Tanja Maljarčuk (1983, Ivano-Frankivsk) ukrajinska je spisateljica s mjestom boravka u Beču. Osim romana i pripovijedaka na ukrajinskom Maljarčuk publicira članke i kolumne na njemačkom. Zaborav je roman koji je na izvorniku objavljen 2016. Njemački prijevod, prema kojemu nastaje ovaj tekst, publiciran je 2019. pod (što je u Njemačkoj čest slučaj) unekoliko zbunjujućim naslovom Plavi kit sjećanja.
Maljarčuk koristi pripovjednu strategiju koja se bez većih problema može povezati s postmodernizmom. Roman paralelno pripovijeda dvije priče, jednu iz sadašnjosti, drugu iz prošlosti. Prva je vezana uz jednog od najznačajnijih boraca za ukrajinsku nezavisnost između dva svjetska rata, Vjačeslava Lipinskog, dok se druga koncentrira na pripovjedačicu u prvom licu koja u trenutku pripovijedanja piše roman o njemu. Iz takve se konstelacija rađaju preplitanja, kako pripovjednih razina tako i ljudskih sudbina, a deklarirani je cilj pripovjedačice da pronađe „dodirne točke“ između sebe i osujećenog nacionalnog heroja. Rezultat je te potrage oskudan. Nalazi tek „dvije prostorne i jednu vremensku.“ Vremenska je, pri tome, važnija makar zasnovana na slučaju: oboje su rođeni istog datuma.
Struktura se romana razvija skokovito, osobito kada je riječ o njegovom „suvremenom“ dijelu. Kronološke se linije ne slijede dosljedno, pripovijest o Lipinskom i pripovijest o naratorki razvijaju asocijativne nizove čiji je cilj obilježavanje psihičke deteriorizacije, kako jednog tako i drugog lika. No dok se u suvremenome dijelu romana može pronaći tračak optimizma (markiran već samom činjenicom da je roman uopće i napisan), u onome se povijesnom takvo razrješenje ne može očekivati. Ishod je, kako u slučaju Lipinskog tako i u slučaju ukrajinske nezavisnosti, poznat: oba su projekta osujećena. Wjatscheslaw (Wacłav) Lypynskyj (Lipiński, 1882-1931) bio je ukrajinski političar, publicista i povjesničar poljskoga plemićkog porijekla koji se tog porijekla odriče i odlučuje se, na zgražanje obitelji, za ukrajinsko. Obilježen bolešću (tuberkuloza) i nesretnim brakom s pripadnicom osiromašenog poljskog plemstva, on luta u potrazi za identitetom kojega ne nalazi ni u ukrajinskome posjedu kojega nasljeđuje od bogatog ujaka, ni u Krakowu, ni u Ženevi, da bi život okončao, razočaran, u austrijskim Alpama, napušten od svih. Najdublji se izraz njegovoga razočarenja pronalazi u sljedećem citatu: „Došao sam do zaključka da Ukrajinci nisu sposobni živjeti u državnome savezu. Oni su anarhistička nacija.“
Pripovjedačica započinje svoju nekronološku povijest pričom o studiju ukrajinistike na kijevskome sveučilištu, nastavlja je skokovito vraćajući se u djetinjstvo provedeno s voljenim djedom na selu, prisjećajući se propalih ljubavnih veza s plavokosim muškarcima koje kulminiraju u depresiji, mentalnome propadanju i blokadi pisanja. Samim ispisivanjem romana o zaboravu, pod imenom Zaborav, blokada se prekida, Lipinski, osuđen na boravak u prikrivenim kutovima povijesti u „trbuhu plavetnoga kita“, metafora kojom pripovjedačica pokazuje kako je taj kit progutao i nju i njezinog alter ego-a,vraća se iz prošlosti, skupa sa nekoć zabranjenim i ismijanim ukrajinskim jezikom (sjetit ćemo se slične teme kod Bjelorusa Filipenka) i zauzima svoje zasluženo mjesto u povijesti ukrajinske kulture: „U Ruskome je Carstvu postojala zabrana tiskanja spisa u „maloruskom dijalektu“, skrivanje jednog od rijetkih ukrajinskih rječnika izjednačavalo se s revolucionarnom djelatnošću i kažnjavalo zatvorom ili progonstvom. Zbog upotrebe ukrajinskoga aristokratske su obitelji mogle izgubiti privilegije. I tek su malobrojne obitelji unatoč opasnosti upotrebljavale ‘seljački dijalekt’.“
Da se to stanje ne bi vratilo iz prošlosti, upravo je tome posvećena knjiga Tanje Maljarčuk posvećena – prevladanome – zaboravu.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/3
Tanja Maljarčuk, Zaborav
Tanja Maljarčuk (1983, Ivano-Frankivsk) ukrajinska je spisateljica s mjestom boravka u Beču. Osim romana i pripovijedaka na ukrajinskom Maljarčuk publicira članke i kolumne na njemačkom. Zaborav je roman koji je na izvorniku objavljen 2016. Njemački prijevod, prema kojemu nastaje ovaj tekst, publiciran je 2019. pod (što je u Njemačkoj čest slučaj) unekoliko zbunjujućim naslovom Plavi kit sjećanja.
Maljarčuk koristi pripovjednu strategiju koja se bez većih problema može povezati s postmodernizmom. Roman paralelno pripovijeda dvije priče, jednu iz sadašnjosti, drugu iz prošlosti. Prva je vezana uz jednog od najznačajnijih boraca za ukrajinsku nezavisnost između dva svjetska rata, Vjačeslava Lipinskog, dok se druga koncentrira na pripovjedačicu u prvom licu koja u trenutku pripovijedanja piše roman o njemu. Iz takve se konstelacija rađaju preplitanja, kako pripovjednih razina tako i ljudskih sudbina, a deklarirani je cilj pripovjedačice da pronađe „dodirne točke“ između sebe i osujećenog nacionalnog heroja. Rezultat je te potrage oskudan. Nalazi tek „dvije prostorne i jednu vremensku.“ Vremenska je, pri tome, važnija makar zasnovana na slučaju: oboje su rođeni istog datuma.
Struktura se romana razvija skokovito, osobito kada je riječ o njegovom „suvremenom“ dijelu. Kronološke se linije ne slijede dosljedno, pripovijest o Lipinskom i pripovijest o naratorki razvijaju asocijativne nizove čiji je cilj obilježavanje psihičke deteriorizacije, kako jednog tako i drugog lika. No dok se u suvremenome dijelu romana može pronaći tračak optimizma (markiran već samom činjenicom da je roman uopće i napisan), u onome se povijesnom takvo razrješenje ne može očekivati. Ishod je, kako u slučaju Lipinskog tako i u slučaju ukrajinske nezavisnosti, poznat: oba su projekta osujećena. Wjatscheslaw (Wacłav) Lypynskyj (Lipiński, 1882-1931) bio je ukrajinski političar, publicista i povjesničar poljskoga plemićkog porijekla koji se tog porijekla odriče i odlučuje se, na zgražanje obitelji, za ukrajinsko. Obilježen bolešću (tuberkuloza) i nesretnim brakom s pripadnicom osiromašenog poljskog plemstva, on luta u potrazi za identitetom kojega ne nalazi ni u ukrajinskome posjedu kojega nasljeđuje od bogatog ujaka, ni u Krakowu, ni u Ženevi, da bi život okončao, razočaran, u austrijskim Alpama, napušten od svih. Najdublji se izraz njegovoga razočarenja pronalazi u sljedećem citatu: „Došao sam do zaključka da Ukrajinci nisu sposobni živjeti u državnome savezu. Oni su anarhistička nacija.“
Pripovjedačica započinje svoju nekronološku povijest pričom o studiju ukrajinistike na kijevskome sveučilištu, nastavlja je skokovito vraćajući se u djetinjstvo provedeno s voljenim djedom na selu, prisjećajući se propalih ljubavnih veza s plavokosim muškarcima koje kulminiraju u depresiji, mentalnome propadanju i blokadi pisanja. Samim ispisivanjem romana o zaboravu, pod imenom Zaborav, blokada se prekida, Lipinski, osuđen na boravak u prikrivenim kutovima povijesti u „trbuhu plavetnoga kita“, metafora kojom pripovjedačica pokazuje kako je taj kit progutao i nju i njezinog alter ego-a, vraća se iz prošlosti, skupa sa nekoć zabranjenim i ismijanim ukrajinskim jezikom (sjetit ćemo se slične teme kod Bjelorusa Filipenka) i zauzima svoje zasluženo mjesto u povijesti ukrajinske kulture: „U Ruskome je Carstvu postojala zabrana tiskanja spisa u „maloruskom dijalektu“, skrivanje jednog od rijetkih ukrajinskih rječnika izjednačavalo se s revolucionarnom djelatnošću i kažnjavalo zatvorom ili progonstvom. Zbog upotrebe ukrajinskoga aristokratske su obitelji mogle izgubiti privilegije. I tek su malobrojne obitelji unatoč opasnosti upotrebljavale ‘seljački dijalekt’.“
Da se to stanje ne bi vratilo iz prošlosti, upravo je tome posvećena knjiga Tanje Maljarčuk posvećena – prevladanome – zaboravu.