VESNA PARUN – POD MUŠKIM KIŠOBRANOM, i KRV SVJEDOKA
Smiješan bi, zaista, bio pjesnik koji bi nakon riznice iskustava i svoje totalne preobrazbe inzistirao na onom svom prvom nedužnom doukrašavanju zbilje po vlastitom graditeljskom hiru. Mene sada zaokuplja razlog te preobrazbe, a misliti o tome mogu i bez pomagala poezije. Ako je riječ precizna, bit će i umjetnička. Ako je u njoj smisla, bit će i ljepote.
Vesna Parun, Krv svjedoka
Iako sam kroz sav svoj književno aktivni život nastojao da zapišem neke događaje koji će mi, možda, koristiti jednog dana, desi se obično da u zapisu koji sam načinio i sada u njemu tražim određeni podatak nema onoga što me u tom, a sada ovom trenutku pokreće na pisanje zapisa o knjigama koje decenijama stoje na policama moje kućne biblioteke kao moje društvo, moja prošlost, moja razonoda. Na polici male biblioteke u trpezariji, uz koju su neko vrijeme provodila i moja djeca, pa još uvijek znaju tačno gdje se nalazi ta i ta knjiga, na toj polici su dvije prozne knjige Vesne Parun, Pod muškim kišobranom, objavljena kod zagrebačkog „Globusa“, 1987. godine i druga, Krv svjedoka, objavljena, pod mojim uredništvom, kod banjalučkog „Glasa“, 1988. godine. Dovoljno je da im vidim hrbat pa da moje sjećanje ode decenijama nazad, bilo u vrijeme kada sam prvi put vidio Vesnu Parun, ili u vrijeme kada smo se češće susretali i značajno sarađivali.
E, taj prvi datum nekako je bio iscurio iz mog sjećanja, a ovaj tekst traži da se navede. Otišao sam u Narodnu i univerzitetsku biblioteku RS i u „Politici“ pronašao tekst sa meni vrlo značajnim činjenicama. Mislio sam da ih sve još uvijek pamtim, ali nije bilo tako.
Sada mogu da krenem u tekst o velikoj pjesnikinji „moga“ jezika, kako je Goran Babić odredio u naslovu svoje obimne antologije mrtvih pjesnika srpskohrvatskog iliti hrvatskosprskog jezika. U ovom tekstu želim da skrenem pažnju na dvije uglavnom prećutane knjige, čiji je značaj u najmanju ruku jednak značaju nekih sličnih Krležinih knjiga. U njima je Vesna Parun dala apsolutno jedinstvene ocjene društva u kome je živjela, vremena kroz koje je prošla, i nekih savremenika s kojima je živjela. Pri tome nikoga nije štedjela, nikome se nije udvarala – pisala je tragajući za istinom – onom književnom i svojom, naravno.
Krećem od datuma koji sam našao u starim novinama. Bilo je to septembra 1970. godine, na tek ustanovljenoj manifestaciji „Smederevska pesnička jesen“. Ona će odmah postati značajna jugoslovenska književna manifestacija, jer se u tom gradiću okupilo prvi put dvadesetak pjesnika svih generacija, od Slovenije do Makedonije, kako se tada obavezno praktikovalo. „Goranovo proljeće“, „Brankovo kolo“, „Struške večeri poezije“, „Kozara“, „Sarajevski dani poezije“, itd., sve su poštovale jugoslovensko bratstvo i jedinstvo, čemu su pjesnici morali da daju primjer na najbolji mogući način. I oni su to činili. Među njima oni najpoznatiji kao da ništa drugo nisu ni radili, samo su išli s jedne na drugu književnu priredbu. Trebalo bi svaku od njih danas detaljnije opisati, pogledati s lica i naličja, kako bismo dobili koliko toliko pravu predstavu o razlozima njihovog organizovanja i učincima u tom vremenu ali i u kasnijem periodu, sve do danas, jer one još uvijek postoje. Pjesničko druženje bila je suština tih skupova, potom njihov manifestacioni, odnosno festivalski karakter. Današnje manifestacije koje nose ista imena samo su parodični ostaci nekadašnjih priredbi.
Te godine, dakle, bio sam među mlađim pjesnicima pozvanim u Smederevo, što me je obradovalo i ja sam se ponašao kao u izreci „tjera žabu u vodu“. Bilo je izuzetno lijepo vrijeme, jesen se tek prikradala. Sjedili smo pred nekom kafanom, kada se prema nama uputio par koji je privukao opštu pažnju. Ona, poput bajkovitih stvorenja, sa crvenom moćnom kosom i vratom koji se ne zaboravlja, vitka i zavodljiva. On, značajno mlađi od nje, snažan, očiju neobičnih gotovo urokljivih kako se govorilo u narodu. Njegovo ću ime prećutati u ovom tekstu, reći ću da je to bio tridesetogodišnji beogradski pjesnik (recimo A. , neka vas ne zavara to prvo slovo azbuke i abecede) predvodnik mlade srpske pjesničke generacije. A ona, pjesnikinja voljena, hvaljena, ali i kuđena, kritikovana, povremeno i politički nepodobna, jer je tako htjela i morala činiti – Vesna Parun.
Razlika u godinama među njima bila je očigledna, dvije decenije, otprilike, ali oni su bili skladan par na koji se i ne mogu primjenjivati mjerila ovog našeg grubog, običnog, materijalnog svijeta. Neka ova rečenica bude sve što ću ovdje reći o jednom od više ljubavi Vesne Parun. Naprosto, ona bez ljubavi nije mogla, nije htjela. Zato je njena (ljubavna) poezija tako autentična i životna. Ali i svaki od nas, muških, što bi rekao Ćamil Sijarić, bio je spreman da se zamijeni za mjesto u životu Vesne Parun sa tadašnjim njenim prijateljem. Godine tu nisu značile apsolutno ništa.
Na toj prvoj „Smederevskoj pesničkoj jeseni“ Vesna Parun je bila zvijezda, iako su tu bila još neka značajna pjesnička imena, poput posebnog gosta Vaska Pope, te učesnika, tada još mladih Duška Trifunovića, Božidara Timotijevića, Ali Podrimije, i nas „ostalih“, ukupno 25 zvaničnih učesnika na pjesničkoj večeri održanoj u veličanstvenoj tvrđavi Đurđa Brankovića, pred oko 1000 posjetilaca. Ni prije ni poslije nisam imao priliku da čitam svoje stihove pred većim auditorijem. Čitali smo dotad neobjavljene pjesme, koje je ocjenjivao žiri za dodjelu, kasnije tradicionalne a tada po prvi put, nagrade „Zlatna struna“ . Predsjednik žirija, Dragan Jeremić, glavni urednik „Književnih novina“, nagradu je uručio upravo pjesnikinji, i za muški svijet nimfi sa Zlarina, za sonet Crna djetinjstva.
Idućih godina povremeno sam susretao Vesnu Parun na ponekoj manifestaciji na koju sam ne tako često bio pozivan, najviše na „Brankovo kolo“ i „Goranovo proljeće“. Ona je i za mene bila, prije svega, izuzetna pjesnikinja. Nisam volio poređenja, ali Vesna Parun bila je izvan te uglavnom jalove procedure pravljenja lista u književnosti. Ona je sama za sebe bila svijet koji je sav bio pjesnički. Živjela je pjesnički. Kako? Nisam znao ni približno detalje tog života. Od prvog susreta da našeg stvarnog poznanstva kroz saradnju, trebalo je da prođe više godina.
Desetak godina bio sam na „Festivalu djeteta u Šibeniku“ prvo član organizacionog odbora a onda urednik književnog programa za djecu. Bile su to lijepe godine i boravak u Šibeniku ostaje mi kao trajna topla uspomena. Upoznao sam mnoge ljude iz cijele Jugoslavije ali i iz svijeta koji su svoj trud i život posvetili umjetnosti za djecu, bilo kao autori ili izvođači. Među njima, svakako, Vesna Parun je bila istaknuto ime. Njeni su se tekstovi igrali u našim pozorištima za djecu i redovno bili pozivani u Šibenik. Dolazila je i ona, mada veoma rijetko i svaki put oko nje varničilo je kao oko Teslinog kalema. Tek ću ja, što moram da istaknem, pred kraj svog mandata uspjeti da ubijedim domaćine da pozovu kao specijalnu gošću Vesnu Parun. Tadašnji direktor Festivala, izuzetni Drago Putniković, izvrdavao je dok mu nisam obećao da ja garantujem za pjesnikinju da „neće praviti probleme“. Tako je i bilo. Ona je naprosto briljirala pred punim šibenskim kazalištem. Na tom će nivou biti i iduće godine Luko Paljetak, s kojim se moja saradanja sa Šibenikom okončala.
Jesam li zaboravio knjige koje su u naslovu ove priče? Naravno da nisam. Samo što do njih treba doći, onim redom koji je u meni uspostavljen. Pjesnikinja, dramski pisac za djecu, tek potom kultna osoba naše (jugoslovenske) kulture. Priča o tome kultu ovdje kreće od Novog Sada, gdje se održao kongres Saveza pisaca Jugoslavije od 17. do 19. 4. 1985. godine. Kao što se desilo i u Smederevu, zvijezda Kongresa bila je, sasvim neočekivano, Vesna Parun. Njeno izlaganje imalo je svoju sjajnu dramaturgiju, kao što i priliči znalcu retorike ali i suđenja i odbrana o kojima tada ništa nisam znao. Poput Krleže na onom već čuvenom prvom poslijeranom kongresu književnika Jugoslavije, Vesna Parun je otvorila teme koje su do tog časa bila nedodirljive, jer su iza njih stajali nedodirljivi ljudi, čuvari socijalizma, okamenjenog svijeta s kojim se više nije znalo ni šta ni kako. A ona je govorila baš o njima, nekadašnjim revolucionarima a sadašnjim kočničarima.
Kako to da se oni koji su sebi nekad, sjećam se toga dobro, bili utuvili u program stvaranje nekog sutrašnjeg veličanstvenog natčovjeka Komune, u ime kojeg su lakovjernu i nezrelu djetinju dušu izvukli na ulice mitinge i barikade – kako to, dakle, da ti slavni mušketiri revolucija kroz sva ova destljeća mira, blagostanja i kulture ne samo da nisu uspjeli sebe same doizgraditi i usavršiti do tog zacrtanog ideala, nego su se čak naočigled srozavali sve to niže – kako smo, eto i ovdje imali priliku u izobilju čuti – a ti isti odustali dekadenti i mješanci usuđuju se zahtijevati od svojih podanika anđeosko čistunstvo, a od protivnika uljudnost i bonton?
Trebalo bi ovdje navesti cijeli govor Vesne Parun, jer to su antologijske strane naše „polemičke“ književnosti i uvijek ga davati skupa sa govorom Miroslava Krleže. Ovdje samo da dodam zaključak koji je dao Adam Puslojić, oduševljen onim što je čuo, kao i svi mi ostali, ili bar većina. Adam je naprosto ošamućen govorom svoje velike prethodnice.
…dah i duh istorije provejavao je (neočekivano) u otvorenoj i bolnoj kantileni Vesne Parun…Kad je to Vesna napisala? Koje su joj i kakve bile pripreme? Otkud, sad, pa ona – uopšte?…
Nije ona uvek ćutala, jer joj se ćutalo; znam koliko je počesto i htela da govori. Jednom je , tako, ona bila „publika“ u dvorani neke tvornice na „Goranom proljeću“ (Tvornica papira, primjedba R.R.), pa kad sam je zamolio da umesto mene kaže svoju pesmu, organizatori su mi rekli; „Nemoj ona!“
U Evropi danas niko ne ume da krikne! – rezignirano je zapisao Antonen Arto. Kriknula je Vesna Parun…Ona je, gotovo jedina, išla do kraja…Nešto je (neko crno Ništa) nateralo i sateralo Vesnu u teški kao sa bojiša izveštaj.
Svetlosni krik Vesne Parun, definitivan i jasan kao bolničko bunilo – na koji ćemo jezik jagme i pragme prevesti,ugladiti, umiriti, skratiti i anihilirati?
…A Poslednje što se pitam, i pitam i vas: ko je sledeći? Ko će to umeti (moći ili morati) i za nas da oćuti narednu deceniju, i da se savršeno neočekivano javi za reč?
Iste večeri, u Novom Sadu, u dvorištu Gradske biblioteke bilo je književno veče na kome je nastupila i Vesna Parun. Govorila je o sebi, kao i uvijek, naglašavajući da je život na prvom pjesmu, potom poezija. Govorila je potresno, iznenadno, otvarajući se potpuno. Sačuvala je čovjeka koji ju je napustio, otišao sa drugom, oženio se. Dobio je sina, to je njen nesuđeni sin. I o njemu ona govori u svojoj pjesmi, zavjetovavši tu ženu koja ima nevinije ruke od njenih da bude nježna i da ih čuva, obojicu. I šta se desilo? Prije godinu ili dvije, taj se mladi čovjek, koji je imao 26 godina, njen nesuđeni sin, ubio. Tako se i njeno proročanstvo obistinilo. Poslije te ispovijesti, koju je dočekao tajac, uzbudljivo je kazala svoju pjesmu čija je svaka riječ odjednom postala kristalno prozračna i jasna.
Pored citiranog teksta i opaski o njemu, u zaista značajnoj knjizi „Pod muškim kišobranom“, sa unutrašnjim podnaslovom koji objašnjava sadržaj: „Feljton – basna – satira – aforizam – intervju – polemika – govor (1958-1986)“ nalazi se nekoliko izuzetnih tekstova, u kojima Vesna Parun govori o svom/našem svijetu, bez velova i ograda, direktono i mudro, gotovo vidovito. Naročito je značajno to njeno insistiranje na vezi život – poezija. Kada je bila promocija te knjige, u Zagrebu, 4.11.1987. godine, na njen prijedlog i poziv govorio sam i ja o tim tekstovima, spajajući gotovo nespojive pojmove, pokušavajući da pokažem čime me je književnica nadahnula. Naročito stalno potcrtavanje potebe da čovjek bude slobodan da bi bio potpun, a samim tim da bi bio književnik, pogotovo pjesnik. Citirao sam iz njenog intervjua:
Apokalipso, tu smo, da tvoje plamene jahače ispratimo u zakašnjelu sutrašnjicu! Ostaje nam nada u tvog posljednjeg zanemarenog jahača: u ljubav od koje smo stvorili poeziju, da je raskošno izgubimo posljednju!
Ali ova sjajna, tada gotovo prećutana knjiga, nije bila ono posljednje što je napisala Vesna Parun. Već u njoj ona, i pored Apokalipse (koju je pisala velikim slovom A), koja bi trebalo da je posljednji krik ovog svijeta, ona najavljuje svoju novu, autobiografsku knjigu, Krv svjedoka. Naslov je krležijanski, veliki Meštar govorio je da treba ići ispod epiderma. Samo tako ćemo otkriti nešto o čovjeku. Koža je stvorena da sakrije i sačuva, ali to stvaraoca ne zadovoljava. On neprekidno traga. Šta dalje? Dok diše on ne može da miruje, da se zadovolji postignutim. Nikako. Osjeća Vesna Parun da njeno vrijeme istječe, odlazi, zna sasvim jasno šta je uradila u poeziji, ali se sasvim ljudski pita još nešto o sebi. Ono stalno: Odakle smo? Ko smo? Kuda idemo.
Pozvana na Oktobarski međunarodni susret pisaca u Beogradu , ljeta Gospodnjeg 1987. godine, Vesna Parun prihvata i provokativnu temu: MIT KULTURNOG JUNAKA. Piše: Obradovala sam se. Tema mi se svidjela, a i podteme. „Kulturni junak: mit i historija. Istinski i lažni kulturni junaci: između pobjede i poraza.“ I tako se zakotrljala grudva, misao, provokacija, da bi poslije pedesetak dana to postala cijela knjiga a ne referat za kongres.
Pisala sam kao nikada još u životu. Kao da preskačem prepone, bacam disk, vozim slalom. Kao da se rvam s nevidljivim, a neuporedivo jačim protivnikom. Hodam po razapetoj žici, sa ispruženim štapom, koračić po koračić. Zatim vrtoglavo preskačem bujicu, zaronim. Noći i dane gotovo da i ne dišem. Hranim se slovima koja, izgladnjela, izaze iz mene. Gutam smolom i katranom nadimljen papir.
Tako je zaista pisala Vesna Parun. Govoreći u banjalučkoj Gimnaziji, prekinula je na početku učenicu koja je čitala tekst o pjesnikinji: Vesna Parun se rano posvetila poeziji. Ne, rekla je Vesna, ja se nisam posvetila poeziji već životu. A iz života je nastala poezija, gotovo uzgredno, na putevima, na neobičnim mjestima, u predasima, najčešće kao mora koje se čovjek mora riješiti.
Pošto smo se u to vrijeme često viđali, ja sam joj svaki put tražio novu knjigu za „Glas“. Bilo je odlučeno da to bude ova, vrela kao prometejski žar – „Krv svjedoka“:
Vesna me je pozvala u Zagreb, da se detaljno dogovorimo o njenoj budućoj knjizi. Bilo je veoma hladno, temperatura duboko ispod nule. Jedva sam je pronašao u nekadašnjem studentskom naselju, poslije Dubrava. Obradovala mi se i odmah me upoznala sa Adnanom, svojim prijateljem iz Sirije, koji je studirao medicinu. Znao sam za Adnana i za problem njenog dobijanja drugog stana. Nudili su joj manji stan u gradskom središtu, ali ona je sve te prijedloge odbila jer u tim stanovima nije bila predviđena soba za Adnana. No, nije to bio jedini razlog nerješavanja tog za tako veliki grad sasvim malog problema. Mnogo veći problem je bila Vesnina slobodoumnost. Politika to nije voljela.
U neko vrijeme, kad smo već skoro završili poslove oko rukopisa, otišao sam do kupatila koji je istovremeno bio i toalet. Prizor koji sam tamo zatekao bio je poput jedne od sedam epizoda iz čuvene Andersenove bajke „Snježna kraljica“. I u dnevnoj sobi bilo je veoma hladno, mala grijalica više je djelovala psihološki, nego što je stvarno grijala veliki prostor, ali to što sam vidio u kupatilu bilo je izvan mog poimanja ljudskog prostora. Naročito ne u stanu u tom trenutku najznačajnije književnice Zagreba. Pod ovim podrazumijevam i muški i ženski rod. Upravo onako kako je u uvodu svoje prethodne knjige Vesna Parun govorila o muškim kišobranima, nasuprot ženskim. Muški su u svojoj pojavi krili i strah. I ovo potpuno zaleđeno kupatilo je krilo strah i užas. Meni je djelovalo kao da je napolju toplije. Prizor zaleđene tuš-baterije podsjetio me je na priču, koju sam napisao u tekstu o Dekartu, u „Velikim matematičarima“, o švedskoj kraljici Kristini, koja nije dopuštala da se grije nijedna soba u Parlamentu.
Kad sam se vratio u dnevnu sobu, ona mi se mala grijalica ukazala kao dar s neba. Ali Vesna nije uopšte obraćala pažnju na hladnoću niti ju je zanimalo kako sam doživio njeno kupatilo. Otišao sam iz Zagreba pod tom depresivnom slikom, diveći se još više pjesnikinji koja je sav svoj život u stvari podredila poeziji. Stvarnost je ulazila u taj život preobražavajući se u mit, kao što je ovaj stan polako prerastao u mit, ili bar legendu o Vesni Parun.
„Krv svjedoka“ pročitali smo odmah glavni urednik izdavačke djelatnosti „Glasa“, Miodrag Živanović, koji je bio i urednik novoosnovane biblioteke „Polemos“ u kojoj je objavljivao značajne svjetske i domaće filozofe i estetičare. Bio je oduševljen rukopisom, kasnije je o knjizi napisao esej u sarajevskoj reviji „Odjek“. Meni je predložio da ja budem urednik ove knjige, što sam prihvatio sa zadovoljstvom.
Nemoguće je prepričati „Krv svjedoka“, u njoj životne činjenice ascijativno prerastaju u male eseje o našoj zbilji, kroz poređenja sa klasicima, sa dobrim i zlim ljudima. Za pjesnikinju postoje dva svijeta, jedan unutrašnji i drugi vanjski. Ona piše: Poezija uskraćuje životu sve osim slobode izbora. Izbora između nečega i ničega. Između nečega koje nam je nepoznato i ničeg s kojim smo od jutra do mraka suočeni.
„Pod muškim kišobranom“ se završava Apokalipsom. „Krv svjedoka“ pričom o njenom shvatanju svjedočenja kao obaveze čovjeka koji treba da postoji ljudski, i kao svjedok. Između je toliko životnih priča i činjenica koje nas drže u napetosti kao da je u pitanju triler a ne poetska biografska proza. Ne, nije to samo zbir priča nego zbir iskaza jednog nevjerovatnog svjedoka koji svojom krvlju ovjerava svaku svoju riječ. Nisu to anonimni svjedoci, nego neki od onih su živjeli u teškim vremenima ljudskog posrnuća i oporavka, nade i izdaje te nade, prelaska, ili odlaska u hladnog posmatrača. Vesna u krešendu završetka ove svoje testamentarne knjige viče NE tom hladnom posmatranju. Čovjek mora da svjedoči, da brani moral i ljudskost, inače će Lucifer odnijeti konačnu pobjedu.
Zašto rađamo svjedoke? – upitah se nekoć u jednoj pjesmi. Napisala je to ova ista ruka…Dobrovoljno bavljenje svjedočenjem poprima karakter dužnosti.
Vesna Parun, cijelim svojim djelom, ostavila nam je, pored vrhunske umjetnosti, značajno svjedočenje o vremenukoje je već danas gotovo zaboravljeno. Kao što će kroz neko vrijeme i ovo naše biti zaboravljeno. Ali, napisane knjige, vrijedne knjige, kao što su ove dvije o kojima sam napisao nekoliko rečenica, naprosto treba čitati. One su svevremene.
Moje knjige/24
VESNA PARUN – POD MUŠKIM KIŠOBRANOM, i KRV SVJEDOKA
Smiješan bi, zaista, bio pjesnik koji bi nakon riznice iskustava i svoje totalne preobrazbe inzistirao na onom svom prvom nedužnom doukrašavanju zbilje po vlastitom graditeljskom hiru. Mene sada zaokuplja razlog te preobrazbe, a misliti o tome mogu i bez pomagala poezije. Ako je riječ precizna, bit će i umjetnička. Ako je u njoj smisla, bit će i ljepote.
Vesna Parun, Krv svjedoka
Iako sam kroz sav svoj književno aktivni život nastojao da zapišem neke događaje koji će mi, možda, koristiti jednog dana, desi se obično da u zapisu koji sam načinio i sada u njemu tražim određeni podatak nema onoga što me u tom, a sada ovom trenutku pokreće na pisanje zapisa o knjigama koje decenijama stoje na policama moje kućne biblioteke kao moje društvo, moja prošlost, moja razonoda. Na polici male biblioteke u trpezariji, uz koju su neko vrijeme provodila i moja djeca, pa još uvijek znaju tačno gdje se nalazi ta i ta knjiga, na toj polici su dvije prozne knjige Vesne Parun, Pod muškim kišobranom, objavljena kod zagrebačkog „Globusa“, 1987. godine i druga, Krv svjedoka, objavljena, pod mojim uredništvom, kod banjalučkog „Glasa“, 1988. godine. Dovoljno je da im vidim hrbat pa da moje sjećanje ode decenijama nazad, bilo u vrijeme kada sam prvi put vidio Vesnu Parun, ili u vrijeme kada smo se češće susretali i značajno sarađivali.
E, taj prvi datum nekako je bio iscurio iz mog sjećanja, a ovaj tekst traži da se navede. Otišao sam u Narodnu i univerzitetsku biblioteku RS i u „Politici“ pronašao tekst sa meni vrlo značajnim činjenicama. Mislio sam da ih sve još uvijek pamtim, ali nije bilo tako.
Sada mogu da krenem u tekst o velikoj pjesnikinji „moga“ jezika, kako je Goran Babić odredio u naslovu svoje obimne antologije mrtvih pjesnika srpskohrvatskog iliti hrvatskosprskog jezika. U ovom tekstu želim da skrenem pažnju na dvije uglavnom prećutane knjige, čiji je značaj u najmanju ruku jednak značaju nekih sličnih Krležinih knjiga. U njima je Vesna Parun dala apsolutno jedinstvene ocjene društva u kome je živjela, vremena kroz koje je prošla, i nekih savremenika s kojima je živjela. Pri tome nikoga nije štedjela, nikome se nije udvarala – pisala je tragajući za istinom – onom književnom i svojom, naravno.
Krećem od datuma koji sam našao u starim novinama. Bilo je to septembra 1970. godine, na tek ustanovljenoj manifestaciji „Smederevska pesnička jesen“. Ona će odmah postati značajna jugoslovenska književna manifestacija, jer se u tom gradiću okupilo prvi put dvadesetak pjesnika svih generacija, od Slovenije do Makedonije, kako se tada obavezno praktikovalo. „Goranovo proljeće“, „Brankovo kolo“, „Struške večeri poezije“, „Kozara“, „Sarajevski dani poezije“, itd., sve su poštovale jugoslovensko bratstvo i jedinstvo, čemu su pjesnici morali da daju primjer na najbolji mogući način. I oni su to činili. Među njima oni najpoznatiji kao da ništa drugo nisu ni radili, samo su išli s jedne na drugu književnu priredbu. Trebalo bi svaku od njih danas detaljnije opisati, pogledati s lica i naličja, kako bismo dobili koliko toliko pravu predstavu o razlozima njihovog organizovanja i učincima u tom vremenu ali i u kasnijem periodu, sve do danas, jer one još uvijek postoje. Pjesničko druženje bila je suština tih skupova, potom njihov manifestacioni, odnosno festivalski karakter. Današnje manifestacije koje nose ista imena samo su parodični ostaci nekadašnjih priredbi.
Te godine, dakle, bio sam među mlađim pjesnicima pozvanim u Smederevo, što me je obradovalo i ja sam se ponašao kao u izreci „tjera žabu u vodu“. Bilo je izuzetno lijepo vrijeme, jesen se tek prikradala. Sjedili smo pred nekom kafanom, kada se prema nama uputio par koji je privukao opštu pažnju. Ona, poput bajkovitih stvorenja, sa crvenom moćnom kosom i vratom koji se ne zaboravlja, vitka i zavodljiva. On, značajno mlađi od nje, snažan, očiju neobičnih gotovo urokljivih kako se govorilo u narodu. Njegovo ću ime prećutati u ovom tekstu, reći ću da je to bio tridesetogodišnji beogradski pjesnik (recimo A. , neka vas ne zavara to prvo slovo azbuke i abecede) predvodnik mlade srpske pjesničke generacije. A ona, pjesnikinja voljena, hvaljena, ali i kuđena, kritikovana, povremeno i politički nepodobna, jer je tako htjela i morala činiti – Vesna Parun.
Razlika u godinama među njima bila je očigledna, dvije decenije, otprilike, ali oni su bili skladan par na koji se i ne mogu primjenjivati mjerila ovog našeg grubog, običnog, materijalnog svijeta. Neka ova rečenica bude sve što ću ovdje reći o jednom od više ljubavi Vesne Parun. Naprosto, ona bez ljubavi nije mogla, nije htjela. Zato je njena (ljubavna) poezija tako autentična i životna. Ali i svaki od nas, muških, što bi rekao Ćamil Sijarić, bio je spreman da se zamijeni za mjesto u životu Vesne Parun sa tadašnjim njenim prijateljem. Godine tu nisu značile apsolutno ništa.
Na toj prvoj „Smederevskoj pesničkoj jeseni“ Vesna Parun je bila zvijezda, iako su tu bila još neka značajna pjesnička imena, poput posebnog gosta Vaska Pope, te učesnika, tada još mladih Duška Trifunovića, Božidara Timotijevića, Ali Podrimije, i nas „ostalih“, ukupno 25 zvaničnih učesnika na pjesničkoj večeri održanoj u veličanstvenoj tvrđavi Đurđa Brankovića, pred oko 1000 posjetilaca. Ni prije ni poslije nisam imao priliku da čitam svoje stihove pred većim auditorijem. Čitali smo dotad neobjavljene pjesme, koje je ocjenjivao žiri za dodjelu, kasnije tradicionalne a tada po prvi put, nagrade „Zlatna struna“ . Predsjednik žirija, Dragan Jeremić, glavni urednik „Književnih novina“, nagradu je uručio upravo pjesnikinji, i za muški svijet nimfi sa Zlarina, za sonet Crna djetinjstva.
Idućih godina povremeno sam susretao Vesnu Parun na ponekoj manifestaciji na koju sam ne tako često bio pozivan, najviše na „Brankovo kolo“ i „Goranovo proljeće“. Ona je i za mene bila, prije svega, izuzetna pjesnikinja. Nisam volio poređenja, ali Vesna Parun bila je izvan te uglavnom jalove procedure pravljenja lista u književnosti. Ona je sama za sebe bila svijet koji je sav bio pjesnički. Živjela je pjesnički. Kako? Nisam znao ni približno detalje tog života. Od prvog susreta da našeg stvarnog poznanstva kroz saradnju, trebalo je da prođe više godina.
Desetak godina bio sam na „Festivalu djeteta u Šibeniku“ prvo član organizacionog odbora a onda urednik književnog programa za djecu. Bile su to lijepe godine i boravak u Šibeniku ostaje mi kao trajna topla uspomena. Upoznao sam mnoge ljude iz cijele Jugoslavije ali i iz svijeta koji su svoj trud i život posvetili umjetnosti za djecu, bilo kao autori ili izvođači. Među njima, svakako, Vesna Parun je bila istaknuto ime. Njeni su se tekstovi igrali u našim pozorištima za djecu i redovno bili pozivani u Šibenik. Dolazila je i ona, mada veoma rijetko i svaki put oko nje varničilo je kao oko Teslinog kalema. Tek ću ja, što moram da istaknem, pred kraj svog mandata uspjeti da ubijedim domaćine da pozovu kao specijalnu gošću Vesnu Parun. Tadašnji direktor Festivala, izuzetni Drago Putniković, izvrdavao je dok mu nisam obećao da ja garantujem za pjesnikinju da „neće praviti probleme“. Tako je i bilo. Ona je naprosto briljirala pred punim šibenskim kazalištem. Na tom će nivou biti i iduće godine Luko Paljetak, s kojim se moja saradanja sa Šibenikom okončala.
Jesam li zaboravio knjige koje su u naslovu ove priče? Naravno da nisam. Samo što do njih treba doći, onim redom koji je u meni uspostavljen. Pjesnikinja, dramski pisac za djecu, tek potom kultna osoba naše (jugoslovenske) kulture. Priča o tome kultu ovdje kreće od Novog Sada, gdje se održao kongres Saveza pisaca Jugoslavije od 17. do 19. 4. 1985. godine. Kao što se desilo i u Smederevu, zvijezda Kongresa bila je, sasvim neočekivano, Vesna Parun. Njeno izlaganje imalo je svoju sjajnu dramaturgiju, kao što i priliči znalcu retorike ali i suđenja i odbrana o kojima tada ništa nisam znao. Poput Krleže na onom već čuvenom prvom poslijeranom kongresu književnika Jugoslavije, Vesna Parun je otvorila teme koje su do tog časa bila nedodirljive, jer su iza njih stajali nedodirljivi ljudi, čuvari socijalizma, okamenjenog svijeta s kojim se više nije znalo ni šta ni kako. A ona je govorila baš o njima, nekadašnjim revolucionarima a sadašnjim kočničarima.
Kako to da se oni koji su sebi nekad, sjećam se toga dobro, bili utuvili u program stvaranje nekog sutrašnjeg veličanstvenog natčovjeka Komune, u ime kojeg su lakovjernu i nezrelu djetinju dušu izvukli na ulice mitinge i barikade – kako to, dakle, da ti slavni mušketiri revolucija kroz sva ova destljeća mira, blagostanja i kulture ne samo da nisu uspjeli sebe same doizgraditi i usavršiti do tog zacrtanog ideala, nego su se čak naočigled srozavali sve to niže – kako smo, eto i ovdje imali priliku u izobilju čuti – a ti isti odustali dekadenti i mješanci usuđuju se zahtijevati od svojih podanika anđeosko čistunstvo, a od protivnika uljudnost i bonton?
Trebalo bi ovdje navesti cijeli govor Vesne Parun, jer to su antologijske strane naše „polemičke“ književnosti i uvijek ga davati skupa sa govorom Miroslava Krleže. Ovdje samo da dodam zaključak koji je dao Adam Puslojić, oduševljen onim što je čuo, kao i svi mi ostali, ili bar većina. Adam je naprosto ošamućen govorom svoje velike prethodnice.
…dah i duh istorije provejavao je (neočekivano) u otvorenoj i bolnoj kantileni Vesne Parun…Kad je to Vesna napisala? Koje su joj i kakve bile pripreme? Otkud, sad, pa ona – uopšte?…
Nije ona uvek ćutala, jer joj se ćutalo; znam koliko je počesto i htela da govori. Jednom je , tako, ona bila „publika“ u dvorani neke tvornice na „Goranom proljeću“ (Tvornica papira, primjedba R.R.), pa kad sam je zamolio da umesto mene kaže svoju pesmu, organizatori su mi rekli; „Nemoj ona!“
U Evropi danas niko ne ume da krikne! – rezignirano je zapisao Antonen Arto. Kriknula je Vesna Parun…Ona je, gotovo jedina, išla do kraja…Nešto je (neko crno Ništa) nateralo i sateralo Vesnu u teški kao sa bojiša izveštaj.
Svetlosni krik Vesne Parun, definitivan i jasan kao bolničko bunilo – na koji ćemo jezik jagme i pragme prevesti,ugladiti, umiriti, skratiti i anihilirati?
…A Poslednje što se pitam, i pitam i vas: ko je sledeći? Ko će to umeti (moći ili morati) i za nas da oćuti narednu deceniju, i da se savršeno neočekivano javi za reč?
Iste večeri, u Novom Sadu, u dvorištu Gradske biblioteke bilo je književno veče na kome je nastupila i Vesna Parun. Govorila je o sebi, kao i uvijek, naglašavajući da je život na prvom pjesmu, potom poezija. Govorila je potresno, iznenadno, otvarajući se potpuno. Sačuvala je čovjeka koji ju je napustio, otišao sa drugom, oženio se. Dobio je sina, to je njen nesuđeni sin. I o njemu ona govori u svojoj pjesmi, zavjetovavši tu ženu koja ima nevinije ruke od njenih da bude nježna i da ih čuva, obojicu. I šta se desilo? Prije godinu ili dvije, taj se mladi čovjek, koji je imao 26 godina, njen nesuđeni sin, ubio. Tako se i njeno proročanstvo obistinilo. Poslije te ispovijesti, koju je dočekao tajac, uzbudljivo je kazala svoju pjesmu čija je svaka riječ odjednom postala kristalno prozračna i jasna.
Pored citiranog teksta i opaski o njemu, u zaista značajnoj knjizi „Pod muškim kišobranom“, sa unutrašnjim podnaslovom koji objašnjava sadržaj: „Feljton – basna – satira – aforizam – intervju – polemika – govor (1958-1986)“ nalazi se nekoliko izuzetnih tekstova, u kojima Vesna Parun govori o svom/našem svijetu, bez velova i ograda, direktono i mudro, gotovo vidovito. Naročito je značajno to njeno insistiranje na vezi život – poezija. Kada je bila promocija te knjige, u Zagrebu, 4.11.1987. godine, na njen prijedlog i poziv govorio sam i ja o tim tekstovima, spajajući gotovo nespojive pojmove, pokušavajući da pokažem čime me je književnica nadahnula. Naročito stalno potcrtavanje potebe da čovjek bude slobodan da bi bio potpun, a samim tim da bi bio književnik, pogotovo pjesnik. Citirao sam iz njenog intervjua:
Apokalipso, tu smo, da tvoje plamene jahače ispratimo u zakašnjelu sutrašnjicu! Ostaje nam nada u tvog posljednjeg zanemarenog jahača: u ljubav od koje smo stvorili poeziju, da je raskošno izgubimo posljednju!
Ali ova sjajna, tada gotovo prećutana knjiga, nije bila ono posljednje što je napisala Vesna Parun. Već u njoj ona, i pored Apokalipse (koju je pisala velikim slovom A), koja bi trebalo da je posljednji krik ovog svijeta, ona najavljuje svoju novu, autobiografsku knjigu, Krv svjedoka. Naslov je krležijanski, veliki Meštar govorio je da treba ići ispod epiderma. Samo tako ćemo otkriti nešto o čovjeku. Koža je stvorena da sakrije i sačuva, ali to stvaraoca ne zadovoljava. On neprekidno traga. Šta dalje? Dok diše on ne može da miruje, da se zadovolji postignutim. Nikako. Osjeća Vesna Parun da njeno vrijeme istječe, odlazi, zna sasvim jasno šta je uradila u poeziji, ali se sasvim ljudski pita još nešto o sebi. Ono stalno: Odakle smo? Ko smo? Kuda idemo.
Pozvana na Oktobarski međunarodni susret pisaca u Beogradu , ljeta Gospodnjeg 1987. godine, Vesna Parun prihvata i provokativnu temu: MIT KULTURNOG JUNAKA. Piše: Obradovala sam se. Tema mi se svidjela, a i podteme. „Kulturni junak: mit i historija. Istinski i lažni kulturni junaci: između pobjede i poraza.“ I tako se zakotrljala grudva, misao, provokacija, da bi poslije pedesetak dana to postala cijela knjiga a ne referat za kongres.
Pisala sam kao nikada još u životu. Kao da preskačem prepone, bacam disk, vozim slalom. Kao da se rvam s nevidljivim, a neuporedivo jačim protivnikom. Hodam po razapetoj žici, sa ispruženim štapom, koračić po koračić. Zatim vrtoglavo preskačem bujicu, zaronim. Noći i dane gotovo da i ne dišem. Hranim se slovima koja, izgladnjela, izaze iz mene. Gutam smolom i katranom nadimljen papir.
Tako je zaista pisala Vesna Parun. Govoreći u banjalučkoj Gimnaziji, prekinula je na početku učenicu koja je čitala tekst o pjesnikinji: Vesna Parun se rano posvetila poeziji. Ne, rekla je Vesna, ja se nisam posvetila poeziji već životu. A iz života je nastala poezija, gotovo uzgredno, na putevima, na neobičnim mjestima, u predasima, najčešće kao mora koje se čovjek mora riješiti.
Pošto smo se u to vrijeme često viđali, ja sam joj svaki put tražio novu knjigu za „Glas“. Bilo je odlučeno da to bude ova, vrela kao prometejski žar – „Krv svjedoka“:
Vesna me je pozvala u Zagreb, da se detaljno dogovorimo o njenoj budućoj knjizi. Bilo je veoma hladno, temperatura duboko ispod nule. Jedva sam je pronašao u nekadašnjem studentskom naselju, poslije Dubrava. Obradovala mi se i odmah me upoznala sa Adnanom, svojim prijateljem iz Sirije, koji je studirao medicinu. Znao sam za Adnana i za problem njenog dobijanja drugog stana. Nudili su joj manji stan u gradskom središtu, ali ona je sve te prijedloge odbila jer u tim stanovima nije bila predviđena soba za Adnana. No, nije to bio jedini razlog nerješavanja tog za tako veliki grad sasvim malog problema. Mnogo veći problem je bila Vesnina slobodoumnost. Politika to nije voljela.
U neko vrijeme, kad smo već skoro završili poslove oko rukopisa, otišao sam do kupatila koji je istovremeno bio i toalet. Prizor koji sam tamo zatekao bio je poput jedne od sedam epizoda iz čuvene Andersenove bajke „Snježna kraljica“. I u dnevnoj sobi bilo je veoma hladno, mala grijalica više je djelovala psihološki, nego što je stvarno grijala veliki prostor, ali to što sam vidio u kupatilu bilo je izvan mog poimanja ljudskog prostora. Naročito ne u stanu u tom trenutku najznačajnije književnice Zagreba. Pod ovim podrazumijevam i muški i ženski rod. Upravo onako kako je u uvodu svoje prethodne knjige Vesna Parun govorila o muškim kišobranima, nasuprot ženskim. Muški su u svojoj pojavi krili i strah. I ovo potpuno zaleđeno kupatilo je krilo strah i užas. Meni je djelovalo kao da je napolju toplije. Prizor zaleđene tuš-baterije podsjetio me je na priču, koju sam napisao u tekstu o Dekartu, u „Velikim matematičarima“, o švedskoj kraljici Kristini, koja nije dopuštala da se grije nijedna soba u Parlamentu.
Kad sam se vratio u dnevnu sobu, ona mi se mala grijalica ukazala kao dar s neba. Ali Vesna nije uopšte obraćala pažnju na hladnoću niti ju je zanimalo kako sam doživio njeno kupatilo. Otišao sam iz Zagreba pod tom depresivnom slikom, diveći se još više pjesnikinji koja je sav svoj život u stvari podredila poeziji. Stvarnost je ulazila u taj život preobražavajući se u mit, kao što je ovaj stan polako prerastao u mit, ili bar legendu o Vesni Parun.
„Krv svjedoka“ pročitali smo odmah glavni urednik izdavačke djelatnosti „Glasa“, Miodrag Živanović, koji je bio i urednik novoosnovane biblioteke „Polemos“ u kojoj je objavljivao značajne svjetske i domaće filozofe i estetičare. Bio je oduševljen rukopisom, kasnije je o knjizi napisao esej u sarajevskoj reviji „Odjek“. Meni je predložio da ja budem urednik ove knjige, što sam prihvatio sa zadovoljstvom.
Nemoguće je prepričati „Krv svjedoka“, u njoj životne činjenice ascijativno prerastaju u male eseje o našoj zbilji, kroz poređenja sa klasicima, sa dobrim i zlim ljudima. Za pjesnikinju postoje dva svijeta, jedan unutrašnji i drugi vanjski. Ona piše: Poezija uskraćuje životu sve osim slobode izbora. Izbora između nečega i ničega. Između nečega koje nam je nepoznato i ničeg s kojim smo od jutra do mraka suočeni.
„Pod muškim kišobranom“ se završava Apokalipsom. „Krv svjedoka“ pričom o njenom shvatanju svjedočenja kao obaveze čovjeka koji treba da postoji ljudski, i kao svjedok. Između je toliko životnih priča i činjenica koje nas drže u napetosti kao da je u pitanju triler a ne poetska biografska proza. Ne, nije to samo zbir priča nego zbir iskaza jednog nevjerovatnog svjedoka koji svojom krvlju ovjerava svaku svoju riječ. Nisu to anonimni svjedoci, nego neki od onih su živjeli u teškim vremenima ljudskog posrnuća i oporavka, nade i izdaje te nade, prelaska, ili odlaska u hladnog posmatrača. Vesna u krešendu završetka ove svoje testamentarne knjige viče NE tom hladnom posmatranju. Čovjek mora da svjedoči, da brani moral i ljudskost, inače će Lucifer odnijeti konačnu pobjedu.
Zašto rađamo svjedoke? – upitah se nekoć u jednoj pjesmi. Napisala je to ova ista ruka…Dobrovoljno bavljenje svjedočenjem poprima karakter dužnosti.
Vesna Parun, cijelim svojim djelom, ostavila nam je, pored vrhunske umjetnosti, značajno svjedočenje o vremenu koje je već danas gotovo zaboravljeno. Kao što će kroz neko vrijeme i ovo naše biti zaboravljeno. Ali, napisane knjige, vrijedne knjige, kao što su ove dvije o kojima sam napisao nekoliko rečenica, naprosto treba čitati. One su svevremene.