Od nekog vremena u rodilištu kad započne veliko granatiranje, porodničari, babice, sestre, u miru pogrebnom na lafete polažu rodilju, dvije, tri, onu koja se otvorila, onu kojoj je pukao vodenjak, onu koja već šest sati trudove ima, pa s lafeta vrišti, i silaze polako, bez panike, bez riječi, bez ijedne suvišne kretnje, sumnje ni pogleda na ono što upravo ostavljaju, u bolničko podzemlje, u podrum, atomsko sklonište sagrađeno kad i bolnica, i tu nastavljaju započete porode, čime im vrijeme brže prođe do kraja još jednog velikog granatiranja.
Ono o čemu ne misle, jer bi se misleći raspametili, da su u šezdeset devet krevetaca ostavili gore šezdeset devet novorođenki i novorođenaca, i još troje njih u inkubatoru uz koji tutnji benzinski agregat za struju. U podzemlje, u podrum, u atomsko sklonište sagrađeno kad i bolnica, sišlo je, na drugom kraju bolnice, šezdeset devet njihovih majki, i još tri od ona tri djeteta u inkubatoru. Rečeno im je da su njihova djeca na sigurnom, s druge strane debelog sklonišnog zida. I sad one, svih šezdeset i devet, redom, uha naslonjenog uz zid od armiranog betona, tri metra debeo, osluškuju hoće li razabrati plač svoga djeteta, između tutnjave strašne, što dolazi odozgor i sluti kraj svijeta. I onda jedna vrisne, čula je! Pa za njom i druga. Treća, javi se, da je za zidom svoju curicu čula. Zatim se svađaju, utišavaju jedna drugu, pa se umire i neko vrijeme šute, loveći majčinskim uhom nešto što nikako ne mogu čuti. Jer iza tog zida ničega nema, samo mračna prašnjava prostorija, u koju godinama nitko nije ušao, s tek nekoliko kartonskih kutija u kojima je dokumentacija rodilišta iz nekih davnih vremena. Izvještaji o rođenju onih čije je vrijeme minulo i odavno su već mrtvi.
A one tri, najzabrinutije među majkama, sa strane krše prste, nadaju se da neće nestati goriva, ili da se agregat neće slučajno isključiti, i ugasiti svjetove tri njihova djeteta.
Poslije, kad tutnjava mine, povorka kreće u suprotnom smjeru, iz atomskog skloništa, podruma, bolničkog podzemlja, u prizemlje, na prvi, drugi i treći kat rodilišta, gurajući pred sobom i uz stube uznoseći, kao na nekom smiješnom pogrebu, lafete s kojih stenju žive, tek porođene Madone, uz koje se kreće sestra da dijete ne klizne s njihovih grudi.
Pomislio bi čovjek, nestalo je svijeta, takav se tutanj širio skloništem od tri metra debelog armiranog betona, a ono gore tek nešto prašnjavije je sve, trošnije nego što je bilo, i sasuli su se prozori u nekoliko soba. Naš radio objavit će da je neprijatelj u svojoj čovjekovu srcu nepojmljivoj bestijalnosti granatirao rodilište, ali to, ustvari, nije istina. Istrošile su se riječi, rečenice, dramske slike i situacije, usred općenarodne patnje, opsade i rata, pa mi moramo govoriti da se dogodilo i ono što nije. Jer ono što jest nije dovoljno da iskaže kako nam je u duši i kako nam se raskidaju tetive, odvaja nam se meso od kosti, dok kroz zidove skloništa slušamo ono što se mimo nas zbiva.
Pitali smo upravnicu rodilišta, ženu lijepu, neudatu, šezdeset joj je već skoro, zašto novorođenu djecu ne snosimo dolje.
A što će nam ostati gore, ako njih ponesemo? Zbog čega ćemo se vraćati, ako gore nema njih?
Napala nas je, kao da je s uma sišla.
Otad radimo ovako.
Dosad nijedna nije saznala da iza zida nema nikoga, i da ono što čuje nije njezino dijete.
Upravnica
Od nekog vremena u rodilištu kad započne veliko granatiranje, porodničari, babice, sestre, u miru pogrebnom na lafete polažu rodilju, dvije, tri, onu koja se otvorila, onu kojoj je pukao vodenjak, onu koja već šest sati trudove ima, pa s lafeta vrišti, i silaze polako, bez panike, bez riječi, bez ijedne suvišne kretnje, sumnje ni pogleda na ono što upravo ostavljaju, u bolničko podzemlje, u podrum, atomsko sklonište sagrađeno kad i bolnica, i tu nastavljaju započete porode, čime im vrijeme brže prođe do kraja još jednog velikog granatiranja.
Ono o čemu ne misle, jer bi se misleći raspametili, da su u šezdeset devet krevetaca ostavili gore šezdeset devet novorođenki i novorođenaca, i još troje njih u inkubatoru uz koji tutnji benzinski agregat za struju. U podzemlje, u podrum, u atomsko sklonište sagrađeno kad i bolnica, sišlo je, na drugom kraju bolnice, šezdeset devet njihovih majki, i još tri od ona tri djeteta u inkubatoru. Rečeno im je da su njihova djeca na sigurnom, s druge strane debelog sklonišnog zida. I sad one, svih šezdeset i devet, redom, uha naslonjenog uz zid od armiranog betona, tri metra debeo, osluškuju hoće li razabrati plač svoga djeteta, između tutnjave strašne, što dolazi odozgor i sluti kraj svijeta. I onda jedna vrisne, čula je! Pa za njom i druga. Treća, javi se, da je za zidom svoju curicu čula. Zatim se svađaju, utišavaju jedna drugu, pa se umire i neko vrijeme šute, loveći majčinskim uhom nešto što nikako ne mogu čuti. Jer iza tog zida ničega nema, samo mračna prašnjava prostorija, u koju godinama nitko nije ušao, s tek nekoliko kartonskih kutija u kojima je dokumentacija rodilišta iz nekih davnih vremena. Izvještaji o rođenju onih čije je vrijeme minulo i odavno su već mrtvi.
A one tri, najzabrinutije među majkama, sa strane krše prste, nadaju se da neće nestati goriva, ili da se agregat neće slučajno isključiti, i ugasiti svjetove tri njihova djeteta.
Poslije, kad tutnjava mine, povorka kreće u suprotnom smjeru, iz atomskog skloništa, podruma, bolničkog podzemlja, u prizemlje, na prvi, drugi i treći kat rodilišta, gurajući pred sobom i uz stube uznoseći, kao na nekom smiješnom pogrebu, lafete s kojih stenju žive, tek porođene Madone, uz koje se kreće sestra da dijete ne klizne s njihovih grudi.
Pomislio bi čovjek, nestalo je svijeta, takav se tutanj širio skloništem od tri metra debelog armiranog betona, a ono gore tek nešto prašnjavije je sve, trošnije nego što je bilo, i sasuli su se prozori u nekoliko soba. Naš radio objavit će da je neprijatelj u svojoj čovjekovu srcu nepojmljivoj bestijalnosti granatirao rodilište, ali to, ustvari, nije istina. Istrošile su se riječi, rečenice, dramske slike i situacije, usred općenarodne patnje, opsade i rata, pa mi moramo govoriti da se dogodilo i ono što nije. Jer ono što jest nije dovoljno da iskaže kako nam je u duši i kako nam se raskidaju tetive, odvaja nam se meso od kosti, dok kroz zidove skloništa slušamo ono što se mimo nas zbiva.
Pitali smo upravnicu rodilišta, ženu lijepu, neudatu, šezdeset joj je već skoro, zašto novorođenu djecu ne snosimo dolje.
A što će nam ostati gore, ako njih ponesemo? Zbog čega ćemo se vraćati, ako gore nema njih?
Napala nas je, kao da je s uma sišla.
Otad radimo ovako.
Dosad nijedna nije saznala da iza zida nema nikoga, i da ono što čuje nije njezino dijete.
Da jest, možda bi sišla s uma.
Ili bi razumjela upravnicu.