Izgovoreno na Starome groblju u Rovinju 24. augusta 2013. u 11 sati
***
Prije gotovo dvadeset godina, došao sam u Rovinj kako bih upoznao pisca koji me izabrao za stipendista Herderove nagrade, došao sam upoznati Mirka Kovača, meni uz Kiša i Bulgakova jednoga od najdražih autora. Lutao sam Carerom tražeći stan u kojem su tada živjeli Mirko i Boba. Kada sam napokon pronašao njihovo zvonce, tamo me odmah dočekala toplina, vedrina i prijateljstvo, koje se nastavilo sve ove godine. Dolazeći kod Mirka u posjete i na duge razgovore o literaturi, politici, nogometu, filmu, porodicama, stekao sam ne samo prijatelja već mnogo više od toga. Naše druženje bilo je daleko više od odnosa književnik – čitatelj, pisac – urednik, gost – domaćin. Mirko mi je pružio, kao i mnogima, bezrezervnu podršku, imao je veliko povjerenje u mene kada smo supruga i ja osnovali nakladničku kuću i kada je pristao da pokrenemo ediciju njegovih djela. Redoviti susreti, često familijarni, mnogi ručkovi, naša djeca u vrtu Mirkove i Bobine kuće, ili na smokvi koju je toliko volio, sve su to slike koje ovih dana stalno vrtim i kojih se s radošću sjećam. Mirka sam doživljavao kao drugog oca, kao osobu od najvećeg povjerenja i čisti autoritet.
Mirkovi romani, priče, eseji, scenariji, svaka riječ koju je duboko promišljao, cizelirao, pazio, vagao, ostaju nam, jednako kao i njegova toplina, smijeh, veselje. Ne mislim da se danas opraštamo od Mirka, jer dok god čitamo njegove knjige s nezaboravnim likovima, magičnim prostorima i snažnim osjećajima, on je zauvijek s nama.
Djeca na Kovačevoj smokvi
Izgovoreno na Starome groblju u Rovinju 24. augusta 2013. u 11 sati
***
Prije gotovo dvadeset godina, došao sam u Rovinj kako bih upoznao pisca koji me izabrao za stipendista Herderove nagrade, došao sam upoznati Mirka Kovača, meni uz Kiša i Bulgakova jednoga od najdražih autora. Lutao sam Carerom tražeći stan u kojem su tada živjeli Mirko i Boba. Kada sam napokon pronašao njihovo zvonce, tamo me odmah dočekala toplina, vedrina i prijateljstvo, koje se nastavilo sve ove godine. Dolazeći kod Mirka u posjete i na duge razgovore o literaturi, politici, nogometu, filmu, porodicama, stekao sam ne samo prijatelja već mnogo više od toga. Naše druženje bilo je daleko više od odnosa književnik – čitatelj, pisac – urednik, gost – domaćin. Mirko mi je pružio, kao i mnogima, bezrezervnu podršku, imao je veliko povjerenje u mene kada smo supruga i ja osnovali nakladničku kuću i kada je pristao da pokrenemo ediciju njegovih djela. Redoviti susreti, često familijarni, mnogi ručkovi, naša djeca u vrtu Mirkove i Bobine kuće, ili na smokvi koju je toliko volio, sve su to slike koje ovih dana stalno vrtim i kojih se s radošću sjećam. Mirka sam doživljavao kao drugog oca, kao osobu od najvećeg povjerenja i čisti autoritet.
Mirkovi romani, priče, eseji, scenariji, svaka riječ koju je duboko promišljao, cizelirao, pazio, vagao, ostaju nam, jednako kao i njegova toplina, smijeh, veselje. Ne mislim da se danas opraštamo od Mirka, jer dok god čitamo njegove knjige s nezaboravnim likovima, magičnim prostorima i snažnim osjećajima, on je zauvijek s nama.