Do polaska vlaka s Glavne stanice u Beogradu ostalo im je deset dana. Vrijeme dovoljno da se razduže kod svijeta kojem nisu stigli pripadati. U skoro šest i pol godina života izvan Zagreba, najmanje su vremena proveli zajedno u ovom gradu, koji ih nije stigao ni prihvatiti ni odbaciti i još uvijek su ga čežnjivo pamtili iz onih mjesec dana u svibnju 1929, što su ih oboje provodili u Hotelu Moskva, za trijumfa obje postavke “Gospode Glembajevih”. Najprije je 11. svibnja odigrana predstava u režiji doktora Gavelle, s glumcima Narodnog pozorišta, da bi samo nekoliko dana kasnije u Beogradu gostovala i produkcija Krležina šulkolege Alfonsa Verlija. Stjecajem okolnosti, Bela je i u jednoj, i u drugoj inscenaciji bila barunica Castelli. Tada je, u ta opća južnoslavenska nedoba, kada Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca s kraljevom diktaturom doživljava svoj definitivni slom, Miroslav Krleža postao beogradski pisac, a Bela velika karakterna glumica. Cijeli im se Beograd došao pokloniti, pomalo grizodušan zbog Radićeve smrti, a njemu se na čas učinilo da su njih dvoje besmrtni usred tog općeg stradanja. Nakon što je one noći provedene s Pavlom Bastajićem odlučio da se sklanja u Beograd pred tim bijednim nesporazumom s ljudima koji su ga okruživali, a koji jednako ne razumiju ni revoluciju ni književnost, ali se pojedini među njima itekako dobro razumiju u provedbu Staljinovih metoda, Krleža je posve glupo i nerazumno očekivao da će ga grad dočekati onako kako ga je dočekivao na proljeće Aleksandrove diktature. A ona, Bela, ona se u tim trenucima ženski lakomisleno ufala u posvemašnju anonimnost. Mislila je da to tako ide, da je Kraljevina Jugoslavija tako prostrana zemlja, a Beograd da je tako pun svakojake čeljadi, da je Miroslavu Krleži mogućno opet biti anoniman, jer mu je, eto, u ovom trenutku upravo to zatrebalo, premda je anoniman posljednji put bio 1912. ili 1913, dok je bančio po kojekakvim donjogradskim bircuzima, sve u iščekivanju hoće li ravnatelj Drame Hrvatskoga narodnog kazališta Josip Bach udostojiti njegove mladalačke komade svoga velevažnog čitanja. I upravo tada, kada je posljednji put bio anoniman, Krleža je poželio biti slavan. Nerazumna, sasvim nezazumna živina je čovjek.
Tih deset dana pred put jedino je vrijeme koje će Krleže u Beogradu provesti kao slobodni ljudi. Njemu su već pedeset i četiri, njoj je pedeset i jedna. U nekoj drugoj ljudskoj koži, u drugo vrijeme i na drugome mjestu, to je dob kada parovi još uvijek imaju ozbiljne životne planove, kada se planiraju preseljenja, započinju debeli romani, snivaju se odlasci u Hollywood. Ali njih dvoje su već stari ljudi. Umorni i ustreptali od nakupljenih i nepreživljenih strahova, vođeni još samo očajem i nekim jalovim osvetničkim refleksom za kojega se više ne zna ni prema kome je upućen, Krleža i Bela spremaju se za put. Pokušavaju naokolo razdijeliti stvari koje ne mogu ponijeti sa sobom ili im tamo kamo idu neće više trebati. Ona od ljudi s kojima razgovaraju uopće i ne sakriva da se ne kane vraćati, da odlaze zauvijek. On je više puta upozorada da to možda i nije pametno. Ona mu odgovara: ali ne mogu nam ništa, nakon što je Onaj rekao da možemo ići. Tita isključivo naziva onaj.
U jutro odlaska dolaze dvojica Ličana, zovu se kao u nekom vicu, Mane i Dane. Mani je Krleža poklonio bračni krevet, koji su nepun mjesec ranije dobili na dar od Olge Dobrović. Prije toga su spavali na podu. Krevet je vrlo lijep, a vjerojatno i skup secesijski komad namještaja, najljepši na kome su njih dvoje spavali. Madraci na njemu, jorgan i jastuci, sasvim su novi. Bela misli da je to bio Petrov i Olgin bračni krevet, a da im ona to nije željela reći. Ličanin Mane prijeratni je sindikalac, rat je proveo u Beogradu, jedna mu je noga dobrano kraća. Prepoznao je Krležu na ulici, pa ga je htio pozdraviti, a on mu je odmah ponudio krevet. Mani to nije bilo čudno, a nije pristojno ni raspitivati se zašto se drug Krleža želi riješiti tako lijepa kreveta. Ali ipak je na rastanku Beli rekao: E pa, drugarice Krleža, da je meni vidjeti kakav je vaš novi krevet, ako ste meni dali ovakav stari! Nasmijala se, ali mu ništa nije rekla. Mani nije rekla da zauvijek odlaze, misleći da on to ne bi mogao razumjeti.
Kada se vlak pokrenuo sa stanice, Bela je upitala: A gdje ćemo sići? U Lozani, rekao je. Kao dvoje studenata avanturista, u lovu na slučajne doživljaje. Ali sutradan, kada je u kasno podneve vlak uplovio u glavnu željezničku stanicu u Lozani, njih dvoje nisu sišli na peron. U svome vjerojatno i najznamenitijem poslijeratnom eseju “Pariz 1947.” Krleža opisuje emocionalnu transformaciju koju doživljava na dvodnevnom putovanju kroz poslijeratnu Europu. Piše o tome kako se zahvaljujući čudu željeznice postepeno preobražavao iz očajnika koji je u proteklom ratu izgubio i dostojanstvo, i vjeru u budućnost, i ideale, u čovjeka kojemu su operirali oči, skidaju mu poveze, i on nakon godina mraka i zatvorenosti ispočetka prepoznaje slike vlastitog svijeta. Piše o tome kako se poslije rata nanovo postaje Europljanin, i kako bi na grbu buduće Europe, koja zahvaljujući zajedničkom stradanju, ali i zajedničkom otporu prema Hitleru, stremi svome ujedinjenju, trebala stajati lokomotiva. Jer Europljanin nije pješak, nije ni konjanik, ni vlastelin u kočji, šofer u autu, pilot u zrakoplovu, Europljanin je putnik u vlaku, s mjestom do prozora, dok gleda van. “Pariz 1947.” će u gotovo svim prijevodima – a preveden je već 1957, dvije godine nakon izlaska izvornika, na skoro sve europske jezike – biti objavljen u istoj knjizi s prijeratnim “Izletom u Rusiju”. Bit će to, kako kaže Adorno u čuvenom eseju “Dva putovanja jugoslavenskog književnika Miroslava Krleže” “izlazak Europe” iz skloništa pod ruševinama i “najradikalniji chiaroscuro u literaturi našega doba”.
Na Gare du Nord Marko je stajao s buketom poljskog cvijeća. U sivom birokratskom odjelu i tamnoplavoj svilenoj košulji, s nekim smiješnim šeširom, konačno je nakon godina rata izgledao kao nadrealist, jugoslavenski ambasador u Parizu. Krleža ga upita: A kako si, bogati, znao da ćemo doći?
Mjesec u Parizu za Krležu je protekao u otkrivanju onoga što je u onom prethodnom životu poznavao. Bela je obilazila muzeje i galerije, puštajući ga da nasamo razgovara s Markom. U početku bi joj Markova Ševa bila u pratnji, ali ni ona nije mogla izdržati tu provalu entuzijazma, to oduševljeno i posvemašnje hodalaštvo. Osim toga, njezina uloga u ambasadi, premda neformalna, zahtijevala je svakodnevni angažman. Povijest to neće na taj način zabilježiti, ali Jugoslavija je tih posljeratnih godina u Parizu imala dvoje poslanika: ambasadora i ambasadoricu. Te se na trenutke činilo da je ona važnija, utjecajnija i efikasnija od njega
Okolnost da nisu sišli na kolodvoru u Lozani, nego su produžili do Pariza, Bela i Krleža nisu međusobno prokomentirali nijednom riječju. Barem će on tako reći Bori Krivokapiću. On se, kao posvećenik razuma ljudskog, našao pred nečim što je razumom nespoznatljivo. Ona ga nije željela uznemiravati, ili možda nije htjela da sebe dovodi u priliku da podijeli odgovornost za njihov budući život. Čvrsto su odlučili da napuste Jugoslaviju – u njihovom slučaju to je značilo: i Beograd i Zagreb, ili i Zagreb i Beograd, podjednako i zauvijek – to je bilo nešto što se razumom nije moglo osporiti. Istodobno, svaka bi misao o tome, svaka pripovijest kojom bi se osporavao razlog za konačni i definitivni odlazak, vrijeđala njegovo dostojanstvo. A Krleža nije se dao vrijeđati. Ona ga je voljela upravo zato što se nikad, pa ni po cijenu krajnje životne ugode i komfora, nije dao vrijeđati.
Ali kako su dani u Parizu protjecali, kao da su oboje najednom bili sve dalje od ono dvoje ljudi koji su u Beogradu, na glavnoj željezničkoj stanici, tom najprljavijem i najbučnijem mjestu na Balkanu, krenuli na put. Kao da je u ta tri dana prošlo nekoliko godina, kao da je u tih deset dana prošao cijeli život. Ništa nije zaboravljeno, ali kao da se nešto poremetilo u vremenskom slijedu. Kao da su oni njegovi konspirativni sastanci s Josipom Brozom, po sumnjivim krčmama oko stenjevačke ludnice, kada je generalni sekretar KPJ u njega gledao onako kako bi Franklin Delano Roosevelt gledao u Walta Withmana, događali desetljećima poslije posramljujućeg susreta u Brajićima, te njegova i Belina suđenja, kada ih je na koljenima molio da joj samo poštede život, a on će, ako to žele, biti njihova dvorska svinja. Tada im nije trebao ni kao svinja, a sad je na primanju koje je ambasador Ristić priredio za diplomatski kor sjedio na fotelji pokraj prozora i Jean-Paulu Sartreu tumačio da Staljinov revolucionarni teror nije upućen samo protiv klasnih neprijatelja, nego da se vođa svjetskog proletarijata oslobađa ljudi kao što se zrakoplovac oslobađa balasta dok podiže balon na topli zrak. “Ljudi kao vi i ja za druga su Staljina balast, mi smo pijesak u finim svilenim vrećicama!”, Krleža govori Sartreu, koji se snebiva kao neudana tetka, iza onih svojih ružnih debelih očala. “Drug Staljin je antiegzistencijalista!”, šapće on Sartreu, a on, blijed kao krpa bježi na drugu stranu sobe, među muškarce u vojnim uniformama.
Šta ste odlučili?, pita Marko Ristić Belu i Krležu na posljednjem ručku pred put, u rezidenciji jugoslavenskog ambasadora u Parizu. Ništa!, sliježe ramenima Krleža. Apsolutno ništa! Pa na koju ćete stranu sutra?, zbunjen je Ristić. Vjerojatno na onu s koje smo i došli, govori Krleža. Bela ga sa strane pogleduje. Čini se da joj je laknulo.
“U Beograd sam se vratio onako kako se džukela vraća svome šinteraju. I to je, čini mi se, ono što se još može reći o mom slučaju. Kada sam se, više igrom slučaja nego svojom pameću ili tuđom dobrotom, dokopao slobode, kada sam, dakle, zbacio sa svoga golog vrata tu hrđavu žicu koju su mi Staljinovi živoderi nabacili preko glave da me konačno i nepobitno udave, pronjuškao sam malo Europom, zapišao dva-tri pariška kandelabra i vratio se veselom kevtanju ispred šinteraja. I još sam im nazad doveo Belu, koju su na moj obraz sudili na smrt i javno je po Zagrebu sramotili jer je, zamislite, u prisustvu okupatora pričala viceve! A što je, molit ću lijepo, u vrijeme kada je jedna beogradska glumica, podrijetlom iz Hrvatske, pričala viceve, radila cjelokupna hrvatska književnost, izuzev starog Nazora i mladog Ivana Gorana? Što su radili svi ti dični begovići milani i ini besmrtni tresići pavičići, osim što su gledali kako bi si udesili kakvu premijericu u bečkom teatru i dali si na njemački prevesti i kod Signal Verlaga objaviti brošuricu o junaštvu hrvatskome od srednjega vijeka pa do Staljingrada? Što mu oni, molit ću lijepo, radili dok sam ja krvavih gaća tumarao Srbijom i na prste, kao nepismen seljak, računao što mi je isplativije: da se ubijem, da se pustim da me prikolju, ili da se predam svome mahnitom kumu Dragiši Vasiću da me voda ko međeda po četničkim štabovima i time mi spašava život? Kasnije će se svi oni po Zagrebu naći da mi ispostavljaju račune za živu glavu, kao da svi oni imaju nešto s mojim preživljavanjem. Ili kao da su svi oni po sedamnaest puta bili dekapitirani u Jadovnom i u Jasnovcu, da bi onda priče Krležu darivali odsječenom glavom vlastitoga turopoljskog, lukavečkog krmka, da si je natakne na svoj tanki vrat, pa da nastavi s njom živjeti i pametovati. Što sva ta bijedna zagrebačka inteligencija, koja je u najboljem slučaju bila kuš pod poglavnikom Pavelićem i njegovom bandom, uopće može imati s mojim slučajem? I među njom taj veliki hrvatski pisac, travnički Thomas alhamijado Mann, prethodno karađorđevićevski poslanik u Berlinu, koji dok u sveopćem nacističkom velezločinu nestaje sav europski svijet, piše svoje glupave bosanske alhamijado romane, mudruje s Poglavnikom dok obojica pijuckaju gradačačku šljivu, koju su mu preko Save kod Jasenovca dostavili njegovi fratri…” Tako, ogorčena glasa, piše Krleža u eseju “Sve prošlo i buduće mog hrvatskog strva”. Godina je 1967, njegova se golema, nakon 1947. i povratka iz Pariza naglo probuđena stvaralačka energija sve više se pretvara u strašni nemoćni bijes, jer shvaća da su sve karte već odigrane i sve uloge raspoređene, i ništa se više neće dogoditi. U Zagreb navraća kao tuđin i kao Titov adorant, kao najveći jugoslavenski pisac, ili kome nije mio takav epitet kao najveći srpski pisac hrvatskoga roda – tako ga je prvi nazvao Borislav Mihajlović Mihiz, noćiva u hotelu Esplanade, na čijoj terasi s pogledom na Balkan prima goste, ili boravi u Vili Zagorje, prevrće se po Brozovoj postelji, jer ga ne napušta ta njegova vječna zagrebačka nesanica. I kad je tako u Zagrebu, kao što je tu i dok piše “Sve prošlo i buduće mog hrvatskog strva”, čiji je pravi povod “Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, on sve više biva svjestan da se u svoj grad ne može vratiti nikad, kojim god povodom i s kakvog god svitom u njega dolazio. Odavde on je potjeran, i to mu vrlo ljubazno govore. Ali s Deklaracijom dolazi kraj svim Krležinim životnim iluzijama i fatamorganama: nikada se neće dogoditi da stvari poteknu tako da oni njega nazad prime!
Bio je petak, 17. ožujka, kada mu je na njegov stol u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti dolazi Telegram, s tekstom Deklaracije. S onim što je tu pisao, on je bio suglasan do u posljednji zarez. Većina argumenata protiv takozvanog Novosadskog sporazuma i protiv takozvanog srpsko-hrvatskog administriranja jezikom, bila je njegova, iz njegovih eseja, rasprava pa čak i romana, osim ponešto mahom priglupih gramatičko-pravopisnih primjedaba i invektiva. Svoj stav o jeziku između Hrvata i Srba Krleža genijalno sažima u tih nekoliko rečenica iz eseja “Sve prošlo i buduće mog hrvatskog strva”, koje glase: “Hrvatski i srpski, što svatko znade, pa tako i svaki idiot, jedan su jezik. Ali hrvatski i srpski jedan su jezik sve do trenutka u kojemu će idiotu na um pasti da se upita jesu li ta dva jezika jedan jezik. Jer tada su već, neporecivo i definitivno, hrvatski i srpski dva jezika. A čim idiotu na um padne da ta dva jezika jedini u jedan, naravno sve u ime narodnog jedinstva, pa makar i pod firmom velikosrpskog hegemonizma, ta će dva jezika u trenutku postati udaljeniji od jezika kućne mačke i jezika domaćeg miša. Pred hrvatskim je idiotima moj jezik sa srpskim isti. Pred srpskim, pak, idiotima moj jezik od njihovog se razlikuje potpuno. I to je, ako mi dopustite da u miru svojom glavom mislim, temelj moje jezične politike.”
Problem je samo u tome što takav njegov stav o Deklaraciji ne govori ništa. Kao što u eseju doista ničega nema što bi je osporavalo. Osim bijesa Krležinog, strašnog i konačnog! Taj bijes tiče se potpisnika ovog teksta, a među njima naročito Ive Andrića. I tiče se tog sada već skoro i tridesetogodišnjeg bojkota i prešućivanja kojima je Krleža u Zagrebu izložen. To prešućivanje i bojkot izraz su nacionalne svijesti i samobitnosti u odnosu na Srbe, Beograd i na Federaciju. Kojoj god bitangi na um padne da sastavi antologiju hrvatskoga pjesništva, iz koje će Krležu izostaviti, ona će to i učiniti, i to će joj donijeti slavu i hvalu u Hrvatskoj i u onim (stvarno) hrvatskim separatističkim krugovima te među (tobože) neovisnim, modernim i liberalnim europskim intelektualcima. Čak ih i u Beogradu ima koji diple u te diple!
Na već više puta ponovljene aluzije, ili na otvorena Krležina ruganja njegovu jeziku, Andrić je samo jednom odgovorio. U posljednjemu, devetnaestom broju Hrvatskog književnog lista, u kratkom intervjuu što ga je dao Zlatku Tomičići, Andrić je rekao: “Drug Miroslav Krleža meni u krivnju stavlja da sam neke svoje međuratne radove objavio na srpskoj ekavici. Istinski bih bio iznenađen kada drug Krleža ne bi znao za primjere književnika koji su objavljivali na dva jezika.” Te dvije rečenice, za koje više nitko ne bi ni znao da ih nije u arhivima iskopao Radivoj Cvetićanin, beogradski novinar i autor dragocjenih monografija o Konstantinoviću, Crnjanskom i Krleži, jedina su javno zabilježena Andrićeva reakcija na javne provokacije slavnoga suparnika za pijedestal najvećega jugoslavenskog pisca. “Oduvijek je on umio mnogo bolje šutjeti nego što su svi oko njega znali govoriti.”, pisat će u nekrologu Ivi Andriću njegov veliki čitatelj, u to vrijeme beogradski pisac Mirko Kovač.
Nakon što je objavio “Prokletu avliju” i podnio sve po njega nepovoljne i prijeteće reakcije na knjigu – istina, u to se Krleža nije miješao, a ne zna se ni je li čitao ovo politički najosjetljivije djelo svog “Thomasa alhamijado Manna” – pa se pomalo i utješio brojnim europskom prijevodima i pohvalama, Ivo Andrić sve manje objavljuje. Ostao je živjeti u istome onom stanu u koji su ga početkom rata smjestili prijatelji, koji će mu zatim od Grada Zagreba biti dodijeljen na trajno korištenje, u časopisima tiska poneku priču, i usporedo istražuje građu za nekoliko romana. Često je u Sarajevu, noćiva u hotelu Europa, obilazi na Svetome Mihovilu grob žalosne svoje matere, planinari po sarajevskim mahalama i s dvije strane započinje svoju nikad napisanu Sarajevsku kroniku. Jedna strana je roman, s kojim je već daleko dotjerao, o Omeru paši Latasu. Druga je strana roman, koji ide nešto sporije, jer je razuđeniji i u planu mnogo obimniji, o obitelji Pamuković. Ti Pamukovići zapravo su njegovi Andrići, obitelj njegova oca od koje nitko nije ostao, nego ih je sve sušica potukla. On piše o njima da bi nekako dokučio samoga sebe. Zamišljajući, Andrić popunjava prazninu, onako kako to mogu činiti samo doista veliki pisci.
Dvojica, osmi dio
Iz rukopisa “Moje stvari”
Do polaska vlaka s Glavne stanice u Beogradu ostalo im je deset dana. Vrijeme dovoljno da se razduže kod svijeta kojem nisu stigli pripadati. U skoro šest i pol godina života izvan Zagreba, najmanje su vremena proveli zajedno u ovom gradu, koji ih nije stigao ni prihvatiti ni odbaciti i još uvijek su ga čežnjivo pamtili iz onih mjesec dana u svibnju 1929, što su ih oboje provodili u Hotelu Moskva, za trijumfa obje postavke “Gospode Glembajevih”. Najprije je 11. svibnja odigrana predstava u režiji doktora Gavelle, s glumcima Narodnog pozorišta, da bi samo nekoliko dana kasnije u Beogradu gostovala i produkcija Krležina šulkolege Alfonsa Verlija. Stjecajem okolnosti, Bela je i u jednoj, i u drugoj inscenaciji bila barunica Castelli. Tada je, u ta opća južnoslavenska nedoba, kada Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca s kraljevom diktaturom doživljava svoj definitivni slom, Miroslav Krleža postao beogradski pisac, a Bela velika karakterna glumica. Cijeli im se Beograd došao pokloniti, pomalo grizodušan zbog Radićeve smrti, a njemu se na čas učinilo da su njih dvoje besmrtni usred tog općeg stradanja. Nakon što je one noći provedene s Pavlom Bastajićem odlučio da se sklanja u Beograd pred tim bijednim nesporazumom s ljudima koji su ga okruživali, a koji jednako ne razumiju ni revoluciju ni književnost, ali se pojedini među njima itekako dobro razumiju u provedbu Staljinovih metoda, Krleža je posve glupo i nerazumno očekivao da će ga grad dočekati onako kako ga je dočekivao na proljeće Aleksandrove diktature. A ona, Bela, ona se u tim trenucima ženski lakomisleno ufala u posvemašnju anonimnost. Mislila je da to tako ide, da je Kraljevina Jugoslavija tako prostrana zemlja, a Beograd da je tako pun svakojake čeljadi, da je Miroslavu Krleži mogućno opet biti anoniman, jer mu je, eto, u ovom trenutku upravo to zatrebalo, premda je anoniman posljednji put bio 1912. ili 1913, dok je bančio po kojekakvim donjogradskim bircuzima, sve u iščekivanju hoće li ravnatelj Drame Hrvatskoga narodnog kazališta Josip Bach udostojiti njegove mladalačke komade svoga velevažnog čitanja. I upravo tada, kada je posljednji put bio anoniman, Krleža je poželio biti slavan. Nerazumna, sasvim nezazumna živina je čovjek.
Tih deset dana pred put jedino je vrijeme koje će Krleže u Beogradu provesti kao slobodni ljudi. Njemu su već pedeset i četiri, njoj je pedeset i jedna. U nekoj drugoj ljudskoj koži, u drugo vrijeme i na drugome mjestu, to je dob kada parovi još uvijek imaju ozbiljne životne planove, kada se planiraju preseljenja, započinju debeli romani, snivaju se odlasci u Hollywood. Ali njih dvoje su već stari ljudi. Umorni i ustreptali od nakupljenih i nepreživljenih strahova, vođeni još samo očajem i nekim jalovim osvetničkim refleksom za kojega se više ne zna ni prema kome je upućen, Krleža i Bela spremaju se za put. Pokušavaju naokolo razdijeliti stvari koje ne mogu ponijeti sa sobom ili im tamo kamo idu neće više trebati. Ona od ljudi s kojima razgovaraju uopće i ne sakriva da se ne kane vraćati, da odlaze zauvijek. On je više puta upozorada da to možda i nije pametno. Ona mu odgovara: ali ne mogu nam ništa, nakon što je Onaj rekao da možemo ići. Tita isključivo naziva onaj.
U jutro odlaska dolaze dvojica Ličana, zovu se kao u nekom vicu, Mane i Dane. Mani je Krleža poklonio bračni krevet, koji su nepun mjesec ranije dobili na dar od Olge Dobrović. Prije toga su spavali na podu. Krevet je vrlo lijep, a vjerojatno i skup secesijski komad namještaja, najljepši na kome su njih dvoje spavali. Madraci na njemu, jorgan i jastuci, sasvim su novi. Bela misli da je to bio Petrov i Olgin bračni krevet, a da im ona to nije željela reći. Ličanin Mane prijeratni je sindikalac, rat je proveo u Beogradu, jedna mu je noga dobrano kraća. Prepoznao je Krležu na ulici, pa ga je htio pozdraviti, a on mu je odmah ponudio krevet. Mani to nije bilo čudno, a nije pristojno ni raspitivati se zašto se drug Krleža želi riješiti tako lijepa kreveta. Ali ipak je na rastanku Beli rekao: E pa, drugarice Krleža, da je meni vidjeti kakav je vaš novi krevet, ako ste meni dali ovakav stari! Nasmijala se, ali mu ništa nije rekla. Mani nije rekla da zauvijek odlaze, misleći da on to ne bi mogao razumjeti.
Kada se vlak pokrenuo sa stanice, Bela je upitala: A gdje ćemo sići? U Lozani, rekao je. Kao dvoje studenata avanturista, u lovu na slučajne doživljaje. Ali sutradan, kada je u kasno podneve vlak uplovio u glavnu željezničku stanicu u Lozani, njih dvoje nisu sišli na peron. U svome vjerojatno i najznamenitijem poslijeratnom eseju “Pariz 1947.” Krleža opisuje emocionalnu transformaciju koju doživljava na dvodnevnom putovanju kroz poslijeratnu Europu. Piše o tome kako se zahvaljujući čudu željeznice postepeno preobražavao iz očajnika koji je u proteklom ratu izgubio i dostojanstvo, i vjeru u budućnost, i ideale, u čovjeka kojemu su operirali oči, skidaju mu poveze, i on nakon godina mraka i zatvorenosti ispočetka prepoznaje slike vlastitog svijeta. Piše o tome kako se poslije rata nanovo postaje Europljanin, i kako bi na grbu buduće Europe, koja zahvaljujući zajedničkom stradanju, ali i zajedničkom otporu prema Hitleru, stremi svome ujedinjenju, trebala stajati lokomotiva. Jer Europljanin nije pješak, nije ni konjanik, ni vlastelin u kočji, šofer u autu, pilot u zrakoplovu, Europljanin je putnik u vlaku, s mjestom do prozora, dok gleda van. “Pariz 1947.” će u gotovo svim prijevodima – a preveden je već 1957, dvije godine nakon izlaska izvornika, na skoro sve europske jezike – biti objavljen u istoj knjizi s prijeratnim “Izletom u Rusiju”. Bit će to, kako kaže Adorno u čuvenom eseju “Dva putovanja jugoslavenskog književnika Miroslava Krleže” “izlazak Europe” iz skloništa pod ruševinama i “najradikalniji chiaroscuro u literaturi našega doba”.
Na Gare du Nord Marko je stajao s buketom poljskog cvijeća. U sivom birokratskom odjelu i tamnoplavoj svilenoj košulji, s nekim smiješnim šeširom, konačno je nakon godina rata izgledao kao nadrealist, jugoslavenski ambasador u Parizu. Krleža ga upita: A kako si, bogati, znao da ćemo doći?
Mjesec u Parizu za Krležu je protekao u otkrivanju onoga što je u onom prethodnom životu poznavao. Bela je obilazila muzeje i galerije, puštajući ga da nasamo razgovara s Markom. U početku bi joj Markova Ševa bila u pratnji, ali ni ona nije mogla izdržati tu provalu entuzijazma, to oduševljeno i posvemašnje hodalaštvo. Osim toga, njezina uloga u ambasadi, premda neformalna, zahtijevala je svakodnevni angažman. Povijest to neće na taj način zabilježiti, ali Jugoslavija je tih posljeratnih godina u Parizu imala dvoje poslanika: ambasadora i ambasadoricu. Te se na trenutke činilo da je ona važnija, utjecajnija i efikasnija od njega
Okolnost da nisu sišli na kolodvoru u Lozani, nego su produžili do Pariza, Bela i Krleža nisu međusobno prokomentirali nijednom riječju. Barem će on tako reći Bori Krivokapiću. On se, kao posvećenik razuma ljudskog, našao pred nečim što je razumom nespoznatljivo. Ona ga nije željela uznemiravati, ili možda nije htjela da sebe dovodi u priliku da podijeli odgovornost za njihov budući život. Čvrsto su odlučili da napuste Jugoslaviju – u njihovom slučaju to je značilo: i Beograd i Zagreb, ili i Zagreb i Beograd, podjednako i zauvijek – to je bilo nešto što se razumom nije moglo osporiti. Istodobno, svaka bi misao o tome, svaka pripovijest kojom bi se osporavao razlog za konačni i definitivni odlazak, vrijeđala njegovo dostojanstvo. A Krleža nije se dao vrijeđati. Ona ga je voljela upravo zato što se nikad, pa ni po cijenu krajnje životne ugode i komfora, nije dao vrijeđati.
Ali kako su dani u Parizu protjecali, kao da su oboje najednom bili sve dalje od ono dvoje ljudi koji su u Beogradu, na glavnoj željezničkoj stanici, tom najprljavijem i najbučnijem mjestu na Balkanu, krenuli na put. Kao da je u ta tri dana prošlo nekoliko godina, kao da je u tih deset dana prošao cijeli život. Ništa nije zaboravljeno, ali kao da se nešto poremetilo u vremenskom slijedu. Kao da su oni njegovi konspirativni sastanci s Josipom Brozom, po sumnjivim krčmama oko stenjevačke ludnice, kada je generalni sekretar KPJ u njega gledao onako kako bi Franklin Delano Roosevelt gledao u Walta Withmana, događali desetljećima poslije posramljujućeg susreta u Brajićima, te njegova i Belina suđenja, kada ih je na koljenima molio da joj samo poštede život, a on će, ako to žele, biti njihova dvorska svinja. Tada im nije trebao ni kao svinja, a sad je na primanju koje je ambasador Ristić priredio za diplomatski kor sjedio na fotelji pokraj prozora i Jean-Paulu Sartreu tumačio da Staljinov revolucionarni teror nije upućen samo protiv klasnih neprijatelja, nego da se vođa svjetskog proletarijata oslobađa ljudi kao što se zrakoplovac oslobađa balasta dok podiže balon na topli zrak. “Ljudi kao vi i ja za druga su Staljina balast, mi smo pijesak u finim svilenim vrećicama!”, Krleža govori Sartreu, koji se snebiva kao neudana tetka, iza onih svojih ružnih debelih očala. “Drug Staljin je antiegzistencijalista!”, šapće on Sartreu, a on, blijed kao krpa bježi na drugu stranu sobe, među muškarce u vojnim uniformama.
Šta ste odlučili?, pita Marko Ristić Belu i Krležu na posljednjem ručku pred put, u rezidenciji jugoslavenskog ambasadora u Parizu. Ništa!, sliježe ramenima Krleža. Apsolutno ništa! Pa na koju ćete stranu sutra?, zbunjen je Ristić. Vjerojatno na onu s koje smo i došli, govori Krleža. Bela ga sa strane pogleduje. Čini se da joj je laknulo.
“U Beograd sam se vratio onako kako se džukela vraća svome šinteraju. I to je, čini mi se, ono što se još može reći o mom slučaju. Kada sam se, više igrom slučaja nego svojom pameću ili tuđom dobrotom, dokopao slobode, kada sam, dakle, zbacio sa svoga golog vrata tu hrđavu žicu koju su mi Staljinovi živoderi nabacili preko glave da me konačno i nepobitno udave, pronjuškao sam malo Europom, zapišao dva-tri pariška kandelabra i vratio se veselom kevtanju ispred šinteraja. I još sam im nazad doveo Belu, koju su na moj obraz sudili na smrt i javno je po Zagrebu sramotili jer je, zamislite, u prisustvu okupatora pričala viceve! A što je, molit ću lijepo, u vrijeme kada je jedna beogradska glumica, podrijetlom iz Hrvatske, pričala viceve, radila cjelokupna hrvatska književnost, izuzev starog Nazora i mladog Ivana Gorana? Što su radili svi ti dični begovići milani i ini besmrtni tresići pavičići, osim što su gledali kako bi si udesili kakvu premijericu u bečkom teatru i dali si na njemački prevesti i kod Signal Verlaga objaviti brošuricu o junaštvu hrvatskome od srednjega vijeka pa do Staljingrada? Što mu oni, molit ću lijepo, radili dok sam ja krvavih gaća tumarao Srbijom i na prste, kao nepismen seljak, računao što mi je isplativije: da se ubijem, da se pustim da me prikolju, ili da se predam svome mahnitom kumu Dragiši Vasiću da me voda ko međeda po četničkim štabovima i time mi spašava život? Kasnije će se svi oni po Zagrebu naći da mi ispostavljaju račune za živu glavu, kao da svi oni imaju nešto s mojim preživljavanjem. Ili kao da su svi oni po sedamnaest puta bili dekapitirani u Jadovnom i u Jasnovcu, da bi onda priče Krležu darivali odsječenom glavom vlastitoga turopoljskog, lukavečkog krmka, da si je natakne na svoj tanki vrat, pa da nastavi s njom živjeti i pametovati. Što sva ta bijedna zagrebačka inteligencija, koja je u najboljem slučaju bila kuš pod poglavnikom Pavelićem i njegovom bandom, uopće može imati s mojim slučajem? I među njom taj veliki hrvatski pisac, travnički Thomas alhamijado Mann, prethodno karađorđevićevski poslanik u Berlinu, koji dok u sveopćem nacističkom velezločinu nestaje sav europski svijet, piše svoje glupave bosanske alhamijado romane, mudruje s Poglavnikom dok obojica pijuckaju gradačačku šljivu, koju su mu preko Save kod Jasenovca dostavili njegovi fratri…” Tako, ogorčena glasa, piše Krleža u eseju “Sve prošlo i buduće mog hrvatskog strva”. Godina je 1967, njegova se golema, nakon 1947. i povratka iz Pariza naglo probuđena stvaralačka energija sve više se pretvara u strašni nemoćni bijes, jer shvaća da su sve karte već odigrane i sve uloge raspoređene, i ništa se više neće dogoditi. U Zagreb navraća kao tuđin i kao Titov adorant, kao najveći jugoslavenski pisac, ili kome nije mio takav epitet kao najveći srpski pisac hrvatskoga roda – tako ga je prvi nazvao Borislav Mihajlović Mihiz, noćiva u hotelu Esplanade, na čijoj terasi s pogledom na Balkan prima goste, ili boravi u Vili Zagorje, prevrće se po Brozovoj postelji, jer ga ne napušta ta njegova vječna zagrebačka nesanica. I kad je tako u Zagrebu, kao što je tu i dok piše “Sve prošlo i buduće mog hrvatskog strva”, čiji je pravi povod “Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, on sve više biva svjestan da se u svoj grad ne može vratiti nikad, kojim god povodom i s kakvog god svitom u njega dolazio. Odavde on je potjeran, i to mu vrlo ljubazno govore. Ali s Deklaracijom dolazi kraj svim Krležinim životnim iluzijama i fatamorganama: nikada se neće dogoditi da stvari poteknu tako da oni njega nazad prime!
Bio je petak, 17. ožujka, kada mu je na njegov stol u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti dolazi Telegram, s tekstom Deklaracije. S onim što je tu pisao, on je bio suglasan do u posljednji zarez. Većina argumenata protiv takozvanog Novosadskog sporazuma i protiv takozvanog srpsko-hrvatskog administriranja jezikom, bila je njegova, iz njegovih eseja, rasprava pa čak i romana, osim ponešto mahom priglupih gramatičko-pravopisnih primjedaba i invektiva. Svoj stav o jeziku između Hrvata i Srba Krleža genijalno sažima u tih nekoliko rečenica iz eseja “Sve prošlo i buduće mog hrvatskog strva”, koje glase: “Hrvatski i srpski, što svatko znade, pa tako i svaki idiot, jedan su jezik. Ali hrvatski i srpski jedan su jezik sve do trenutka u kojemu će idiotu na um pasti da se upita jesu li ta dva jezika jedan jezik. Jer tada su već, neporecivo i definitivno, hrvatski i srpski dva jezika. A čim idiotu na um padne da ta dva jezika jedini u jedan, naravno sve u ime narodnog jedinstva, pa makar i pod firmom velikosrpskog hegemonizma, ta će dva jezika u trenutku postati udaljeniji od jezika kućne mačke i jezika domaćeg miša. Pred hrvatskim je idiotima moj jezik sa srpskim isti. Pred srpskim, pak, idiotima moj jezik od njihovog se razlikuje potpuno. I to je, ako mi dopustite da u miru svojom glavom mislim, temelj moje jezične politike.”
Problem je samo u tome što takav njegov stav o Deklaraciji ne govori ništa. Kao što u eseju doista ničega nema što bi je osporavalo. Osim bijesa Krležinog, strašnog i konačnog! Taj bijes tiče se potpisnika ovog teksta, a među njima naročito Ive Andrića. I tiče se tog sada već skoro i tridesetogodišnjeg bojkota i prešućivanja kojima je Krleža u Zagrebu izložen. To prešućivanje i bojkot izraz su nacionalne svijesti i samobitnosti u odnosu na Srbe, Beograd i na Federaciju. Kojoj god bitangi na um padne da sastavi antologiju hrvatskoga pjesništva, iz koje će Krležu izostaviti, ona će to i učiniti, i to će joj donijeti slavu i hvalu u Hrvatskoj i u onim (stvarno) hrvatskim separatističkim krugovima te među (tobože) neovisnim, modernim i liberalnim europskim intelektualcima. Čak ih i u Beogradu ima koji diple u te diple!
Na već više puta ponovljene aluzije, ili na otvorena Krležina ruganja njegovu jeziku, Andrić je samo jednom odgovorio. U posljednjemu, devetnaestom broju Hrvatskog književnog lista, u kratkom intervjuu što ga je dao Zlatku Tomičići, Andrić je rekao: “Drug Miroslav Krleža meni u krivnju stavlja da sam neke svoje međuratne radove objavio na srpskoj ekavici. Istinski bih bio iznenađen kada drug Krleža ne bi znao za primjere književnika koji su objavljivali na dva jezika.” Te dvije rečenice, za koje više nitko ne bi ni znao da ih nije u arhivima iskopao Radivoj Cvetićanin, beogradski novinar i autor dragocjenih monografija o Konstantinoviću, Crnjanskom i Krleži, jedina su javno zabilježena Andrićeva reakcija na javne provokacije slavnoga suparnika za pijedestal najvećega jugoslavenskog pisca. “Oduvijek je on umio mnogo bolje šutjeti nego što su svi oko njega znali govoriti.”, pisat će u nekrologu Ivi Andriću njegov veliki čitatelj, u to vrijeme beogradski pisac Mirko Kovač.
Nakon što je objavio “Prokletu avliju” i podnio sve po njega nepovoljne i prijeteće reakcije na knjigu – istina, u to se Krleža nije miješao, a ne zna se ni je li čitao ovo politički najosjetljivije djelo svog “Thomasa alhamijado Manna” – pa se pomalo i utješio brojnim europskom prijevodima i pohvalama, Ivo Andrić sve manje objavljuje. Ostao je živjeti u istome onom stanu u koji su ga početkom rata smjestili prijatelji, koji će mu zatim od Grada Zagreba biti dodijeljen na trajno korištenje, u časopisima tiska poneku priču, i usporedo istražuje građu za nekoliko romana. Često je u Sarajevu, noćiva u hotelu Europa, obilazi na Svetome Mihovilu grob žalosne svoje matere, planinari po sarajevskim mahalama i s dvije strane započinje svoju nikad napisanu Sarajevsku kroniku. Jedna strana je roman, s kojim je već daleko dotjerao, o Omeru paši Latasu. Druga je strana roman, koji ide nešto sporije, jer je razuđeniji i u planu mnogo obimniji, o obitelji Pamuković. Ti Pamukovići zapravo su njegovi Andrići, obitelj njegova oca od koje nitko nije ostao, nego ih je sve sušica potukla. On piše o njima da bi nekako dokučio samoga sebe. Zamišljajući, Andrić popunjava prazninu, onako kako to mogu činiti samo doista veliki pisci.