Tek smo stigli u Ameriku, slabo se govori engleski. Munib nikako, ja šepavo. Munib mi je komšija. Zabolilo Muniba jedan dan u prsima, prepao se, zove mene da mu zovem hitnu. Još smo friški u Americi, još ne znamo da je bolje predurati sve što se može predurati, otići bilo kako drugo do bolnice ako se može nego zvati hitnu ovdje i kasnije se nositi sa apsurdnim računima. Primilo Muniba u bolnicu, smjestilo ga u sobu, prikopčalo EKG, infuziju. Reda se osoblje bolnice u sobi, jedno za drugim, neki u bolničkoj uniformi, neki ne, ne znamo ni ko je ko. Dolazi jedna žena, traži lične podatke, osiguranje, popunjava formulare, postavlja pitanja, ja prevodim. U jednom momentu upita: “Does he have a living will?” Ja znam da “living” ima veze sa životom, a da je “will” volja. Gledam u Muniba, on sav izgubljen, isprepadan, požutio, pa mu kažem:”Munibe, meni je neugodno i pitati te ovo, ali moram, pita te ona imaš li volje za životom.” Kontamo i on i ja, svašta smo čuli o američkom zdravstvenom sistemu, sigurno hoće da vide isplati li ga se liječiti, ako ima volje za životom da se bore, ako nema da ga otkopčaju sa svih aparata da ne troše džaba vrijeme i pare na njega. Munib iskolači oči i zavika:”Imam, imam, reci da imam!” Ja se okrenem ka službenici i velim:”Ima, ima, naravno da ima.” Ona se zahvaljuje, ustaje i odlazi iz sobe. Munib klima glavom i kaže: “Jes’ vidio, majku im njihovu? Gdje dođosmo mati rođena?”
P.S. “Living will” nije volja za životom nego, ukratko rečeno, pravni dokument u kojem se osoba izjašnjava o tome šta činiti sa njom u slučaju da nije u stanju komunicirati sa drugima. Pitanje je sastavni dio prijemnog bolničkog formulara i postavlja se svim osobama bez obzira na problem zbog kojeg su primljene u bolnicu.
2. SENAD, TANJA, ENISA
Još nema testova za vozački ispit prevedenih na naš jezik, a vozačka svima treba, ne može se bez auta ovdje. Neko mora prevoditi. Nakon pola godine, godinu, govorim engleski dovoljno dobro da mogu prevoditi pri polaganju vozačkog. Instruktor postavlja pitanja na engleskom, ja prevodim na naš, ovaj koji polaze odgovara na našem, ja prevodim na engleski. Prevodio sam barem dvadesetak ispita i znam sva pitanja i odgovore da se u pola noći probudim. Senad polaže znakove. Instruktor mu pokazuje znak, ja ne vidim koji je, a Senad mi govori: “Naopako trokut, okolo crveno, unutra bijelo, nešto piše unutra.” Odgovaram: “Pravo prvenstva.” Instruktor pokazuje sljedeći, Senad govori: “Crveni krug, posred debela bijela linija, nešto piše i iznad i ispod.” Odgovaram: “Zabranjen prolaz.” Obično se ljudi spreme za ispit i na meni je samo da prevodim. Zbuni se poneko zbog treme, ja pomognem, polože na kraju svi, barem ovaj teoretski dio. Senada sam zapamtio jer je položio ne znajući ni jedan saobraćajni znak. Hvala bogu nije prouzrokovao nijedan saobraćajni udes, barem koliko ja znam. Da jeste, grizla bi me savjest, sa golemim razlogom.
Enisu pita instruktor da navede četiri slučaja gdje se ne smije preticati. Enisa odgovara: “Tunel, most, raskršće i raskrsnica.” Meni mozak zablokirao iako sam znam odgovor na pitanje. Kažem Enisi: “Fali jedan, raskršće i raskrsnica su isto.” Ona ljutito govori: “Nisu isto, ti ne znaš, ja ću pasti zbog tebe, zato što ne znaš prevoditi.” Sjetih se pružnog prelaza i dodah to na njen odgovor. Položi i Enisa. Kasnije joj govorim: “De mi sad reci kakva je razlika između raskrsnice i raskršća. Jelde da znaš da je to isto.” Enisa veli: “Nije isto.” “Pa kakva je razlika?”, pitam. “Ti bi treb’o znati, ti prevodiš, umalo ne pado’ zbog tebe.”
Tanja polaže vozački dio ispita. Instruktorica je na suvozačkom sjedalu, ja iza. Instruktorica kaže na engleskom: “Reci joj da skrene desno na sljedećem raskršću.” Ja prevodim:” Skreni desn…” i prije nego što sam završio rečenicu, još nisam ni riječ desno završio, Tanja okreće volan udesno, probija drvenu ogradu i ulijeće u dvorište kuće pored ceste, vozi desetak metara i zaustavlja se usred lijepo uređenog cvijetnjaka. I instruktorica se uznervozila, pita: “Šta ćemo sad?” Čekamo da neko istrči iz kuće i počne galamiti. Srećom nema nikoga. Tanja se zaledila od straha. Instruktorica i ona mijenjaju mjesta i instruktorica isparkirava auto iz dvorišta i vozi nazad pred ured. Tanja se budi iz transa i pita: “Jesam li položila?”
3. NERMIN, IVO
U Mičigenu radim kao prevodilac u oblasnom zdravstvenom zavodu. Svi novoprispjeli iz naših krajeva obavezni su posjetiti zdravstveni zavod, primiti vakcine ako nemaju dokaze da su ih primili, obaviti određene zdravstvene testove. Između ostalih i test na tuberkulozu nakon kojeg, nekoliko dana kasnije, medicinska sestra i ja kao prevodilac odlazimo u kućnu posjetu testiranima da očitamo rezultate. Medicinske sestre su voljele ove posjete jer bih ja nazvao dan ranije da najavim vrijeme posjete, a naši ljudi, kakvi su već, dočekali bi nas kolačima, sokom i kafom. Odlazimo tako u kućnu posjetu kod Nermina iz Mostara i žene mu Poljakinje, došli iz Njemačke. Dok mu medicinska sestra očitava rezultat testa, Nermin mi govori:”De bogati reci joj da mi se sviđa. Podebela je, a ja baš volim takve.” Rekoh: “Đe ću joj to prevoditi, neugodno mi.” Veli on: “Ma slobodno prevedi. Evo i ova moja (klima glavom u pravcu supruge koja sjedi na kauču preko puta, a ja se pitam razumije li ona šta on priča) je bila podebela kad smo se uzeli, ali je skroz omršavila, vidi je kakva je sad.” Mislim se, i ne omršavila pored takvog međeda. Rekoh: “Naučićeš ti brzo engleski, znaš gdje radi, reci joj sam.”
U kućnoj smo posjeti kod Ive i Marije iz Travnika. Marija iznijela pred nas kafu, hurmašice i šape. Jedemo i ja i medicinska sestra, a bogme i Ivo. Sestra mi kaže da mu prevedem da ne bi trebao jesti toliko slatkog posto ima šećer. Ivo se smije i kaže: “Aaaa, reci ti njoj da je sve po kontrolom. Ja jedem slatko, ali poslije popijem tri-četiri piva i pivo istopi sav šećer.” Poslije nam govori kako mu je jedno oko stakleno. Mi govorimo kako je dobro urađeno, da smo primijetili da nešto nije u redu sa okom, ali nismo skontali da je stakleno, a Ivo maše hurmašicom i veli: “Jes’ matere mi”, i prije nego je iko stigao reagovati, spušta hurmašicu na sto i prstima, još ljepljivim od agde, vadi oko i stavlja ga pred nas smijući se od uha do uha. Gledam u medicinsku sestru, blijeda k’o krpa, a siguran sam da ni ja nisam bolje izgledao. Ivo vraća oko gdje mu je mjesto, uzima hurmašicu i veli: “Nema ih boljih od Marijinih.”
Bosanci u Americi
1. MUNIB
Tek smo stigli u Ameriku, slabo se govori engleski. Munib nikako, ja šepavo. Munib mi je komšija. Zabolilo Muniba jedan dan u prsima, prepao se, zove mene da mu zovem hitnu. Još smo friški u Americi, još ne znamo da je bolje predurati sve što se može predurati, otići bilo kako drugo do bolnice ako se može nego zvati hitnu ovdje i kasnije se nositi sa apsurdnim računima. Primilo Muniba u bolnicu, smjestilo ga u sobu, prikopčalo EKG, infuziju. Reda se osoblje bolnice u sobi, jedno za drugim, neki u bolničkoj uniformi, neki ne, ne znamo ni ko je ko. Dolazi jedna žena, traži lične podatke, osiguranje, popunjava formulare, postavlja pitanja, ja prevodim. U jednom momentu upita: “Does he have a living will?” Ja znam da “living” ima veze sa životom, a da je “will” volja. Gledam u Muniba, on sav izgubljen, isprepadan, požutio, pa mu kažem:”Munibe, meni je neugodno i pitati te ovo, ali moram, pita te ona imaš li volje za životom.” Kontamo i on i ja, svašta smo čuli o američkom zdravstvenom sistemu, sigurno hoće da vide isplati li ga se liječiti, ako ima volje za životom da se bore, ako nema da ga otkopčaju sa svih aparata da ne troše džaba vrijeme i pare na njega. Munib iskolači oči i zavika:”Imam, imam, reci da imam!” Ja se okrenem ka službenici i velim:”Ima, ima, naravno da ima.” Ona se zahvaljuje, ustaje i odlazi iz sobe. Munib klima glavom i kaže: “Jes’ vidio, majku im njihovu? Gdje dođosmo mati rođena?”
P.S. “Living will” nije volja za životom nego, ukratko rečeno, pravni dokument u kojem se osoba izjašnjava o tome šta činiti sa njom u slučaju da nije u stanju komunicirati sa drugima. Pitanje je sastavni dio prijemnog bolničkog formulara i postavlja se svim osobama bez obzira na problem zbog kojeg su primljene u bolnicu.
2. SENAD, TANJA, ENISA
Još nema testova za vozački ispit prevedenih na naš jezik, a vozačka svima treba, ne može se bez auta ovdje. Neko mora prevoditi. Nakon pola godine, godinu, govorim engleski dovoljno dobro da mogu prevoditi pri polaganju vozačkog. Instruktor postavlja pitanja na engleskom, ja prevodim na naš, ovaj koji polaze odgovara na našem, ja prevodim na engleski. Prevodio sam barem dvadesetak ispita i znam sva pitanja i odgovore da se u pola noći probudim. Senad polaže znakove. Instruktor mu pokazuje znak, ja ne vidim koji je, a Senad mi govori: “Naopako trokut, okolo crveno, unutra bijelo, nešto piše unutra.” Odgovaram: “Pravo prvenstva.” Instruktor pokazuje sljedeći, Senad govori: “Crveni krug, posred debela bijela linija, nešto piše i iznad i ispod.” Odgovaram: “Zabranjen prolaz.” Obično se ljudi spreme za ispit i na meni je samo da prevodim. Zbuni se poneko zbog treme, ja pomognem, polože na kraju svi, barem ovaj teoretski dio. Senada sam zapamtio jer je položio ne znajući ni jedan saobraćajni znak. Hvala bogu nije prouzrokovao nijedan saobraćajni udes, barem koliko ja znam. Da jeste, grizla bi me savjest, sa golemim razlogom.
Enisu pita instruktor da navede četiri slučaja gdje se ne smije preticati. Enisa odgovara: “Tunel, most, raskršće i raskrsnica.” Meni mozak zablokirao iako sam znam odgovor na pitanje. Kažem Enisi: “Fali jedan, raskršće i raskrsnica su isto.” Ona ljutito govori: “Nisu isto, ti ne znaš, ja ću pasti zbog tebe, zato što ne znaš prevoditi.” Sjetih se pružnog prelaza i dodah to na njen odgovor. Položi i Enisa. Kasnije joj govorim: “De mi sad reci kakva je razlika između raskrsnice i raskršća. Jelde da znaš da je to isto.” Enisa veli: “Nije isto.” “Pa kakva je razlika?”, pitam. “Ti bi treb’o znati, ti prevodiš, umalo ne pado’ zbog tebe.”
Tanja polaže vozački dio ispita. Instruktorica je na suvozačkom sjedalu, ja iza. Instruktorica kaže na engleskom: “Reci joj da skrene desno na sljedećem raskršću.” Ja prevodim:” Skreni desn…” i prije nego što sam završio rečenicu, još nisam ni riječ desno završio, Tanja okreće volan udesno, probija drvenu ogradu i ulijeće u dvorište kuće pored ceste, vozi desetak metara i zaustavlja se usred lijepo uređenog cvijetnjaka. I instruktorica se uznervozila, pita: “Šta ćemo sad?” Čekamo da neko istrči iz kuće i počne galamiti. Srećom nema nikoga. Tanja se zaledila od straha. Instruktorica i ona mijenjaju mjesta i instruktorica isparkirava auto iz dvorišta i vozi nazad pred ured. Tanja se budi iz transa i pita: “Jesam li položila?”
3. NERMIN, IVO
U Mičigenu radim kao prevodilac u oblasnom zdravstvenom zavodu. Svi novoprispjeli iz naših krajeva obavezni su posjetiti zdravstveni zavod, primiti vakcine ako nemaju dokaze da su ih primili, obaviti određene zdravstvene testove. Između ostalih i test na tuberkulozu nakon kojeg, nekoliko dana kasnije, medicinska sestra i ja kao prevodilac odlazimo u kućnu posjetu testiranima da očitamo rezultate. Medicinske sestre su voljele ove posjete jer bih ja nazvao dan ranije da najavim vrijeme posjete, a naši ljudi, kakvi su već, dočekali bi nas kolačima, sokom i kafom. Odlazimo tako u kućnu posjetu kod Nermina iz Mostara i žene mu Poljakinje, došli iz Njemačke. Dok mu medicinska sestra očitava rezultat testa, Nermin mi govori:”De bogati reci joj da mi se sviđa. Podebela je, a ja baš volim takve.” Rekoh: “Đe ću joj to prevoditi, neugodno mi.” Veli on: “Ma slobodno prevedi. Evo i ova moja (klima glavom u pravcu supruge koja sjedi na kauču preko puta, a ja se pitam razumije li ona šta on priča) je bila podebela kad smo se uzeli, ali je skroz omršavila, vidi je kakva je sad.” Mislim se, i ne omršavila pored takvog međeda. Rekoh: “Naučićeš ti brzo engleski, znaš gdje radi, reci joj sam.”
U kućnoj smo posjeti kod Ive i Marije iz Travnika. Marija iznijela pred nas kafu, hurmašice i šape. Jedemo i ja i medicinska sestra, a bogme i Ivo. Sestra mi kaže da mu prevedem da ne bi trebao jesti toliko slatkog posto ima šećer. Ivo se smije i kaže: “Aaaa, reci ti njoj da je sve po kontrolom. Ja jedem slatko, ali poslije popijem tri-četiri piva i pivo istopi sav šećer.” Poslije nam govori kako mu je jedno oko stakleno. Mi govorimo kako je dobro urađeno, da smo primijetili da nešto nije u redu sa okom, ali nismo skontali da je stakleno, a Ivo maše hurmašicom i veli: “Jes’ matere mi”, i prije nego je iko stigao reagovati, spušta hurmašicu na sto i prstima, još ljepljivim od agde, vadi oko i stavlja ga pred nas smijući se od uha do uha. Gledam u medicinsku sestru, blijeda k’o krpa, a siguran sam da ni ja nisam bolje izgledao. Ivo vraća oko gdje mu je mjesto, uzima hurmašicu i veli: “Nema ih boljih od Marijinih.”