Moja nona je naglo stavila točku na ono čime se godinama bavila: prestala je “bacati karte”.
Dolazili su joj mnogi, iz našeg gradića i iz okolnih sela, u želji da saznaju što ih čeka u budućnosti. Tražili su odgovore na pitanja o zdravlju ili bolesti, životu ili smrti, bijedi ili blagostanju. Moja nona bila je na glasu kao netko tko pouzdano predviđa događaje, pa je zato sebe ponosno nazivala “vidovitom” i “proročicom”, a ljutile su je riječi vračati i vračara, gatati i gatara. I danas je zamišljam kako sjedi na kamenom tronošcu u Delfima, u središtu svijeta, i udišući omamljujući plin određuje ljudske sudbine. Ona je, međutim, te sudbine čitala iz istih onih karata kojima smo nas dvoje, dok sam kod nje u mojim dječačkim godinama bio na ljetovanju, svake večeri prije spavanja igrali briškulu. Pitao sam se što to nona vidi u dobro mi znanim figurama asa “baštuna”, kralja “dinara” ili konja “špada”, kad kroz njih zaviruje u budućnost.
Imajući priliku da je često slušam kako “prorokuje”, morao sam zapaziti da se svako njeno predskazanje sastoji iz dva različita dijela. Ponekad bi počela mračnim nagovještajima budućih događaja, ali bi zatim, uz riječi “Možda stvari ipak ne stoje tako crno; da vidimo šta kaže ova karta…”, nastavila isto tako neodređeno, ali u vedrijem tonu. A ponekad bi njena početna vizija bila vedra i umirujuća, no onda bi slijedio obrat: “Ali valja biti oprezan; da vidimo šta kaže ova karta…”
Budući su događaji na taj način uvijek bili koliko-toliko u skladu s jednim dijelom noninog predskazanja. U pamćenju onih što su je slušali samo taj dio bi se razbistrio i pokazao kao istina, dok bi drugi dio, u svojoj nejasnosti, izblijedio i bivao zaboravljen. Prozrevši ovu metodu, jednom prigodom nisam odolio da joj to stavim do znanja. U šali sam spomenuo njena “pitijska proročanstva”. Nona se naljutila. “Ja uvijek pogađam istinu!” uzviknula je. “Istinu koja nije tako jednostavna kao što ti misliš! Život uvijek ima u sebi obje svoje strane, crnu i bijelu, pa zato i moje prorokovanje ima svoj bijeli i svoj crni dio. Važno je da život uvijek potvrdi moje riječi.”
Ali jednog kobnog dana dohitala joj je, puna brige i straha, njena dobra prijateljica šjora Luce s kojom sam je često viđao kako sjedi na “šentadi” pored mora.
“Ajme, šjora Mare moja, teško meni, odvelo mi je unuka, mog jedinog unuka, u vojsku, u rat! Šta će s njim biti, jadna ti sam! Baci mi karte, molim te, da vidim ’oće li se to dobro svršit’!”
Nona je sjela i bacila karte.
Riječi su joj, kao i uvijek, bile nejasne, ali ton je bio takav da je mogao samo da produbi prijateljičinu strepnju. Ovoga puta počela je od “crnog” dijela. Onda je uslijedio neizbježni obrat: “Ali možda ne treba gledati crno… Da vidimo šta kaže ova karta.”
U tom se trenutku u nonino prorokovanje umiješala sudbina, u vidu poštara koji je zalupao na vrata. Donosio je preporučeno pismo mog strica, noninog najstarijeg sina. Ona je morala potpisati prijem, a uz to je nakratko porazgovarala s poštarom. Zatim je otvorila pismo, zavirila da vidi što je u njemu, pročitala nekoliko riječi, i tek onda ponovno sjela pred karte da bi nastavila tamo gdje je stala. “Da vidimo šta kaže ova karta”, kazala je. Međutim, starost je uzimala svoj danak: zaboravila je što je rekla u prvom dijelu. Umjesto da bude umirujuća protivteža, i drugi dio predskazanja bio je “crn”.
Postala je svjesna te kobne greške tek kad je vidjela prijateljicu kako odlazi s izrazom teške brige i muke. Čuo sam je kako u pomutnji šapće: “Dvaput crno! Dvaput crno!”
Nekoliko dana kasnije šjora Luce je čula strašnu vijest: njen unuk je poginuo.
Moja nona se osjećala krivom za mladićevu smrt. Svojim dvostruko crnim proročanstvom ona mu je dosudila zlu sudbinu. Nije moglo biti drukčije, jer njena su predskazanja uvijek pogađala istinu. Vidio sam je kako plače – znala je tog momka, bio joj je drag. A u crkvi je, vršeći pokoru, dugo okajavala grijeh.
I odlučila je da prestane bacati karte, kako više nikad ne bi izazvala nesreću.
Dvaput crno
Ibis redibis numquam peribis in bello.
Moja nona je naglo stavila točku na ono čime se godinama bavila: prestala je “bacati karte”.
Dolazili su joj mnogi, iz našeg gradića i iz okolnih sela, u želji da saznaju što ih čeka u budućnosti. Tražili su odgovore na pitanja o zdravlju ili bolesti, životu ili smrti, bijedi ili blagostanju. Moja nona bila je na glasu kao netko tko pouzdano predviđa događaje, pa je zato sebe ponosno nazivala “vidovitom” i “proročicom”, a ljutile su je riječi vračati i vračara, gatati i gatara. I danas je zamišljam kako sjedi na kamenom tronošcu u Delfima, u središtu svijeta, i udišući omamljujući plin određuje ljudske sudbine. Ona je, međutim, te sudbine čitala iz istih onih karata kojima smo nas dvoje, dok sam kod nje u mojim dječačkim godinama bio na ljetovanju, svake večeri prije spavanja igrali briškulu. Pitao sam se što to nona vidi u dobro mi znanim figurama asa “baštuna”, kralja “dinara” ili konja “špada”, kad kroz njih zaviruje u budućnost.
Imajući priliku da je često slušam kako “prorokuje”, morao sam zapaziti da se svako njeno predskazanje sastoji iz dva različita dijela. Ponekad bi počela mračnim nagovještajima budućih događaja, ali bi zatim, uz riječi “Možda stvari ipak ne stoje tako crno; da vidimo šta kaže ova karta…”, nastavila isto tako neodređeno, ali u vedrijem tonu. A ponekad bi njena početna vizija bila vedra i umirujuća, no onda bi slijedio obrat: “Ali valja biti oprezan; da vidimo šta kaže ova karta…”
Budući su događaji na taj način uvijek bili koliko-toliko u skladu s jednim dijelom noninog predskazanja. U pamćenju onih što su je slušali samo taj dio bi se razbistrio i pokazao kao istina, dok bi drugi dio, u svojoj nejasnosti, izblijedio i bivao zaboravljen. Prozrevši ovu metodu, jednom prigodom nisam odolio da joj to stavim do znanja. U šali sam spomenuo njena “pitijska proročanstva”. Nona se naljutila. “Ja uvijek pogađam istinu!” uzviknula je. “Istinu koja nije tako jednostavna kao što ti misliš! Život uvijek ima u sebi obje svoje strane, crnu i bijelu, pa zato i moje prorokovanje ima svoj bijeli i svoj crni dio. Važno je da život uvijek potvrdi moje riječi.”
Ali jednog kobnog dana dohitala joj je, puna brige i straha, njena dobra prijateljica šjora Luce s kojom sam je često viđao kako sjedi na “šentadi” pored mora.
“Ajme, šjora Mare moja, teško meni, odvelo mi je unuka, mog jedinog unuka, u vojsku, u rat! Šta će s njim biti, jadna ti sam! Baci mi karte, molim te, da vidim ’oće li se to dobro svršit’!”
Nona je sjela i bacila karte.
Riječi su joj, kao i uvijek, bile nejasne, ali ton je bio takav da je mogao samo da produbi prijateljičinu strepnju. Ovoga puta počela je od “crnog” dijela. Onda je uslijedio neizbježni obrat: “Ali možda ne treba gledati crno… Da vidimo šta kaže ova karta.”
U tom se trenutku u nonino prorokovanje umiješala sudbina, u vidu poštara koji je zalupao na vrata. Donosio je preporučeno pismo mog strica, noninog najstarijeg sina. Ona je morala potpisati prijem, a uz to je nakratko porazgovarala s poštarom. Zatim je otvorila pismo, zavirila da vidi što je u njemu, pročitala nekoliko riječi, i tek onda ponovno sjela pred karte da bi nastavila tamo gdje je stala. “Da vidimo šta kaže ova karta”, kazala je. Međutim, starost je uzimala svoj danak: zaboravila je što je rekla u prvom dijelu. Umjesto da bude umirujuća protivteža, i drugi dio predskazanja bio je “crn”.
Postala je svjesna te kobne greške tek kad je vidjela prijateljicu kako odlazi s izrazom teške brige i muke. Čuo sam je kako u pomutnji šapće: “Dvaput crno! Dvaput crno!”
Nekoliko dana kasnije šjora Luce je čula strašnu vijest: njen unuk je poginuo.
Moja nona se osjećala krivom za mladićevu smrt. Svojim dvostruko crnim proročanstvom ona mu je dosudila zlu sudbinu. Nije moglo biti drukčije, jer njena su predskazanja uvijek pogađala istinu. Vidio sam je kako plače – znala je tog momka, bio joj je drag. A u crkvi je, vršeći pokoru, dugo okajavala grijeh.
I odlučila je da prestane bacati karte, kako više nikad ne bi izazvala nesreću.