1. Moja šestogodišnja kćerkica bila kod zubara. Trebaće popravljati zube, pa nam nude različite nivoe sedacije ili anesteziju. Bitno nam je to da ne bi dijete razvilo strah od zubara. Zubarica tokom pregleda nasmijana, prijazna, daje djetetu igračkicu.
Flešbek, ja kao mali dječak kod zubara. Zubar govori mami: “Ma kakvo popravljanje, nema tu šta popravljati, to su mliječni zubi, to će i tako ispasti. Izađi ti van, sačekaj, sad ću ja to.” Kaže asistentici: “Sestro, držite mu glavu.” Asistentica prilazi, izgleda kao Rambo, doduše malo viša i krupnija od Ramba. Stavlja mi istreniranim pokretima – vidi se da je ovo radila bezbroj puta – po jedan dlan na svako uho i povlači glavu unazad, pritišće je o naslon zubarske stolice. Zubar se obraća meni izravno po prvi put: “Otvori usta.” Dok ja razmišljam da li da poslušam ili ne, sestra mi stavlja jednu ruku na bradu, drugu ispod nosa, otvara mi usta i dalje mi pritišćući glavu o naslon stolice. Zubar grabi kutnjak klještima, stišće klijesta, cijelog me prožima hrskavi zvuk čupanja zuba iz desni. Boli, nikad prije ništa nije ovako ružno boljelo. Onda kaže: “Eto tu čaše, promućkaj i ispljuni.” Klima glavom u pravcu vrata: “Hajde sada i reci mami da sačeka knjižicu.”
2. Kćerkica u doktorskoj ordinaciji, na vakcinaciji. Vidno uplašena, suze u očima. Doktorica se blago smješka i smiruje je. Otvara ormarić s igračkama i daje joj da izabere jednu. Čeka da se dijete smiri. Daje joj vakcinu nježno i tješi je sve vrijeme.
Četrdesetak i kusur godina ranije, ja u domu zdravlja s mamom. Bolničar ignoriše strah u mojim očima, u cijelom tijelu. Priprema vakcinu. Onda mi stišće ruku čeličnim stiskom i rutinski zabada vakcinu u ruku. Vrisnuh: “Boli!” On odgovara, uz sarkastičan osmjeh: “Naravno da boli, zato se ova ustanova i zove bolnica.” Onda se okreće mami:” Hajte gospođo, šta čekate, vodite ga. Nije on jedini kojeg ću vakcinisati danas, jeste vidjeli koliki je red pred ordinacijom?”
Bol
1. Moja šestogodišnja kćerkica bila kod zubara. Trebaće popravljati zube, pa nam nude različite nivoe sedacije ili anesteziju. Bitno nam je to da ne bi dijete razvilo strah od zubara. Zubarica tokom pregleda nasmijana, prijazna, daje djetetu igračkicu.
Flešbek, ja kao mali dječak kod zubara. Zubar govori mami: “Ma kakvo popravljanje, nema tu šta popravljati, to su mliječni zubi, to će i tako ispasti. Izađi ti van, sačekaj, sad ću ja to.” Kaže asistentici: “Sestro, držite mu glavu.” Asistentica prilazi, izgleda kao Rambo, doduše malo viša i krupnija od Ramba. Stavlja mi istreniranim pokretima – vidi se da je ovo radila bezbroj puta – po jedan dlan na svako uho i povlači glavu unazad, pritišće je o naslon zubarske stolice. Zubar se obraća meni izravno po prvi put: “Otvori usta.” Dok ja razmišljam da li da poslušam ili ne, sestra mi stavlja jednu ruku na bradu, drugu ispod nosa, otvara mi usta i dalje mi pritišćući glavu o naslon stolice. Zubar grabi kutnjak klještima, stišće klijesta, cijelog me prožima hrskavi zvuk čupanja zuba iz desni. Boli, nikad prije ništa nije ovako ružno boljelo. Onda kaže: “Eto tu čaše, promućkaj i ispljuni.” Klima glavom u pravcu vrata: “Hajde sada i reci mami da sačeka knjižicu.”
2. Kćerkica u doktorskoj ordinaciji, na vakcinaciji. Vidno uplašena, suze u očima. Doktorica se blago smješka i smiruje je. Otvara ormarić s igračkama i daje joj da izabere jednu. Čeka da se dijete smiri. Daje joj vakcinu nježno i tješi je sve vrijeme.
Četrdesetak i kusur godina ranije, ja u domu zdravlja s mamom. Bolničar ignoriše strah u mojim očima, u cijelom tijelu. Priprema vakcinu. Onda mi stišće ruku čeličnim stiskom i rutinski zabada vakcinu u ruku. Vrisnuh: “Boli!” On odgovara, uz sarkastičan osmjeh: “Naravno da boli, zato se ova ustanova i zove bolnica.” Onda se okreće mami:” Hajte gospođo, šta čekate, vodite ga. Nije on jedini kojeg ću vakcinisati danas, jeste vidjeli koliki je red pred ordinacijom?”