Affan Ramić, čije malo ulje na platnu (50x40cm) visi na zidu spavaće sobe, bio je čuveni sarajevski slikar. Rođen u Derventi 1932, u majke katolkinje i oca muslimana, završio je 1957. slikarstvo na beogradskoj Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi Marka Čelebonovića. U ona zlatna i zvjezdana doba kada je Bosna i Hercegovina u svakom pogledu bila na svojim vrhuncima, sedamdesetih i osamdesetih godina, Affan je bio umjetnik visoke reputacije i ugleda, ali na svaki način nezainteresiran da za sebe i za svoje od toga stvori neku trajnu korist. Bio je istraživač u umjetnosti, veliki eksperimentator. Godinama se ustrajno bavio kolažima, u ratu je otkrivao umjetnost instalacije i čudesni oblikovni potencijal ostavljenih, odbačenih, razvaljenih ili napuštenih predmeta. Slikao je svjetlo i kamen. Ustrajno je slikao hercegovački krš, i usred krša tirkizni vodeni tok, jezera u kamenu je slikao, sive kuće usred sivih, kamena sela i gradove usred kamenog svijeta, pod plavim i tirkiznim nebom, nad plavom i tirkiznom vodom. Radio je mnogo, ali na prvi pogled nesređeno. Radio je onako kako zapravo rade oni umjetnici za koje je umjetnost putovanje, život i životno istraživanje, i koji se po svom načinu razlikuju od drugih umjetnika koji jednom otkriju svoj stil i način, a zatim, uz varijacije, tim načinom i stilom stvaraju do kraja života. Njima gotovo da i ne trebaju kustosi i tumači, osim pri procjeni materijalne vrijednosti svakog njihovom rukom stvorenog objekta. Oni će prvi, pak, čija je umjetnost putovanje, život i životno istraživanje, biti izgubljeni ako se nakon njihove smrti – ako već nisu imali sreće da im se to dogodi za života – ne nađe netko tko će srediti prirodni nered njihova stvaranja. Među njima, istina, ima i onih koji sami to pokušavaju napraviti, ali Affan Ramić nije bio jedan od njih.
Affanov punac bio je čuveni sarajevski latinist, briljantni prevoditelj antičkih klasika, Cicerona, Teofrasta, Kvintilijana i drugih, te autor udžbenika iz kojih smo učili latinski jezik, Petar Pejčinović. Bivši fratar, krupna figura jedne kulture, imao je kćer Ljilju, s kojom je Affan proživio cijelih pola stoljeća. Sinu jedincu nadjenuli su ime Damjan. Čim je 1992. počelo, Damjan je pošao u rat i poginuo. Smrt djeteta u miru obično preobrazi roditelje. Utisne im se kao iskustvo koje nadmašuje, a često i obesmišljava sva druga iskustva. Na sličan način biva obilježena i zajednica: na majke i očeve mrtve djece ne gleda se više onako kako se na njih gledalo dok su im djeca bila živa. Ljudi se plaše da im se previše ne primaknu. I onda bivaju lažno pažljivi i nepristojno sentimentalni. Govore tiše i nikad se ne smiju pred onim tko je izgubio dijete.
U ratu je, međutim, drukčije bilo. Slučajnost je htjela da sam već nakon nekoliko mjeseci rata u svojoj okolini znao sedam majki i sedam očeva koji su izgubili sinove. Osim jednog roditeljskog para, koji je odmah po sinovljevoj smrti napustio Sarajevo, ostali su se jednako držali. Golema je bila njihova bol, onakva kakva bi bila i u miru, ali kao da ih nije izmijenila. Bili su to isti oni ljudi od prije, s kojima se jednako razgovaralo kao i sa svim drugim ljudima: o tome kad će humanitarna pomoć, o tome gdje će se po vodu, o tome pada li danas više ili manje nego jučer…
Nije se mijenjalo ni držanje zajednice prema tim ljudima. Kao da je između živih i mrtvih sad bila manja razlika nego ranije, ili kao da smo svi već bili pomalo mrtvi. Normalno su, kao i ranije, majke mrtvih sinova razgovarale s majkama čiji su sinovi utekli iz grada. Raspitivale se kako su oni, jesu li se preko radio amatera uspjeli čuti. A majke živih su im odgovarale.
Affanov Damjan poginuo je početkom prosinca 1992. U gradu bez struje, vode i grijanja, u gradu bez imalo svjetla, ta vijest ipak se razlikovala od prethodnih. Poslije sam razmišljao zašto. Možda zato što je Affan Ramić umjetnik, u našem je doživljaju veliki umjetnik, i što smo očekivali da će se sad dogoditi nešto čega nikad prije nije bilo. Umjetnost je uvijek izricanje neizrecivog. Affan je sinu posvetio izložbu koja se uskoro održavala, a svom je imenu vrlo diskretno pridodao još jedno ime. Jednom ga je, sjećaju se, neka žena upitala što bi učinio kada bi ulovio Radovana Karadžića. Ne bi ništa! Kako ništa, čudila se navalentno pitačica. Pa bi li ga… I onda je rukama pokazala bi li ga, biva, pridavio. Ne bi ništa!, rekao je, jer ako bi učinio nešto, mater bi mu se u grobu prevrnula. Tako je on rekao, a Boga pitaj je li pitačica što shvatila i je li bila razočarana odgovorom.
On je u to vrijeme slikao, koliko bi imao svjetla. Radio je instalacije, za koje mu svjetlo nije trebalo. I lako je govorio o svemu. Affanov je način govorenja bio takav da mu je olakšavao stvar. Bio je tih. Uvijek, i usred sveopće larme i nadglasavanja, Affan je govorio tiho. Tako da bi se i oni najglasniji i oni koje najmanje zanima što drugi imaju reći nagonski utišavali da ga čuju. A bio je duhovit. Jedan od onih ljudi, možda i najmalobrojnijih među govorećima koji su uvijek i o svemu govorili s nekom vedrinom i sa svijetlim, sunčanim humorom. Tako je govorio i o Damjanovoj smrti. S onom nježnošću koja sugovornika ne okiva u korotu, koja u tom trenutku ne zaziva suze, prije smiješak dragosti, ali zato u sjećanju budi svu tugu ovog svijeta.
Affan je bio čovjek kavane i rakije. Bio je od one duge kavanske kontemplacije, s obiljem priča o koječemu, u kojim bi posve prirodno oživljavali mrtvi, dok su živi bez ikakva straha silazili u grobove. Takav život je, vjerojatno, nezdrav po sve unutarnje organe, ali on ga je vodio neškodljivo po sebe i druge. I što je važno: nikad on nije gubio vrijeme od posla i od razmišljanja. Bio je proživljeno obrazovan i načitan čovjek. Sve što bi vidio i čuo, sve je propuštao kroz vlastito iskustvo, promaštavao kroz svoj svijet. Nekad se za takve kao on govorilo da su na svoju ruku. I zaista, bio je Affan na svoju ruku, jer je sve, svaka stvar, predmet, događaj, zadobivala druga mjerila nakon što bi je on pogledao, izmjerio i doživio.
Jedne od onih poslijeratnih godina u Zagrebu su mu, u Kulturnom centru Ambasade Bosne i Hercegovine, u prostoru u kojem je nekad bio atelje Dušana Džamonje, organizirali izložbu. Premda bi u neka druga doba i u nekoj normalnijoj kulturi izložba Affana Ramića, značajnog i vrlo osobenog umjetnika iz susjedne zemlje, bila priređena na nekom viđenijem mjestu, u nekom javnosti dostupnijem i bližem prostoru, u Klovićevim dvorima, Modernoj galeriji ili Umjetničkom paviljonu, tako da bi na izložbu mogla pristizati zagrebačka kulturna elita, gospođa i gospođe koji vole takva događanja, jer se poslije gledaju u svojim probranim toaletama na snimkama i fotografijama na televiziji i po novinama, posljedica rata i raspada Jugoslavije i te velike jugoslavenske kulturne pozornice dovela je do toga da izložba Affana Ramića bude priređena u bosanskom getu i za publiku koju sačinjavaju doseljenici i izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, njihovi ne baš pretjerano brojni zagrebački prijatelji, te dežurni policijski uhoda, koji sve promatra, bilježi i zatim izvještava tamo gdje treba. Na tu izložbu neće doći nitko od čuvenih zagrebačkih kunsthistorika, tih posljednjih stvarnih medijskih zvijezda hrvatske visoke kulture, ali Affana za njih nije bilo previše briga. Ustvari, on je živio svojim životom u svijetu u kojem, nekim čudom, oni uopće nisu postojali. Pozvao je mene da govorim na otvorenju izložbe.
Običaj je, u njegovom svijetu, da se govornik na otvorenju časti slikom. Važno mi je, rekao je, da moja slika bude u Zagrebu, na tvom zidu, i da je gledaš! Dogovor je bio da sliku izaberem kad dođem u Sarajevo, u njegovom ateljeu na Marijin dvoru. Do takvog mu je reda stvari i procedure također bilo stalo.
Od Sepetarevca do Marijin dvora nije daleko, a nije ni blizu. Ili blizu nije za onodobna sarajevska mjerila. Prije rata bih, pretpostavljam, sišao niz Sepetarevac i niz Dalmatinsku, pa pričekao tramvaj kod Narodne banke. Svaki koji naiđe je odgovarajući. Do Marijin dvora jedna je, ili dvije stanice. Može se izaći kod Higijenskog zavoda, a može se produžiti i do sljedeće stanice. Ako bih izašao kod Higijenskog, morao bih dugo čekati zeleno za semaforu preko najveće sarajevske raskrsnice. Ako bih produžio do Marijin dvora, iz tramvaja bih izašao na osoju, u vječitom hladu i vlazi, negdje preko puta hotela Zagreb. Prije rata sam volio tramvaje. Danas to znam. Onda to nisam znao. Upijao sam predjele iza stakla, uživao sam u gradu koji je imao unutarnje oblike mog organizma. Glava, ustvari unutarnja strana lubanje, bila je negdje na Baščaršiji, sljepoočnice su se uspinjale uz Bistrik i uz Vratnik, moj vrat bio je kod pijace na Markalama i kod mliječne tržnice, Saborne crkve i poslovne zgrade Svjetlosti, Katedrala bila je jabučica u mom grlu, a tijelo se prostiralo od Vječne vatre sve do te najveće raskrsnice – u Zagrebu bilo bi to već raskrižje – iz koje rastu noge, što će se pružiti sve do Ilidže.
Tako je, dakle, bilo moje prijeratno tramvajsko Sarajevo, a ta stanica ispred Higijenskog zavoda bila je važno mjesto. Tu negdje središnje je mjesto, obelisk moje muškosti. Širina raskrsnice na kojoj se u Titovu slijeva Ulica Đure Đakovića, određena je time što ispod te ulice teče potok. Naziv mu je Koševski potok, i sav je, kao i brojni drugi sarajevski potoci, prekriven gradom i asfaltom, ali na Skenderiji vidljivo je mjesto gdje se još uvijek živi Koševski potok ulijeva u Miljacku. S jedne strane raskrsnice je Kino Radnik. S druge je strane Kino Sutjeska. Odmah do Kina Radnik zgrada je Higijenskog zavoda. Projektirao ju je, uoči Drugoga svjetskog rata, arhitekt Vaso Todorović, koji će poslije rata projektirati i stadion na Koševu. Praški student, koji se iz Čehoslovačke u Bosnu vratio 1938, nakon što su Nijemci okupirali zemlju, i odmah je dobio zadatak da izgradi tu važnu građevinu, u simboličkom smislu možda i najvažniju u modernoj povijesti Sarajeva. Godine 1923. u Sarajevu je, u plodnoj kooperaciji Zagreba i Beograda, Andrije Štampara i Milana Jovanovića Batuta, osnovana Prva bakteriološka stanica, koja će dvije godine kasnije postati Državni higijenski zavod. Osim što je bila lijepa i tajanstvena zemlja, čijim su predjelima i apartnom narodnom kulturom putnici bivali opčinjeni, osim što je bila zemlja duboke povijesne tragike, u se zatvorena granična zemlja, zemlja s kraja svijeta, u kojoj su, jedni pokraj drugih, bivali ljudi međusobno različiti, zbratimljeni u svojoj omrazi, osim što su u toj zemlji s vječite granice jedni uvijek bili taoci onih drugih i trećih, i što je čovjek vazda bio nekome kriv zbog onoga što jest, u toj zemlji zatvorenoj sa svih strana i zaustavljenoj u dubokom Srednjem vijeku, postojao je i zlokobno se razvijao neki sasvim poseban svijet klica, bakterija i virusa. Bosna je u ta doba bila zemlja drevnih bolesti, mnogo strašnijih i smrtonosnijih nego što su ove današnje, moderne. Zemlja endemskog sifilisa, tifusa i kolere, zemlja trbušnog i pjegavog tifusa, zemlja trahoma koji su prenosile muhe, ili ga je prenosila sklonost tih ljudi da međusobno izmiješaju suze, zemlja gube, ili školskim jezikom lepre, u kojoj će zadnji leprozorij, onaj pri sarajevskoj koševskoj bolnici, biti zatvoren sredinom sedamdesetih. Zemlja čistog i urednog svijeta, koji nije imao pojam o higijeni i koji se često protiv higijene svim srcem borio, jer je ona, higijena, narušavala njegovu tradiciju i način života.
U toj zemlji, dakle, tridesetih je godina zamišljena izgradnja zgrade Higijenskog zavoda. Bit će dovršena umalo pred sam rat. Licem zagledana prema Alipašinoj džamiji, jednoj od najljepših i najskladnijih sarajevskih džamija, ta kuća bila je vrlo neobična. Monumentalnog pročelja, zračila je neobičnim povijesnim optimizmom, i izlječenjem od svih bolesti, ostala je spomenik jedne započete i naglo prekinute povijesti. Najimpresivnija međuratna sarajevska građevina.
Tu bi se, kod Higijenskog zavoda, zaustavljao tramvaj iz kojeg bih, možda, izašao da sam prije rata išao do ateljea Affana Ramića. A nisam! Ili bih, možda, produžio do sljedeće, pomalo tijesne i vlažne stanice na Marijin dvoru. Ali u ratu se, a pogotovo nakon njega, izmijenila perspektiva. Ono što je ranije bilo daleko, i što se prelazilo tramvajem, autobusom, trolejbusom, ili čak i taksijem, u međuvremenu je postalo blizu. U ratu smo se naučili pješačiti, šunjati se, trčati preko otvorenih raskrsnica. Naučili smo kako na vlastitim nogama lako prelaze nekoć nedostižne razdaljine. Boravak u drugim gradovima, mnogo većim, prostranijim, rasutijim od Sarajeva, okrenuo nas je hodanju i uputio tome kako je mali naš grad i kako je tu sve blizu, pa je i grehota voziti se prostorom koji se tako lako pješice prelazi. Osim toga, znali smo da više i nismo tu, da ćemo se još zaželjeti Sarajeva ili da će – u mom slučaju – doći vrijeme kad u Sarajevo nećemo više ići, pa nam je pješačenje Sarajevom sve više bilo ritual opraštanja s rodnim gradom. Dugi ceremonijal odlaženja iz mjesta s kojeg smo na odgodu protjerani ili mjesta gdje je isteklo naše vrijeme.
Tako sam pješice otišao na Marijin dvor, do ateljea Affana Ramića. Možda je to bilo već i cijelu godinu dana nakon njegove zagrebačke izložbe. U međuvremenu sam nekoliko puta dolazio u Sarajevo, ali nikako da se nakanim i odem po sliku. On mi je preko drugih ljudi napominjao da ne zaboravim, pa se malo i ljutio što me nema. Kobajagi se ljutio. Hoću da imam svoju sliku u Zagrebu, govorio mi je, pa udovolji staru čovjeku, ako ikako možeš!
Iza onih velikih, širokih visokih vrata austrougarske stambene zgrade, do kojih se dođe kroz mračan i čađav haustor u kojem se miješa vonj mačje i ljudske mokraće, u nevelikom stanu koji miriše na terpentin i boju, i zamrljan je, od poda pa dokle ljudska ruka može dohvatiti, i zašarenjen bojama s Affanovih slika. Po tim zidovima skoro da ni nema crvene, ali zato je plave, modre, crne, bijele, sive, smeđe u svim formama i nijansama. Ponegdje zid je poprskan, kao da je majstor neoprezno zamahnuo četkom, negdje se vide potezi četkom, kao da je započeo slikati fresku, a negdje su samo tragovi prstiju i dlanova umrljanih bojom. Ovo je tvoja slika, rekao sam mu. Jest, odgovorio je, najbolja!
Evo, kaže, izaberi! Ali ovu ovdje, ovu tu i onu tamo nemoj. Te tri sam obećao.
Slika, uglavnom ulja na platnu i možda dva-tri na lesonitu, bilo je petnaestak. Različitih formata, ali sličnih motiva. Tirkizna jezerca u kamenu. Obrisi grada u kamenjaru, kao da su iskinuti iz proze Mirka Kovača. I dvije slike Dubrovnika, vrlo neobičnog, s fragmentima neba i mora. Iz bogatog, vrlo koloritnog sivila kamena, izranjaju odnekud skaline, iz stijene rađaju se lica kuća, nad kojima pojavi se tek u obrisu crveno-smeđa slutnja krova. Odabrao sam jednu od te dvije slike. Godinama se već, od proljeća do jeseni, ujutro budim s pogledom na nju. Dubrovnik kada zamišljam, vidim ga tako. Premda na slici nema ničega prepoznatljivo dubrovačkog, osim, možda, tog fizičkog obrisa grada. Skamenjenog u pogledu.
Affan je sliku umotao u onaj modri papkapir, od kojeg su nam nekad naše majke i bake radile omotnice za školske udžbenike – doista, kad je iščezao i taj običaj? – pa je svoj vrlo uredni rad prevezao kanafom – kako smo mi nazivali špagu – koju prije nego što će pritegnuti i privezati rekao mi je: tu pritisni prstom! A ja sam pritisnuo prstom na mjestu gdje se špaga križa, onako kako bih svom Nonetu pritisnuo prstom na to isto mjesto kada bi on u Drveniku pripremao paket u modrom pakpapiru, koji će poslije nositi na poštu i slati u Sarajevo ili u Zenicu. I dok sam to radio, dok sam bez riječi pritiskao prstom da Affan priveže kanafu na paketu sa svojom slikom, pomislio sam da tu stvar vjerojatno činim posljednji put u životu. Zato sam to u upamtio.
Moja tadašnja partnerica nije voljela sliku Affana Ramića. Zato je nismo ni držali na zidu. Kada sam odlazio iz Kopernikove 5, sa mnom je iz tog stana otišao i taj za nju suvišan predmet, na koji, vjerujem, nikad više nije pomislila i za koji više ne zna ni da je postojao. Tako je s predmetima. Malo je onih, ako takvi uopće i postoje, koji prema različitim ljudima zrače istim intenzitetom i značenjima. Ono što je nekome stvarčica oko koje mu se okuplja život, drugome je ništa. Nepronična mrtva stvar, neupotrebljiva, ružna i po svemu beznačajna. Ali kada nekoga voliš, u njegovim ga predmetima prepoznaješ. To što je njoj bila mrska i nejasna Affanova slika, za mene je trebalo biti jasnim znakom da me više ne voli. Ali ja to nisam pomislio, premda sam, vjerojatno, bio povrijeđen. Na kraju, spasio sam tu sliku od urokljivog oka. Ispunio sam Affanu Ramiću želju da ima svoju sliku u Zagrebu i da ja u nju gledam.
Pripovijest o jubilarnoj trećesiječanjskoj grafici Ede Murtića možda je manje intimna. U ponedjeljak, 3. siječnja 2000. godine u Hrvatskoj su održani parlamentarni izbori, na kojima je HDZ potučen. Četvrt stoljeća kasnije, u vremenu kada pripovijedamo ovu priču s kojom pokušavam na jednome mjestu sakupiti sve svoje stvari, nije više lako objasniti što je taj događaj značio za nas. Franjo Tuđman bio je tek tri tjedna mrtav, a njegova osobna, svedržačka vlast, bizarna diktatura u kojoj je, recimo, imao i tu ovlast da prihvaća ili ne prihvaća volju građana na izborima u glavnome gradu, pa je tako već odbio prihvatiti opozicijskoga gradonačelnika, nakon čega je bio imenovan još jedan hadezeov, raspala se u trenutku njegove smrti i rasula u prašinu. Tog 3. siječnja 2000. godine činilo se da od onog što je prethodno bilo doista nije ostalo ništa i da se Hrvatska nalazi na početku. Zajednica je tog dana bila prazna ploča, u koju će se tek upisivati znakovi. Prazna ploča u koju će biti urezana hrvatska povijest i pripovijest o ovoj zemlji, koje će, za razliku od svih prethodnih povijesti i pripovijesti, biti istinite. Ono što se prethodno zbivalo u životu zajednice, i u svim prethodnim životima do u duboku prošlost, a što je nas današnje učinilo ovakvima kakvi jesmo, trebalo je biti po redu i vrlo staloženo ispripovijedano, u svim vrlo razuđenim i međusobno suprotstavljenim tokovima priče, koja se nikad u istom trenutku ne tiče svih njezinih protagonista. Hrvatska je zemlja ukrštenih i isprepletenih sudbina. U njoj žive plivači i neplivači, oni koji oduvijek umiju letjeti i oni padaju i razbijaju se o beton kao prezrele kruške. Modeli naših stradanja razlikuju se. Različiti su grbovi i zastave pod kojima su ginuli naši stari. Razlikuju se do potpune nerazumljivosti jezici naših predaka, imperije uz koje su rasli gradovi u kojima smo se rađali također su različite. Hrvatska je zemlja neobičnog zemljopisnog oblika. Sva je vanjska, bez ičega unutra. Takva zemlja ne može opstajati na jednoj zajedničkoj pripovijesti. Nju laž ubija i učas poništava, jer je Hrvatska također i zemlja malobrojnih i slabo ukorijenjenih ljudi.
Ushit koji smo osjetili kada smo se 3. siječnja 2000. zatekli pred čistom neispisanom pločom u koju smo slobodni od svih inhibicija trebali upisivati sebe neusporediv je s bilo čime što nam se dogodilo. Tog dana možda sam pomislio da ovdje pripadam. Tog ponedjeljka je, kao i svakoga drugog dana u životu, Edo Murtić slikao. Sklon velikim ushitima i kolektivnim euforijama, ispunjen vlastitom veličinom, jedan od najintenzivnijih hrvatskih i jugoslavenskih umjetnika uopće, ali i jedan od posljednjih živih patrijarha hrvatske kulture, opjanio se povijesnim trenutkom. Na sliku koju je tog dana naslikao upisao je datum: 3. I. 2000.
Nino Pavić bio je tada hrvatski novinski magnat. Stvorio je moćnu novinsku kompaniju, s mnoštvom izdanja, koja je proizvodila ozbiljan društveni utjecaj, svakako veći od utjecaja koji je mogla proizvesti država preko Ministarstva kulture i svih svojih kontroliranih institucija. Pavić bio je tada moćniji od cijele Hrvatske radiotelevizije i uz nju svih državnih medija zajedno. Ta moć proizlazila je iz iluzije o slobodi, kao i iz činjenice da je Pavić urednicima i novinarima svojih novina doista dopuštao da slobodno pišu. Ali samo u čvrstim formalnim i žanrovskim okvirima, kojih su se urednici držali vojnički strogo. Upravo je u tim okvirima, međutim, bila klica buduće propasti. Nino Pavić je s nekolicinom ljudi stvorio hrvatski infotainment, etiku i estetiku dugih i zabavnih naslova, koji su često zauzimali više mjesta na stranici nego cijeli tekst. Angažirao je mlade, relativno obrazovane i bešćutne prvake onih najtoksičnijih tabloida iz 1991. da mu budu urednici. Među sveučilišnim je profesorima, filmskim redateljima i književnicima pronašao genije i čudake da budu kolumnisti i da proizvode neke svoje sadržaje koji će istovremeno reflektirati stvarnost i proizvoditi veliku iluziju kojom će hipnotizirati publiku. Kada se tridesetak ili pedeset godina kasnije po arhivima i dokumentacijama budu listale Pavićeve novine, istraživačima će se činiti da je to vrijeme u kojemu su izlazile bilo zanimljivije, krvavije i zabavnije od svih drugih vremena. I pritom će im se, vjerojatno, učiniti i da je to vrijeme potpune moralne ambivalentnosti.
Slikajući tog ponedjeljka svoj svakodnevni gvaš, Edo Murtić nije mogao znati kakvi će biti rezultati izbora. Saznat će ih iste večeri, u svom ateljeu na Zrinjevcu, punom prijatelja, stvarnih i fiktivnih – to kod ljudi poput njega nikad nije do kraja jasno – i tada će mu, uz tu sliku na štafelaju, na um pasti da od nje načini grafiku i da je umnoži u onoliko primjeraka koliko je iz njegove perspektive i iz perspektive Nine Pavića, tehničkog organizatora i financijera cijele stvari, zaslužnih za dolazak trećesiječanjske slobode. Tako su njih dvojica, svaki za sebe, probrali nekoliko desetaka imena, žena i muškaraca, u javnosti uglavnom čuvenih, kojima će, na svečanosti u Umjetničkom paviljonu na Zrinjevcu, grafika biti uručena. Imena koja su u Murtićevu životu, ili u Murtićevih deset godina tuđmanizma, zaslužuju tu čast razlikovala su se, naravno, od imena koja bi izabrao netko drugi. Pavićev dodatak Murtićevom izboru trebao je cijeloj stvari donijeti neki zapravo i nepotreban privid objektivnosti.
Nisam bio na toj priredbi u Umjetničkom paviljonu, ali kada je uskoro izbila afera, koju su pokrenule izvjesne ljevičarske moralne vertikale, a ni porazom ošamućenim tuđmanovcima nije bila mrska, javno sam obznanio da se nalazim među Murtićevim zaslužnicima i da s radošću prihvaćam grafiku. Starog slikara se, naime, optužilo da je u komplotu s novinskim mogulom naumio stvarati nekakvu novu paradržavnu elitu. A ne samo da Edo Murtić nije imao takvu moć, nego nakon Trećeg siječnja nije moglo biti ni govora o demontaži prethodnih društvenih i političkih elita. Oni koji su bili moćni i od režima podržani, to će i dalje biti. Isti ljudi pod Račanom kao i pod Tuđmanom.
Murtićeva trećesiječanjska grafika doživljena je, zahvaljujući moćnim oponentima, kao hohštaplerska gesta, tako da se ovim zapravo privatnim, a ne javnim priznanjem gotovo nitko nije javno kitio ni hvalio. Premda su Murtićevi radovi već u posljednjih pola stoljeća jedan od statusnih simbola građanske Hrvatske, tako da bi se mogao načiniti zanimljiv i bogat katalog znamenitih Hrvatica i Hrvata, koji su se za potrebe ženskih i lajfstajl magazina fotografirali u svojim stanovima, rezidencijama i uredima ispred Murtićevih slika na zidovima, teško da se itko slikao ispred grafike koju je dobio na dar za zasluge u Trećemu siječnju. S jedne strane, to ne bi bilo zgodno u odnosu na stavove i mišljenja koje su propisale lijeve moralne vertikale, a s druge strane, hrvatska će stvarnost poteći u tom smjeru da već nekoliko tjedana nakon 3. I. 2000. nikome od zvijezda nacionalnog lajfstajla, te ujedno i pripadnika jedine zbiljske naše društvene elite, neće biti u interesu da se hvali vlastitom ulogom u rušenju mrtvoga Tuđmana.
Bile su mi nepune trideset i četiri kada sam tu sliku nosio na uokvirenje u radnju kod Vjesnikovog nebodera, koja se i danas nalazi u prizemlju duge stambene zgrade u kojem su se, jedan za drugim, nizali kafići, njih pet-šest, u kojima je tih godina trajno zasjedao cvijet hrvatskoga pisanog novinarstva. Četvrt stoljeća kasnije, većine tih kafića više nema, cvijet je uvenuo i sasuo se u prah, avetinjski pustim Vjesnikovim neboderima i objektima u aneksu tumaraju duhovi, ali ja još uvijek tu, u istoj toj radnji, uokvirujem slike. Vrijeme koje je u međuvremenu proteklo nešto je ostavilo onakvim kakvo je i bilo, a nešto je do neprepoznatljivosti preobrazilo. Tako je postupilo s onim što je u nama, a jednako i s onim što je oko nas. Da nije onog što je ostalo neizmijenjeno, ne bismo imali čime ni kako pamtiti. Da nije onog što je u nama i oko nas sasvim promijenjeno, ne bismo imali što pamtiti. I možda tad ne bismo ni imali dojam da vrijeme prolazi.
Edo Murtić umire dan pred godišnjicu Trećega siječnja, 2. I. 2005. godine. Njegove posljednje slike, a slikao je jednako manijakalno kao i prethodnih desetljeća, slikao je plešući tijelom i rukama oko slikarskog platna, kao plesač tanga, kao Krleža s golemim mokrim, u boje umočenim četkama, posljednje njegove slike bile su crne, tamne su bile i uplašene. Slikao je svoj strah od smrti, na način u kojemu bilo je nekog autentičnog heroizma i tragizma. Ne samo da se nije pripremao za umiranje, nego više nije računao ni na samu mogućnost smrti. Nije računao na to da postoji nešto izvan njega što bi moglo zaustaviti njegov ples po platnu. Pripadao je generaciji koja je Boga ubijala, zagledana u užase vijeka. I ubila ga je vrlo temeljito. Onako kako će njega, plesača bojom po platnu, ubiti njegova smrt. Bio je to smion duhovni i intelektualni poduhvat, vjerojatno najveći na koji se čovjek, uspravivši se i postavši svjestan svoje smrtnosti, uopće i odvažio. Ali što nakon toga slijedi? Nepodnošljiva tama i praznina, nakon duge igre po platnu, kojom je pokušavao nadomjestiti Boga.
Družio sam se s njime nakon Trećega siječnja. Odlazio sam mu u atelje i u njegovu i Gorankinu zagrebačku vilu. Išao sam kod njih u Vrsar. Nalazili smo se na ribljim večerama u Dubravkinom putu i u depadansi Baltazara. Razgovarali smo slobodno, svaki iz svoje, vremenski, prostorno i statusno udaljene perspektive. On je pripadao rodu pobjednika, dok sam ja bio od roda poraženih. Bio sam mlad, okasnio sam na ovaj svijet i ni na što izvan svoje rečenice nisam imao utjecaja. Na mladost je, kako mi se činilo, pomalo bio i zavidan. A prema rečenici iskazivao je veće divljenje, čak i neku vrstu strahopoštovanja kakvu ona, moja rečenica, nije zasluživala. On je, naime, vjerovao da se s takvom rečenicom može sve – eto, vidiš Krležu, jebem ti, njega malo gledaj! – a ja sam mu, da ga razgnjevim, govorio da s time ne možeš ništa. Bio je jednako borben kao i kad je s dvadeset odlazio u partizane. I sad bi, činilo mi se, on pošao u neki dobar rat.
Meni je, pak, mnogo značilo što sam 3. I 2000. bio jedan od onih koji su iz perspektive Ede Murtića bili za nešto zaslužni. Nije važno za što. Ionako mi je više stalo do rečenice, moje rečenice, nego do onog o čemu pripovijedam. Pa ću zbog rečenice žrtvovati ono o čemu ona govori. Otići će ona svojim tokom, a život od kojega nastaje priča na drugu će stranu. Istina je tamo gdje rečenica pođe.
Bilo mi je drago, osvojen sam bio time što me se Edo Murtić sjetio u nabrajanju onih koji su njegovome svijetu donijeli slobodu. Kao i svaki put ranije, i trećeg je siječnja sloboda bila iluzija. Čim na nju pomisliš, već je iluzija. Ali dobro je bilo biti jedan od iluzionista nasred puste zemlje najvećega hrvatskog apstraktnog slikara. Murtić je bio neobična figura u mom zagrebačkom životu. Svaki je put bio u stanju da mi izmakne stvarnost pred očima. Imao je grandiozne planove, u kojima bi svaki njegov čovjek imao svoje mjesto i ulogu. Slavili smo njegovu veličinu, ali pritom nismo mi ostajali sitni i nevažni. Umio je on slušati i biti velikodušan prema našim pričama i maštarijama i prema našim životnim planovima. Tako sam i ja počeo planirati, ili sam se samo pravio da planiran, da bih mu mogao o tome govoriti i da bi me moja rečenica nekamo vodila. Tako sam mu jednom, u nekom kaptolskom ribljem restoranu koji odavno već više ne postoji, u koji su neprestano ulazili, i iz kojeg su stalno izlazili muškarci različitih godina u crnim košuljama i s bijelim rimskim kolarima, počeo govoriti o tome da planiram kupovati stan. Bilo je to u ljeto, ili već u ranu jesen 2003, kada sam se već morao iseliti iz Kopernikove 5. Murtić je s radošću prihvatio moju priču. Imao je mnogo savjeta oko stana, njegove lokacije i rasporeda soba, oko godine izgradnje – jer novogradnju treba izbjegavati, ne znaju ovi Tuđmanovi razbojnici ni kuću sagraditi! – a zatim je počeo nizati imena onih koji bi me mogli korisno posavjetovati, ili koji bi čak mogli umjesto mene tražiti stan. Govorio je mnogo, i vjerojatno je rekao mnogo toga mudrog i korisnog, ali u nekoj drugoj stvarnosti, ili za nekog drugog sugovornika. Naime, meni je trebao mali, proleterski stan u kakvom novozagrebačkom neboderu, za koji sam pola potrebnog novca upravo posudio od svojih bosanskih rođaka, a Murtić me je zasipao idejama o velikim stanovima s vrtom u nekim tajnovitim vilama u podsljemenskoj zoni i o velikim i sunčanim rezidencijama oko Jelačić placa, u kojima su živjeli i umrli neki njegovi davni prijatelji, i koje sad čekaju mene da se u njih uselim i da tu u osami i kontemplaciji pišem svoje velike romane. Ti moraš napisati veliki roman o nama!, rekao je. Ako ti to ne učiniš, neće od nas ostati ništa. Samo prašina vremena! Tako je rekao, i učinio onaj pokret prstima, kao Stevo Karapandža kad jelo zasipa vegetom. Pokazivao mi je u kakvu će se prašinu pretvoriti sve, ne kupim li rezidenciju na Jelačić placu, s pogledom na taj ljudski mravinjak s početka Marinkovićeva “Kiklopa” – mogao je biti najveći, grmio je Murtić, ali je bio i ostao pizda! – i ne napišem li taj roman o nama. I mene je Edo obuhvaćao tim svojim vladičanskim prvim licem množine, i možda je upravo to bio trenutak u kojem su se razilazile dvije naše zbilje. Jer ja bih i mogao zamisliti svoj roman o – njima. Mogao bih zamisliti roman o Edi Murtiću i njegovu svijetu i naraštaju, ali ne i roman čiji bi zamah bio tako širok da obuhvatim njime sebe i svoju zbilju. Nisam mu to mogao reći, jer mi se činilo da bih ga na taj način izgubio. Mi smo se mogli družiti samo pod uvjetom da ja budem još jedna Edina iluzija. Mogli smo se družiti samo tako da on meni velikodušno nudi svoje posrednike u kupovini stana i da mi nabraja i po salvetama crtka te čudesne zagrebačke dnevne sobe, lođe i terase u kojima će nastajati moje veliko književno djelo i u kojima ću – ja veliki romanopisac! – počastiti Zagreb svojom prisutnošću i budnošću. Zašto ti još uvijek radiš u novinama?, pitao je. Da, da, znam, nije čekao odgovor, tako sam i ja išao u partizane! Jebemti mladost, zagrmi je Edo, dok su iz kaptolske konobe i dalje izlazili muškarci svih generacija, u crnim košuljama i s kolarima, gurajući se sa svojom braćom i kolegama, u istim takvim mondurama.
Trećesiječanjska grafika Ede Murtića najprije je visila na zidu hodnika u Kopernikovoj 5. Poslije će godinama biti na zidu mog novozagrebačkog stana, sve dok jednog dana nisam promijenio postavku i povješao neke druge slike. Danas stoji uredno spremljena u ormaru, iza kaputa. U međuvremenu sam je se nagledao, utisnula se u moju svijest, postala ja, kao što su i druge slike koje opisujem postale ja, kao što je crna punkerska kožna jakna ja. To su predmeti koji svojom fizičkom evidentnošću, estetskim oblikovanjem, poviješću i sjećanjima u njima upisanim, smislom ispunjavaju iluziju mojih pripadnosti. Oni su moj stil i moje ukorjenjenje. Ti predmeti, o kojima će dalje tek biti riječi, moja su rečenica.
A ta je rečenica, tokom moje proze, koja položena u vremenu započinje riječima: “Glavi je mjesto na jastuku, sve ostalo je čisti užas.”, dijelom zapis stvarnosti, ili izlijevanje užasa u rečenične kalupe, a dijelom je akt imaginacije, koja u sebi sadrži barem još dvanaest mojih nedoživljenih života. Jedan od tih života upravo će nam se prikazati pred očima. Stoga se u priči vratimo nekoliko dahova i dva odlomka unatrag, u trenutke u kojima mi Edo Murtić, pun oduševljenja viješću da kupujem stan, nabraja stanove i rezidencije sjeverno od Ilice, oko Jelačić placa te u svom susjedstvu, među kojima bih trebao odabrati svoj budući životni i radni prostor u kojemu ću tek stvoriti svoja najvažnija književna djela. Dok on to govori, dok mi prstima masnjikavim od maslinovog ulja i ribe sa gradela crtka tlocrte mog doma, i dok mi zapisuje brojeve telefona ili samo imena prijatelja koji će me posavjetovati i pomoći mi, ja sam uvjeren da je to trenutak u kojem se naše zbilje razilaze. Uvjeren sam da Edino “mi”, koje će se rasuti u prašinu i od kojeg neće ostati ništa ne napišem li upravo ja roman o njemu, o tom “mi”, ne može nikako obuhvatiti i mene. I upravo zato što me nema u tom “mi”, ja ne mogu napisati ni roman. A takvo svoje uvjerenje zasnivam na činjenicama koje mi se čine čvrstim. Uvijek je tako s mojim uvjerenjima: zasnivam ih na iluziji o čvrstim činjenicama!
To što sam mu uopće spomenuo da kupujem stan uopće nije značilo da ja s njim o tome želim razgovarati. Nipošto! Ni sa kim o tome ne želim razgovarati, a kamoli s Edom Murtićem. Samo sam se na trenutak htio pokazati ozbiljnim i na neki način doraslim, pa sam izgovorio nešto o čemu drugi ljudi ponekad govore. I očekivao sam da će Edo preko toga lako i površno preći. Da sam znao da će se zainteresirati, nikad to ne bih rekao. A sad dok on govori, a uvijek govori dugo, u valovima koji traju po pola sata, usput mnogo crtajući, samo želim da to što prije prođe, jer mislim da on jako dobro zna što priča, ali ne zna kome priča. Ja imam ušteđenih dvadeset i pet tisuća eura, i još ću toliko pozajmiti od svoga starog bosanskog rođaka, pa ću kupiti novozagrebački stan, u neboderu iz 1968, i bit ću time presretan, a on sa mnom razgovara kao s nekim tko ima barem triput toliko novca, pa kupuje stan namijenjen zagrebačkoj gospodi, gastarbajterima ili dohodnicima iz Dalmacije, Dubrovnika i zapadne Hercegovine. Edo Murtić o meni sudi po mojoj rečenici, ili po slici koju ostavljam u njegovim očima – uostalom, odavno naviknutim na apstrakciju – i on nema pojma koliko sam ja siromašan. To siromaštvo nije u novcima na mom bankovnom računu. Ono je mnogo dublje. To je siromaštvo u nesagledivom, teško objašnjivom, neprepričljivom materijalnom minusu.
Dvojica, uvod (drugi dio)
Iz rukopisa u nastajanju “Moje stvari”
Affan Ramić, čije malo ulje na platnu (50x40cm) visi na zidu spavaće sobe, bio je čuveni sarajevski slikar. Rođen u Derventi 1932, u majke katolkinje i oca muslimana, završio je 1957. slikarstvo na beogradskoj Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi Marka Čelebonovića. U ona zlatna i zvjezdana doba kada je Bosna i Hercegovina u svakom pogledu bila na svojim vrhuncima, sedamdesetih i osamdesetih godina, Affan je bio umjetnik visoke reputacije i ugleda, ali na svaki način nezainteresiran da za sebe i za svoje od toga stvori neku trajnu korist. Bio je istraživač u umjetnosti, veliki eksperimentator. Godinama se ustrajno bavio kolažima, u ratu je otkrivao umjetnost instalacije i čudesni oblikovni potencijal ostavljenih, odbačenih, razvaljenih ili napuštenih predmeta. Slikao je svjetlo i kamen. Ustrajno je slikao hercegovački krš, i usred krša tirkizni vodeni tok, jezera u kamenu je slikao, sive kuće usred sivih, kamena sela i gradove usred kamenog svijeta, pod plavim i tirkiznim nebom, nad plavom i tirkiznom vodom. Radio je mnogo, ali na prvi pogled nesređeno. Radio je onako kako zapravo rade oni umjetnici za koje je umjetnost putovanje, život i životno istraživanje, i koji se po svom načinu razlikuju od drugih umjetnika koji jednom otkriju svoj stil i način, a zatim, uz varijacije, tim načinom i stilom stvaraju do kraja života. Njima gotovo da i ne trebaju kustosi i tumači, osim pri procjeni materijalne vrijednosti svakog njihovom rukom stvorenog objekta. Oni će prvi, pak, čija je umjetnost putovanje, život i životno istraživanje, biti izgubljeni ako se nakon njihove smrti – ako već nisu imali sreće da im se to dogodi za života – ne nađe netko tko će srediti prirodni nered njihova stvaranja. Među njima, istina, ima i onih koji sami to pokušavaju napraviti, ali Affan Ramić nije bio jedan od njih.
Affanov punac bio je čuveni sarajevski latinist, briljantni prevoditelj antičkih klasika, Cicerona, Teofrasta, Kvintilijana i drugih, te autor udžbenika iz kojih smo učili latinski jezik, Petar Pejčinović. Bivši fratar, krupna figura jedne kulture, imao je kćer Ljilju, s kojom je Affan proživio cijelih pola stoljeća. Sinu jedincu nadjenuli su ime Damjan. Čim je 1992. počelo, Damjan je pošao u rat i poginuo. Smrt djeteta u miru obično preobrazi roditelje. Utisne im se kao iskustvo koje nadmašuje, a često i obesmišljava sva druga iskustva. Na sličan način biva obilježena i zajednica: na majke i očeve mrtve djece ne gleda se više onako kako se na njih gledalo dok su im djeca bila živa. Ljudi se plaše da im se previše ne primaknu. I onda bivaju lažno pažljivi i nepristojno sentimentalni. Govore tiše i nikad se ne smiju pred onim tko je izgubio dijete.
U ratu je, međutim, drukčije bilo. Slučajnost je htjela da sam već nakon nekoliko mjeseci rata u svojoj okolini znao sedam majki i sedam očeva koji su izgubili sinove. Osim jednog roditeljskog para, koji je odmah po sinovljevoj smrti napustio Sarajevo, ostali su se jednako držali. Golema je bila njihova bol, onakva kakva bi bila i u miru, ali kao da ih nije izmijenila. Bili su to isti oni ljudi od prije, s kojima se jednako razgovaralo kao i sa svim drugim ljudima: o tome kad će humanitarna pomoć, o tome gdje će se po vodu, o tome pada li danas više ili manje nego jučer…
Nije se mijenjalo ni držanje zajednice prema tim ljudima. Kao da je između živih i mrtvih sad bila manja razlika nego ranije, ili kao da smo svi već bili pomalo mrtvi. Normalno su, kao i ranije, majke mrtvih sinova razgovarale s majkama čiji su sinovi utekli iz grada. Raspitivale se kako su oni, jesu li se preko radio amatera uspjeli čuti. A majke živih su im odgovarale.
Affanov Damjan poginuo je početkom prosinca 1992. U gradu bez struje, vode i grijanja, u gradu bez imalo svjetla, ta vijest ipak se razlikovala od prethodnih. Poslije sam razmišljao zašto. Možda zato što je Affan Ramić umjetnik, u našem je doživljaju veliki umjetnik, i što smo očekivali da će se sad dogoditi nešto čega nikad prije nije bilo. Umjetnost je uvijek izricanje neizrecivog. Affan je sinu posvetio izložbu koja se uskoro održavala, a svom je imenu vrlo diskretno pridodao još jedno ime. Jednom ga je, sjećaju se, neka žena upitala što bi učinio kada bi ulovio Radovana Karadžića. Ne bi ništa! Kako ništa, čudila se navalentno pitačica. Pa bi li ga… I onda je rukama pokazala bi li ga, biva, pridavio. Ne bi ništa!, rekao je, jer ako bi učinio nešto, mater bi mu se u grobu prevrnula. Tako je on rekao, a Boga pitaj je li pitačica što shvatila i je li bila razočarana odgovorom.
On je u to vrijeme slikao, koliko bi imao svjetla. Radio je instalacije, za koje mu svjetlo nije trebalo. I lako je govorio o svemu. Affanov je način govorenja bio takav da mu je olakšavao stvar. Bio je tih. Uvijek, i usred sveopće larme i nadglasavanja, Affan je govorio tiho. Tako da bi se i oni najglasniji i oni koje najmanje zanima što drugi imaju reći nagonski utišavali da ga čuju. A bio je duhovit. Jedan od onih ljudi, možda i najmalobrojnijih među govorećima koji su uvijek i o svemu govorili s nekom vedrinom i sa svijetlim, sunčanim humorom. Tako je govorio i o Damjanovoj smrti. S onom nježnošću koja sugovornika ne okiva u korotu, koja u tom trenutku ne zaziva suze, prije smiješak dragosti, ali zato u sjećanju budi svu tugu ovog svijeta.
Affan je bio čovjek kavane i rakije. Bio je od one duge kavanske kontemplacije, s obiljem priča o koječemu, u kojim bi posve prirodno oživljavali mrtvi, dok su živi bez ikakva straha silazili u grobove. Takav život je, vjerojatno, nezdrav po sve unutarnje organe, ali on ga je vodio neškodljivo po sebe i druge. I što je važno: nikad on nije gubio vrijeme od posla i od razmišljanja. Bio je proživljeno obrazovan i načitan čovjek. Sve što bi vidio i čuo, sve je propuštao kroz vlastito iskustvo, promaštavao kroz svoj svijet. Nekad se za takve kao on govorilo da su na svoju ruku. I zaista, bio je Affan na svoju ruku, jer je sve, svaka stvar, predmet, događaj, zadobivala druga mjerila nakon što bi je on pogledao, izmjerio i doživio.
Jedne od onih poslijeratnih godina u Zagrebu su mu, u Kulturnom centru Ambasade Bosne i Hercegovine, u prostoru u kojem je nekad bio atelje Dušana Džamonje, organizirali izložbu. Premda bi u neka druga doba i u nekoj normalnijoj kulturi izložba Affana Ramića, značajnog i vrlo osobenog umjetnika iz susjedne zemlje, bila priređena na nekom viđenijem mjestu, u nekom javnosti dostupnijem i bližem prostoru, u Klovićevim dvorima, Modernoj galeriji ili Umjetničkom paviljonu, tako da bi na izložbu mogla pristizati zagrebačka kulturna elita, gospođa i gospođe koji vole takva događanja, jer se poslije gledaju u svojim probranim toaletama na snimkama i fotografijama na televiziji i po novinama, posljedica rata i raspada Jugoslavije i te velike jugoslavenske kulturne pozornice dovela je do toga da izložba Affana Ramića bude priređena u bosanskom getu i za publiku koju sačinjavaju doseljenici i izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, njihovi ne baš pretjerano brojni zagrebački prijatelji, te dežurni policijski uhoda, koji sve promatra, bilježi i zatim izvještava tamo gdje treba. Na tu izložbu neće doći nitko od čuvenih zagrebačkih kunsthistorika, tih posljednjih stvarnih medijskih zvijezda hrvatske visoke kulture, ali Affana za njih nije bilo previše briga. Ustvari, on je živio svojim životom u svijetu u kojem, nekim čudom, oni uopće nisu postojali. Pozvao je mene da govorim na otvorenju izložbe.
Običaj je, u njegovom svijetu, da se govornik na otvorenju časti slikom. Važno mi je, rekao je, da moja slika bude u Zagrebu, na tvom zidu, i da je gledaš! Dogovor je bio da sliku izaberem kad dođem u Sarajevo, u njegovom ateljeu na Marijin dvoru. Do takvog mu je reda stvari i procedure također bilo stalo.
Od Sepetarevca do Marijin dvora nije daleko, a nije ni blizu. Ili blizu nije za onodobna sarajevska mjerila. Prije rata bih, pretpostavljam, sišao niz Sepetarevac i niz Dalmatinsku, pa pričekao tramvaj kod Narodne banke. Svaki koji naiđe je odgovarajući. Do Marijin dvora jedna je, ili dvije stanice. Može se izaći kod Higijenskog zavoda, a može se produžiti i do sljedeće stanice. Ako bih izašao kod Higijenskog, morao bih dugo čekati zeleno za semaforu preko najveće sarajevske raskrsnice. Ako bih produžio do Marijin dvora, iz tramvaja bih izašao na osoju, u vječitom hladu i vlazi, negdje preko puta hotela Zagreb. Prije rata sam volio tramvaje. Danas to znam. Onda to nisam znao. Upijao sam predjele iza stakla, uživao sam u gradu koji je imao unutarnje oblike mog organizma. Glava, ustvari unutarnja strana lubanje, bila je negdje na Baščaršiji, sljepoočnice su se uspinjale uz Bistrik i uz Vratnik, moj vrat bio je kod pijace na Markalama i kod mliječne tržnice, Saborne crkve i poslovne zgrade Svjetlosti, Katedrala bila je jabučica u mom grlu, a tijelo se prostiralo od Vječne vatre sve do te najveće raskrsnice – u Zagrebu bilo bi to već raskrižje – iz koje rastu noge, što će se pružiti sve do Ilidže.
Tako je, dakle, bilo moje prijeratno tramvajsko Sarajevo, a ta stanica ispred Higijenskog zavoda bila je važno mjesto. Tu negdje središnje je mjesto, obelisk moje muškosti. Širina raskrsnice na kojoj se u Titovu slijeva Ulica Đure Đakovića, određena je time što ispod te ulice teče potok. Naziv mu je Koševski potok, i sav je, kao i brojni drugi sarajevski potoci, prekriven gradom i asfaltom, ali na Skenderiji vidljivo je mjesto gdje se još uvijek živi Koševski potok ulijeva u Miljacku. S jedne strane raskrsnice je Kino Radnik. S druge je strane Kino Sutjeska. Odmah do Kina Radnik zgrada je Higijenskog zavoda. Projektirao ju je, uoči Drugoga svjetskog rata, arhitekt Vaso Todorović, koji će poslije rata projektirati i stadion na Koševu. Praški student, koji se iz Čehoslovačke u Bosnu vratio 1938, nakon što su Nijemci okupirali zemlju, i odmah je dobio zadatak da izgradi tu važnu građevinu, u simboličkom smislu možda i najvažniju u modernoj povijesti Sarajeva. Godine 1923. u Sarajevu je, u plodnoj kooperaciji Zagreba i Beograda, Andrije Štampara i Milana Jovanovića Batuta, osnovana Prva bakteriološka stanica, koja će dvije godine kasnije postati Državni higijenski zavod. Osim što je bila lijepa i tajanstvena zemlja, čijim su predjelima i apartnom narodnom kulturom putnici bivali opčinjeni, osim što je bila zemlja duboke povijesne tragike, u se zatvorena granična zemlja, zemlja s kraja svijeta, u kojoj su, jedni pokraj drugih, bivali ljudi međusobno različiti, zbratimljeni u svojoj omrazi, osim što su u toj zemlji s vječite granice jedni uvijek bili taoci onih drugih i trećih, i što je čovjek vazda bio nekome kriv zbog onoga što jest, u toj zemlji zatvorenoj sa svih strana i zaustavljenoj u dubokom Srednjem vijeku, postojao je i zlokobno se razvijao neki sasvim poseban svijet klica, bakterija i virusa. Bosna je u ta doba bila zemlja drevnih bolesti, mnogo strašnijih i smrtonosnijih nego što su ove današnje, moderne. Zemlja endemskog sifilisa, tifusa i kolere, zemlja trbušnog i pjegavog tifusa, zemlja trahoma koji su prenosile muhe, ili ga je prenosila sklonost tih ljudi da međusobno izmiješaju suze, zemlja gube, ili školskim jezikom lepre, u kojoj će zadnji leprozorij, onaj pri sarajevskoj koševskoj bolnici, biti zatvoren sredinom sedamdesetih. Zemlja čistog i urednog svijeta, koji nije imao pojam o higijeni i koji se često protiv higijene svim srcem borio, jer je ona, higijena, narušavala njegovu tradiciju i način života.
U toj zemlji, dakle, tridesetih je godina zamišljena izgradnja zgrade Higijenskog zavoda. Bit će dovršena umalo pred sam rat. Licem zagledana prema Alipašinoj džamiji, jednoj od najljepših i najskladnijih sarajevskih džamija, ta kuća bila je vrlo neobična. Monumentalnog pročelja, zračila je neobičnim povijesnim optimizmom, i izlječenjem od svih bolesti, ostala je spomenik jedne započete i naglo prekinute povijesti. Najimpresivnija međuratna sarajevska građevina.
Tu bi se, kod Higijenskog zavoda, zaustavljao tramvaj iz kojeg bih, možda, izašao da sam prije rata išao do ateljea Affana Ramića. A nisam! Ili bih, možda, produžio do sljedeće, pomalo tijesne i vlažne stanice na Marijin dvoru. Ali u ratu se, a pogotovo nakon njega, izmijenila perspektiva. Ono što je ranije bilo daleko, i što se prelazilo tramvajem, autobusom, trolejbusom, ili čak i taksijem, u međuvremenu je postalo blizu. U ratu smo se naučili pješačiti, šunjati se, trčati preko otvorenih raskrsnica. Naučili smo kako na vlastitim nogama lako prelaze nekoć nedostižne razdaljine. Boravak u drugim gradovima, mnogo većim, prostranijim, rasutijim od Sarajeva, okrenuo nas je hodanju i uputio tome kako je mali naš grad i kako je tu sve blizu, pa je i grehota voziti se prostorom koji se tako lako pješice prelazi. Osim toga, znali smo da više i nismo tu, da ćemo se još zaželjeti Sarajeva ili da će – u mom slučaju – doći vrijeme kad u Sarajevo nećemo više ići, pa nam je pješačenje Sarajevom sve više bilo ritual opraštanja s rodnim gradom. Dugi ceremonijal odlaženja iz mjesta s kojeg smo na odgodu protjerani ili mjesta gdje je isteklo naše vrijeme.
Tako sam pješice otišao na Marijin dvor, do ateljea Affana Ramića. Možda je to bilo već i cijelu godinu dana nakon njegove zagrebačke izložbe. U međuvremenu sam nekoliko puta dolazio u Sarajevo, ali nikako da se nakanim i odem po sliku. On mi je preko drugih ljudi napominjao da ne zaboravim, pa se malo i ljutio što me nema. Kobajagi se ljutio. Hoću da imam svoju sliku u Zagrebu, govorio mi je, pa udovolji staru čovjeku, ako ikako možeš!
Iza onih velikih, širokih visokih vrata austrougarske stambene zgrade, do kojih se dođe kroz mračan i čađav haustor u kojem se miješa vonj mačje i ljudske mokraće, u nevelikom stanu koji miriše na terpentin i boju, i zamrljan je, od poda pa dokle ljudska ruka može dohvatiti, i zašarenjen bojama s Affanovih slika. Po tim zidovima skoro da ni nema crvene, ali zato je plave, modre, crne, bijele, sive, smeđe u svim formama i nijansama. Ponegdje zid je poprskan, kao da je majstor neoprezno zamahnuo četkom, negdje se vide potezi četkom, kao da je započeo slikati fresku, a negdje su samo tragovi prstiju i dlanova umrljanih bojom. Ovo je tvoja slika, rekao sam mu. Jest, odgovorio je, najbolja!
Evo, kaže, izaberi! Ali ovu ovdje, ovu tu i onu tamo nemoj. Te tri sam obećao.
Slika, uglavnom ulja na platnu i možda dva-tri na lesonitu, bilo je petnaestak. Različitih formata, ali sličnih motiva. Tirkizna jezerca u kamenu. Obrisi grada u kamenjaru, kao da su iskinuti iz proze Mirka Kovača. I dvije slike Dubrovnika, vrlo neobičnog, s fragmentima neba i mora. Iz bogatog, vrlo koloritnog sivila kamena, izranjaju odnekud skaline, iz stijene rađaju se lica kuća, nad kojima pojavi se tek u obrisu crveno-smeđa slutnja krova. Odabrao sam jednu od te dvije slike. Godinama se već, od proljeća do jeseni, ujutro budim s pogledom na nju. Dubrovnik kada zamišljam, vidim ga tako. Premda na slici nema ničega prepoznatljivo dubrovačkog, osim, možda, tog fizičkog obrisa grada. Skamenjenog u pogledu.
Affan je sliku umotao u onaj modri papkapir, od kojeg su nam nekad naše majke i bake radile omotnice za školske udžbenike – doista, kad je iščezao i taj običaj? – pa je svoj vrlo uredni rad prevezao kanafom – kako smo mi nazivali špagu – koju prije nego što će pritegnuti i privezati rekao mi je: tu pritisni prstom! A ja sam pritisnuo prstom na mjestu gdje se špaga križa, onako kako bih svom Nonetu pritisnuo prstom na to isto mjesto kada bi on u Drveniku pripremao paket u modrom pakpapiru, koji će poslije nositi na poštu i slati u Sarajevo ili u Zenicu. I dok sam to radio, dok sam bez riječi pritiskao prstom da Affan priveže kanafu na paketu sa svojom slikom, pomislio sam da tu stvar vjerojatno činim posljednji put u životu. Zato sam to u upamtio.
Moja tadašnja partnerica nije voljela sliku Affana Ramića. Zato je nismo ni držali na zidu. Kada sam odlazio iz Kopernikove 5, sa mnom je iz tog stana otišao i taj za nju suvišan predmet, na koji, vjerujem, nikad više nije pomislila i za koji više ne zna ni da je postojao. Tako je s predmetima. Malo je onih, ako takvi uopće i postoje, koji prema različitim ljudima zrače istim intenzitetom i značenjima. Ono što je nekome stvarčica oko koje mu se okuplja život, drugome je ništa. Nepronična mrtva stvar, neupotrebljiva, ružna i po svemu beznačajna. Ali kada nekoga voliš, u njegovim ga predmetima prepoznaješ. To što je njoj bila mrska i nejasna Affanova slika, za mene je trebalo biti jasnim znakom da me više ne voli. Ali ja to nisam pomislio, premda sam, vjerojatno, bio povrijeđen. Na kraju, spasio sam tu sliku od urokljivog oka. Ispunio sam Affanu Ramiću želju da ima svoju sliku u Zagrebu i da ja u nju gledam.
Pripovijest o jubilarnoj trećesiječanjskoj grafici Ede Murtića možda je manje intimna. U ponedjeljak, 3. siječnja 2000. godine u Hrvatskoj su održani parlamentarni izbori, na kojima je HDZ potučen. Četvrt stoljeća kasnije, u vremenu kada pripovijedamo ovu priču s kojom pokušavam na jednome mjestu sakupiti sve svoje stvari, nije više lako objasniti što je taj događaj značio za nas. Franjo Tuđman bio je tek tri tjedna mrtav, a njegova osobna, svedržačka vlast, bizarna diktatura u kojoj je, recimo, imao i tu ovlast da prihvaća ili ne prihvaća volju građana na izborima u glavnome gradu, pa je tako već odbio prihvatiti opozicijskoga gradonačelnika, nakon čega je bio imenovan još jedan hadezeov, raspala se u trenutku njegove smrti i rasula u prašinu. Tog 3. siječnja 2000. godine činilo se da od onog što je prethodno bilo doista nije ostalo ništa i da se Hrvatska nalazi na početku. Zajednica je tog dana bila prazna ploča, u koju će se tek upisivati znakovi. Prazna ploča u koju će biti urezana hrvatska povijest i pripovijest o ovoj zemlji, koje će, za razliku od svih prethodnih povijesti i pripovijesti, biti istinite. Ono što se prethodno zbivalo u životu zajednice, i u svim prethodnim životima do u duboku prošlost, a što je nas današnje učinilo ovakvima kakvi jesmo, trebalo je biti po redu i vrlo staloženo ispripovijedano, u svim vrlo razuđenim i međusobno suprotstavljenim tokovima priče, koja se nikad u istom trenutku ne tiče svih njezinih protagonista. Hrvatska je zemlja ukrštenih i isprepletenih sudbina. U njoj žive plivači i neplivači, oni koji oduvijek umiju letjeti i oni padaju i razbijaju se o beton kao prezrele kruške. Modeli naših stradanja razlikuju se. Različiti su grbovi i zastave pod kojima su ginuli naši stari. Razlikuju se do potpune nerazumljivosti jezici naših predaka, imperije uz koje su rasli gradovi u kojima smo se rađali također su različite. Hrvatska je zemlja neobičnog zemljopisnog oblika. Sva je vanjska, bez ičega unutra. Takva zemlja ne može opstajati na jednoj zajedničkoj pripovijesti. Nju laž ubija i učas poništava, jer je Hrvatska također i zemlja malobrojnih i slabo ukorijenjenih ljudi.
Ushit koji smo osjetili kada smo se 3. siječnja 2000. zatekli pred čistom neispisanom pločom u koju smo slobodni od svih inhibicija trebali upisivati sebe neusporediv je s bilo čime što nam se dogodilo. Tog dana možda sam pomislio da ovdje pripadam. Tog ponedjeljka je, kao i svakoga drugog dana u životu, Edo Murtić slikao. Sklon velikim ushitima i kolektivnim euforijama, ispunjen vlastitom veličinom, jedan od najintenzivnijih hrvatskih i jugoslavenskih umjetnika uopće, ali i jedan od posljednjih živih patrijarha hrvatske kulture, opjanio se povijesnim trenutkom. Na sliku koju je tog dana naslikao upisao je datum: 3. I. 2000.
Nino Pavić bio je tada hrvatski novinski magnat. Stvorio je moćnu novinsku kompaniju, s mnoštvom izdanja, koja je proizvodila ozbiljan društveni utjecaj, svakako veći od utjecaja koji je mogla proizvesti država preko Ministarstva kulture i svih svojih kontroliranih institucija. Pavić bio je tada moćniji od cijele Hrvatske radiotelevizije i uz nju svih državnih medija zajedno. Ta moć proizlazila je iz iluzije o slobodi, kao i iz činjenice da je Pavić urednicima i novinarima svojih novina doista dopuštao da slobodno pišu. Ali samo u čvrstim formalnim i žanrovskim okvirima, kojih su se urednici držali vojnički strogo. Upravo je u tim okvirima, međutim, bila klica buduće propasti. Nino Pavić je s nekolicinom ljudi stvorio hrvatski infotainment, etiku i estetiku dugih i zabavnih naslova, koji su često zauzimali više mjesta na stranici nego cijeli tekst. Angažirao je mlade, relativno obrazovane i bešćutne prvake onih najtoksičnijih tabloida iz 1991. da mu budu urednici. Među sveučilišnim je profesorima, filmskim redateljima i književnicima pronašao genije i čudake da budu kolumnisti i da proizvode neke svoje sadržaje koji će istovremeno reflektirati stvarnost i proizvoditi veliku iluziju kojom će hipnotizirati publiku. Kada se tridesetak ili pedeset godina kasnije po arhivima i dokumentacijama budu listale Pavićeve novine, istraživačima će se činiti da je to vrijeme u kojemu su izlazile bilo zanimljivije, krvavije i zabavnije od svih drugih vremena. I pritom će im se, vjerojatno, učiniti i da je to vrijeme potpune moralne ambivalentnosti.
Slikajući tog ponedjeljka svoj svakodnevni gvaš, Edo Murtić nije mogao znati kakvi će biti rezultati izbora. Saznat će ih iste večeri, u svom ateljeu na Zrinjevcu, punom prijatelja, stvarnih i fiktivnih – to kod ljudi poput njega nikad nije do kraja jasno – i tada će mu, uz tu sliku na štafelaju, na um pasti da od nje načini grafiku i da je umnoži u onoliko primjeraka koliko je iz njegove perspektive i iz perspektive Nine Pavića, tehničkog organizatora i financijera cijele stvari, zaslužnih za dolazak trećesiječanjske slobode. Tako su njih dvojica, svaki za sebe, probrali nekoliko desetaka imena, žena i muškaraca, u javnosti uglavnom čuvenih, kojima će, na svečanosti u Umjetničkom paviljonu na Zrinjevcu, grafika biti uručena. Imena koja su u Murtićevu životu, ili u Murtićevih deset godina tuđmanizma, zaslužuju tu čast razlikovala su se, naravno, od imena koja bi izabrao netko drugi. Pavićev dodatak Murtićevom izboru trebao je cijeloj stvari donijeti neki zapravo i nepotreban privid objektivnosti.
Nisam bio na toj priredbi u Umjetničkom paviljonu, ali kada je uskoro izbila afera, koju su pokrenule izvjesne ljevičarske moralne vertikale, a ni porazom ošamućenim tuđmanovcima nije bila mrska, javno sam obznanio da se nalazim među Murtićevim zaslužnicima i da s radošću prihvaćam grafiku. Starog slikara se, naime, optužilo da je u komplotu s novinskim mogulom naumio stvarati nekakvu novu paradržavnu elitu. A ne samo da Edo Murtić nije imao takvu moć, nego nakon Trećeg siječnja nije moglo biti ni govora o demontaži prethodnih društvenih i političkih elita. Oni koji su bili moćni i od režima podržani, to će i dalje biti. Isti ljudi pod Račanom kao i pod Tuđmanom.
Murtićeva trećesiječanjska grafika doživljena je, zahvaljujući moćnim oponentima, kao hohštaplerska gesta, tako da se ovim zapravo privatnim, a ne javnim priznanjem gotovo nitko nije javno kitio ni hvalio. Premda su Murtićevi radovi već u posljednjih pola stoljeća jedan od statusnih simbola građanske Hrvatske, tako da bi se mogao načiniti zanimljiv i bogat katalog znamenitih Hrvatica i Hrvata, koji su se za potrebe ženskih i lajfstajl magazina fotografirali u svojim stanovima, rezidencijama i uredima ispred Murtićevih slika na zidovima, teško da se itko slikao ispred grafike koju je dobio na dar za zasluge u Trećemu siječnju. S jedne strane, to ne bi bilo zgodno u odnosu na stavove i mišljenja koje su propisale lijeve moralne vertikale, a s druge strane, hrvatska će stvarnost poteći u tom smjeru da već nekoliko tjedana nakon 3. I. 2000. nikome od zvijezda nacionalnog lajfstajla, te ujedno i pripadnika jedine zbiljske naše društvene elite, neće biti u interesu da se hvali vlastitom ulogom u rušenju mrtvoga Tuđmana.
Bile su mi nepune trideset i četiri kada sam tu sliku nosio na uokvirenje u radnju kod Vjesnikovog nebodera, koja se i danas nalazi u prizemlju duge stambene zgrade u kojem su se, jedan za drugim, nizali kafići, njih pet-šest, u kojima je tih godina trajno zasjedao cvijet hrvatskoga pisanog novinarstva. Četvrt stoljeća kasnije, većine tih kafića više nema, cvijet je uvenuo i sasuo se u prah, avetinjski pustim Vjesnikovim neboderima i objektima u aneksu tumaraju duhovi, ali ja još uvijek tu, u istoj toj radnji, uokvirujem slike. Vrijeme koje je u međuvremenu proteklo nešto je ostavilo onakvim kakvo je i bilo, a nešto je do neprepoznatljivosti preobrazilo. Tako je postupilo s onim što je u nama, a jednako i s onim što je oko nas. Da nije onog što je ostalo neizmijenjeno, ne bismo imali čime ni kako pamtiti. Da nije onog što je u nama i oko nas sasvim promijenjeno, ne bismo imali što pamtiti. I možda tad ne bismo ni imali dojam da vrijeme prolazi.
Edo Murtić umire dan pred godišnjicu Trećega siječnja, 2. I. 2005. godine. Njegove posljednje slike, a slikao je jednako manijakalno kao i prethodnih desetljeća, slikao je plešući tijelom i rukama oko slikarskog platna, kao plesač tanga, kao Krleža s golemim mokrim, u boje umočenim četkama, posljednje njegove slike bile su crne, tamne su bile i uplašene. Slikao je svoj strah od smrti, na način u kojemu bilo je nekog autentičnog heroizma i tragizma. Ne samo da se nije pripremao za umiranje, nego više nije računao ni na samu mogućnost smrti. Nije računao na to da postoji nešto izvan njega što bi moglo zaustaviti njegov ples po platnu. Pripadao je generaciji koja je Boga ubijala, zagledana u užase vijeka. I ubila ga je vrlo temeljito. Onako kako će njega, plesača bojom po platnu, ubiti njegova smrt. Bio je to smion duhovni i intelektualni poduhvat, vjerojatno najveći na koji se čovjek, uspravivši se i postavši svjestan svoje smrtnosti, uopće i odvažio. Ali što nakon toga slijedi? Nepodnošljiva tama i praznina, nakon duge igre po platnu, kojom je pokušavao nadomjestiti Boga.
Družio sam se s njime nakon Trećega siječnja. Odlazio sam mu u atelje i u njegovu i Gorankinu zagrebačku vilu. Išao sam kod njih u Vrsar. Nalazili smo se na ribljim večerama u Dubravkinom putu i u depadansi Baltazara. Razgovarali smo slobodno, svaki iz svoje, vremenski, prostorno i statusno udaljene perspektive. On je pripadao rodu pobjednika, dok sam ja bio od roda poraženih. Bio sam mlad, okasnio sam na ovaj svijet i ni na što izvan svoje rečenice nisam imao utjecaja. Na mladost je, kako mi se činilo, pomalo bio i zavidan. A prema rečenici iskazivao je veće divljenje, čak i neku vrstu strahopoštovanja kakvu ona, moja rečenica, nije zasluživala. On je, naime, vjerovao da se s takvom rečenicom može sve – eto, vidiš Krležu, jebem ti, njega malo gledaj! – a ja sam mu, da ga razgnjevim, govorio da s time ne možeš ništa. Bio je jednako borben kao i kad je s dvadeset odlazio u partizane. I sad bi, činilo mi se, on pošao u neki dobar rat.
Meni je, pak, mnogo značilo što sam 3. I 2000. bio jedan od onih koji su iz perspektive Ede Murtića bili za nešto zaslužni. Nije važno za što. Ionako mi je više stalo do rečenice, moje rečenice, nego do onog o čemu pripovijedam. Pa ću zbog rečenice žrtvovati ono o čemu ona govori. Otići će ona svojim tokom, a život od kojega nastaje priča na drugu će stranu. Istina je tamo gdje rečenica pođe.
Bilo mi je drago, osvojen sam bio time što me se Edo Murtić sjetio u nabrajanju onih koji su njegovome svijetu donijeli slobodu. Kao i svaki put ranije, i trećeg je siječnja sloboda bila iluzija. Čim na nju pomisliš, već je iluzija. Ali dobro je bilo biti jedan od iluzionista nasred puste zemlje najvećega hrvatskog apstraktnog slikara. Murtić je bio neobična figura u mom zagrebačkom životu. Svaki je put bio u stanju da mi izmakne stvarnost pred očima. Imao je grandiozne planove, u kojima bi svaki njegov čovjek imao svoje mjesto i ulogu. Slavili smo njegovu veličinu, ali pritom nismo mi ostajali sitni i nevažni. Umio je on slušati i biti velikodušan prema našim pričama i maštarijama i prema našim životnim planovima. Tako sam i ja počeo planirati, ili sam se samo pravio da planiran, da bih mu mogao o tome govoriti i da bi me moja rečenica nekamo vodila. Tako sam mu jednom, u nekom kaptolskom ribljem restoranu koji odavno već više ne postoji, u koji su neprestano ulazili, i iz kojeg su stalno izlazili muškarci različitih godina u crnim košuljama i s bijelim rimskim kolarima, počeo govoriti o tome da planiram kupovati stan. Bilo je to u ljeto, ili već u ranu jesen 2003, kada sam se već morao iseliti iz Kopernikove 5. Murtić je s radošću prihvatio moju priču. Imao je mnogo savjeta oko stana, njegove lokacije i rasporeda soba, oko godine izgradnje – jer novogradnju treba izbjegavati, ne znaju ovi Tuđmanovi razbojnici ni kuću sagraditi! – a zatim je počeo nizati imena onih koji bi me mogli korisno posavjetovati, ili koji bi čak mogli umjesto mene tražiti stan. Govorio je mnogo, i vjerojatno je rekao mnogo toga mudrog i korisnog, ali u nekoj drugoj stvarnosti, ili za nekog drugog sugovornika. Naime, meni je trebao mali, proleterski stan u kakvom novozagrebačkom neboderu, za koji sam pola potrebnog novca upravo posudio od svojih bosanskih rođaka, a Murtić me je zasipao idejama o velikim stanovima s vrtom u nekim tajnovitim vilama u podsljemenskoj zoni i o velikim i sunčanim rezidencijama oko Jelačić placa, u kojima su živjeli i umrli neki njegovi davni prijatelji, i koje sad čekaju mene da se u njih uselim i da tu u osami i kontemplaciji pišem svoje velike romane. Ti moraš napisati veliki roman o nama!, rekao je. Ako ti to ne učiniš, neće od nas ostati ništa. Samo prašina vremena! Tako je rekao, i učinio onaj pokret prstima, kao Stevo Karapandža kad jelo zasipa vegetom. Pokazivao mi je u kakvu će se prašinu pretvoriti sve, ne kupim li rezidenciju na Jelačić placu, s pogledom na taj ljudski mravinjak s početka Marinkovićeva “Kiklopa” – mogao je biti najveći, grmio je Murtić, ali je bio i ostao pizda! – i ne napišem li taj roman o nama. I mene je Edo obuhvaćao tim svojim vladičanskim prvim licem množine, i možda je upravo to bio trenutak u kojem su se razilazile dvije naše zbilje. Jer ja bih i mogao zamisliti svoj roman o – njima. Mogao bih zamisliti roman o Edi Murtiću i njegovu svijetu i naraštaju, ali ne i roman čiji bi zamah bio tako širok da obuhvatim njime sebe i svoju zbilju. Nisam mu to mogao reći, jer mi se činilo da bih ga na taj način izgubio. Mi smo se mogli družiti samo pod uvjetom da ja budem još jedna Edina iluzija. Mogli smo se družiti samo tako da on meni velikodušno nudi svoje posrednike u kupovini stana i da mi nabraja i po salvetama crtka te čudesne zagrebačke dnevne sobe, lođe i terase u kojima će nastajati moje veliko književno djelo i u kojima ću – ja veliki romanopisac! – počastiti Zagreb svojom prisutnošću i budnošću. Zašto ti još uvijek radiš u novinama?, pitao je. Da, da, znam, nije čekao odgovor, tako sam i ja išao u partizane! Jebemti mladost, zagrmi je Edo, dok su iz kaptolske konobe i dalje izlazili muškarci svih generacija, u crnim košuljama i s kolarima, gurajući se sa svojom braćom i kolegama, u istim takvim mondurama.
Trećesiječanjska grafika Ede Murtića najprije je visila na zidu hodnika u Kopernikovoj 5. Poslije će godinama biti na zidu mog novozagrebačkog stana, sve dok jednog dana nisam promijenio postavku i povješao neke druge slike. Danas stoji uredno spremljena u ormaru, iza kaputa. U međuvremenu sam je se nagledao, utisnula se u moju svijest, postala ja, kao što su i druge slike koje opisujem postale ja, kao što je crna punkerska kožna jakna ja. To su predmeti koji svojom fizičkom evidentnošću, estetskim oblikovanjem, poviješću i sjećanjima u njima upisanim, smislom ispunjavaju iluziju mojih pripadnosti. Oni su moj stil i moje ukorjenjenje. Ti predmeti, o kojima će dalje tek biti riječi, moja su rečenica.
A ta je rečenica, tokom moje proze, koja položena u vremenu započinje riječima: “Glavi je mjesto na jastuku, sve ostalo je čisti užas.”, dijelom zapis stvarnosti, ili izlijevanje užasa u rečenične kalupe, a dijelom je akt imaginacije, koja u sebi sadrži barem još dvanaest mojih nedoživljenih života. Jedan od tih života upravo će nam se prikazati pred očima. Stoga se u priči vratimo nekoliko dahova i dva odlomka unatrag, u trenutke u kojima mi Edo Murtić, pun oduševljenja viješću da kupujem stan, nabraja stanove i rezidencije sjeverno od Ilice, oko Jelačić placa te u svom susjedstvu, među kojima bih trebao odabrati svoj budući životni i radni prostor u kojemu ću tek stvoriti svoja najvažnija književna djela. Dok on to govori, dok mi prstima masnjikavim od maslinovog ulja i ribe sa gradela crtka tlocrte mog doma, i dok mi zapisuje brojeve telefona ili samo imena prijatelja koji će me posavjetovati i pomoći mi, ja sam uvjeren da je to trenutak u kojem se naše zbilje razilaze. Uvjeren sam da Edino “mi”, koje će se rasuti u prašinu i od kojeg neće ostati ništa ne napišem li upravo ja roman o njemu, o tom “mi”, ne može nikako obuhvatiti i mene. I upravo zato što me nema u tom “mi”, ja ne mogu napisati ni roman. A takvo svoje uvjerenje zasnivam na činjenicama koje mi se čine čvrstim. Uvijek je tako s mojim uvjerenjima: zasnivam ih na iluziji o čvrstim činjenicama!
To što sam mu uopće spomenuo da kupujem stan uopće nije značilo da ja s njim o tome želim razgovarati. Nipošto! Ni sa kim o tome ne želim razgovarati, a kamoli s Edom Murtićem. Samo sam se na trenutak htio pokazati ozbiljnim i na neki način doraslim, pa sam izgovorio nešto o čemu drugi ljudi ponekad govore. I očekivao sam da će Edo preko toga lako i površno preći. Da sam znao da će se zainteresirati, nikad to ne bih rekao. A sad dok on govori, a uvijek govori dugo, u valovima koji traju po pola sata, usput mnogo crtajući, samo želim da to što prije prođe, jer mislim da on jako dobro zna što priča, ali ne zna kome priča. Ja imam ušteđenih dvadeset i pet tisuća eura, i još ću toliko pozajmiti od svoga starog bosanskog rođaka, pa ću kupiti novozagrebački stan, u neboderu iz 1968, i bit ću time presretan, a on sa mnom razgovara kao s nekim tko ima barem triput toliko novca, pa kupuje stan namijenjen zagrebačkoj gospodi, gastarbajterima ili dohodnicima iz Dalmacije, Dubrovnika i zapadne Hercegovine. Edo Murtić o meni sudi po mojoj rečenici, ili po slici koju ostavljam u njegovim očima – uostalom, odavno naviknutim na apstrakciju – i on nema pojma koliko sam ja siromašan. To siromaštvo nije u novcima na mom bankovnom računu. Ono je mnogo dublje. To je siromaštvo u nesagledivom, teško objašnjivom, neprepričljivom materijalnom minusu.