Adventski vijenac ukrašen leptirićima zlatastim
iz stomaka naših. Sivomaslinasti šal u koji
ponekad umotam dušu. Tek tako. Nevidljivi
otisak kralježnice na zidu (četvrti pršljen
napravio je nečujnu udubinu u zraku
koja još uvijek vibrira). Stope se i dalje
naziru. Na podu i još gdjegdje.
Tu si, dakle, njušim te. I dok sve to
u ništavilo ne pretvori se, tu si. I praška
svaka iz kose tvoje. Dlačica stidna
iz ružičastog brijača, zaboravljenog ili
ostavljenog za naredni susret. Odjek
molitve naše. I neki odjeci drugi. Svjetlucavi
odbljesci pogleda. Dah tvoj u jastucima
zaostao… I uzdah. Zajednički.
I dok ne nestane sve to, a nestat će,
(presporo ide, ali ja strpljivo čekam),
dotad, znam,
nije sve izgubljeno.
IZ VREMENA KAD VJEROVAO SAM
Sanjao sam neku noć kako te sanjam. Živa su
u snu bila ramena tvoja i bedra. Trajalo
kratko je. Kao japanski vlak kroz kotlinu
prohujalo je. Probudio sam se i spakovao
san, vodicom svetom poškropivši ga,
pa mašnicu u mrtvi čvor. Pregristi samo
u nevolji velikoj. Mada radije istrpjet ću
kad mi se prikažeš iznenada: na koncertu,
u tramvaju koji odlazi, u mnoštvu koje
gilja na hodočašće, u grotlu nogometnog
stadiona… Sa zubima svojim sklopit ću
pakt, sa željama obješenim o oblake,
sa čežnjom kojoj namigujem. Kao, šalim se.
Slagat ću sebi. Lažov sam ionako bio tvoj.
Istina potrošna je poput ožujskog sunca.
I kad glas tvoj uzraste u meni kao kvasac,
kad tvoje „si, si, si…“, iz vremena kad
vjerovao sam da stvarno pripadaš meni,
uši mi začepi, odisejevski ću se vezati
istinom. Zadovoljština za laž. Da nikad
moja bila nisi. Da blistavi je bljesak u očima
greška svemira. Da sve bio je samo san.
Dvije pjesme
NIJE SVE IZGUBLJENO
Gotovo je, znam. Ali nije sve izgubljeno.
Adventski vijenac ukrašen leptirićima zlatastim
iz stomaka naših. Sivomaslinasti šal u koji
ponekad umotam dušu. Tek tako. Nevidljivi
otisak kralježnice na zidu (četvrti pršljen
napravio je nečujnu udubinu u zraku
koja još uvijek vibrira). Stope se i dalje
naziru. Na podu i još gdjegdje.
Tu si, dakle, njušim te. I dok sve to
u ništavilo ne pretvori se, tu si. I praška
svaka iz kose tvoje. Dlačica stidna
iz ružičastog brijača, zaboravljenog ili
ostavljenog za naredni susret. Odjek
molitve naše. I neki odjeci drugi. Svjetlucavi
odbljesci pogleda. Dah tvoj u jastucima
zaostao… I uzdah. Zajednički.
I dok ne nestane sve to, a nestat će,
(presporo ide, ali ja strpljivo čekam),
dotad, znam,
nije sve izgubljeno.
IZ VREMENA KAD VJEROVAO SAM
Sanjao sam neku noć kako te sanjam. Živa su
u snu bila ramena tvoja i bedra. Trajalo
kratko je. Kao japanski vlak kroz kotlinu
prohujalo je. Probudio sam se i spakovao
san, vodicom svetom poškropivši ga,
pa mašnicu u mrtvi čvor. Pregristi samo
u nevolji velikoj. Mada radije istrpjet ću
kad mi se prikažeš iznenada: na koncertu,
u tramvaju koji odlazi, u mnoštvu koje
gilja na hodočašće, u grotlu nogometnog
stadiona… Sa zubima svojim sklopit ću
pakt, sa željama obješenim o oblake,
sa čežnjom kojoj namigujem. Kao, šalim se.
Slagat ću sebi. Lažov sam ionako bio tvoj.
Istina potrošna je poput ožujskog sunca.
I kad glas tvoj uzraste u meni kao kvasac,
kad tvoje „si, si, si…“, iz vremena kad
vjerovao sam da stvarno pripadaš meni,
uši mi začepi, odisejevski ću se vezati
istinom. Zadovoljština za laž. Da nikad
moja bila nisi. Da blistavi je bljesak u očima
greška svemira. Da sve bio je samo san.