Dobro jutro, majstore, hoće li? – upitam na ulazu u zgradu. Izgleda da su metalna vrata zaglavila, pa on sada čučeći pokušava kliještima i čekićem nešto da popravi. Ne bi se reklo da je zadužen za ovakve poslove, sudeći po košulji i kravati koje provire ispod smeđkaste jakne kad se blago okrene prema meni, vidno iznenađen.
– Dobro jutro. Ma evo, radi se pomalo. Mora neko. Šta ste trebali?
– Imao sam zakazano za pasoš – velim – sad u jedanaest.
– Izvolite, uđite u prostoriju lijevo. Kolega će biti tu za desetak minuta, pošto malo kasnite, je l’ tako?
– Dobro sam ikako došao, šuti – promrsim kroz osmijeh. Obišao sam pola grada da nađem money order.
– Na to se trebalo ranije misliti – odvrati kiselo, tek toliko da mi stavi do znanja kako se šala ne prima jutros, pa se vrati svom kuckanju.
Prostorija je ista onakva kakve se sjećam od prije tri ili četiri godine. Tri sa tri. U sredini omanji sto, a uza zid kožni dvosjed, vidno izlizan. Tu su i jedna crna metalna stolica i još jedan sto do ulaznih vrata, na kojem su razbacani papiri.
Sjednem i gledam u nepopunjen odsječak money ordera, pa se mislim: “Ovo je bilo na vrat na nos. Tačno – dobro sam ikako stigao. I zašto, kog đavla, nisam uzeo money order ranije? Jučer, na primjer.” Ovako sam morao obići pola grada, jer se onaj CVS koji je nekad bio blizu ambasade zatvorio, iz nekog razloga. Istina, Google mapa kaže da je i dalje tu, čak i da radi 24/7. Još jednom se pokazalo da se na tehnologiju ne možemo osloniti onoliko koliko mislimo.
Na tu misao mi se nadoveže slučaj onog kamiondžije koji se, nekako, iz pravca Bjelava spustio do Muzičke i tu ostao zaglavljen cijeli dan, i onog drugog koji je prateći Google mapu završio u šumi pa u provaliji. Otpuhnem duboko, pa razgledam prostoriju.
Na uflekanim zidovima samo jedna slika – bakrorez Starog mosta. A na stolu s razbacanim papirima dvije zastavice: bosanska i američka.
– Dobro jutro – krupnim glasom izusti čovjek na čijem su licu vidljivi tragovi sna i nekog neodređenog nezadovoljstva. Ne mogu odgonetnuti o čemu se radi; oči su mu odsutne.
– Dobro jutro – odvratim. – Izvinite što kasnim, ali sam pola sata tražio gdje da uzmem money order.
– U redu je. Hajde ti samo popuni ovaj obrazac – reče, posežući za papirom sa stola. – Popuni i ovaj money order: tu gore na koga ide uplata, tu dole adresa, i ovdje desno potpis. To je to. Sad ću ja dok ti to popuniš.
Dok odlazi, pogleda prema majstoru koji još uvijek čuči pred ulaznim vratima.
– Hoće li to skoro? Ima ova delegacija što dolazi u dvanaest.
Vidjevši da ga onaj što čuči ignoriše, okrene se i ode. Ispunim formular koji sam već jednom poslao poštom. Na pitanje zašto moram opet, bit će mi rečeno: “Eto tako – moraš. Papirlogija.” Ime, prezime, JMBG, broj telefona, adresa prebivališta.
Prebacim nogu preko noge i uzmem telefon da ubijem vrijeme dok čekam. Dok skrolam gore-dolje, u prostoriju ulaze dvije žene i muškarac. Zaključujem: žena i majka muškarca koji sjeda na stolicu do mene. Kako sam zauzeo cijeli dvosjed, pomjerim se u stranu. Nekoliko trenutaka svi šutimo, pomalo nepovjerljivo. Onda kažem dobro jutro. Odgovore svi u isti glas – pa opet muk.
– Odakle dolaziši, ljudino? – upita muškarac, ruku izbrazdanih prošlim životima, a ruke ko lopate.
– Iz Erie – rekoh. – Pennsylvania.
– Uh, jebote… pa ti si petnaest sati vozio, ako si vozio. Jesi kamiondžija?
– Ma jok, kakav kamiondžija, ni blizu. Erie je nekih šest sati odavde.
– Ih, pa nije onda daleko. Malo bliže nego nama.
– Odakle vi dolazite? – upitam.
– Mi smo ti iz New Yorka, države. Ne bih vala živio u gradu da mi plaćaju.
– Odakle iz Bosne? – dodam, više da odgodim tišinu nego što me zaista zanimalo.
– Iz Podrinja, ljudino, iz Podrinja. A ti?
– Ja sam iz Tešnja.
– A gdje ti je to? Nisam nikad bio.
– Tešanj je blizu Doboja, Zenice… ta regija – odgovorim, da mu naslikam dio zajedničke nam domovine.
Dvije žene u međuvremenu gledaju u formulare i money order.
– Možeš li nam ovo ispuniti, sinko? Bolje ćeš ti nego ja.
– Može, naravno – kažem i uzmem papire preda se. Završim money order, a njima ostavim obrasce za pasoš; tu je sve na bosanskom. Oko papira se okupe sve troje. Ljudina komanduje:
– Dete vas dvije to. Eto vam tu sve što treba.
– Koju adresu da upišemo? – iznenada će druga, mlađa žena koja je do tada stajala po strani.
– Šta ti ja znam koju.
– Kako koju kad je nemamo, jebiga.
– Piši onu kuću u Semizovcu, od Denija. Nema druge.
Dok ih posmatram, začujem: – Haj’te vi za mnom, gospodine, da se uslikate i date otiske. Evo tu, lijevo.
Prostorija za fotografisanje – metar sa metar, možda malo veća. Ispred stolice fotoaparat i mali otvor iza kojeg sjede za računarima čovjek i žena. Isti onaj čovjek koji nam je ranije dao papire; isti koji je bio tu i prije tri ili četiri godine.
– Ispravite se. Hajde sada, gledajte u objektiv. Glavu malo pognite. Tako. Malo udesno. Ispravite se opet. Tako. To je to.
Okine.
– Šta je sad… – promrmlja ljutito, pa naštima objektiv. – Hajde opet. Ispravite se. Glavu malo pognite. Malo udesno. Ispravite se opet. To je to.
Opet ne valja.
– Šta ti je sad, majku ti… – opet će sebi u bradu. – Treba im reći da kupe drugi fotoaparat – dobaci, gledajući u ženu do sebe. – Hajde još jednom da probamo. Skini naočale sad. Tako. Gledajte u objektiv. Glavu malo pognite. Malo udesno. Ispravite se. Tako. To je to.
Okine.
– Može.
Možda bih i upitao da vidim kakva je fotografija, ali odustanem. Ne da mi se opet namještati u pozu.
– Hajmo sada otiske. Evo ovdje ovaj aparat. Hajde, palac desne ruke… U redu. Kažiprst desne ruke. Hajmo sada palac lijeve ruke. Tako. Kažiprst lijeve ruke…
– Nešto ne očitava. Samo trideset i pet posto. Palac je dobar – govori gospođa, gledajući u monitor. – Neće sistem ovo prihvatiti.
– Ma hoće, probaj – nestrpljivo će on, jedva čekajući da bar jednu stranku otarasi.
– Uh, to strašno izgleda – sažaljivo će. – Jeste li ranije radili otiske?
– Jesam, naravno. Za pasoš, za ličnu, za green card. Kažiprst lijeve ruke je znao praviti probleme i ranije.
– Nema veze. Hajde vi sjedite. Moramo sve ispočetka. Nova aplikacija.
– Gledajte u objektiv. Glavu malo pognite. Tako. Malo udesno. Ispravite se opet. Tako. To je to.
Okine.
– Hajmo sada. Palac desne ruke. Kažiprst desne ruke. I hajmo mali prst lijeve ruke. Tako… i još domali prst. To je to.
– Hajde sada probamo – kaže, čas gledajući u monitor, čas u mene, pa na kraju zadovoljno klimne. – Sve je u redu. I sretno s tom rukom – doda uz osmijeh.
– Za koliko mogu očekivati pasoš? – upitam.
– Zakonski je dva mjeseca. A moguće i prije – odgovori čovjek, ne gledajući me.
Zahvalim se i krenem prema izlazu gdje majstor još uvijek kucka. U pozadini čujem ono troje:
– Ne isplati se ovo, jebeš im ga. Plati gorivo. Plati money order. Plati pasoše. Plati karte. Bolje sjedi gdje si – tu si.
Domovina tri sa tri
Dobro jutro, majstore, hoće li? – upitam na ulazu u zgradu. Izgleda da su metalna vrata zaglavila, pa on sada čučeći pokušava kliještima i čekićem nešto da popravi. Ne bi se reklo da je zadužen za ovakve poslove, sudeći po košulji i kravati koje provire ispod smeđkaste jakne kad se blago okrene prema meni, vidno iznenađen.
– Dobro jutro. Ma evo, radi se pomalo. Mora neko. Šta ste trebali?
– Imao sam zakazano za pasoš – velim – sad u jedanaest.
– Izvolite, uđite u prostoriju lijevo. Kolega će biti tu za desetak minuta, pošto malo kasnite, je l’ tako?
– Dobro sam ikako došao, šuti – promrsim kroz osmijeh. Obišao sam pola grada da nađem money order.
– Na to se trebalo ranije misliti – odvrati kiselo, tek toliko da mi stavi do znanja kako se šala ne prima jutros, pa se vrati svom kuckanju.
Prostorija je ista onakva kakve se sjećam od prije tri ili četiri godine. Tri sa tri. U sredini omanji sto, a uza zid kožni dvosjed, vidno izlizan. Tu su i jedna crna metalna stolica i još jedan sto do ulaznih vrata, na kojem su razbacani papiri.
Sjednem i gledam u nepopunjen odsječak money ordera, pa se mislim: “Ovo je bilo na vrat na nos. Tačno – dobro sam ikako stigao. I zašto, kog đavla, nisam uzeo money order ranije? Jučer, na primjer.” Ovako sam morao obići pola grada, jer se onaj CVS koji je nekad bio blizu ambasade zatvorio, iz nekog razloga. Istina, Google mapa kaže da je i dalje tu, čak i da radi 24/7. Još jednom se pokazalo da se na tehnologiju ne možemo osloniti onoliko koliko mislimo.
Na tu misao mi se nadoveže slučaj onog kamiondžije koji se, nekako, iz pravca Bjelava spustio do Muzičke i tu ostao zaglavljen cijeli dan, i onog drugog koji je prateći Google mapu završio u šumi pa u provaliji. Otpuhnem duboko, pa razgledam prostoriju.
Na uflekanim zidovima samo jedna slika – bakrorez Starog mosta. A na stolu s razbacanim papirima dvije zastavice: bosanska i američka.
– Dobro jutro – krupnim glasom izusti čovjek na čijem su licu vidljivi tragovi sna i nekog neodređenog nezadovoljstva. Ne mogu odgonetnuti o čemu se radi; oči su mu odsutne.
– Dobro jutro – odvratim. – Izvinite što kasnim, ali sam pola sata tražio gdje da uzmem money order.
– U redu je. Hajde ti samo popuni ovaj obrazac – reče, posežući za papirom sa stola. – Popuni i ovaj money order: tu gore na koga ide uplata, tu dole adresa, i ovdje desno potpis. To je to. Sad ću ja dok ti to popuniš.
Dok odlazi, pogleda prema majstoru koji još uvijek čuči pred ulaznim vratima.
– Hoće li to skoro? Ima ova delegacija što dolazi u dvanaest.
Vidjevši da ga onaj što čuči ignoriše, okrene se i ode. Ispunim formular koji sam već jednom poslao poštom. Na pitanje zašto moram opet, bit će mi rečeno: “Eto tako – moraš. Papirlogija.” Ime, prezime, JMBG, broj telefona, adresa prebivališta.
Prebacim nogu preko noge i uzmem telefon da ubijem vrijeme dok čekam. Dok skrolam gore-dolje, u prostoriju ulaze dvije žene i muškarac. Zaključujem: žena i majka muškarca koji sjeda na stolicu do mene. Kako sam zauzeo cijeli dvosjed, pomjerim se u stranu. Nekoliko trenutaka svi šutimo, pomalo nepovjerljivo. Onda kažem dobro jutro. Odgovore svi u isti glas – pa opet muk.
– Odakle dolaziši, ljudino? – upita muškarac, ruku izbrazdanih prošlim životima, a ruke ko lopate.
– Iz Erie – rekoh. – Pennsylvania.
– Uh, jebote… pa ti si petnaest sati vozio, ako si vozio. Jesi kamiondžija?
– Ma jok, kakav kamiondžija, ni blizu. Erie je nekih šest sati odavde.
– Ih, pa nije onda daleko. Malo bliže nego nama.
– Odakle vi dolazite? – upitam.
– Mi smo ti iz New Yorka, države. Ne bih vala živio u gradu da mi plaćaju.
– Odakle iz Bosne? – dodam, više da odgodim tišinu nego što me zaista zanimalo.
– Iz Podrinja, ljudino, iz Podrinja. A ti?
– Ja sam iz Tešnja.
– A gdje ti je to? Nisam nikad bio.
– Tešanj je blizu Doboja, Zenice… ta regija – odgovorim, da mu naslikam dio zajedničke nam domovine.
Dvije žene u međuvremenu gledaju u formulare i money order.
– Možeš li nam ovo ispuniti, sinko? Bolje ćeš ti nego ja.
– Može, naravno – kažem i uzmem papire preda se. Završim money order, a njima ostavim obrasce za pasoš; tu je sve na bosanskom. Oko papira se okupe sve troje. Ljudina komanduje:
– Dete vas dvije to. Eto vam tu sve što treba.
– Koju adresu da upišemo? – iznenada će druga, mlađa žena koja je do tada stajala po strani.
– Šta ti ja znam koju.
– Kako koju kad je nemamo, jebiga.
– Piši onu kuću u Semizovcu, od Denija. Nema druge.
Dok ih posmatram, začujem: – Haj’te vi za mnom, gospodine, da se uslikate i date otiske. Evo tu, lijevo.
Prostorija za fotografisanje – metar sa metar, možda malo veća. Ispred stolice fotoaparat i mali otvor iza kojeg sjede za računarima čovjek i žena. Isti onaj čovjek koji nam je ranije dao papire; isti koji je bio tu i prije tri ili četiri godine.
– Ispravite se. Hajde sada, gledajte u objektiv. Glavu malo pognite. Tako. Malo udesno. Ispravite se opet. Tako. To je to.
Okine.
– Šta je sad… – promrmlja ljutito, pa naštima objektiv. – Hajde opet. Ispravite se. Glavu malo pognite. Malo udesno. Ispravite se opet. To je to.
Opet ne valja.
– Šta ti je sad, majku ti… – opet će sebi u bradu. – Treba im reći da kupe drugi fotoaparat – dobaci, gledajući u ženu do sebe. – Hajde još jednom da probamo. Skini naočale sad. Tako. Gledajte u objektiv. Glavu malo pognite. Malo udesno. Ispravite se. Tako. To je to.
Okine.
– Može.
Možda bih i upitao da vidim kakva je fotografija, ali odustanem. Ne da mi se opet namještati u pozu.
– Hajmo sada otiske. Evo ovdje ovaj aparat. Hajde, palac desne ruke… U redu. Kažiprst desne ruke. Hajmo sada palac lijeve ruke. Tako. Kažiprst lijeve ruke…
– Nešto ne očitava. Samo trideset i pet posto. Palac je dobar – govori gospođa, gledajući u monitor. – Neće sistem ovo prihvatiti.
– Ma hoće, probaj – nestrpljivo će on, jedva čekajući da bar jednu stranku otarasi.
– Neće kad ti kažem. Otkazat ću ja ovo.
– E jebote… sad moramo opet sve ispočetka.
– Zašto?
– Zato što moramo kao novu aplikaciju. Eto zašto.
– Šta je s prstom? – upitat će gospođa blago.
– Povreda – odgovorim i zavrnem rukav, pokazujući ožiljak. – Nervi oštećeni.
– Uh, to strašno izgleda – sažaljivo će. – Jeste li ranije radili otiske?
– Jesam, naravno. Za pasoš, za ličnu, za green card. Kažiprst lijeve ruke je znao praviti probleme i ranije.
– Nema veze. Hajde vi sjedite. Moramo sve ispočetka. Nova aplikacija.
– Gledajte u objektiv. Glavu malo pognite. Tako. Malo udesno. Ispravite se opet. Tako. To je to.
Okine.
– Hajmo sada. Palac desne ruke. Kažiprst desne ruke. I hajmo mali prst lijeve ruke. Tako… i još domali prst. To je to.
– Hajde sada probamo – kaže, čas gledajući u monitor, čas u mene, pa na kraju zadovoljno klimne. – Sve je u redu. I sretno s tom rukom – doda uz osmijeh.
– Za koliko mogu očekivati pasoš? – upitam.
– Zakonski je dva mjeseca. A moguće i prije – odgovori čovjek, ne gledajući me.
Zahvalim se i krenem prema izlazu gdje majstor još uvijek kucka. U pozadini čujem ono troje:
– Ne isplati se ovo, jebeš im ga. Plati gorivo. Plati money order. Plati pasoše. Plati karte. Bolje sjedi gdje si – tu si.