Kao da su me vanzemaljci, u nekom dalekom kutku svemira, isljeđivali i pitali šta je to Zemlja s koje sam došao i šta mi ona znači – tako sam započeo ovaj dan, nakon što sam te sanjao, nakon što te godinama nisam sanjao, nakon što te godinama nisam susreo ovako živu, ovako onakvu kakva si bila kad smo bili živi; u šlafroku sa cvjetnim dezenom, girtl vojnički strogo zavezan, papuče broj 35 kao da su sad iz Planike, kosa s mirisom haube i laka iz frizeraja teta Dušanke; a pred tobom – u snu – na okruglom stolu tvog potkrovlja, revija „Vikend“ i kalendar „Dobri pastir“ (naslovnice mi mutne, ali sadržaj bistar), i stvari koje nikad ne bi odjednom iznijela pred goste: dva fildžana sa kafom i kocke šećera u kristalnoj posudici s metalnim poklopcem, šolja s indijskim čajem i šoljica s nacijeđenim limunom pride, čašica konjaka, znam, za didu Rizu, keksi koje si zvala „crvi“, kutijica s tabletama Birezid K, zdjela sa hladetinom, dvije kobasice nepravilnog oblika i češanj bijelog luka narezan na tanke šnitice (kruha nije bilo, valjda nam je bio iza leđa, iza sna). Malo smo se i nasmijali zbog tog stolnog čuda, jer je meni to bilo smiješno kao da imam pedeset sadašnjih godina, a u snu nisam imao nikoliko godina, niti si ti imala ondašnjih sedamdesetak ili današnjih sto deset. Bili smo u nekom vremenu, onom, a ipak bezvremeni, možda i vječni, kao što je, očito, vječan tvoj dodir koji – zbunjen – osjećam od jutros na svom potiljku, dlanu i koljenu, a ne samo u neistraženim ćelijama mozga i srca, gdje inače prebivaš.
Baka Irma, iznenada
Kao da su me vanzemaljci, u nekom dalekom kutku svemira, isljeđivali i pitali šta je to Zemlja s koje sam došao i šta mi ona znači – tako sam započeo ovaj dan, nakon što sam te sanjao, nakon što te godinama nisam sanjao, nakon što te godinama nisam susreo ovako živu, ovako onakvu kakva si bila kad smo bili živi; u šlafroku sa cvjetnim dezenom, girtl vojnički strogo zavezan, papuče broj 35 kao da su sad iz Planike, kosa s mirisom haube i laka iz frizeraja teta Dušanke; a pred tobom – u snu – na okruglom stolu tvog potkrovlja, revija „Vikend“ i kalendar „Dobri pastir“ (naslovnice mi mutne, ali sadržaj bistar), i stvari koje nikad ne bi odjednom iznijela pred goste: dva fildžana sa kafom i kocke šećera u kristalnoj posudici s metalnim poklopcem, šolja s indijskim čajem i šoljica s nacijeđenim limunom pride, čašica konjaka, znam, za didu Rizu, keksi koje si zvala „crvi“, kutijica s tabletama Birezid K, zdjela sa hladetinom, dvije kobasice nepravilnog oblika i češanj bijelog luka narezan na tanke šnitice (kruha nije bilo, valjda nam je bio iza leđa, iza sna). Malo smo se i nasmijali zbog tog stolnog čuda, jer je meni to bilo smiješno kao da imam pedeset sadašnjih godina, a u snu nisam imao nikoliko godina, niti si ti imala ondašnjih sedamdesetak ili današnjih sto deset. Bili smo u nekom vremenu, onom, a ipak bezvremeni, možda i vječni, kao što je, očito, vječan tvoj dodir koji – zbunjen – osjećam od jutros na svom potiljku, dlanu i koljenu, a ne samo u neistraženim ćelijama mozga i srca, gdje inače prebivaš.