Davno to bijaše, u jedno svitanje, kad dani su kratki, a noći nepremostive.
Kalendar se izgubio iz vida ljudima, nije više bilo ni zvijezda ni mjeseca da ih navode u poslovima,
ni godišnjih doba da ravnaju sjetvama.
Jedini zakon što upravljaŝe njihovim danima bio je novac i zarada, moć i pohlepa.
Magla se skupljala nad rijekama u gustim pramenovima, i vrijeme gnjilo navješćivala.
Pa ipak, bilo je onih što su svjetlo tražili nad vodama i dugo i predugo lutali ljudskim zemljama.
A majka rijeka djecu je svoju dozivala,
da ih podoji, uzbiba, utješi i uspava jer svjetla više zadugo neće biti nad rijekama.
Djeca rijekina za pravdom su žeđala,
ogladnila od ljubavi svo su mlijeko majčino ispila.
I prsa majčina usahnuše.
Korita se isušila, a more i oceane mulj pokriše.
A onda se i on povuče.
I zemlja se u pustinju stvorila,
jezik ljudski ispucao,
riječi se od suhoće krtile, u prašinu mrvile,
sve dok nije preostalo niŝta od ničega
i zemlja zanijemila.
Nije bilo boja, ni zvukova, ni mirisa,
praznina je bezdan ispunjavala,
i samo tišina kao voda duboka
novo je praskozorje najavljivala.
Svako stablo, rijeka, planina, svaka kapljica,
svima jednako pripada.
Svačija je, i ničija.
Bajka o Sudancima
U ovom studenom, pod snijegom debelim, tri su mladića iz Sudana ostavili svoje šake i stopala. Nakon što su veliko more i osam gora pregazili.
Amputirala bih jezik vlastiti, jer ne zna tješiti, u čvor se zapliće.
Zato ću krenuti na put daleki, tražiti čarobnjaka, majstora stolara.
Čuven je, violine posebne izrađuje
pod prstima dobra čovjeka liječe rane neizlječive.
Uz precizne upute, i violinu čudesno lijepo izrezbarenu, vratit ću se tamo gdje leže prozebli
I violina će pjevati bajku uspavanku, muzika će rane ušivati, one dušine.
Strune se sjećaju šume duboke, i planine devete, visoke, svega što se dogodilo,
snježno je i lijepo beskrajno, i mladići su u promrzli san tonuli, i ničeg se više nisu sjećali, ni
ružnoga ni lijepoga, i tad su šumi predali najbolje od sebe, ruke, noge i stopala.
I na mjestima gdje su ih položili izrasla su stabla stamena da budu zaklon svim drugim putnicima.
Ispod njih, snijeg više ne pada.
I tako je violina svoju basmu pjevala,
a Sudanci su dubok san tonuli, san u kojem će dugo, dugo plakati, i sva bol, tuga i gorčina će
poteći, kao voda bujna, čista, nezaustavljiva.
Sve dok stari svijet ne potopi.
Kad se mladići probude, opet će sve zazeleniti, i otopliti, i sve će biti mekše i sunčanije.
A novim će ljudima srce na nekom drugom mjestu izrasti, i bit će veće od prosjeka.
Dvije strašne bajke
Mit o velikoj suši
Za Ujgurke što se u Savi utopiše ovog decembra
Davno to bijaše, u jedno svitanje, kad dani su kratki, a noći nepremostive.
Kalendar se izgubio iz vida ljudima, nije više bilo ni zvijezda ni mjeseca da ih navode u poslovima,
ni godišnjih doba da ravnaju sjetvama.
Jedini zakon što upravljaŝe njihovim danima bio je novac i zarada, moć i pohlepa.
Magla se skupljala nad rijekama u gustim pramenovima, i vrijeme gnjilo navješćivala.
Pa ipak, bilo je onih što su svjetlo tražili nad vodama i dugo i predugo lutali ljudskim zemljama.
A majka rijeka djecu je svoju dozivala,
da ih podoji, uzbiba, utješi i uspava jer svjetla više zadugo neće biti nad rijekama.
Djeca rijekina za pravdom su žeđala,
ogladnila od ljubavi svo su mlijeko majčino ispila.
I prsa majčina usahnuše.
Korita se isušila, a more i oceane mulj pokriše.
A onda se i on povuče.
I zemlja se u pustinju stvorila,
jezik ljudski ispucao,
riječi se od suhoće krtile, u prašinu mrvile,
sve dok nije preostalo niŝta od ničega
i zemlja zanijemila.
Nije bilo boja, ni zvukova, ni mirisa,
praznina je bezdan ispunjavala,
i samo tišina kao voda duboka
novo je praskozorje najavljivala.
Svako stablo, rijeka, planina, svaka kapljica,
svima jednako pripada.
Svačija je, i ničija.
Bajka o Sudancima
U ovom studenom, pod snijegom debelim, tri su mladića iz Sudana ostavili svoje šake i stopala. Nakon što su veliko more i osam gora pregazili.
Amputirala bih jezik vlastiti, jer ne zna tješiti, u čvor se zapliće.
Zato ću krenuti na put daleki, tražiti čarobnjaka, majstora stolara.
Čuven je, violine posebne izrađuje
pod prstima dobra čovjeka liječe rane neizlječive.
Uz precizne upute, i violinu čudesno lijepo izrezbarenu, vratit ću se tamo gdje leže prozebli
I violina će pjevati bajku uspavanku, muzika će rane ušivati, one dušine.
Strune se sjećaju šume duboke, i planine devete, visoke, svega što se dogodilo,
snježno je i lijepo beskrajno, i mladići su u promrzli san tonuli, i ničeg se više nisu sjećali, ni
ružnoga ni lijepoga, i tad su šumi predali najbolje od sebe, ruke, noge i stopala.
I na mjestima gdje su ih položili izrasla su stabla stamena da budu zaklon svim drugim putnicima.
Ispod njih, snijeg više ne pada.
I tako je violina svoju basmu pjevala,
a Sudanci su dubok san tonuli, san u kojem će dugo, dugo plakati, i sva bol, tuga i gorčina će
poteći, kao voda bujna, čista, nezaustavljiva.
Sve dok stari svijet ne potopi.
Kad se mladići probude, opet će sve zazeleniti, i otopliti, i sve će biti mekše i sunčanije.
A novim će ljudima srce na nekom drugom mjestu izrasti, i bit će veće od prosjeka.