Napokon sam odlučio kako neću više uopće da pišem u onome smislu u kojem pisati znači htjeti da se oblikuje od vidljivog svijet drugačiji, a nejasan pri tom bivajući i onima štu su kao i ja nadneseni nad hartijom, iscrtavajući zavodljive arabeske svoje mašte lelujave, neprozirne za me kao što su već i moje njima. Jalovom i izlišnom posvema grafija je uvijek bila, gubio sam dragocjeno vrijeme u čežnji da kroz umišljene prispodobe i figure stila bar namigne istinitost nevidljiva, koju nerazumno vapih.
Neopozivo sam odustao, i sad samo revnosno bilježim svijet pojavnosti, forme što ih zapažaju oči, ne zapitkujući o smislu im i svrhovitosti. Te pišem i pišem, vidim crva i crva zapišem, pas je protrčao i odmah je na moj papir i taj stvor notiran, za njime još jedan, pa je još jedanput pas napisan, a prolaze ljudi i ja pišem: čovjek je, i čovjek i čovjek, te čovjek, auto je, pa automobil i automobil, za njim limuzina, te automobil, u parku je stablo i uz njega deblo i opet je drvo, i drvo je, drvo, splele im se krošnje, strpljivo ih bišćem, na njima su ptice, to je lasta, i lasta je, lastavica, i golub je, golub je, i golub, jato ih je cijelo, čuči vrana malo izmaknuta, i vrana još jedna i vrana se crni, a nad njom je svraka, i žuna je odnekuda usamljena doletjela, a dolje su klupe, oko njih su cvjetovi i trava, bilježim ih pomno, razlistavam vlat od vlati, zatim uđem u kafanu i pišem kafana, šank je, na njemu je flaša, tu je čovjek, pod njim je stolica i stol pred njim stoji, jedna mala i još jedna veća čaša, grčevito žutu stišće, u drugoj je voda, skrenem pogled i sve isto opet vidim, pa ulijevo i udesno, i naprijed, i nazad, opažam i svaku cigaretu, i pepeljaru također, premda njime do suza su nagrižene – zjene na čestice bijele razlažu i oblak dima, pa ih crnim zapisujem…
I rat opet kad otpočne, bilježit ću puške, topove i avione, sve rakete i granate, razvaline, ubijene, truplo mi ni jedno promaknuti neće, svaki smeđi grob ću zapisati i leš koji nepokopan truli, niko se od mene u masovne grobne jame neće moći skriti, oslovit ću svaku otkinutu i nogu i ruku, iskopano oko i presječen grkljan, narikaču u crnini i dijete koje nijemo jeca, starca što svoj prazni pogled k nebu je digao, riječ političara, i političara, dječaka u uniformi i gordoga kaplara i generala, svećeničku mantiju i ahmediju, srušene gradove i spaljena sela, do u detalj svaki kataklizma bit će zapisana cijela…
Tako pišem – pišem – pišem, sretan kako nikad nisam bio i ponesen kao pjesnik niti jedan prije, oslobođen svih pitanja, jer sam rolu svoju razumio. Gomilaju se listine: krcate su sve sobe u kući, na tavanu prostora već nema, u podrum se od njih ne može ni ući, a Tvorcu se više za svijet drugi i ne molim, već samo da ovdje trajem dok stvarčicu svaku i zvijer i životinjicu i biljčicu i baobab afrički, kapljicu u moru i na plaži zrnce pijeska i čovjeka ponaosob i vlas svaku na njezinoj glavi spomenuvši u versima ne ovjekovječim, jer Njegova volja tad će biti ispunjena, a misija posvećenog evidentičara božanskoga djela, u čudu pred misterijom, besprijekorno izvršena!
Božanstvena hipoteza
Napokon sam odlučio kako neću više uopće da pišem
u onome smislu u kojem pisati znači htjeti da se oblikuje
od vidljivog svijet drugačiji, a nejasan pri tom bivajući i
onima štu su kao i ja nadneseni nad hartijom, iscrtavajući
zavodljive arabeske svoje mašte lelujave, neprozirne
za me kao što su već i moje njima. Jalovom i izlišnom
posvema grafija je uvijek bila, gubio sam dragocjeno
vrijeme u čežnji da kroz umišljene prispodobe i figure
stila bar namigne istinitost nevidljiva, koju nerazumno
vapih.
Neopozivo sam odustao, i sad samo revnosno bilježim
svijet pojavnosti, forme što ih zapažaju oči, ne zapitkujući
o smislu im i svrhovitosti. Te pišem i pišem, vidim crva
i crva zapišem, pas je protrčao i odmah je na moj papir
i taj stvor notiran, za njime još jedan, pa je još jedanput
pas napisan, a prolaze ljudi i ja pišem: čovjek je, i čovjek
i čovjek, te čovjek, auto je, pa automobil i automobil,
za njim limuzina, te automobil, u parku je stablo i uz
njega deblo i opet je drvo, i drvo je, drvo, splele im se
krošnje, strpljivo ih bišćem, na njima su ptice, to je lasta,
i lasta je, lastavica, i golub je, golub je, i golub, jato ih
je cijelo, čuči vrana malo izmaknuta, i vrana još jedna
i vrana se crni, a nad njom je svraka, i žuna je odnekuda
usamljena doletjela, a dolje su klupe, oko njih su cvjetovi
i trava, bilježim ih pomno, razlistavam vlat od vlati, zatim
uđem u kafanu i pišem kafana, šank je, na njemu je flaša,
tu je čovjek, pod njim je stolica i stol pred njim stoji,
jedna mala i još jedna veća čaša, grčevito žutu stišće,
u drugoj je voda, skrenem pogled i sve isto opet vidim,
pa ulijevo i udesno, i naprijed, i nazad, opažam i svaku
cigaretu, i pepeljaru također, premda njime do suza su
nagrižene – zjene na čestice bijele razlažu i oblak dima,
pa ih crnim zapisujem…
I rat opet kad otpočne, bilježit ću puške, topove i avione,
sve rakete i granate, razvaline, ubijene, truplo mi ni jedno
promaknuti neće, svaki smeđi grob ću zapisati i leš koji
nepokopan truli, niko se od mene u masovne grobne
jame neće moći skriti, oslovit ću svaku otkinutu i nogu
i ruku, iskopano oko i presječen grkljan, narikaču u crnini
i dijete koje nijemo jeca, starca što svoj prazni pogled
k nebu je digao, riječ političara, i političara, dječaka u
uniformi i gordoga kaplara i generala, svećeničku mantiju
i ahmediju, srušene gradove i spaljena sela, do u detalj
svaki kataklizma bit će zapisana cijela…
Tako pišem – pišem – pišem, sretan kako nikad nisam
bio i ponesen kao pjesnik niti jedan prije, oslobođen svih
pitanja, jer sam rolu svoju razumio. Gomilaju se listine:
krcate su sve sobe u kući, na tavanu prostora već nema,
u podrum se od njih ne može ni ući, a Tvorcu se više za
svijet drugi i ne molim, već samo da ovdje trajem dok
stvarčicu svaku i zvijer i životinjicu i biljčicu i baobab
afrički, kapljicu u moru i na plaži zrnce pijeska i čovjeka
ponaosob i vlas svaku na njezinoj glavi spomenuvši u
versima ne ovjekovječim, jer Njegova volja tad će biti
ispunjena, a misija posvećenog evidentičara božanskoga
djela, u čudu pred misterijom, besprijekorno izvršena!