Članak posvećen filmu “Dnevnik Diane Budisavljević” završio sam u cijelosti citirajući pjesmu “O Zagrebu kad se govori”, koja sa Zagreba skida stigmu zlokobnih kafanskih, uličnih i tramvajskih razgovora, sitnih huljskih šovinizama, iz kojih bi proizašle pomirljive konstatacije kako Zagreb nije naš grad, kako ga mori manjak empatije i suživljenosti s Balkanom, kako je Zagreb, grubo rečeno, onako kako se u vrijeme kada je napisana pjesma nije ni lako ni glasno govorilo, ustaški grad. Ne znam za tekst koji tako jasno govori u obranu Zagreba pred onodobnim, jugoslavenstvujućim, šovinističkim ništarijama, kao pjesma “O Zagrebu kad se govori”.
Zašto sam onda prešutio čija je to pjesma, u zadnjoj rečenici napisavši: “Zanima li vas, na kraju, ime pjesnika koji je napisao ovu pjesmu, slobodni ste raspitati se”?
Zato što nisam htio da pjesnikovo ime konotira pjesmu i drukčijim značenjem odredi cijeli članak. Ljudi nisu u stanju bistre glave pročitati pjesmu, a ime im krivo zvuči i zveči. Osim toga, zanimalo me koliko će ih znati čija je to pjesma? Nijedan se takav nije javio. Ustvari, jest jedan koji je uspio pretpostaviti čija bi mogla biti pjesma, pretpostavljajući kojem bi ja to pjesniku na čas – ali samo na čas! – taktički prešutio ime. Ili je, možda, doista, iz stila, ritma i melodije, ako ne iz same teme, dokonao koji je to jedini među hrvatskim pjesnicima da je ovakvu pjesmu mogao napisati? Sumnjam da je to. Nedovoljno je rečeni pjesama ovoga pjesnika pročitao da bi mu njegova melodija i ritam ušli u uho. A mene, s druge strane, dobro zna.
Mnogo ih je, međutim, upitalo čija je ovo pjesma. Slali su elektronske poruke redakciji, raspitivali se ispod objave na Facebooku, obraćali mi se privatno. Ovo neka im bude odgovor. Nadam se da će ga naći.
Knjiga u kojoj je pjesma 1982. objavljena nosi naslov “Okus oskoruše”. Tiskana je ćirilicom, u Novom Sadu, u izdanju Matice srpske, jedna je od najboljih knjiga hrvatskoga i jugoslavenskog pjesništva u posljednje desetljeću pred rat. U Zagrebu je se, među hrvatskim književnim i pjesničkim ekspertima i tumačima više nitko ne sjeća. Možda i zato što hrvatski pisci i egzegeti ne znaju ćirilicu? To je manje loš od dva moguća razloga. Drugi je što gospodari hrvatske književnosti ne znaju ništa o književnosti.
Pjesmu “O Zagrebu kad se govori” napisao je Goran Babić.
O Zagrebu kad se govori
Članak posvećen filmu “Dnevnik Diane Budisavljević” završio sam u cijelosti citirajući pjesmu “O Zagrebu kad se govori”, koja sa Zagreba skida stigmu zlokobnih kafanskih, uličnih i tramvajskih razgovora, sitnih huljskih šovinizama, iz kojih bi proizašle pomirljive konstatacije kako Zagreb nije naš grad, kako ga mori manjak empatije i suživljenosti s Balkanom, kako je Zagreb, grubo rečeno, onako kako se u vrijeme kada je napisana pjesma nije ni lako ni glasno govorilo, ustaški grad. Ne znam za tekst koji tako jasno govori u obranu Zagreba pred onodobnim, jugoslavenstvujućim, šovinističkim ništarijama, kao pjesma “O Zagrebu kad se govori”.
Zašto sam onda prešutio čija je to pjesma, u zadnjoj rečenici napisavši: “Zanima li vas, na kraju, ime pjesnika koji je napisao ovu pjesmu, slobodni ste raspitati se”?
Zato što nisam htio da pjesnikovo ime konotira pjesmu i drukčijim značenjem odredi cijeli članak. Ljudi nisu u stanju bistre glave pročitati pjesmu, a ime im krivo zvuči i zveči. Osim toga, zanimalo me koliko će ih znati čija je to pjesma? Nijedan se takav nije javio. Ustvari, jest jedan koji je uspio pretpostaviti čija bi mogla biti pjesma, pretpostavljajući kojem bi ja to pjesniku na čas – ali samo na čas! – taktički prešutio ime. Ili je, možda, doista, iz stila, ritma i melodije, ako ne iz same teme, dokonao koji je to jedini među hrvatskim pjesnicima da je ovakvu pjesmu mogao napisati? Sumnjam da je to. Nedovoljno je rečeni pjesama ovoga pjesnika pročitao da bi mu njegova melodija i ritam ušli u uho. A mene, s druge strane, dobro zna.
Mnogo ih je, međutim, upitalo čija je ovo pjesma. Slali su elektronske poruke redakciji, raspitivali se ispod objave na Facebooku, obraćali mi se privatno. Ovo neka im bude odgovor. Nadam se da će ga naći.
Knjiga u kojoj je pjesma 1982. objavljena nosi naslov “Okus oskoruše”. Tiskana je ćirilicom, u Novom Sadu, u izdanju Matice srpske, jedna je od najboljih knjiga hrvatskoga i jugoslavenskog pjesništva u posljednje desetljeću pred rat. U Zagrebu je se, među hrvatskim književnim i pjesničkim ekspertima i tumačima više nitko ne sjeća. Možda i zato što hrvatski pisci i egzegeti ne znaju ćirilicu? To je manje loš od dva moguća razloga. Drugi je što gospodari hrvatske književnosti ne znaju ništa o književnosti.
Pjesmu “O Zagrebu kad se govori” napisao je Goran Babić.
*