Zagreb je postao mjesto neobične strepnje. Svako čovjekovo ponašanje na ulici, po parkovima i na ona dva-tri gradska trga, moglo je biti označeno kao sumnjivo. Sumnjivo je ako netko šuti, ali je sumnjivo i ako govori. Možda su najmanje s sumnjivi oni koji bez prestanka blebeću. Oko trga se, recimo, vrzma neki Šimun, krupna postarija smlata, s kancelarijskom tašnom pod pazuhom i sivom ljetnom micom na glavi. Što god radi, o čemu god misli, Šimun to naglas čini. Ako samo hoda niz Prašku, prema Zrinjevcu, i to čini glasno. Izgovori svaki svoj korak, riječima ga izmjeri, usput kaže što oko sebe vidi, spomene se srušene sinagoge, zaviri u Shellov prolaz, spomene se braće Marić, Milana i Artura, i čuvene Rafinerije Caprag, koja je vonjala po milijun milijuna petrolejskih lampi, od kojih su načinjene zvijezde na nebu… Nešto je u njegovu govoru privuklo Andrića Šimunu. “Odakle si ti Šimune?” “Ja sam vam, gospodine dragi, od Kotor Varoši, Bogu hvala!” “Pa što ćeš u Zagrebu?” “A što ćete vi u Zagrebu, gospodine dragi?”, uvrijeđeno mu uzvraća Šimun. “Mene nanio slučaj, pa sam ostao!” “A mene nije nanio slučaj, nego sam ja bio činovnik prve klase u Osiguravajućem društvu Merkur. Pa sam sišao s pameti, i sad sam svoj čovjek.”
Razgovor sa Šimunom Andrić je zapisao u crvenu bilježnicu, ali ga iz nekog razloga nije uvrstio u “Znakove pored puta”. Ali je Šimun, koji nije prestajao brbljati i koji je vjerojatno i u snu nastavljao iznositi svisjetu što mu se upravo događa, bio jedna od onih zagrebačkih gradskih figura koji ga motiviraju da nastavi pisati “Prokletu avliju”, roman kojeg je prvog započeo, još 1927, i koji je narastao na nekoliko stotina stranica, ali je ostao bez smislene forme, rasut i raskopan kao trg pod koji se polažu vodovodne cijevi. Većinu napisanog namah je odbacio i nastavio započetu priču s mišlju na Zagreb 1945. Ta knjiga o zlosretnom sultanu Džemu, o onom što je za čovjeka stvarnost, a za ljude je iluzija, knjiga o nasumičnom teroru kojim totalitarna vlast nastoji zastrašiti svoje podanike, možda je i najznačajniji hrvatski roman, uopće. Kontroverza s “Prokletom avlijom”, zbog koje ova knjiga biva trajno sumnjiva vlastima u Beogradu, tiče se njezina alegorijskog sloja, ili onoga što je u knjigu učitano. Premda će Ivo Andrić jednu od svojih upečatljivijih pripovjetki, “Bife Titanik” posvetiti temi ustaškoga terora, a sarajevski će redatelj Emir Kusturica snimiti svoje oskarovsko remek-djelo, alegorija “Proklete avlije” sugerira da pisac s većom žestinom osuđuje crveni revolucionarni teror iz 1945, nego ustaške zločine iz prethodne četiri godine. Ovako će se od takvih, davno izrečenih optužbi braniti 1971, u razgovoru koji je s njime za zagrebački Telegram vodio pjesnik Antun Šoljan: “Prije svega, književnost nije zrcalo, čak ni kada se u priči ogleda jedno vrijeme. Kažu da se u priči ‘Proklete avlije” ogleda poslijeratni Zagreb, ali ja o tome, oprostite, ne znam mnogo. Ja o tome znam onoliko koliko od drugih čujem, a naslušao sam se u ovih dvadeset i kusur godina o toj mojoj knjizi svega i svačega. Ne znam kako bi roman, i to vrlo kratki roman, ispripovijedan glasom franjevačkog redovnika, koji se zbiva u Bosni i u Carigradu u vrijeme pred opadanje velikoga carstva, ne znam kako bi jedan takav roman mogao toliko toga reći o Zagrebu 1945, pa da stvar nekome postane sumnjiva. Ali nešto drugo ću, ipak, reći: zlo koje se radi zla čini i u kojem osim zla nema ničega drugog slaba je književna tema. O njemu se može napisati jedna jedina riječ, od samo tri slova: zlo! Teško od toga može biti dobre literature, teško iz toga čovjek može nešto naučiti o sebi i svijetu. Ali ako je naša strana 1945. činila zlo i ako je to zlo povremeno znalo biti nasumično, tako da nije usmjereno samo protiv neprijatelja, nego i protiv ponekog nedužnog čovjeka, ili žena njihovih i djece, ako je, dakle, naša strana takvo što činila nakon besprijekornog i samopožrtvovnog junaštva Neretve i Sutjeske, tada je to naše zlo velika tema. Jer nije samo jedna riječ od tri glasa. Ja se tom temom, na žalost, nisam stigao baviti. I ovo govorim zbog mlađih govorim.” (Ovaj broj Telegrama nije bio zabranjen, ali je godinama nakon sloma Hrvatskog proljeća, bila je to već 1982. zabranjena Književna reč, u kojoj je u sklopu temata “Andrić i Srbi”, što ga je priredio Gojko Tešić, trebao biti preštampan i taj Šoljanov razgovor s Andrićem.)
Krajem 1945. Grafički zavod Hrvatske objavljuje “Na Drini ćupriju”, pola godine kasnije kod istog zagrebačkog nakladnika izlazi i “Travnička kronika”. U jesen 1946. sarajevska Svjetlost štampa “Gospođicu Rajku”. Prijeratni beogradski književni kritičar upitat će se u svom “Dnevniku jednog nikoga”: “Jesu li Hrvati u Zagrebu tokom Drugoga svetskog rata išta radili osim što su pisali istorijske romane. Naravno, mislim na one kvalitetnije među Hrvatima”. Osam godina kasnije biva objavljena i “Prokleta avlija”, koja će se naći u konkurenciji prve Ninove nagrade za roman godine,
ali nagrada će joj izmaći, jer će članovi žirija zaključiti da se ne radi o romanu, nego o – noveli. Ivi Andriću je šezdeset i jedna godina, i neće više dovršiti nijedan započeti roman.
Zapisnici sa suđenja Miroslavu Krleži uništeni su u diverziji nepoznatih lica, 28. svibnja 1991. u Arhivu Jugoslavije. Prethodno su bili pod pedesetogodišnjim embargom, koji je trebao isteći četiri i pol godine kasnije. U to su vrijeme još bili živi neki od onih koji su prisustvovali zatvorenom suđenju u Beogradu, ali nitko nije bio spreman govoriti. U Jugoslaviji je počinjao rat, pa možda nikog nije pretjerano ni zanimalo suđenje Krleži. Godine 2007. u Zagrebu će, u izdanju Europa Press Holdinga i Novog libera, pod uredništvom Slavka Goldsteina, biti objavljena knjiga “Križ za Krležu” zagrebačkog filmskog redatelja, pisca i krležijanca Zvonimira Berkovića s tri pseudo-dramska, dijaloška teksta. U prvom Berković zamišlja Krležin razgovor s Titom. U drugom Krleža razgovara sa svojim tužiteljem, generalom Albertom Sinkovićem. Treći je Krležin razgovor s Bogom (“koji ipak postoji”, u zagradi će napisati Berković). “Križ za Krležu” premda je fikcijskog karaktera do danas ostaje najzanimljivija knjiga o suđenju jedinome južnoslavenskom nobelovcu, te uz Lasićevu monografiju i “Sukob na književnoj ljevici” istoga autora jedina relevantna knjiga potekla iz hrvatske književnosti. Neobično je, doista, kako se hrvatska književnost odrekla pisca koji je unutar nje ponikao, da bi mu se poslije, kao svojemu, prilično uzaludno praznim riječima vraćala nakon što je 1971. dobio Nobelovu nagradu za književnosti. Andrić je bolji! Andrić je bolji! kukurikati će sljedećih pola stoljeća pijevci sa Kaptola i s Gornjega grada, a hrvatska će književnost preživljavati na mitu kako Ivo Andrić nije nagrađen samo zato što je Hrvat, a Krleža je dobio nagradu samo zato što je najprije bio komunist, pa komunistički disident, ali najviše zato što je bio i ostao Velikosrbin!
Ali na kraju, na slobodu je prije izašla Bela, kojoj je poništena smrtna presuda – to je, valjda, jedini slučaj u povijesti jugoslavenskoga socijalističkog pravosuđa: presuda je na Vrhovnom sudu u Beogradu poništena, a Bela Krleža je oslobođena svake krivnje, premda nijedna prethodno navedena inkriminacija nije osporena – pa je Krleža robijao punih pola godine nakon nje. Iz zatvora on izlazi krajem veljače 1947. i odmah piše Marku Ristića u Pariz, gdje je ovaj već godinu i pol ambasador, da traži urgenciju da se Beli i njemu daju putni listovi, jer bi se iselili u inozemstvo. Ristić se raspituje tamo gdje je potrebno, i u lipnju iste godine Krleži u “kućicu u cvijeću”, u Bregalničkoj ulici, odmah pokraj franjevačke crkve svetog Antuna, gdje su boravili “na obraz i besplatno” kod nekih poznanika iz vremena Danasa, stiže poziv iz Belog dvora, od Maršala. Prošli put vidjeli su se u Brajićima, kada je Tito banuo u sobu u kojoj je Krleža sjedio sa šefom Savezničke vojne misije. Neka drug Krleža dođe odmah, danas tokom dana, ili sutra prije podne!, rekao je kurir, neki vedar jednoruki Banijac. Poziv je bio usmeni, ali zvučao je uvjerljivo.
Susret s Titom trajao je kratko, ne više od pola sata, i bio je sve samo ne srdačan. Preko pisaćeg stola se rukovao s njim, pa mu pokazao da sjedne na stolicu s druge strane. Sljedećih dvadesetak minuta govorio je o tome da je bio i zgađen, i osramoćen kad ga je vidio u četničkom štabu, i da u cijelom ratu ništa nije tako uzdrmalo njegove životne i revolucionarne ideale kao to. “Ti si se, Fric, popišao na sve nas!”, rekao mu je, i ta je rečenica ostala amblematska u kulturnoj i književnoj povijesti socijalističke Jugoslavije. Krleža mu nije ništa odgovarao. Pred Titovim rukama, sklopljenim na zelenom kožnom tapecirungu, ležala su dva pasoša s prepoznatljivim razbuktalim grbom. Gledao ga je Krleža ravno u oči, odlučan da ne sklanja pogleda što god još Tito rekao u svom, očito je, sadističkom nastupu.
A onda je Maršal najednom zastao: “A jeste li vas dvoje dobro? Je li se Bela oporavila? Sve ovo je za nju bilo strašan šok!” Krleža mu je, valjda, nešto odgovorio. Zapanjen trenutkom u kojem se zbiva preokret. “Znaš, odnos između drugova mora biti zasnovan na povjerenju. Bez obzira na sve što smo preživjeli. Naredio sam da vam odmah izrade putnice (upravo je tu riječ upotrijebio, a ne pasoš!), onakve kakve imaju naši diplomati, tako da možete neometano i neograničeno putovati. Od mog ćeš ađutanta dobiti i dvije karte za prvi razred, za Pariz. Ambasador Ristić, tvoj prijatelj, tamo je sve pripremio. Na tebi je hoćete li ranije izaći iz vlaka i nestati. Ili ćete nastati nakon mjesec dana Pariza, koliko vam je plaćen hotel. Ja bih volio da se vratite. Ti se naš najveći pisac! I bez tebe mi plovimo dalje, ali bez svjetionika.”
Zatim je skočio od stola, zgrabio pasoše, pružio mu ih, rekao je da će se njegov ađutant i službe pobrinuti za sve ostale, i još je rekao: “E pa vidimo se, druže Krleža, sigurno se vidimo!” Izlazeći iz Belog dvora pogledao je Belin pa svoj pasoš, jer mu nije bilo jasno odakle im fotografije. Bela u robijaškoj uniformi, već na smrt osuđena. On u robijaškoj uniformi, beznadan. Istog je časa znao da se neće vratiti, i da se o tome nema što misliti. Čim zađu u za Italiju, čim se nađu u Švicarskoj ili možda u Francuskoj, njih dvoje izlaze iz vlaka, i gotovo je za sva vremena! Hrvati i Srbi, i s njima Jugoslavija, od cjeloživotnog prokletstva napokon postaju književna tema. I ništa drugo osim književne teme. Kroz glavu mu je, dok je pješačio prema Zvezdari, ne bi li se prije razgovora s Belom nekako smirio i sabrao, prolazio cijeli njegov budući život. Sve se činilo mogućim i napokon izvedivim. Europa ga je čekala ranjena, slobodna i naivna. Za sobom nije ostavljao ništa što bi bilo vrijedno brige. Osim prirodnih ljepota i kulturnih dobara. Ali njih će biti i s ove, i s one granice.
Bela je plakala od sreće i tuge, istovremeno. “Mili Bože, kakva je svinja taj maršal Tito!”, izgovorila je rečenicu koju je Krleža na samrtnoj postelji, zajedno s pričom o pasošima, povjerio zagrebačkom slikaru, genijalnom umjetniku Josipu Vaništi. Vaništa ga je, rodom Karlovčanin, često u Beogradu obilazio, ali crtež iz bolničke sobe u Sremskoj Kamenici, kada veliki pisac utapa svoje lice u šakama, ostaje čuven. “Mili Bože, kakva je svinja taj maršal Tito!”, izgovorila je Bela Krleža, zgrožena i ponižena vlastitom fotografijom u pasošu. Bila je uvjerena da su te dvije slike u njihovim putovnicama – tojest putnicama – kako se to na hrvatskom prije Tuđmana govorilo, Titov način da im poruču da, koliko god bježali iz Jugoslavije, ne mogu pobjeći od doživljenog poniženja. Krleža ih je na koljenima molio za život žene koju voli!
Dvojica, sedmi dio
Iz rukopisa “Moje stvari”
Zagreb je postao mjesto neobične strepnje. Svako čovjekovo ponašanje na ulici, po parkovima i na ona dva-tri gradska trga, moglo je biti označeno kao sumnjivo. Sumnjivo je ako netko šuti, ali je sumnjivo i ako govori. Možda su najmanje s sumnjivi oni koji bez prestanka blebeću. Oko trga se, recimo, vrzma neki Šimun, krupna postarija smlata, s kancelarijskom tašnom pod pazuhom i sivom ljetnom micom na glavi. Što god radi, o čemu god misli, Šimun to naglas čini. Ako samo hoda niz Prašku, prema Zrinjevcu, i to čini glasno. Izgovori svaki svoj korak, riječima ga izmjeri, usput kaže što oko sebe vidi, spomene se srušene sinagoge, zaviri u Shellov prolaz, spomene se braće Marić, Milana i Artura, i čuvene Rafinerije Caprag, koja je vonjala po milijun milijuna petrolejskih lampi, od kojih su načinjene zvijezde na nebu… Nešto je u njegovu govoru privuklo Andrića Šimunu. “Odakle si ti Šimune?” “Ja sam vam, gospodine dragi, od Kotor Varoši, Bogu hvala!” “Pa što ćeš u Zagrebu?” “A što ćete vi u Zagrebu, gospodine dragi?”, uvrijeđeno mu uzvraća Šimun. “Mene nanio slučaj, pa sam ostao!” “A mene nije nanio slučaj, nego sam ja bio činovnik prve klase u Osiguravajućem društvu Merkur. Pa sam sišao s pameti, i sad sam svoj čovjek.”
Razgovor sa Šimunom Andrić je zapisao u crvenu bilježnicu, ali ga iz nekog razloga nije uvrstio u “Znakove pored puta”. Ali je Šimun, koji nije prestajao brbljati i koji je vjerojatno i u snu nastavljao iznositi svisjetu što mu se upravo događa, bio jedna od onih zagrebačkih gradskih figura koji ga motiviraju da nastavi pisati “Prokletu avliju”, roman kojeg je prvog započeo, još 1927, i koji je narastao na nekoliko stotina stranica, ali je ostao bez smislene forme, rasut i raskopan kao trg pod koji se polažu vodovodne cijevi. Većinu napisanog namah je odbacio i nastavio započetu priču s mišlju na Zagreb 1945. Ta knjiga o zlosretnom sultanu Džemu, o onom što je za čovjeka stvarnost, a za ljude je iluzija, knjiga o nasumičnom teroru kojim totalitarna vlast nastoji zastrašiti svoje podanike, možda je i najznačajniji hrvatski roman, uopće. Kontroverza s “Prokletom avlijom”, zbog koje ova knjiga biva trajno sumnjiva vlastima u Beogradu, tiče se njezina alegorijskog sloja, ili onoga što je u knjigu učitano. Premda će Ivo Andrić jednu od svojih upečatljivijih pripovjetki, “Bife Titanik” posvetiti temi ustaškoga terora, a sarajevski će redatelj Emir Kusturica snimiti svoje oskarovsko remek-djelo, alegorija “Proklete avlije” sugerira da pisac s većom žestinom osuđuje crveni revolucionarni teror iz 1945, nego ustaške zločine iz prethodne četiri godine. Ovako će se od takvih, davno izrečenih optužbi braniti 1971, u razgovoru koji je s njime za zagrebački Telegram vodio pjesnik Antun Šoljan: “Prije svega, književnost nije zrcalo, čak ni kada se u priči ogleda jedno vrijeme. Kažu da se u priči ‘Proklete avlije” ogleda poslijeratni Zagreb, ali ja o tome, oprostite, ne znam mnogo. Ja o tome znam onoliko koliko od drugih čujem, a naslušao sam se u ovih dvadeset i kusur godina o toj mojoj knjizi svega i svačega. Ne znam kako bi roman, i to vrlo kratki roman, ispripovijedan glasom franjevačkog redovnika, koji se zbiva u Bosni i u Carigradu u vrijeme pred opadanje velikoga carstva, ne znam kako bi jedan takav roman mogao toliko toga reći o Zagrebu 1945, pa da stvar nekome postane sumnjiva. Ali nešto drugo ću, ipak, reći: zlo koje se radi zla čini i u kojem osim zla nema ničega drugog slaba je književna tema. O njemu se može napisati jedna jedina riječ, od samo tri slova: zlo! Teško od toga može biti dobre literature, teško iz toga čovjek može nešto naučiti o sebi i svijetu. Ali ako je naša strana 1945. činila zlo i ako je to zlo povremeno znalo biti nasumično, tako da nije usmjereno samo protiv neprijatelja, nego i protiv ponekog nedužnog čovjeka, ili žena njihovih i djece, ako je, dakle, naša strana takvo što činila nakon besprijekornog i samopožrtvovnog junaštva Neretve i Sutjeske, tada je to naše zlo velika tema. Jer nije samo jedna riječ od tri glasa. Ja se tom temom, na žalost, nisam stigao baviti. I ovo govorim zbog mlađih govorim.” (Ovaj broj Telegrama nije bio zabranjen, ali je godinama nakon sloma Hrvatskog proljeća, bila je to već 1982. zabranjena Književna reč, u kojoj je u sklopu temata “Andrić i Srbi”, što ga je priredio Gojko Tešić, trebao biti preštampan i taj Šoljanov razgovor s Andrićem.)
Krajem 1945. Grafički zavod Hrvatske objavljuje “Na Drini ćupriju”, pola godine kasnije kod istog zagrebačkog nakladnika izlazi i “Travnička kronika”. U jesen 1946. sarajevska Svjetlost štampa “Gospođicu Rajku”. Prijeratni beogradski književni kritičar upitat će se u svom “Dnevniku jednog nikoga”: “Jesu li Hrvati u Zagrebu tokom Drugoga svetskog rata išta radili osim što su pisali istorijske romane. Naravno, mislim na one kvalitetnije među Hrvatima”. Osam godina kasnije biva objavljena i “Prokleta avlija”, koja će se naći u konkurenciji prve Ninove nagrade za roman godine,
ali nagrada će joj izmaći, jer će članovi žirija zaključiti da se ne radi o romanu, nego o – noveli. Ivi Andriću je šezdeset i jedna godina, i neće više dovršiti nijedan započeti roman.
Zapisnici sa suđenja Miroslavu Krleži uništeni su u diverziji nepoznatih lica, 28. svibnja 1991. u Arhivu Jugoslavije. Prethodno su bili pod pedesetogodišnjim embargom, koji je trebao isteći četiri i pol godine kasnije. U to su vrijeme još bili živi neki od onih koji su prisustvovali zatvorenom suđenju u Beogradu, ali nitko nije bio spreman govoriti. U Jugoslaviji je počinjao rat, pa možda nikog nije pretjerano ni zanimalo suđenje Krleži. Godine 2007. u Zagrebu će, u izdanju Europa Press Holdinga i Novog libera, pod uredništvom Slavka Goldsteina, biti objavljena knjiga “Križ za Krležu” zagrebačkog filmskog redatelja, pisca i krležijanca Zvonimira Berkovića s tri pseudo-dramska, dijaloška teksta. U prvom Berković zamišlja Krležin razgovor s Titom. U drugom Krleža razgovara sa svojim tužiteljem, generalom Albertom Sinkovićem. Treći je Krležin razgovor s Bogom (“koji ipak postoji”, u zagradi će napisati Berković). “Križ za Krležu” premda je fikcijskog karaktera do danas ostaje najzanimljivija knjiga o suđenju jedinome južnoslavenskom nobelovcu, te uz Lasićevu monografiju i “Sukob na književnoj ljevici” istoga autora jedina relevantna knjiga potekla iz hrvatske književnosti. Neobično je, doista, kako se hrvatska književnost odrekla pisca koji je unutar nje ponikao, da bi mu se poslije, kao svojemu, prilično uzaludno praznim riječima vraćala nakon što je 1971. dobio Nobelovu nagradu za književnosti. Andrić je bolji! Andrić je bolji! kukurikati će sljedećih pola stoljeća pijevci sa Kaptola i s Gornjega grada, a hrvatska će književnost preživljavati na mitu kako Ivo Andrić nije nagrađen samo zato što je Hrvat, a Krleža je dobio nagradu samo zato što je najprije bio komunist, pa komunistički disident, ali najviše zato što je bio i ostao Velikosrbin!
Ali na kraju, na slobodu je prije izašla Bela, kojoj je poništena smrtna presuda – to je, valjda, jedini slučaj u povijesti jugoslavenskoga socijalističkog pravosuđa: presuda je na Vrhovnom sudu u Beogradu poništena, a Bela Krleža je oslobođena svake krivnje, premda nijedna prethodno navedena inkriminacija nije osporena – pa je Krleža robijao punih pola godine nakon nje. Iz zatvora on izlazi krajem veljače 1947. i odmah piše Marku Ristića u Pariz, gdje je ovaj već godinu i pol ambasador, da traži urgenciju da se Beli i njemu daju putni listovi, jer bi se iselili u inozemstvo. Ristić se raspituje tamo gdje je potrebno, i u lipnju iste godine Krleži u “kućicu u cvijeću”, u Bregalničkoj ulici, odmah pokraj franjevačke crkve svetog Antuna, gdje su boravili “na obraz i besplatno” kod nekih poznanika iz vremena Danasa, stiže poziv iz Belog dvora, od Maršala. Prošli put vidjeli su se u Brajićima, kada je Tito banuo u sobu u kojoj je Krleža sjedio sa šefom Savezničke vojne misije. Neka drug Krleža dođe odmah, danas tokom dana, ili sutra prije podne!, rekao je kurir, neki vedar jednoruki Banijac. Poziv je bio usmeni, ali zvučao je uvjerljivo.
Susret s Titom trajao je kratko, ne više od pola sata, i bio je sve samo ne srdačan. Preko pisaćeg stola se rukovao s njim, pa mu pokazao da sjedne na stolicu s druge strane. Sljedećih dvadesetak minuta govorio je o tome da je bio i zgađen, i osramoćen kad ga je vidio u četničkom štabu, i da u cijelom ratu ništa nije tako uzdrmalo njegove životne i revolucionarne ideale kao to. “Ti si se, Fric, popišao na sve nas!”, rekao mu je, i ta je rečenica ostala amblematska u kulturnoj i književnoj povijesti socijalističke Jugoslavije. Krleža mu nije ništa odgovarao. Pred Titovim rukama, sklopljenim na zelenom kožnom tapecirungu, ležala su dva pasoša s prepoznatljivim razbuktalim grbom. Gledao ga je Krleža ravno u oči, odlučan da ne sklanja pogleda što god još Tito rekao u svom, očito je, sadističkom nastupu.
A onda je Maršal najednom zastao: “A jeste li vas dvoje dobro? Je li se Bela oporavila? Sve ovo je za nju bilo strašan šok!” Krleža mu je, valjda, nešto odgovorio. Zapanjen trenutkom u kojem se zbiva preokret. “Znaš, odnos između drugova mora biti zasnovan na povjerenju. Bez obzira na sve što smo preživjeli. Naredio sam da vam odmah izrade putnice (upravo je tu riječ upotrijebio, a ne pasoš!), onakve kakve imaju naši diplomati, tako da možete neometano i neograničeno putovati. Od mog ćeš ađutanta dobiti i dvije karte za prvi razred, za Pariz. Ambasador Ristić, tvoj prijatelj, tamo je sve pripremio. Na tebi je hoćete li ranije izaći iz vlaka i nestati. Ili ćete nastati nakon mjesec dana Pariza, koliko vam je plaćen hotel. Ja bih volio da se vratite. Ti se naš najveći pisac! I bez tebe mi plovimo dalje, ali bez svjetionika.”
Zatim je skočio od stola, zgrabio pasoše, pružio mu ih, rekao je da će se njegov ađutant i službe pobrinuti za sve ostale, i još je rekao: “E pa vidimo se, druže Krleža, sigurno se vidimo!” Izlazeći iz Belog dvora pogledao je Belin pa svoj pasoš, jer mu nije bilo jasno odakle im fotografije. Bela u robijaškoj uniformi, već na smrt osuđena. On u robijaškoj uniformi, beznadan. Istog je časa znao da se neće vratiti, i da se o tome nema što misliti. Čim zađu u za Italiju, čim se nađu u Švicarskoj ili možda u Francuskoj, njih dvoje izlaze iz vlaka, i gotovo je za sva vremena! Hrvati i Srbi, i s njima Jugoslavija, od cjeloživotnog prokletstva napokon postaju književna tema. I ništa drugo osim književne teme. Kroz glavu mu je, dok je pješačio prema Zvezdari, ne bi li se prije razgovora s Belom nekako smirio i sabrao, prolazio cijeli njegov budući život. Sve se činilo mogućim i napokon izvedivim. Europa ga je čekala ranjena, slobodna i naivna. Za sobom nije ostavljao ništa što bi bilo vrijedno brige. Osim prirodnih ljepota i kulturnih dobara. Ali njih će biti i s ove, i s one granice.
Bela je plakala od sreće i tuge, istovremeno. “Mili Bože, kakva je svinja taj maršal Tito!”, izgovorila je rečenicu koju je Krleža na samrtnoj postelji, zajedno s pričom o pasošima, povjerio zagrebačkom slikaru, genijalnom umjetniku Josipu Vaništi. Vaništa ga je, rodom Karlovčanin, često u Beogradu obilazio, ali crtež iz bolničke sobe u Sremskoj Kamenici, kada veliki pisac utapa svoje lice u šakama, ostaje čuven. “Mili Bože, kakva je svinja taj maršal Tito!”, izgovorila je Bela Krleža, zgrožena i ponižena vlastitom fotografijom u pasošu. Bila je uvjerena da su te dvije slike u njihovim putovnicama – tojest putnicama – kako se to na hrvatskom prije Tuđmana govorilo, Titov način da im poruču da, koliko god bježali iz Jugoslavije, ne mogu pobjeći od doživljenog poniženja. Krleža ih je na koljenima molio za život žene koju voli!