Černogorija

Kamen.
Orao nadlijeće pusto sivilo.
Vreba plijen
da zatomi svoju glad.

Tragova ljudskih nema.
Izbrisalo ih vrijeme.
Samo nebo, nijemi svjedok,
zna za golgotu na tom pedlju zemlje.

Iz daljine tek eho morskih
talasa razbija tišinu.
Sve je usnulo svoj nedosanjani san.
I biljke i zvjerinje.

Poslednji sunčev zrak umire na horizontu.
Tmina pritiska svaki damar.
Prijeti da zatre
i iskru u kamenu.

Ima li igdje otpora?
Hoće li se iz utrobe zemlje,
majke napaćene,
vinuti glas pobune?

Tuga obavija
svojim tajanstvenim velom
sve čega se dotakne:
kamen, nebo, more.

I čini se da sve što diše
na leđima nosi
krst sudbine,
krst sazdan od plača i bola.

Zato, putniče namjerniče,
budeš li ikada hodio vrletima Gore Čarne,
zapamti da u njoj smrt za života
poje svoju pjesmu, sebe da opjeva.