Nema nekih specijalnih oznaka po sebi, tu i tamo neka slova i brojke koja tamo moraju biti, pa ih onda ni ne primjećuješ.
Pilot crvenog aviona je tužan. Zbog čega, nije bitno.
Daj ne dramatiziraj, molim te, ne pada mu na pamet da se, šta ja znam, surva ili pogine. On je jednostavno tužan. Odlučio je malo letjeti, možda ga prođe. Nije bitno.
Lagano skida maramu sa vrata. Marama je, pretpostavljaš, crvena.
Pilot pušta maramu da odleti iz aviona.
Maramu vjetar nosi potpuno nedefinirano, lagana je.
Sad zamisli čovjeka koji pravi ogradu oko kuće. Točnije, počinje praviti ogradu. Prva daska ide uz zid i mora biti ravna da bi one poslije nje bile ravne. Majstor prislanja dasku uza zid, a uz dasku prislanja vagu. Daska mora biti ravna. Zbog čega, ne znam, ali čovjek nikako ne uspijeva namjestiti dasku.
Vjetar donosi maramu na čovjekovu desnu ruku, to jest, onu kojom drži dasku. Čovjeka je marama iznenadila, ruka mu se pomakla. Pogledao je maramu, dasku, a zatim i vagu.
Uhvatio je ravnotežu. Zakucao je dasku i sretan zapalio cigaretu.
Hodajući uz zamišljenu ogradu, primjećuje crvenu kantu prljave vode koju je zaboravio izliti. Čovjek uzima kantu, odlazi iza kuće i proliva kantu, ne gledajući gdje pada voda.
Zamisli mačku. To jest mačkicu. Malu, sivo-bijelu. Iako je ničija, mogla bi biti svačija. Slatka je, naravno. Pa tko, za Boga miloga, zamišlja ružne mačke?! Što se tiče mačke, ne brini. Zna se brinuti za sebe.
Sjećaš se kante? E vidiš, čovjek nije znao gdje izliva vodu, a izlio ju je ravno na našu zamišljenu mačku. Nenamjerno, zaboga, pa nije ju vidio. I probudio ju.
Mačka je malo frknula i uvrijeđeno otišla na neko mirnije mjesto da se odmori. Prolazeći pored vrta, onako mrzovoljna, malo je otresla vodu sa svog lijepog krzna.
Zamisli sad cvijet. Crveni cvijet, koji mirno raste u vrtu. Lijep je to cvijet, jer svi znaju da su jednostavni cvjetovi najljepši. Međutim, dugo nije padala kiša, pa se cvijet pati. Bilo koja kap dobro bi došla. I kapi su stigle. Doduše, s mačke koja se otresala, ali cvijet za to nije bilo briga. Bitne su kapi.
Jesi li zamislila taj cvijet?
E, poklanjam ti ga.
*
(Ova pričica nastala je prije desetak godina prema stripu Magde Dulčić koji sam pročitao davno, u nekom sjajnom domaćem strip-magazinu kakav više ne postoji. Magda Dulčić, jedna je od naših najvećih umjetnica. Ovaj cvijet je oduvijek bio namijenjen njoj.)
Cvijet za Magdu Dulčić
Zamisli avion koji leti.
Crven je, malo je smiješan, izgleda kao nacrtan.
Nema nekih specijalnih oznaka po sebi, tu i tamo neka slova i brojke koja tamo moraju biti, pa ih onda ni ne primjećuješ.
Pilot crvenog aviona je tužan. Zbog čega, nije bitno.
Daj ne dramatiziraj, molim te, ne pada mu na pamet da se, šta ja znam, surva ili pogine. On je jednostavno tužan. Odlučio je malo letjeti, možda ga prođe. Nije bitno.
Lagano skida maramu sa vrata. Marama je, pretpostavljaš, crvena.
Pilot pušta maramu da odleti iz aviona.
Maramu vjetar nosi potpuno nedefinirano, lagana je.
Sad zamisli čovjeka koji pravi ogradu oko kuće. Točnije, počinje praviti ogradu. Prva daska ide uz zid i mora biti ravna da bi one poslije nje bile ravne. Majstor prislanja dasku uza zid, a uz dasku prislanja vagu. Daska mora biti ravna. Zbog čega, ne znam, ali čovjek nikako ne uspijeva namjestiti dasku.
Vjetar donosi maramu na čovjekovu desnu ruku, to jest, onu kojom drži dasku. Čovjeka je marama iznenadila, ruka mu se pomakla. Pogledao je maramu, dasku, a zatim i vagu.
Uhvatio je ravnotežu. Zakucao je dasku i sretan zapalio cigaretu.
Hodajući uz zamišljenu ogradu, primjećuje crvenu kantu prljave vode koju je zaboravio izliti. Čovjek uzima kantu, odlazi iza kuće i proliva kantu, ne gledajući gdje pada voda.
Zamisli mačku. To jest mačkicu. Malu, sivo-bijelu. Iako je ničija, mogla bi biti svačija. Slatka je, naravno. Pa tko, za Boga miloga, zamišlja ružne mačke?! Što se tiče mačke, ne brini. Zna se brinuti za sebe.
Sjećaš se kante? E vidiš, čovjek nije znao gdje izliva vodu, a izlio ju je ravno na našu zamišljenu mačku. Nenamjerno, zaboga, pa nije ju vidio. I probudio ju.
Mačka je malo frknula i uvrijeđeno otišla na neko mirnije mjesto da se odmori. Prolazeći pored vrta, onako mrzovoljna, malo je otresla vodu sa svog lijepog krzna.
Zamisli sad cvijet. Crveni cvijet, koji mirno raste u vrtu. Lijep je to cvijet, jer svi znaju da su jednostavni cvjetovi najljepši. Međutim, dugo nije padala kiša, pa se cvijet pati. Bilo koja kap dobro bi došla. I kapi su stigle. Doduše, s mačke koja se otresala, ali cvijet za to nije bilo briga. Bitne su kapi.
Jesi li zamislila taj cvijet?
E, poklanjam ti ga.
*
(Ova pričica nastala je prije desetak godina prema stripu Magde Dulčić koji sam pročitao davno, u nekom sjajnom domaćem strip-magazinu kakav više ne postoji. Magda Dulčić, jedna je od naših najvećih umjetnica. Ovaj cvijet je oduvijek bio namijenjen njoj.)