Sa užasom pratim što se zbiva posljednjih dana u zemlji čiji sam građanin te u zemljama s kojima ona graniči, nepojmljive se stvari odvijaju, ljudi što bježe iz ralja smrti pojavili su se na našem pragu i suočili nas sa vlastitom ljudskošću, i kako se oni što bježe gomilaju sve više primjećujem kako moji sugrađani poput antičkog boga Janusa dva lica imaju. Pišem vam dragi sugrađani i dragi susjedi – građani Mađarske i Slovenije – jer ne mogu da ne pišem. Stidim se zbog sebe i zbog vas. Možete podizati ograde sa bodljikavom žicom, možete zakračunati vrata, možete se zabarikadirati i insulirati od svijeta, možete se skrivati i okretati glavu, možete se naoružati, biti podli i bijedni, možete pučkaljivati oca sa djetetom, možete bacati hranu ljudima kao da su stoka, možete zamišljati da vas se sve to ne tiče, možete doživljavati ovu plimu užasnute, uplašene ljudskosti kao prirodnu nepogodu, skrivati se iza granica i zidova, možete se praviti da „oni“ nisu ljudi nego „migranti“, možete ih dehumanizirati, pretvoriti u brojeve i zatim bacati suzavac i podizati ograde sa žiletima ukrašenom žicom, možete iskušati sve tužne i jadne manevre da bi se izbjegli suočiti sa ljudskim licima, suznim dječjim očima i stravom izobličenim iskustvom što iz ralja ništavila, razaranja i smrti na vaše pragove, ulice i zemlje poput poplave stiže, no jednom, a možda i prije, znajte da će ovo biti trenutak po kojem će vas suditi vaša djeca i djeca vaše djece. Vi koji ste proživjeli slična iskustva, vi koji ste čuli kako padaju bombe, doživjeli glasni smijeh smrti i vrlo dobro znate što je rat, vi koji ste svijetu pokazivali lice one uplakane, vukovarske djevojčice kao simbol vlastite patnje sada govorite o brojkama i tehnikalijama.
A možda se samo bojite da bi oči sirijske majke, nakon što su vam se pogledi sreli, mogle postati vaša pratilja sve tamo, na onu stranu, u grob koji vas čeka. I znajte da taj jedan pogled u sebi nosi potencijal da vas kao ljudska bića ovjeri, promijeni ili prokaže kao bijednike koji bježe. Možete bježati no taj pogled učinit će svojim ostatke vašeg života, postati lajtmotiv vaših besmislenih snova i pojesti vam sjećanja. Možda će vas buditi urlikom u noći, ukazivati se u najnepriličnijem trenutku kada već mislite da ste sigurni od nesklada koji osjećate spram stvarnosti, sklupčani u krevetu, duboko ispod jorgan planine, u sobi, u kući koja vas zidovima, bravama i vratima štiti od svijeta. No što će vrata i što će lokoti učiniti da nestanu iz tame, od tame i u tami iskovane ljudske oči što su upile strahote, smrt i stravičnu patnju-oči koje ste izbjegavajući ipak sreli, možda baš uprkos želji da ih ne sretnete, i u tim su se čudesnim očima punim gubitka i nade, ogledale vaše oči i sada osjećate kako su se ušuljale u vašu hladnu krv i kapnule u vaše prašno srce za koje od tog trenutka osjećate da kuca samo iz navike, samo zato što još uvijek može.
Prije nekoliko dana moja me devetogodišnja kćer uplašeno pitala što će biti sa „migrantima“, dodajući kako je u Dnevniku čula da se otkad su došli kriminal povećao jer oni kradu, uništavaju i pljačkaju. Kako sam tada bio bijesan, kako me bilo sram! I dok sam objašnjavao svom djetetu da se radi o ljudima koji bježe od smrti, rata i razaranja i traže samo mirni kutak u pokušaju da prežive, mislio sam na one koji takve vijesti smišljaju i plasiraju i poželio da im iščupam grkljan.
Dragi ljudi,
žao mi je što sam primoran da se kroz vašu zemlju probijam no vjerujte mi – ja drugog izbora nemam.
Sve što je bilo više nije, sve što bi bilo više neće biti, pa tako za mene nema ni onoga što jest. Bijeg je očajanje, neizrecivo užasan vid osvještenja, kada onaj što bježi napokon shvaća da je isključen iz postojanja, i da puta natrag više nema.
Poznajem glad, ne poznajem puteve, poznajem bol, ne poznajem smjerove, ne poznajem skrovišta i ne znam ništa o vašoj zemlji, no znam ponešto o znoju i opasnosti, o koži i mesu, o gnoju i kostima, uzalud netko na mene viče, ne razumijem ga jer ne čujem, uzalud me netko udara, ne vidim jer sam potpuno slijep, ne znate kakav sam i što sam jer me ne možete zamisliti, ni u snu me ne možete prizvati jer me nema među slikama koje ste dosad vidjeli, nema za mene mjesta u vašim glavama, nema za mene mjesta u vašim dušama, nema za mene mjesta na vlažnim membranama vaših očiju.
Dragi sugrađani, dragi susjedi,
Sa užasom pratim što se zbiva posljednjih dana u zemlji čiji sam građanin te u zemljama s kojima ona graniči, nepojmljive se stvari odvijaju, ljudi što bježe iz ralja smrti pojavili su se na našem pragu i suočili nas sa vlastitom ljudskošću, i kako se oni što bježe gomilaju sve više primjećujem kako moji sugrađani poput antičkog boga Janusa dva lica imaju. Pišem vam dragi sugrađani i dragi susjedi – građani Mađarske i Slovenije – jer ne mogu da ne pišem. Stidim se zbog sebe i zbog vas. Možete podizati ograde sa bodljikavom žicom, možete zakračunati vrata, možete se zabarikadirati i insulirati od svijeta, možete se skrivati i okretati glavu, možete se naoružati, biti podli i bijedni, možete pučkaljivati oca sa djetetom, možete bacati hranu ljudima kao da su stoka, možete zamišljati da vas se sve to ne tiče, možete doživljavati ovu plimu užasnute, uplašene ljudskosti kao prirodnu nepogodu, skrivati se iza granica i zidova, možete se praviti da „oni“ nisu ljudi nego „migranti“, možete ih dehumanizirati, pretvoriti u brojeve i zatim bacati suzavac i podizati ograde sa žiletima ukrašenom žicom, možete iskušati sve tužne i jadne manevre da bi se izbjegli suočiti sa ljudskim licima, suznim dječjim očima i stravom izobličenim iskustvom što iz ralja ništavila, razaranja i smrti na vaše pragove, ulice i zemlje poput poplave stiže, no jednom, a možda i prije, znajte da će ovo biti trenutak po kojem će vas suditi vaša djeca i djeca vaše djece. Vi koji ste proživjeli slična iskustva, vi koji ste čuli kako padaju bombe, doživjeli glasni smijeh smrti i vrlo dobro znate što je rat, vi koji ste svijetu pokazivali lice one uplakane, vukovarske djevojčice kao simbol vlastite patnje sada govorite o brojkama i tehnikalijama.
A možda se samo bojite da bi oči sirijske majke, nakon što su vam se pogledi sreli, mogle postati vaša pratilja sve tamo, na onu stranu, u grob koji vas čeka. I znajte da taj jedan pogled u sebi nosi potencijal da vas kao ljudska bića ovjeri, promijeni ili prokaže kao bijednike koji bježe. Možete bježati no taj pogled učinit će svojim ostatke vašeg života, postati lajtmotiv vaših besmislenih snova i pojesti vam sjećanja. Možda će vas buditi urlikom u noći, ukazivati se u najnepriličnijem trenutku kada već mislite da ste sigurni od nesklada koji osjećate spram stvarnosti, sklupčani u krevetu, duboko ispod jorgan planine, u sobi, u kući koja vas zidovima, bravama i vratima štiti od svijeta. No što će vrata i što će lokoti učiniti da nestanu iz tame, od tame i u tami iskovane ljudske oči što su upile strahote, smrt i stravičnu patnju-oči koje ste izbjegavajući ipak sreli, možda baš uprkos želji da ih ne sretnete, i u tim su se čudesnim očima punim gubitka i nade, ogledale vaše oči i sada osjećate kako su se ušuljale u vašu hladnu krv i kapnule u vaše prašno srce za koje od tog trenutka osjećate da kuca samo iz navike, samo zato što još uvijek može.
Prije nekoliko dana moja me devetogodišnja kćer uplašeno pitala što će biti sa „migrantima“, dodajući kako je u Dnevniku čula da se otkad su došli kriminal povećao jer oni kradu, uništavaju i pljačkaju. Kako sam tada bio bijesan, kako me bilo sram! I dok sam objašnjavao svom djetetu da se radi o ljudima koji bježe od smrti, rata i razaranja i traže samo mirni kutak u pokušaju da prežive, mislio sam na one koji takve vijesti smišljaju i plasiraju i poželio da im iščupam grkljan.
Dragi ljudi,
žao mi je što sam primoran da se kroz vašu zemlju probijam no vjerujte mi – ja drugog izbora nemam.
Sve što je bilo više nije, sve što bi bilo više neće biti, pa tako za mene nema ni onoga što jest. Bijeg je očajanje, neizrecivo užasan vid osvještenja, kada onaj što bježi napokon shvaća da je isključen iz postojanja, i da puta natrag više nema.
Poznajem glad, ne poznajem puteve, poznajem bol, ne poznajem smjerove, ne poznajem skrovišta i ne znam ništa o vašoj zemlji, no znam ponešto o znoju i opasnosti, o koži i mesu, o gnoju i kostima, uzalud netko na mene viče, ne razumijem ga jer ne čujem, uzalud me netko udara, ne vidim jer sam potpuno slijep, ne znate kakav sam i što sam jer me ne možete zamisliti, ni u snu me ne možete prizvati jer me nema među slikama koje ste dosad vidjeli, nema za mene mjesta u vašim glavama, nema za mene mjesta u vašim dušama, nema za mene mjesta na vlažnim membranama vaših očiju.