Krleža se požali Matošu na bolove prilikom pisanja:
– Znaš, bole me prsti, prije svega, od držanja olovke. Zatim, boli me donji dio leđa, od sjedenja, čak sam razmišljao na trenutke pisati stojeći, ali nikako ne mogu nabaviti prikladan stol. Poslije toga, boli me gornji dio leđa, ne znam od čega je to. Nekad me bole i podlaktice, bit će da je i to od pisanja, nisam sasvim siguran. Boli me i glava često, nekad me baš probada kroz čelo, zapravo kao da kakav mač s jedne strane čela uđe u glavu, a na drugu stranu iziđe. To je zasigurno od silnog razmišljanja. Ima toga još, ali me zanima da mi ti nekako predložiš što bih ja mogao raditi povodom toga.
Matoš će na to vrlo jednostavno:
– Učini uslugu i sebi i drugima i prestani pisati.
*
Krleža se našao u situaciji da nije mogao dovršiti roman koji je započeo čak prije tri godine. Uložio je u njega i odviše vremena pa se iz očaja obrati Ujeviću.
Ujević se nikako nije razumio u pisanje romana i predloži Krleži da bolje piše kakvu poeziju. Miroslavu to ni malo nije pomoglo. Odluči se okrenuti Maruliću.
Marulić nije ništa znao o pisanju uopće te Krleži predloži da jednostavno prepiše iz nečijeg tuđeg djela, jer je to najlakši posao, ali Krleži bi neugodno to raditi pak se okrene kome drugom do Matošu.
Nađe Matoša kako čisti pušku i upita ga za savjet, ispričavši mu što se sve zbilo s prethodnom dvojicom. Matoš mu na to reče:
– Ako ikoga od vas trojice samo još jednom vidim s priborom za pisanje u rukama, poubijat ću vas k’o zečeve!!!
*
Jednoga dana Krleža odluči pustiti bradu. Nekoliko dana nakon toga na ulici sretne Maršala koji mu oštro reče:
– Što to načini od sebe? Obrij se!
Krleža posluša. Nadugo nakon toga, Krleža se odvaži pustiti kosu, sve dok ponovno ne srete Maršala, ovaj put kraj rijeke. Maršal mu reče da mu duga kosa ne stoji i da bi se trebao ošišati, što hitnije. Krleža i taj put posluša starog druga.
Nakon nekog vremena, Krleži se svidi budistička praksa brijanja glave te se obrije na ćelavo – što ga je držalo sve dok nije imao ponovni susret s Maršalom koji je jednako mislio da to ne priličiti velikom piscu naših naroda i narodnosti.
Jednoga dana Krleži dosadi stalno se mijenjati i zatraži audijenciju kod Maršala. Potom ga upita:
– Dobro, druže Tito, tebi ne odgovara da budem bradat, da budem kosmat, da budem ćelav; kaj bi ti da ja budem?
– Eh, moj Miro, ako se ti tako uvijek mijenjaš kad ti netko drugi kaže da se mijenjaš, onda nije pitanje kaj ja želim da ti budeš, nego to što ti sam ne znaš kaj bi ti da budeš.
*
Ujević, Marulić i Krleža stajahu na parkingu. Krleži se posra golub na rame. Ujevića to nasmija, dok se Marulić uplaši za vlastitu sigurnost i požuri ući u auto. Pozva i ovu dvojicu da učine isto, jer usput shvati da već kasne.
Krleža se pobuni i požali na nezgodu s govnetom, a i dalje nasmijani Ujević sjede za volan. Nakon nekoliko trenutaka svađe – prilikom čega su svak’ za sebe izgovarali kakve besmislene rečenice – ipak nagovore Ujevića da krene. Ujević nogom stisnu kvačilo, okrene ključ, jednom ga naglo kresnu i u isti mah aktivira bombu koja je bila postavljena ispod auta. Naši poznati pisci odlete u zrak, niti mrvica od njih da ostane.
Nekoliko stotina metara dalje, s vrha višekatnice Matoš pozove broj te kratko i razgovjetno reče:
– Riješeno je. – a nakon toga se okrene, pljune, zapjeva i ode u smjeru zalazećeg sunca.
*
Matoš je bio zaljubljen, ali je njegova ljubav umrla. Bolje da onda ne pričamo o njemu. Pogledajmo onog Ujevića. Ujević je bio valjan poeta, ali je bio alkoholičar. Ostavimo se i njega. Najbolje da pričamo o Krleži, iako je njegov spisateljski dar potrošen na opise blata. To nam nikako ne može biti zanimljivim. Bolje da se prebacimo na izučavanje Gundulića. Gundulić je bio nadaleko poznati pisac čiji su likovi imali papke i smrdjeli su kao jarci. Čini mi se da je bolje da se ostavimo i smrdljivog Gundulića i u razmatranje uzmemo onog tamo Marulića. Marulić je bio plodan pisac koji je prepisivao iz Biblije. Ah, kvragu, nećemo ni o njemu. Bolje da ih sve ostavimo na miru i više nikad ne spominjemo. Posebno ne u čitankama!
*
Gundulić iziđe na ulicu u pidžami. Pljune, zapjeva i nastavi šetati gradom. Ostali građani pomisle da se slavni pisac razbolio i pozovu liječnika. Gundulić nekako pristane na pregled, ali liječnik ne ustanovi ništa neuobičajeno.
Nakon nekoliko dana, pisac se opet pojavi u gradu u pidžami. Zabrinuti građani ovoga puta pozovu popa. Pisac pristane na razgovor s popom i odjednom bi izliječen. Čudnovato je kako luđaci uvijek nađu utjehu u zagrljaju religije.
*
Krleža i Marulić imali su običaj nedjeljom ići u kazalište. Znali su se oni gospodski opremiti, svak’ prilično njegovu vremenu i modi, a opet otmjeno i dostojno gospode kakvi su obojica bili. Gledali su razne predstave i gotovo uvijek u njima uživali, uljudno i skromno proglašavajući dramska djela drugih pisaca boljima od svojih.
Jednog im dana pak u kazalište uleti neki književni anarhist, nasilno uđe u njihovu ložu, poljubi ih obojicu u čelo i predade im paket.
I dan danas pričaju ljudi da je to bila jedna od najljepših eksplozija koju su ikada vidjeli.
Crtice iz života naših slavnih pisaca
*
Krleža se požali Matošu na bolove prilikom pisanja:
– Znaš, bole me prsti, prije svega, od držanja olovke. Zatim, boli me donji dio leđa, od sjedenja, čak sam razmišljao na trenutke pisati stojeći, ali nikako ne mogu nabaviti prikladan stol. Poslije toga, boli me gornji dio leđa, ne znam od čega je to. Nekad me bole i podlaktice, bit će da je i to od pisanja, nisam sasvim siguran. Boli me i glava često, nekad me baš probada kroz čelo, zapravo kao da kakav mač s jedne strane čela uđe u glavu, a na drugu stranu iziđe. To je zasigurno od silnog razmišljanja. Ima toga još, ali me zanima da mi ti nekako predložiš što bih ja mogao raditi povodom toga.
Matoš će na to vrlo jednostavno:
– Učini uslugu i sebi i drugima i prestani pisati.
*
Krleža se našao u situaciji da nije mogao dovršiti roman koji je započeo čak prije tri godine. Uložio je u njega i odviše vremena pa se iz očaja obrati Ujeviću.
Ujević se nikako nije razumio u pisanje romana i predloži Krleži da bolje piše kakvu poeziju. Miroslavu to ni malo nije pomoglo. Odluči se okrenuti Maruliću.
Marulić nije ništa znao o pisanju uopće te Krleži predloži da jednostavno prepiše iz nečijeg tuđeg djela, jer je to najlakši posao, ali Krleži bi neugodno to raditi pak se okrene kome drugom do Matošu.
Nađe Matoša kako čisti pušku i upita ga za savjet, ispričavši mu što se sve zbilo s prethodnom dvojicom. Matoš mu na to reče:
– Ako ikoga od vas trojice samo još jednom vidim s priborom za pisanje u rukama, poubijat ću vas k’o zečeve!!!
*
Jednoga dana Krleža odluči pustiti bradu. Nekoliko dana nakon toga na ulici sretne Maršala koji mu oštro reče:
– Što to načini od sebe? Obrij se!
Krleža posluša. Nadugo nakon toga, Krleža se odvaži pustiti kosu, sve dok ponovno ne srete Maršala, ovaj put kraj rijeke. Maršal mu reče da mu duga kosa ne stoji i da bi se trebao ošišati, što hitnije. Krleža i taj put posluša starog druga.
Nakon nekog vremena, Krleži se svidi budistička praksa brijanja glave te se obrije na ćelavo – što ga je držalo sve dok nije imao ponovni susret s Maršalom koji je jednako mislio da to ne priličiti velikom piscu naših naroda i narodnosti.
Jednoga dana Krleži dosadi stalno se mijenjati i zatraži audijenciju kod Maršala. Potom ga upita:
– Dobro, druže Tito, tebi ne odgovara da budem bradat, da budem kosmat, da budem ćelav; kaj bi ti da ja budem?
– Eh, moj Miro, ako se ti tako uvijek mijenjaš kad ti netko drugi kaže da se mijenjaš, onda nije pitanje kaj ja želim da ti budeš, nego to što ti sam ne znaš kaj bi ti da budeš.
*
Ujević, Marulić i Krleža stajahu na parkingu. Krleži se posra golub na rame. Ujevića to nasmija, dok se Marulić uplaši za vlastitu sigurnost i požuri ući u auto. Pozva i ovu dvojicu da učine isto, jer usput shvati da već kasne.
Krleža se pobuni i požali na nezgodu s govnetom, a i dalje nasmijani Ujević sjede za volan. Nakon nekoliko trenutaka svađe – prilikom čega su svak’ za sebe izgovarali kakve besmislene rečenice – ipak nagovore Ujevića da krene. Ujević nogom stisnu kvačilo, okrene ključ, jednom ga naglo kresnu i u isti mah aktivira bombu koja je bila postavljena ispod auta. Naši poznati pisci odlete u zrak, niti mrvica od njih da ostane.
Nekoliko stotina metara dalje, s vrha višekatnice Matoš pozove broj te kratko i razgovjetno reče:
– Riješeno je. – a nakon toga se okrene, pljune, zapjeva i ode u smjeru zalazećeg sunca.
*
Matoš je bio zaljubljen, ali je njegova ljubav umrla. Bolje da onda ne pričamo o njemu. Pogledajmo onog Ujevića. Ujević je bio valjan poeta, ali je bio alkoholičar. Ostavimo se i njega. Najbolje da pričamo o Krleži, iako je njegov spisateljski dar potrošen na opise blata. To nam nikako ne može biti zanimljivim. Bolje da se prebacimo na izučavanje Gundulića. Gundulić je bio nadaleko poznati pisac čiji su likovi imali papke i smrdjeli su kao jarci. Čini mi se da je bolje da se ostavimo i smrdljivog Gundulića i u razmatranje uzmemo onog tamo Marulića. Marulić je bio plodan pisac koji je prepisivao iz Biblije. Ah, kvragu, nećemo ni o njemu. Bolje da ih sve ostavimo na miru i više nikad ne spominjemo. Posebno ne u čitankama!
*
Gundulić iziđe na ulicu u pidžami. Pljune, zapjeva i nastavi šetati gradom. Ostali građani pomisle da se slavni pisac razbolio i pozovu liječnika. Gundulić nekako pristane na pregled, ali liječnik ne ustanovi ništa neuobičajeno.
Nakon nekoliko dana, pisac se opet pojavi u gradu u pidžami. Zabrinuti građani ovoga puta pozovu popa. Pisac pristane na razgovor s popom i odjednom bi izliječen. Čudnovato je kako luđaci uvijek nađu utjehu u zagrljaju religije.
*
Krleža i Marulić imali su običaj nedjeljom ići u kazalište. Znali su se oni gospodski opremiti, svak’ prilično njegovu vremenu i modi, a opet otmjeno i dostojno gospode kakvi su obojica bili. Gledali su razne predstave i gotovo uvijek u njima uživali, uljudno i skromno proglašavajući dramska djela drugih pisaca boljima od svojih.
Jednog im dana pak u kazalište uleti neki književni anarhist, nasilno uđe u njihovu ložu, poljubi ih obojicu u čelo i predade im paket.
I dan danas pričaju ljudi da je to bila jedna od najljepših eksplozija koju su ikada vidjeli.