Malo nakon što se u zemlji u kojoj živim utišao ratni vihor, čime mi je bilo omogućeno da ponovno vidim zavičaj svog djetinjstva, našao sam se u društvu trojice svojih davnašnjih školskih drugova s kojima se tako dugo nisam mogao sresti. Zbog svega što smo proživjeli tijekom posljednjih nekoliko godina nije bilo čudno to što se među nama poveo razgovor o smrti. Ali jedan od tih mojih drugova, da bi tu mučnu temu ublažio onim što nas je najjače povezivalo, sjećanjima iz djetinjstva, izabrao je priču o svom prvom doživljaju smrti, onom iz ranih godina svog života.
“Bilo je to u Drveniku, mjestancetu u Makarskom primorju”, počeo je pripovijedati, “na žalu koje će se mnogo godina kasnije nazivati ‘plažom’ i vrvjeti kupačima, ali tog dana ta buduća plaža bila je skoro pusta; bilo je tu nešto malo dječurlije, uz trojicu-četvoricu mladića. Ja sam hodao u plićaku, sagnut, tražeći na dnu oblutke lijepih boja i oblika. Imao sam svega četiri godine i nisam znao plivati. Nedaleko od mene plutala je velika daska, veća od nekih vrata, koja je tu bila bačena da bi kao neki današnji gumeni madrac služila za zabavu – da se na njoj ‘plovi’ ili da se s nje otiskuje u vodu. Nisam primijetio da se ona našla vrlo blizu mene, a upravo u tom trenutku neki od kupača skočio je s njenog ruba, koji je pod njegovom težinom zaronio pod površinu, dok se suprotna strana daske, ona pored mene, digla i poklopila me, gurnuvši me dublje u more, tamo gdje više nisam mogao stajati. Onoga što se sa mnom događalo pod daskom ne mogu se sjetiti, ali u pamćenju mi je ostalo ono što se događalo poslije: ležao sam na obali, zagrcnut i gušeći se od kašlja, nada mnom su bila nagnuta ona trojica-četvorica mladića, od kojih je jedan rekao: ‘Hvala Bogu, diše.’ Kasnije sam čuo da je jedan meni nepoznat dječak primijetio kako ispod ruba daske proviruje, lelujajući se u vodi, dio mojih širokih bijelih gaćica, pa me je povukao. Taj mi je dječak spasio život. Ali ja nisam bio nimalo uzbuđen. Nisam bio u stanju shvatiti da sam bio u smrtnoj opasnosti. Nisam znao šta je to smrt. Svijest o smrti, o neminovnosti da umremo, bila je od mene daleko kao od bilo kog stvorenja prirode koje je lišeno identiteta, kao od neke ptice ili leptira. Još nisam bio osoba.”
“Ti si bio u zbilja velikoj opasnosti”, rekao je drugi moj školski drugar, “i život ti se mogao okončati prije nego što je počeo. Moj slučaj je sasvim drukčiji; svoj prvi doživljaj smrti imao sam u svojoj šestoj, pa sam itekako bio preplašen, iako mi smrt nije zaista zaprijetila. Bilo je to u Omišu; tog dana vraćao sam se kući iz svakodnevne igre. Bio je lijep dan. Odjednom, osjetio sam da mi je na glavu palo nešto kao kap vode. Opipao sam to mjesto: bila je to zaista voda. Podigao sam pogled: nada mnom je bilo vedro nebo. Obuzeo me je veliki strah. Potrčao sam kući i uletio u stan vičući: ‘Mama, ja ću umrit!’ ‘Kako, umrit? Zašto ćeš umrit?’ ‘Umrit ću, umrit ću!’ ‘Svi ćemo umrit, ali ti nećeš još. Šta ti se dogodilo?’ ‘Pala mi je kap!’ ‘Pala ti je kap? Di ti je pala kap?’ ‘Evo, tu!’ Pokazao sam mjesto na glavi. Mama se smijala. Sjetila se da sam nekoliko dana ranije zajedno s njom gledao prolazak pogrebne povorke nekog mještanina. ‘Od čega je umro?’ upitala je jednu susjedu. ‘Pala mu je kap’, rekla je ova. – Iako prestravljen, nisam, dakle, bio ni u kakvoj smrtnoj opasnosti, ali ja sam tada već znao šta je smrt. Imao sam svoj identitet i užasavao se mogućnosti da kao osoba prijeđem u nepostojanje.”
Tada sam se u priču uključio ja, sa svojom verzijom prvog doživljaja smrti. Rekao sam da je on bio tragičan i svečan, “ali, naravno”, dodao sam, “u glavnoj ulozi nisam bio ja, jer inače sad ne bih bio s vama. Kao šestogodišnjak stanovao sam u kući u supetarskoj luci; s balkona te kuće, na kojemu sam često sjedio gledajući kako u luku ulaze i iz nje izlaze kaići i brodovi, imao sam pogled na cijelu širinu morskog kanala između Brača i suprotne obale. Jednog vedrog proljetnog dana ugledao sam zrakoplov, dvokrilac, kako nekim meni neznanim poslom leti povrh obale, zatim zaokreće ka sredini kanala, pa se vraća i opet leti nad obalom, stalno ponavljajući isti taj krug. U trenutku kad se zrakoplov našao skoro iznad supetarske luke ugledao sam i crnu točku koja je zasigurno bila glava pilota u njegovoj kabini; osjetio sam zavist prema tom čovjeku koji poput ptice promatra svijet odozgo, iz nebeskog plavetnila. To kruženje letjelice dugo je potrajalo, sve dok se nije dogodilo nešto od čega sam se skamenio – zrakoplov se odjednom počeo čudno kretati, kao da ga je neka moćna ruka dohvatila i počela tresti, a onda se takoreći prevrnuo i u tom neobičnom položaju skoro okomito pao u more čija se površina nad njim sklopila. Sljedećih dana promatrao sam dva ili tri broda koji su stalno stajali otprilike na mjestu gdje se zrakoplov srušio. Bio je to pokušaj da se on izvuče; čuo sam da su tu i ronioci koji traže tijelo pilota. Našli su ga, pa sam sljedećeg dana promatrao svečanost: poginuli pilot ispraćan je do broda kojim je trebalo da krene tamo gdje će biti pokopan. Bila je tu i glazba; slušao sam pogrebni marš od kojega su mi na oči navirale suze; bilo je tu i mnoštvo cvjetnih vijenaca s pilotovim imenom. Ispraćan je junak, čovjek kojemu je smrt podarila neuništivu osobnost i koji ne smije biti zaboravljen. Smrt mi se učinila veličanstvenom.”
Moj treći drug, saslušavši te priče, ostajao je šutljiv i zamišljen. “A ti?” upitao sam ga. “Hoćeš li nam i ti ispričati svoj prvi doživljaj smrti?”
“Dobro, hoću, ali nije riječ o prvom, već o posljednjem mom takvom doživljaju. A evo i zašto. Shvaćam, naime, kuda su smjerale vaše priče. Željele su pružiti jedan optimističan uvid u odnos ljudskog ja i smrti. Najprije je bila riječ o blaženom stanju kad još nemamo tog ja, pa poput životinja nemamo ni svijest o smrti. Zatim je opisano kako stičemo tu svijest, i time postajemo osobe čije je jedno od bitnih svojstava u strahovanju da će ih smrt upravo kao takve dokinuti. Najzad, prikazan je događaj kojim bi nam se htjelo pružiti uvjerenje da nam smrt može podariti Ja sa velikim početnim slovom i samim tim biti veličanstvena. Ja ću vam, međutim, ispričati nešto što će na te dvije riječi, ja i smrt, a posebno na njihovu uzajamnost, baciti drukčiju svjetlost. U svom životu više sam puta vidio lica tek umrlih osoba i nijedno od njih ne mogu zaboraviti. Ali ono što mi se od posljednje osobe čije sam umiranje gledao najdublje urezalo u pamćenje nije bilo njeno lice, već njeno stopalo.”
“Stopalo!?”
“Da, stopalo. Bilo je to u bolnici, u sobi za intenzivnu njegu. Kad sam u nju dospio, moj prvi susjed, na krevetu do moga, već je bio u smrtnoj agoniji koja je trajala cijelog tog dana i sljedeće noći do u zoru, i koja mi je u sjećanju ostala kao nešto najmučnije što sam doživio. Bio je to lijep čovjek, rekao bih pedesetogodišnjak, veoma snažne konstitucije. Ta snaga u ovoj kobnoj prigodi samo mu je škodila: činila je njegovu borbu sa smrću mučnijom i okrutnijom. Pratio sam tu borbu, to teško dahtanje, taj hropac koji mi nije dopuštao da zaspim. Pred zoru učinilo mi se da je usnuo. Promatrao sam njegovo lice u čije se crte duboko urezala patnja. Dok sam ga gledao, i mene je ophrvao san. Kad sam se ujutro probudio, susjed na krevetu pored mog bio je sav prekriven plahtom navučenom i na lice. Bio je mrtav. Od cijele njegove osobe vidjelo se samo stopalo desne noge. Bilo je otkriveno zato što mu je za palac bila privezana ceduljica sa imenom i prezimenom. U toj ceduljici bio je cjelokupni njegov identitet. Upisala ga je smrt. Od tada znam: nema u smrti ničega veličanstvenog.”
Ceduljica
Malo nakon što se u zemlji u kojoj živim utišao ratni vihor, čime mi je bilo omogućeno da ponovno vidim zavičaj svog djetinjstva, našao sam se u društvu trojice svojih davnašnjih školskih drugova s kojima se tako dugo nisam mogao sresti. Zbog svega što smo proživjeli tijekom posljednjih nekoliko godina nije bilo čudno to što se među nama poveo razgovor o smrti. Ali jedan od tih mojih drugova, da bi tu mučnu temu ublažio onim što nas je najjače povezivalo, sjećanjima iz djetinjstva, izabrao je priču o svom prvom doživljaju smrti, onom iz ranih godina svog života.
“Bilo je to u Drveniku, mjestancetu u Makarskom primorju”, počeo je pripovijedati, “na žalu koje će se mnogo godina kasnije nazivati ‘plažom’ i vrvjeti kupačima, ali tog dana ta buduća plaža bila je skoro pusta; bilo je tu nešto malo dječurlije, uz trojicu-četvoricu mladića. Ja sam hodao u plićaku, sagnut, tražeći na dnu oblutke lijepih boja i oblika. Imao sam svega četiri godine i nisam znao plivati. Nedaleko od mene plutala je velika daska, veća od nekih vrata, koja je tu bila bačena da bi kao neki današnji gumeni madrac služila za zabavu – da se na njoj ‘plovi’ ili da se s nje otiskuje u vodu. Nisam primijetio da se ona našla vrlo blizu mene, a upravo u tom trenutku neki od kupača skočio je s njenog ruba, koji je pod njegovom težinom zaronio pod površinu, dok se suprotna strana daske, ona pored mene, digla i poklopila me, gurnuvši me dublje u more, tamo gdje više nisam mogao stajati. Onoga što se sa mnom događalo pod daskom ne mogu se sjetiti, ali u pamćenju mi je ostalo ono što se događalo poslije: ležao sam na obali, zagrcnut i gušeći se od kašlja, nada mnom su bila nagnuta ona trojica-četvorica mladića, od kojih je jedan rekao: ‘Hvala Bogu, diše.’ Kasnije sam čuo da je jedan meni nepoznat dječak primijetio kako ispod ruba daske proviruje, lelujajući se u vodi, dio mojih širokih bijelih gaćica, pa me je povukao. Taj mi je dječak spasio život. Ali ja nisam bio nimalo uzbuđen. Nisam bio u stanju shvatiti da sam bio u smrtnoj opasnosti. Nisam znao šta je to smrt. Svijest o smrti, o neminovnosti da umremo, bila je od mene daleko kao od bilo kog stvorenja prirode koje je lišeno identiteta, kao od neke ptice ili leptira. Još nisam bio osoba.”
“Ti si bio u zbilja velikoj opasnosti”, rekao je drugi moj školski drugar, “i život ti se mogao okončati prije nego što je počeo. Moj slučaj je sasvim drukčiji; svoj prvi doživljaj smrti imao sam u svojoj šestoj, pa sam itekako bio preplašen, iako mi smrt nije zaista zaprijetila. Bilo je to u Omišu; tog dana vraćao sam se kući iz svakodnevne igre. Bio je lijep dan. Odjednom, osjetio sam da mi je na glavu palo nešto kao kap vode. Opipao sam to mjesto: bila je to zaista voda. Podigao sam pogled: nada mnom je bilo vedro nebo. Obuzeo me je veliki strah. Potrčao sam kući i uletio u stan vičući: ‘Mama, ja ću umrit!’ ‘Kako, umrit? Zašto ćeš umrit?’ ‘Umrit ću, umrit ću!’ ‘Svi ćemo umrit, ali ti nećeš još. Šta ti se dogodilo?’ ‘Pala mi je kap!’ ‘Pala ti je kap? Di ti je pala kap?’ ‘Evo, tu!’ Pokazao sam mjesto na glavi. Mama se smijala. Sjetila se da sam nekoliko dana ranije zajedno s njom gledao prolazak pogrebne povorke nekog mještanina. ‘Od čega je umro?’ upitala je jednu susjedu. ‘Pala mu je kap’, rekla je ova. – Iako prestravljen, nisam, dakle, bio ni u kakvoj smrtnoj opasnosti, ali ja sam tada već znao šta je smrt. Imao sam svoj identitet i užasavao se mogućnosti da kao osoba prijeđem u nepostojanje.”
Tada sam se u priču uključio ja, sa svojom verzijom prvog doživljaja smrti. Rekao sam da je on bio tragičan i svečan, “ali, naravno”, dodao sam, “u glavnoj ulozi nisam bio ja, jer inače sad ne bih bio s vama. Kao šestogodišnjak stanovao sam u kući u supetarskoj luci; s balkona te kuće, na kojemu sam često sjedio gledajući kako u luku ulaze i iz nje izlaze kaići i brodovi, imao sam pogled na cijelu širinu morskog kanala između Brača i suprotne obale. Jednog vedrog proljetnog dana ugledao sam zrakoplov, dvokrilac, kako nekim meni neznanim poslom leti povrh obale, zatim zaokreće ka sredini kanala, pa se vraća i opet leti nad obalom, stalno ponavljajući isti taj krug. U trenutku kad se zrakoplov našao skoro iznad supetarske luke ugledao sam i crnu točku koja je zasigurno bila glava pilota u njegovoj kabini; osjetio sam zavist prema tom čovjeku koji poput ptice promatra svijet odozgo, iz nebeskog plavetnila. To kruženje letjelice dugo je potrajalo, sve dok se nije dogodilo nešto od čega sam se skamenio – zrakoplov se odjednom počeo čudno kretati, kao da ga je neka moćna ruka dohvatila i počela tresti, a onda se takoreći prevrnuo i u tom neobičnom položaju skoro okomito pao u more čija se površina nad njim sklopila. Sljedećih dana promatrao sam dva ili tri broda koji su stalno stajali otprilike na mjestu gdje se zrakoplov srušio. Bio je to pokušaj da se on izvuče; čuo sam da su tu i ronioci koji traže tijelo pilota. Našli su ga, pa sam sljedećeg dana promatrao svečanost: poginuli pilot ispraćan je do broda kojim je trebalo da krene tamo gdje će biti pokopan. Bila je tu i glazba; slušao sam pogrebni marš od kojega su mi na oči navirale suze; bilo je tu i mnoštvo cvjetnih vijenaca s pilotovim imenom. Ispraćan je junak, čovjek kojemu je smrt podarila neuništivu osobnost i koji ne smije biti zaboravljen. Smrt mi se učinila veličanstvenom.”
Moj treći drug, saslušavši te priče, ostajao je šutljiv i zamišljen. “A ti?” upitao sam ga. “Hoćeš li nam i ti ispričati svoj prvi doživljaj smrti?”
“Dobro, hoću, ali nije riječ o prvom, već o posljednjem mom takvom doživljaju. A evo i zašto. Shvaćam, naime, kuda su smjerale vaše priče. Željele su pružiti jedan optimističan uvid u odnos ljudskog ja i smrti. Najprije je bila riječ o blaženom stanju kad još nemamo tog ja, pa poput životinja nemamo ni svijest o smrti. Zatim je opisano kako stičemo tu svijest, i time postajemo osobe čije je jedno od bitnih svojstava u strahovanju da će ih smrt upravo kao takve dokinuti. Najzad, prikazan je događaj kojim bi nam se htjelo pružiti uvjerenje da nam smrt može podariti Ja sa velikim početnim slovom i samim tim biti veličanstvena. Ja ću vam, međutim, ispričati nešto što će na te dvije riječi, ja i smrt, a posebno na njihovu uzajamnost, baciti drukčiju svjetlost. U svom životu više sam puta vidio lica tek umrlih osoba i nijedno od njih ne mogu zaboraviti. Ali ono što mi se od posljednje osobe čije sam umiranje gledao najdublje urezalo u pamćenje nije bilo njeno lice, već njeno stopalo.”
“Stopalo!?”
“Da, stopalo. Bilo je to u bolnici, u sobi za intenzivnu njegu. Kad sam u nju dospio, moj prvi susjed, na krevetu do moga, već je bio u smrtnoj agoniji koja je trajala cijelog tog dana i sljedeće noći do u zoru, i koja mi je u sjećanju ostala kao nešto najmučnije što sam doživio. Bio je to lijep čovjek, rekao bih pedesetogodišnjak, veoma snažne konstitucije. Ta snaga u ovoj kobnoj prigodi samo mu je škodila: činila je njegovu borbu sa smrću mučnijom i okrutnijom. Pratio sam tu borbu, to teško dahtanje, taj hropac koji mi nije dopuštao da zaspim. Pred zoru učinilo mi se da je usnuo. Promatrao sam njegovo lice u čije se crte duboko urezala patnja. Dok sam ga gledao, i mene je ophrvao san. Kad sam se ujutro probudio, susjed na krevetu pored mog bio je sav prekriven plahtom navučenom i na lice. Bio je mrtav. Od cijele njegove osobe vidjelo se samo stopalo desne noge. Bilo je otkriveno zato što mu je za palac bila privezana ceduljica sa imenom i prezimenom. U toj ceduljici bio je cjelokupni njegov identitet. Upisala ga je smrt. Od tada znam: nema u smrti ničega veličanstvenog.”