SEMAFOR
Svako jutro do posla, ovdje u Oregonu, vozim 16 milja. To je, cirka, 26 kilometara. Tolika je bila udaljenost između Dervente, grada u kojem sam rođen, i Bosanskog Broda, grada u kojem sam proveo dio svog života do rata.
Na tom svom putu do radnog mjesta, ne imajući pametnija posla, jutros brojim semafore. I izbrojim 12 komada.
***
- godina. Salt Lake City, država Utah…
Dva Brođanina i jedan Sarajlija farbaju tuđi stan. To im je posao. Usput pričaju između sebe. Uglavnom Brođani pričaju, Sarajlija sluša.
– Znaš ko mi je sad pao na pamet? Ona mala (pa reče ime). Dobra je bila, ko avion!
– A, jest! Ko mina! Gdje je ona ono stanovala?
– Kod semafora.
– Aha, to sam i mislio, ali nisam bio sto posto siguran…
Sluša Sarajlija razgovor, ništa mu nije jasno.
– Čekajte malo, kakav vam je to orijentir? Semafor.
– Kako misliš?
– Pa koliko je semafora bilo u tom vašem Brodu?
– Pa, jedan!
– O Tiiito dragi… s kim ja radim!!! Izusti zbunjeni zemljak.
– Šta hoćeš s tim reći?
– Pa mislim, baš ste ono bili primitivci!
– A ti misliš da se primitivizam jednog čovjeka mjeri brojem semafora u njegovom gradu?
– Pa…
– Šta, pa? Popeli ste mi se više na onu stvar vi iz velikih gradova, u ovom slučaju, Sarajeva!
– Čekaj mal…
– Šta čekaj, šta vi mislite da ste Boga za jaja povukli ako ste se rodili u Sarajevu? Ja sam iz Rajvosa, ja sam iz Rajvosa… Ok, momak i šta ćemo s tim? Ima li još nešto poslije toga ili, kao kod nacionalista, kad kaže šta je, nastupi vakum, jedno veliko ništa? Tabula Rasa. Ponašate se kao vegani i gejevi ovdje. Ja sam Vegan! Ja sam gej. Dobro jarane, u redu je! Al’ šta ćemo s tim?
– Ma nisam ja ništa mislio loš…
– Tako je! Ništa ti nisi mislio! Dosta je, bolan, tog malograđanskog gledanja s visine na nas iz manjih bosanskih gradova. Šta vi mislite, da smo mi ostali na guzicu ispali???
– A dobro sad…
– Ma ništa nije dobro. Voliš Dugme slušat, jelde? A znaš li ti, momče, da ti Bebek nije mogao otpjevati najveće hitove dok vam upravo iz opštine koja je imala samo jedan semafor nije došao frajer da te hitove prvo napiše?
– Ne znam. Koji frajer?
– Koji frajer! Pa guglaj malo! Ne moram ti ja sve govorit! Nego, deder četku u ruku i na “pejntanje”, moramo završiti ove zidove do sedam.
I prihvatiše se njih trojica posla.
Mlataraju valjcima po stanu i slušaju naše pjesme na radiju, koje povremeno prekidaju ekonomsko propagande poruke. Red reklama o kladionicima, pa red o sredstvima koja efikasno zaustavljaju proljev.
Baš kad bi ova potonja, onaj Brođanin koji je do tada samo šutio i slušao reče Sarajliji:
– Šta bi ti tek pomislio o Dervenćanima!
– A što baš o njima? Kolko je tamo bilo semafora?
– Nijedan!
KO JE KRIV?
Ranih devedesetih prošlog vijeka bilo je velikih seoba. Na Balkanu. U Bosni ponajviše. Razbucalo narod na sve strane. Po cijelom dunjaluku. Kao one packe na Polokovim slikama. Izbjeglice. Fluchtlinge. Refuges.
Obreli se tako mnogi i preko bare. Počeli raditi, kupili kuće, auta. Obvikli se vremenom i na novu sredinu.
Neki naš momak tako jednom malo više zavirio u čašu, sjeo u kola, nagario četrdeset preko ograničenja, pa sletio s puta i udario u banderu. Pročulo se za nezgodu brzinom zvuka. Možda čak i svjetlosti. Tako je među našim narodima sa nesrećama i tračevima.
Ujutro se svijet okupio. U posjeti kod njega i matere. A ona, poslužujući kafu i slatko širokom auditorijumu, priča kako joj je sin sinoć sletio s kolima i udario u banderu. Kaziva slikovito, ko da je ona sinoć sjedila na suvozačevom sjedalu. Na kraju zaključuje:
– ALI NIJE MOJ SIN KRIV !
Reče to glasom vrhovnog sudije koji ne ostavlja mjesto nikakvoj nedoumici i sumnji. Ljudi se kriomice zgledaju, kolutaju očima. Sve dok se ne oglasi jedan:
– Naravno da nije sin kriv. BANDERA JE KRIVA !
***
Tridesetak godina kasnije. Na zapadu, a i u Bosni ništa novo. Ista meta – isto odstojanje.
Pobjednici u ratu, svoji na svome u jednom ili drugom entitetu, jedva sastavljaju kraj s krajem. Katastrofa.
Poraženi, ratne izbjeglice, dobrano situirani dolaze svake godine u svoj bivše gradove. Da, kako kažu, odmore dušu. Napune baterije.
Susreću se jedni s drugima. Evociraju uspomene, školske dane, ašikovanje. Sjede, pričaju, pijuckaju.
Dok tako nižu priču za pričom, pobjednik sanja novog audija i dubok džep poraženog. Poraženi, dočim, sanja da bude superioran kao u tom trenutku, da bude hadžija cijelu godinu, a ne samo 15 dana godišnje. Tamo odakle dolazi je niko i ništa.
Nijedan sretan. Obojici nešto fali. Jednom jare – drugom pare. Poraženi naručuje novu turu pića i jumbo picu za osam ljudi. Ima se – može se.
Ne daju konobaru da sklanja prazne flaše. Bahato mu naređuju da ih slika zagrljene. Pijane. Pa da bratstvo i jedinstvo kače na društvene mreže. Dok najnoviji ajfon ovjekovječuje prijateljstvo pobjednika i poraženog, na razglasu ide pjesma. Neka džigerica. O nesretnoj ljubavi i svetlima velegrada. Slika i prilika Bosne danas.
Ko je kriv za to?
Je li narod? Eh, nemoj na narod jadan ne bio.
Vlast? Ma nisu ni oni, rade najbolje što znaju.
Strani faktor? Ih, ko da nemaju pametnija posla.
Pa ko je onda?
Bandera!
Bandera je kriva.
ŠTA JE PRAVA KNJIŽEVNOST?
Nedavno sam (da l’ negdje pročitao ili sam čuo na podkastu) od nekog autoriteta spoznao da je prava književnost samo ona koja se piše čistim književnim jezikom, nikako običnim svakodnevnim ili ne-daj-bože upotrebljavajući lokalne izraze i narječja. Ili, da prostite, psovke.
Ako ćemo po tom pravilu ne treba se biti puno pametan, pa da se ovo moje piskaranje stavi u kategoriju neknjiževnosti. I to je sasvim u redu.
***
Nakon trideset godina braka (već sam ovo negdje spominjao) dvoje se znaju u dušu. Dovoljan je samo pogled pa da bračni partner, muž ili supruga, pročita iz njega (pogleda) šta ono drugo misli.
U petak navečer sam prepio. Desi se to s vremena na vrijeme. Naiđe neka pjesma iz mladosti… odvede me u nju… u kraj osamdesetih i ja otvorim frižider i kažem svojoj Dajani:
– Samo ću jednu!
Ona me pogleda, ništa ne kaže. Ne treba. I ona i ja znamo da neće biti (samo) jedna. Nikad za svih godina braka nije stalo na jednoj.
Subota ujutro, ja mamuran. Skuvo sebi čaj od kamilice. Glava bubnja. Jedva čujem radio. Kod nas uvijek nešto tandrče, tako da ni ne pomišljam da bi mi možda tišina više prijala.
I tako ja sjedim sam sa sobom, taman popio advil. Vidim Dajanu napolju. Prebira po svojim sadnicama. Ulazi unutra.
– Sinoć sam zaboravila unijeti paprike u kuću. Pa kako sam to mogla zaboraviti?! Eno ih, sve popadale. Pa kako… nisam normalna…
Osjećam da treba nešto da kažem, zinem da izustim, ali stanem, skontam da nije pametno. Odšutim tu njenu jutarnju jadikovku.
Ovaj naš mlađi sin je otišo u teretanu. Nas dvoje smo sami. Ja nikakav od sinoćnjeg alkohola, ona nikakva zbog pomora paprika.
Na radiju završava veliki hit što su ga onomad pjevali Slađana Milošević i Dado Topić. Kreće džingl. Svaki vikend ovaj radio ima tematiku. Recimo… jedne nedjelje pušta jednu rok, pa onda jednu pop. Druge sedmice pušta jednu pjesmu pjevačice, pa onda jednu od pjevača. Treće hefte pušta dvije pjesme od istog izvođača zaredom. E jučer je tema bila:
– VREME JE ZA LJUBAV!!! (Izjavi to najavljivač)
To je bio znak da podignem pogled prema Dajani. Ništa. Ona vadi suđe iz mašine i slaže u elemente.
– VREME JE ZA LJUBAV!!!
(Opet će onaj sa radija, meni se čini da se zove “Deki”)
Ona ništa. Kao de ne registruje.
Ali, ne lezi vraže…
Naposlletku, što bi reko Balaš, oglasi se ona.
I sad…da bi ovaj tekst bio prava književnost po definiciji gospodina sa početka ovog teksta, Dajana je trebala reći nešto u stilu:
– K vragu i ljubav!
Ili
– Ah… dođavola s njom!
Ili
– Ljubav… to je tako precijenjeno.
Međutim, autor ove priče neće ni u snu propustiti šansu da riječi svoje voljene prenese u originalu, pa makar rizikovao (čuj, rizikovao?) da mu ovaj tekst bude proglašen petparačkom pričom.
A šta je to moja draga rekla? A šta može jedna Bosanka reći, šta može prokomentarisati, osim:
– Jebo ljubav… odoše mi paprike!
(Hvala na čitanju)
Bandera je kriva
SEMAFOR
Svako jutro do posla, ovdje u Oregonu, vozim 16 milja. To je, cirka, 26 kilometara. Tolika je bila udaljenost između Dervente, grada u kojem sam rođen, i Bosanskog Broda, grada u kojem sam proveo dio svog života do rata.
Na tom svom putu do radnog mjesta, ne imajući pametnija posla, jutros brojim semafore. I izbrojim 12 komada.
***
Dva Brođanina i jedan Sarajlija farbaju tuđi stan. To im je posao. Usput pričaju između sebe. Uglavnom Brođani pričaju, Sarajlija sluša.
– Znaš ko mi je sad pao na pamet? Ona mala (pa reče ime). Dobra je bila, ko avion!
– A, jest! Ko mina! Gdje je ona ono stanovala?
– Kod semafora.
– Aha, to sam i mislio, ali nisam bio sto posto siguran…
Sluša Sarajlija razgovor, ništa mu nije jasno.
– Čekajte malo, kakav vam je to orijentir? Semafor.
– Kako misliš?
– Pa koliko je semafora bilo u tom vašem Brodu?
– Pa, jedan!
– O Tiiito dragi… s kim ja radim!!! Izusti zbunjeni zemljak.
– Šta hoćeš s tim reći?
– Pa mislim, baš ste ono bili primitivci!
– A ti misliš da se primitivizam jednog čovjeka mjeri brojem semafora u njegovom gradu?
– Pa…
– Šta, pa? Popeli ste mi se više na onu stvar vi iz velikih gradova, u ovom slučaju, Sarajeva!
– Čekaj mal…
– Šta čekaj, šta vi mislite da ste Boga za jaja povukli ako ste se rodili u Sarajevu? Ja sam iz Rajvosa, ja sam iz Rajvosa… Ok, momak i šta ćemo s tim? Ima li još nešto poslije toga ili, kao kod nacionalista, kad kaže šta je, nastupi vakum, jedno veliko ništa? Tabula Rasa. Ponašate se kao vegani i gejevi ovdje. Ja sam Vegan! Ja sam gej. Dobro jarane, u redu je! Al’ šta ćemo s tim?
– Ma nisam ja ništa mislio loš…
– Tako je! Ništa ti nisi mislio! Dosta je, bolan, tog malograđanskog gledanja s visine na nas iz manjih bosanskih gradova. Šta vi mislite, da smo mi ostali na guzicu ispali???
– A dobro sad…
– Ma ništa nije dobro. Voliš Dugme slušat, jelde? A znaš li ti, momče, da ti Bebek nije mogao otpjevati najveće hitove dok vam upravo iz opštine koja je imala samo jedan semafor nije došao frajer da te hitove prvo napiše?
– Ne znam. Koji frajer?
– Koji frajer! Pa guglaj malo! Ne moram ti ja sve govorit! Nego, deder četku u ruku i na “pejntanje”, moramo završiti ove zidove do sedam.
I prihvatiše se njih trojica posla.
Mlataraju valjcima po stanu i slušaju naše pjesme na radiju, koje povremeno prekidaju ekonomsko propagande poruke. Red reklama o kladionicima, pa red o sredstvima koja efikasno zaustavljaju proljev.
Baš kad bi ova potonja, onaj Brođanin koji je do tada samo šutio i slušao reče Sarajliji:
– Šta bi ti tek pomislio o Dervenćanima!
– A što baš o njima? Kolko je tamo bilo semafora?
– Nijedan!
KO JE KRIV?
Ranih devedesetih prošlog vijeka bilo je velikih seoba. Na Balkanu. U Bosni ponajviše. Razbucalo narod na sve strane. Po cijelom dunjaluku. Kao one packe na Polokovim slikama. Izbjeglice. Fluchtlinge. Refuges.
Obreli se tako mnogi i preko bare. Počeli raditi, kupili kuće, auta. Obvikli se vremenom i na novu sredinu.
Neki naš momak tako jednom malo više zavirio u čašu, sjeo u kola, nagario četrdeset preko ograničenja, pa sletio s puta i udario u banderu. Pročulo se za nezgodu brzinom zvuka. Možda čak i svjetlosti. Tako je među našim narodima sa nesrećama i tračevima.
Ujutro se svijet okupio. U posjeti kod njega i matere. A ona, poslužujući kafu i slatko širokom auditorijumu, priča kako joj je sin sinoć sletio s kolima i udario u banderu. Kaziva slikovito, ko da je ona sinoć sjedila na suvozačevom sjedalu. Na kraju zaključuje:
– ALI NIJE MOJ SIN KRIV !
Reče to glasom vrhovnog sudije koji ne ostavlja mjesto nikakvoj nedoumici i sumnji. Ljudi se kriomice zgledaju, kolutaju očima. Sve dok se ne oglasi jedan:
– Naravno da nije sin kriv. BANDERA JE KRIVA !
***
Tridesetak godina kasnije. Na zapadu, a i u Bosni ništa novo. Ista meta – isto odstojanje.
Pobjednici u ratu, svoji na svome u jednom ili drugom entitetu, jedva sastavljaju kraj s krajem. Katastrofa.
Poraženi, ratne izbjeglice, dobrano situirani dolaze svake godine u svoj bivše gradove. Da, kako kažu, odmore dušu. Napune baterije.
Susreću se jedni s drugima. Evociraju uspomene, školske dane, ašikovanje. Sjede, pričaju, pijuckaju.
Dok tako nižu priču za pričom, pobjednik sanja novog audija i dubok džep poraženog. Poraženi, dočim, sanja da bude superioran kao u tom trenutku, da bude hadžija cijelu godinu, a ne samo 15 dana godišnje. Tamo odakle dolazi je niko i ništa.
Nijedan sretan. Obojici nešto fali. Jednom jare – drugom pare. Poraženi naručuje novu turu pića i jumbo picu za osam ljudi. Ima se – može se.
Ne daju konobaru da sklanja prazne flaše. Bahato mu naređuju da ih slika zagrljene. Pijane. Pa da bratstvo i jedinstvo kače na društvene mreže. Dok najnoviji ajfon ovjekovječuje prijateljstvo pobjednika i poraženog, na razglasu ide pjesma. Neka džigerica. O nesretnoj ljubavi i svetlima velegrada. Slika i prilika Bosne danas.
Ko je kriv za to?
Je li narod? Eh, nemoj na narod jadan ne bio.
Vlast? Ma nisu ni oni, rade najbolje što znaju.
Strani faktor? Ih, ko da nemaju pametnija posla.
Pa ko je onda?
Bandera!
Bandera je kriva.
ŠTA JE PRAVA KNJIŽEVNOST?
Nedavno sam (da l’ negdje pročitao ili sam čuo na podkastu) od nekog autoriteta spoznao da je prava književnost samo ona koja se piše čistim književnim jezikom, nikako običnim svakodnevnim ili ne-daj-bože upotrebljavajući lokalne izraze i narječja. Ili, da prostite, psovke.
Ako ćemo po tom pravilu ne treba se biti puno pametan, pa da se ovo moje piskaranje stavi u kategoriju neknjiževnosti. I to je sasvim u redu.
***
Nakon trideset godina braka (već sam ovo negdje spominjao) dvoje se znaju u dušu. Dovoljan je samo pogled pa da bračni partner, muž ili supruga, pročita iz njega (pogleda) šta ono drugo misli.
U petak navečer sam prepio. Desi se to s vremena na vrijeme. Naiđe neka pjesma iz mladosti… odvede me u nju… u kraj osamdesetih i ja otvorim frižider i kažem svojoj Dajani:
– Samo ću jednu!
Ona me pogleda, ništa ne kaže. Ne treba. I ona i ja znamo da neće biti (samo) jedna. Nikad za svih godina braka nije stalo na jednoj.
Subota ujutro, ja mamuran. Skuvo sebi čaj od kamilice. Glava bubnja. Jedva čujem radio. Kod nas uvijek nešto tandrče, tako da ni ne pomišljam da bi mi možda tišina više prijala.
I tako ja sjedim sam sa sobom, taman popio advil. Vidim Dajanu napolju. Prebira po svojim sadnicama. Ulazi unutra.
– Sinoć sam zaboravila unijeti paprike u kuću. Pa kako sam to mogla zaboraviti?! Eno ih, sve popadale. Pa kako… nisam normalna…
Osjećam da treba nešto da kažem, zinem da izustim, ali stanem, skontam da nije pametno. Odšutim tu njenu jutarnju jadikovku.
Ovaj naš mlađi sin je otišo u teretanu. Nas dvoje smo sami. Ja nikakav od sinoćnjeg alkohola, ona nikakva zbog pomora paprika.
Na radiju završava veliki hit što su ga onomad pjevali Slađana Milošević i Dado Topić. Kreće džingl. Svaki vikend ovaj radio ima tematiku. Recimo… jedne nedjelje pušta jednu rok, pa onda jednu pop. Druge sedmice pušta jednu pjesmu pjevačice, pa onda jednu od pjevača. Treće hefte pušta dvije pjesme od istog izvođača zaredom. E jučer je tema bila:
– VREME JE ZA LJUBAV!!! (Izjavi to najavljivač)
To je bio znak da podignem pogled prema Dajani. Ništa. Ona vadi suđe iz mašine i slaže u elemente.
– VREME JE ZA LJUBAV!!!
(Opet će onaj sa radija, meni se čini da se zove “Deki”)
Ona ništa. Kao de ne registruje.
Ali, ne lezi vraže…
Naposlletku, što bi reko Balaš, oglasi se ona.
I sad…da bi ovaj tekst bio prava književnost po definiciji gospodina sa početka ovog teksta, Dajana je trebala reći nešto u stilu:
– K vragu i ljubav!
Ili
– Ah… dođavola s njom!
Ili
– Ljubav… to je tako precijenjeno.
Međutim, autor ove priče neće ni u snu propustiti šansu da riječi svoje voljene prenese u originalu, pa makar rizikovao (čuj, rizikovao?) da mu ovaj tekst bude proglašen petparačkom pričom.
A šta je to moja draga rekla? A šta može jedna Bosanka reći, šta može prokomentarisati, osim:
– Jebo ljubav… odoše mi paprike!
(Hvala na čitanju)