Tri-četiri dana uoči premijere “Hrvatskog Fausta” u Burgtheateru (20. siječnja 1994.), dakle, u doba njegove intendanture, sjedimo on, njegova tajnica i ja, i rješavamo neka preostala pitanja. Ne, međutim, i problem koji se javio. Iz telefona.
Sve skupa u intendanturi.
“Hrvatsko veleposlanstvo!”, kaže tajnica. Pirovanjem objektivnog slučaja, kako su takve stvari krstili nadrealisti, ona se preziva Schneider.
Što oni hoće?” – pita Peymann.
On je u tom trenutku bio srdit na Hrvatsku, pa otud i na veleposlanstvo. A to zato što teatarski institut pri HAZU nije htio dati Burgtheateru plakat predstave Goetheova “Fausta” iz 1942. Zašto, sam Bog zna. No ja, koji nisam bio nikakav Bog, znao sam naravno.
Peymann daje znak tajnici da mu preda slušalicu. Razgovor teče ovako: “Vi igrate hrvatskog pisca?”, “Da, njegovo je ime Slobodan Šnajder.” (Naša hrt mogla bi se sad zamisliti nad jednostavnošću ove formulacije, tojest običaja: da se spomene ime pisca). “Molimo četiri ulaznice za taj događaj.” “Moj gospodine, kad igramo naprimjer francuskog pisca, francusko veleposlanstvo kupi karte.” I spusti slušalicu. Mislim da ovo potonje nije istina. Doduše, u Burgtheateru ne postoje besplatne karte, već postoje tzv. Regie-karte, kojih je cijena simbolična.
Ja na to velim: “Nemoj tako, Claus, pa dodam nešto o malom narodu, o frustracijama koje kao takav ima, o nevoljama kroz koje prolazi, i slično. Dajmo im te karte!”
Claus veli tajnici,… “Nazovi ih, ali sutra i reci da ih čekaju četiri ulaznice za premijeru.”
I to mi je u tom trenutku izgledalo riješeno. Recimo, laknulo mi je.
Ide premijera. Nisam bio posebno uzbuđen. Sjedili smo Peymann i ja u “nebu”, visokim ložama iznad gledališta. U gunguli ulaza izgubio sam kišobran. Mislio sam u tom hipu jedino na taj prokleti kišobran.
Drugo zvono već se oglasilo.
“Gledaj, Šnajder, prvi red: četiri mjesta u sredini. Prazna!”
Smanjih se u miša.
I odjednom veli repliku iz jednog westerna na engleskom; mi smo dakako uvijek govorili njemački: “Tell me, who are those people?”
Opet ja razvezem svoju priču: Mali narod, frustracije, nevolje… I velim: “Sa strane stoje mnogi studenti; dajmo im da zauzmu ta mjesta.”
“Nikako!”, otpovrnu Claus.
I cijeli je Beč, jer na hrvatski komad bio je došao cijeli Beč, gledao četiri prazna mjesta u prvom
redu. I tako puna dva sata.
Eto, kad jednom uistinu dođem u fazu memoara, oni će se sastojati od ovakvih “pikanterija” od kojih mi je muka, i koje ja sigurno nisam ni skrivio ni želio.
Claus Peymann ide u red najvećih teatarskih ljudi s kojima sam se u životu sreo. “Fausta” u Burgtheateru imam zahvaliti najviše njemu.
U istoj sezoni, prije mog komada, on je dao odigrati Bernhardov “Heldenplatz”.
Kako su ga mrzili zbog toga!
Jedan golemi kamion pun smeća istovarili su mu ispred stepenica Burga.
On, a ni njegov “Spiel-leiter, glavni dramaturg, Hermann Beil, nisu se dali smesti ni omesti. Pa ni pomesti.
Ovacije bečke publike nakon Bernhardove premijere trajale su 1 (jedan) sat!
Pa neka si sad kod nas svak misli što hoće. Glavno je, međutim, da neće.
Između mene i Peymanna razlika je nepunih deset godina. I apsolutno, ništa drugo.
Claus Peymann 7. lipnja 1937. – 16. srpnja 2025.
Dakle, jučer! Umro je Claus.
Tri-četiri dana uoči premijere “Hrvatskog Fausta” u Burgtheateru (20. siječnja 1994.), dakle, u doba njegove intendanture, sjedimo on, njegova tajnica i ja, i rješavamo neka preostala pitanja. Ne, međutim, i problem koji se javio. Iz telefona.
Sve skupa u intendanturi.
“Hrvatsko veleposlanstvo!”, kaže tajnica. Pirovanjem objektivnog slučaja, kako su takve stvari krstili nadrealisti, ona se preziva Schneider.
Što oni hoće?” – pita Peymann.
On je u tom trenutku bio srdit na Hrvatsku, pa otud i na veleposlanstvo. A to zato što teatarski institut pri HAZU nije htio dati Burgtheateru plakat predstave Goetheova “Fausta” iz 1942. Zašto, sam Bog zna. No ja, koji nisam bio nikakav Bog, znao sam naravno.
Peymann daje znak tajnici da mu preda slušalicu. Razgovor teče ovako: “Vi igrate hrvatskog pisca?”, “Da, njegovo je ime Slobodan Šnajder.” (Naša hrt mogla bi se sad zamisliti nad jednostavnošću ove formulacije, tojest običaja: da se spomene ime pisca). “Molimo četiri ulaznice za taj događaj.” “Moj gospodine, kad igramo naprimjer francuskog pisca, francusko veleposlanstvo kupi karte.” I spusti slušalicu. Mislim da ovo potonje nije istina. Doduše, u Burgtheateru ne postoje besplatne karte, već postoje tzv. Regie-karte, kojih je cijena simbolična.
Ja na to velim: “Nemoj tako, Claus, pa dodam nešto o malom narodu, o frustracijama koje kao takav ima, o nevoljama kroz koje prolazi, i slično. Dajmo im te karte!”
Claus veli tajnici,… “Nazovi ih, ali sutra i reci da ih čekaju četiri ulaznice za premijeru.”
I to mi je u tom trenutku izgledalo riješeno. Recimo, laknulo mi je.
Ide premijera. Nisam bio posebno uzbuđen. Sjedili smo Peymann i ja u “nebu”, visokim ložama iznad gledališta. U gunguli ulaza izgubio sam kišobran. Mislio sam u tom hipu jedino na taj prokleti kišobran.
Drugo zvono već se oglasilo.
“Gledaj, Šnajder, prvi red: četiri mjesta u sredini. Prazna!”
Smanjih se u miša.
I odjednom veli repliku iz jednog westerna na engleskom; mi smo dakako uvijek govorili njemački: “Tell me, who are those people?”
Opet ja razvezem svoju priču: Mali narod, frustracije, nevolje… I velim: “Sa strane stoje mnogi studenti; dajmo im da zauzmu ta mjesta.”
“Nikako!”, otpovrnu Claus.
I cijeli je Beč, jer na hrvatski komad bio je došao cijeli Beč, gledao četiri prazna mjesta u prvom
redu. I tako puna dva sata.
Eto, kad jednom uistinu dođem u fazu memoara, oni će se sastojati od ovakvih “pikanterija” od kojih mi je muka, i koje ja sigurno nisam ni skrivio ni želio.
Claus Peymann ide u red najvećih teatarskih ljudi s kojima sam se u životu sreo. “Fausta” u Burgtheateru imam zahvaliti najviše njemu.
U istoj sezoni, prije mog komada, on je dao odigrati Bernhardov “Heldenplatz”.
Kako su ga mrzili zbog toga!
Jedan golemi kamion pun smeća istovarili su mu ispred stepenica Burga.
On, a ni njegov “Spiel-leiter, glavni dramaturg, Hermann Beil, nisu se dali smesti ni omesti. Pa ni pomesti.
Ovacije bečke publike nakon Bernhardove premijere trajale su 1 (jedan) sat!
Pa neka si sad kod nas svak misli što hoće. Glavno je, međutim, da neće.
Između mene i Peymanna razlika je nepunih deset godina. I apsolutno, ništa drugo.