavno smračio, a tek onaj dolje – ka kojemu ne dam pogled…!
Profesor sam, no ne pišem o tom ogled, već se k meni sada vraća sve što bijah kao dijete, i što nesta tokom rata, a što jedva, kroz obrise, sve kroz maglu pamtim, usred nesnošljivog, infinitivnoga poraća
Ali, na tom balkončiću, uz kaficu, cigaretu, i rakiju (što da lažem), van prostora zanoćit ću, i ne samo izvan tužnog stana, opskurne etaže – duša moja, i ja s njome, lepršat će, ne pamteći ni planetu, a kamoli mizernog Balkana
Kao Šop ću, nepokretan što je, u krevetu, duhom doslutio suštost svetu, zaploviti kroz prostranstva bestežinskih astralija, i zborit ću sa Nietzscheom o božanstvu kojega smo usmrtili, i s Martinom, Heideggerom, o tom da je preživjelo ono Svetō, što je Bogu prethodilo, a što ga je i dozvalo, slušajući da nam za spas opet Božje nedostaje, i da to je sve u nama, i sve da je, uistinu, tako lako, da nam treba tako malo…
A kad zora, opet, sjutra, na tom mom balkonu, letećemu, i još jedna sviće, budit ću se i misliti: kakav Martin i siroti Nietzsche…?! Čekaju me predavanja, gdje lud pogled studenata na me svoju nijemu, a jarosnu i prijeteću, božanstvenu vjeru viče
Pa pomišljam, i govorim, evo, sam sa sobom: moj Edine, ti učini po zakonu što si dužan, obavezan, u snovima ti si tada, uistinu, kad si dijelom ovakve sredine… A noć čekaj, u njoj, na balkonu, one lucidne momente koji raju vraćaju te – kada cijeli svijet tvoj bješe, jer si budan bio, jer bio si tada dijete
Edin Pobrić pije kafu na svome balkonu u Sarajevu
Pa, evo me, i dobro sam, ipak, velim, na svome balkonu,
kafu pijem, i misao svoju mnijem, premda je i balkon na
Balkanu. Ali na nj kada stupim, iz svijeta kao da sam
iskoračio: i prostor se, za vratima što ostaje, već odavno
smračio, a tek onaj dolje – ka kojemu ne dam pogled…!
Profesor sam, no ne pišem o tom ogled, već se k meni
sada vraća sve što bijah kao dijete, i što nesta tokom rata,
a što jedva, kroz obrise, sve kroz maglu pamtim, usred
nesnošljivog, infinitivnoga poraća
Ali, na tom balkončiću, uz kaficu, cigaretu, i rakiju (što
da lažem), van prostora zanoćit ću, i ne samo izvan
tužnog stana, opskurne etaže – duša moja, i ja s njome,
lepršat će, ne pamteći ni planetu, a kamoli mizernog
Balkana
Kao Šop ću, nepokretan što je, u krevetu, duhom doslutio
suštost svetu, zaploviti kroz prostranstva bestežinskih
astralija, i zborit ću sa Nietzscheom o božanstvu kojega
smo usmrtili, i s Martinom, Heideggerom, o tom da je
preživjelo ono Svetō, što je Bogu prethodilo, a što ga je
i dozvalo, slušajući da nam za spas opet Božje nedostaje,
i da to je sve u nama, i sve da je, uistinu, tako lako,
da nam treba tako malo…
A kad zora, opet, sjutra, na tom mom balkonu, letećemu,
i još jedna sviće, budit ću se i misliti: kakav Martin i
siroti Nietzsche…?! Čekaju me predavanja, gdje lud
pogled studenata na me svoju nijemu, a jarosnu i prijeteću,
božanstvenu vjeru viče
Pa pomišljam, i govorim, evo, sam sa sobom: moj Edine,
ti učini po zakonu što si dužan, obavezan, u snovima ti
si tada, uistinu, kad si dijelom ovakve sredine… A noć
čekaj, u njoj, na balkonu, one lucidne momente koji raju
vraćaju te – kada cijeli svijet tvoj bješe, jer si budan bio,
jer bio si tada dijete