– Evo, vidiš, to je moje radno mjesto tamo, u Americi!
Priča tako ona svojoj prijateljici u jednom selu kraj Bosanskog Broda pokazujući sliku gdje sjedi za masivnim radnim stolom i pomno gleda u veliki monitor kompjutera.
– I imaš cijelu tu veliku kancelariju samo za sebe?
– Da, posao je delikatan i zahtijeva punu koncentraciju, tako da su odlučili da budem sama, da mi niko ne smeta dok radim.
– Svaka čast! Ti si baš uspjela u životu!
Reče prijateljica, a u sebi se sva načuditi ne može kako joj je druga napravila karijeru u tuđini. U osnovnoj i srednjoj školi se jedva provlačila kroz godine. Mora da joj prija vazduh tamo, ta američka klima.
Tri nedjelje godišnjeg odmora su brzo prošle. Trebalo je najzad za Oregon, Work can not wait!
U ponedjeljak ona je malo prije šest popodne došla do vanjskih vrata firme u kojoj je radila. Otključala ih je, ušla, pa dva puta zaključala iza sebe. U objektu nije bilo žive duše, službenici su otišli svojim kućama malo nakon pet sati.
Iz ormara u hodniku izvukla je veliki industrijski usisivač, uštekala ga u zid, pa krenula lagano. Kad završi sa hodnikom, nastaviće sa kancelarijama. Potom će se baciti na wc.
Nakon četrdeset pet minuta, sjela je za onaj stol sa slike koju je pokazivala svojoj prijateljici par dana ranije. Malo da predahne od usisavanja. Godine nose svoje breme, kičma posustaje, ne sluša je ko prije.
Sjedeći tako ispred kompjutera, izvadi ona svoj telefon, pa opali par selfija.
Poslaće ga večeras onoj svojoj prijateljici, u selo kraj Bosanskog Broda. Još će joj dopisati da je večeras radila do kasno, toliko posla se nakupilo kako je nije bilo dve sedmice, a ovi Amerikanci ne znaju, kako se ono kaže kod nas u Posavini, ni vola ubost u guzicu bez nje…
***
(NE)ČISTOĆE
Još prije rata otac mi je pričao anegdotu iz mladosti kako bi oni idući iza neke djevojke ili više njih, mangupski viknuli “Hej”. Pošto bi se ona ili one okrenule, oni bi završili sa “DŽo!”, čuvenim refrenom pjesme Jimi Hendrixa. Pa bi udarili u smijeh od šege.
Ja sam mu na to ispričao da postoji ista fora koju je koristila moja generacija, samo sa “Hej, hej, ne okreći glavu!”. Narodnjačkim hitom od Mitra Mirića.
Pokojnog starog često spominjem, jer kako se kaže, dok se netko mrtvog sjeća, dotle on (na neki način) još uvijek živi na ovom svijetu.
Iz istog razloga je nastala i ova priča. Nadam se da će vam se dopasti.
***
Ima ovdje kod nas preko bare jedan dida (rodom Slavonac i stari emigrant) kojeg su lokalci prozvali “Joe”. Ne znam da li je to bilo previklano od Jozo ili Jovo. A nije ni bitno.
On i njegova supruga su teškim fizičkim radom uspjeli othraniti dva sina, čak ih i fakultetski odškolovati.
Jednom mjesečno bi išli u crkvicu, pa bi poljski il’ ruski pop držao im mise il’ to bijahu službe, ne mogu sa sigurnošću da kažem. A nije ni važno.
Uglavnom, ne imajući svojih zemljaka u bližoj okolini, gledali su, što bi se reklo, svoja posla i vodili jedan sasvim normalan i skroman život.
A onda se balkanski val zatalasao i maltene pola Bosne nahrupi u Ameriku.
Kako mi osvanusmo preko bare, tako svanu i našem glavnom junaku.
Sve je počelo tako da se pročulo kako ima jedan naš domorodac koji suši meso i okreće jaganjce i prasiće. Kad se uželiš dobre slanine, suvih rebara, peka, kobasica, kulena i ostalih mesnih prerađevina, okreneš telefonom didu i ostalo je njegova briga.
Nekad davno, on je uspio da kupi kuću sa okućnicom smještenom (tada u to vrijeme) Bogu iza nogu ili kako to nekad naš svijet voli reći – u vukojebini.
S vremenom, početkom osamdesetih, počeo je trend u imućnih Amerikanaca da bježe iz centra grada u prirodu, u divljinu, tragajući za svojom privatnošću.
I tako su oko didovog imanja nikle sve same milionske vile s bazenima. I danas ovdašnji bivši stanovnici balkanskog poluostrva po cijeli dan glavu razbijaju koliko zapravo vrijedi didovo imanje.
Ti isti jebivjetri (kojima je najviši domet onomad bio ekskurzija do Sarajeva) rugaju se sirotom didi kako brka jezike i kao ilustraciju navode uvijek jednu te istu (ona im je najsmješnija) rečenicu:
– Pokvarila mi se kara!
(koju je dida Joe izrekao jedared, misleći pritom na svoj car“Oldsmobil”, koji nikako nije htio da upali tog dana.)
Osim što si mogao kupiti njegovo, mogao si donijeti i svoje meso na sušenje. I dida Joe ne gleda i ne zanima ga kome suši meso i koje je meso u pitanju. Ovo je Amerika, gospodo. Biznis je biznis!
Tako se u njegovoj pušnici opet, bože me oprosti, kreirala mala Jugoslavija. Ispreplitalo se tu srpskih kobasica, hrvatskih kulena i bošnjačkih sudžuka.
Nekima se, bogami, to i nije sviđalo. Poznat je slučaj kad jedna mušterija nije htjela da njegove, iznenada nacionalno osviještene, svinjske peke budu u istom redu sa sudžukicama, pa je jadni dida Joe moro da izvrši humano preseljenje istih s jednog na drugi kraj.
No, da ne idem na dugo i naširoko, da ja, napokon, krenem s onim što mi je na umu od početka…
Neki dan zazvoni mi telefon i s druge strane odmah prepoznah didov glas koji me izvijesti da su četiri table slanine gotove za pokupit.
Moram ovdje da napomenem još jednu stvar.
Naime, dida Joe i njegova bolja polovina su jako usamljeni. Žive (ako se izuzme rad oko pušnice) pravo penzionerski. Svaki posjet ih obraduje i to nikad nije puka primopredaja i plaćanje za proizvode i usluge. Niko se ne može iskobeljat bez dobrog sata razgovora.
Ne bi to samo po sebi ni bilo previše teško, da dida Joe ne ponavlja samo jedne te iste priče svaki put. I niko nema srca da mu to i kaže. Jebiga, ćuti i slušaj. Sjetiš se samo da i tebe može zadesiti ista taka nafaka.
I isticao je taj najduži sat i taman je on (držeći u ruci moj ček za slaninu) završavao priču kako mu je jednom neki Rus platio čekom koji je kasnije “baunced in benk” (usput ti onako diskretno dajući na znanje da drugi put poneseš keš) kadli, ničim izazvan, dida promijeni temu razgovora, pa mi reče:
– Zorane… ti nisi čist?
Nastade muk. Čak je (mogao bi se zakleti) i njegov vjerni pas prestao lajati iznenađen novonastalom tišinom.
Uh… na šta stari asocira? Mislim se u sebi.
Čekaj malo… nisam ni ja za baciti u ovoj igri detekcije. Dobro… da vidimo… sasvim je moguće da mi je kosa masna.
Pa onda opet… znam da imam i peruti, ali nije valjda da to stari (od preko 80 godina) uočava bez naočala.
Nisam se ni obrijao… more bit na to misli. Ne znam da li da spustim pogled dole prema majici. Pili smo vino maloprije u njegovoj šupi, pa reko da se nisam polio.
A onda mi pade na pamet…
Jebem ti… to on sigurno misli na moje mentalno stanje. Moram priznati da nisam baš svoj. Okolina me poodavno podazrivo gleda ispod oka. Znam se, kad malo popijem, zanijeti pa svašta izgovorim.
Par puta sam čuo od drugova da me prati glas… kao da sam malo munjen… onako, drugačiji od svih ostalih. I taman da zaustim, da mu kažem da to nije baš tako kako izgleda i kako se priča, a on opet progovori:
– Nisi čist… mislim… otac ti je Srbin, a majka Hrvatica… ili ono bi obrnuto, mater ti Srpkinja, a ćaća Hrvat… je li tako?
– Idi dide u kurac krasni! – htjedoh mu reći, ali me kućni odgoj zaustavi u posljednji čas.
E, baš mi je laknulo. Ja ovamo mislim na najgore, na moju higijenu i mentalni sklop, a siroti dida Joe se raspituje oko mog nacionalnog pitanja.
-Nisam dide čist – odgovaram mu tapšući ga po ramenu – nisam čist, a i volim što nisam! Kamo sreće da sam kao Prnjavor ili Subotica, pa da kroz mene teče dvadesetak nacija odjedared…
Dvije američke priče
AMERIČKA KLIMA
– Evo, vidiš, to je moje radno mjesto tamo, u Americi!
Priča tako ona svojoj prijateljici u jednom selu kraj Bosanskog Broda pokazujući sliku gdje sjedi za masivnim radnim stolom i pomno gleda u veliki monitor kompjutera.
– I imaš cijelu tu veliku kancelariju samo za sebe?
– Da, posao je delikatan i zahtijeva punu koncentraciju, tako da su odlučili da budem sama, da mi niko ne smeta dok radim.
– Svaka čast! Ti si baš uspjela u životu!
Reče prijateljica, a u sebi se sva načuditi ne može kako joj je druga napravila karijeru u tuđini. U osnovnoj i srednjoj školi se jedva provlačila kroz godine. Mora da joj prija vazduh tamo, ta američka klima.
Tri nedjelje godišnjeg odmora su brzo prošle. Trebalo je najzad za Oregon, Work can not wait!
U ponedjeljak ona je malo prije šest popodne došla do vanjskih vrata firme u kojoj je radila. Otključala ih je, ušla, pa dva puta zaključala iza sebe. U objektu nije bilo žive duše, službenici su otišli svojim kućama malo nakon pet sati.
Iz ormara u hodniku izvukla je veliki industrijski usisivač, uštekala ga u zid, pa krenula lagano. Kad završi sa hodnikom, nastaviće sa kancelarijama. Potom će se baciti na wc.
Nakon četrdeset pet minuta, sjela je za onaj stol sa slike koju je pokazivala svojoj prijateljici par dana ranije. Malo da predahne od usisavanja. Godine nose svoje breme, kičma posustaje, ne sluša je ko prije.
Sjedeći tako ispred kompjutera, izvadi ona svoj telefon, pa opali par selfija.
Poslaće ga večeras onoj svojoj prijateljici, u selo kraj Bosanskog Broda. Još će joj dopisati da je večeras radila do kasno, toliko posla se nakupilo kako je nije bilo dve sedmice, a ovi Amerikanci ne znaju, kako se ono kaže kod nas u Posavini, ni vola ubost u guzicu bez nje…
***
(NE)ČISTOĆE
Još prije rata otac mi je pričao anegdotu iz mladosti kako bi oni idući iza neke djevojke ili više njih, mangupski viknuli “Hej”. Pošto bi se ona ili one okrenule, oni bi završili sa “DŽo!”, čuvenim refrenom pjesme Jimi Hendrixa. Pa bi udarili u smijeh od šege.
Ja sam mu na to ispričao da postoji ista fora koju je koristila moja generacija, samo sa “Hej, hej, ne okreći glavu!”. Narodnjačkim hitom od Mitra Mirića.
Pokojnog starog često spominjem, jer kako se kaže, dok se netko mrtvog sjeća, dotle on (na neki način) još uvijek živi na ovom svijetu.
Iz istog razloga je nastala i ova priča. Nadam se da će vam se dopasti.
***
Ima ovdje kod nas preko bare jedan dida (rodom Slavonac i stari emigrant) kojeg su lokalci prozvali “Joe”. Ne znam da li je to bilo previklano od Jozo ili Jovo. A nije ni bitno.
On i njegova supruga su teškim fizičkim radom uspjeli othraniti dva sina, čak ih i fakultetski odškolovati.
Jednom mjesečno bi išli u crkvicu, pa bi poljski il’ ruski pop držao im mise il’ to bijahu službe, ne mogu sa sigurnošću da kažem. A nije ni važno.
Uglavnom, ne imajući svojih zemljaka u bližoj okolini, gledali su, što bi se reklo, svoja posla i vodili jedan sasvim normalan i skroman život.
A onda se balkanski val zatalasao i maltene pola Bosne nahrupi u Ameriku.
Kako mi osvanusmo preko bare, tako svanu i našem glavnom junaku.
Sve je počelo tako da se pročulo kako ima jedan naš domorodac koji suši meso i okreće jaganjce i prasiće. Kad se uželiš dobre slanine, suvih rebara, peka, kobasica, kulena i ostalih mesnih prerađevina, okreneš telefonom didu i ostalo je njegova briga.
Nekad davno, on je uspio da kupi kuću sa okućnicom smještenom (tada u to vrijeme) Bogu iza nogu ili kako to nekad naš svijet voli reći – u vukojebini.
S vremenom, početkom osamdesetih, počeo je trend u imućnih Amerikanaca da bježe iz centra grada u prirodu, u divljinu, tragajući za svojom privatnošću.
I tako su oko didovog imanja nikle sve same milionske vile s bazenima. I danas ovdašnji bivši stanovnici balkanskog poluostrva po cijeli dan glavu razbijaju koliko zapravo vrijedi didovo imanje.
Ti isti jebivjetri (kojima je najviši domet onomad bio ekskurzija do Sarajeva) rugaju se sirotom didi kako brka jezike i kao ilustraciju navode uvijek jednu te istu (ona im je najsmješnija) rečenicu:
– Pokvarila mi se kara!
(koju je dida Joe izrekao jedared, misleći pritom na svoj car “Oldsmobil”, koji nikako nije htio da upali tog dana.)
Osim što si mogao kupiti njegovo, mogao si donijeti i svoje meso na sušenje. I dida Joe ne gleda i ne zanima ga kome suši meso i koje je meso u pitanju. Ovo je Amerika, gospodo. Biznis je biznis!
Tako se u njegovoj pušnici opet, bože me oprosti, kreirala mala Jugoslavija. Ispreplitalo se tu srpskih kobasica, hrvatskih kulena i bošnjačkih sudžuka.
Nekima se, bogami, to i nije sviđalo. Poznat je slučaj kad jedna mušterija nije htjela da njegove, iznenada nacionalno osviještene, svinjske peke budu u istom redu sa sudžukicama, pa je jadni dida Joe moro da izvrši humano preseljenje istih s jednog na drugi kraj.
No, da ne idem na dugo i naširoko, da ja, napokon, krenem s onim što mi je na umu od početka…
Neki dan zazvoni mi telefon i s druge strane odmah prepoznah didov glas koji me izvijesti da su četiri table slanine gotove za pokupit.
Moram ovdje da napomenem još jednu stvar.
Naime, dida Joe i njegova bolja polovina su jako usamljeni. Žive (ako se izuzme rad oko pušnice) pravo penzionerski. Svaki posjet ih obraduje i to nikad nije puka primopredaja i plaćanje za proizvode i usluge. Niko se ne može iskobeljat bez dobrog sata razgovora.
Ne bi to samo po sebi ni bilo previše teško, da dida Joe ne ponavlja samo jedne te iste priče svaki put. I niko nema srca da mu to i kaže. Jebiga, ćuti i slušaj. Sjetiš se samo da i tebe može zadesiti ista taka nafaka.
I isticao je taj najduži sat i taman je on (držeći u ruci moj ček za slaninu) završavao priču kako mu je jednom neki Rus platio čekom koji je kasnije “baunced in benk” (usput ti onako diskretno dajući na znanje da drugi put poneseš keš) kadli, ničim izazvan, dida promijeni temu razgovora, pa mi reče:
– Zorane… ti nisi čist?
Nastade muk. Čak je (mogao bi se zakleti) i njegov vjerni pas prestao lajati iznenađen novonastalom tišinom.
Uh… na šta stari asocira? Mislim se u sebi.
Čekaj malo… nisam ni ja za baciti u ovoj igri detekcije. Dobro… da vidimo… sasvim je moguće da mi je kosa masna.
Pa onda opet… znam da imam i peruti, ali nije valjda da to stari (od preko 80 godina) uočava bez naočala.
Nisam se ni obrijao… more bit na to misli. Ne znam da li da spustim pogled dole prema majici. Pili smo vino maloprije u njegovoj šupi, pa reko da se nisam polio.
A onda mi pade na pamet…
Jebem ti… to on sigurno misli na moje mentalno stanje. Moram priznati da nisam baš svoj. Okolina me poodavno podazrivo gleda ispod oka. Znam se, kad malo popijem, zanijeti pa svašta izgovorim.
Par puta sam čuo od drugova da me prati glas… kao da sam malo munjen… onako, drugačiji od svih ostalih. I taman da zaustim, da mu kažem da to nije baš tako kako izgleda i kako se priča, a on opet progovori:
– Nisi čist… mislim… otac ti je Srbin, a majka Hrvatica… ili ono bi obrnuto, mater ti Srpkinja, a ćaća Hrvat… je li tako?
– Idi dide u kurac krasni! – htjedoh mu reći, ali me kućni odgoj zaustavi u posljednji čas.
E, baš mi je laknulo. Ja ovamo mislim na najgore, na moju higijenu i mentalni sklop, a siroti dida Joe se raspituje oko mog nacionalnog pitanja.
-Nisam dide čist – odgovaram mu tapšući ga po ramenu – nisam čist, a i volim što nisam! Kamo sreće da sam kao Prnjavor ili Subotica, pa da kroz mene teče dvadesetak nacija odjedared…
(Hvala na čitanju)