Atko i Lepa su se dugo voljeli. Tako je izgledalo svima u Varoši koji su ih poznavali. Oboje su bili iz siromašnih porodica. Atkov otac, hronični alkoholičar, mnogo je trošio na zadovoljavanje tog poroka. Malo je ostajalo za porodicu i kuću, koja se doimala sve zapuštenije. Lepa je rano ostala bez oca a time i porodica bez bitnih prihoda. Uz veliki trud, majka je teško izdržavala troje djece. Kako se kaže, jedva su sastavljali kraj s krajem.
Njih dvoje su, gotovo cijelo slobodno vrijeme bili zajedno: na nekada popularnom korzu, igrankama, izletima, sijelima i drugim druženjima. Nalazili su mjesta i vremena i da se grle, šapuću i zaklinju jedno drugom na trajnu ljubav, vjernost i povjerenje. To je obično bivalo u večernjim satima pod prozorom Lepine kuće u njihovom tamnom sokaku.
Lepa je završavala krojački zanat, a Atko srednju tehničku školu. Zatim bi, uvjeravali su jedno drugo, bilo sve lakše. I vjenčanje na koje su se zarekli i svadba i život. I vrijeme za ostvarivanje ovih željno očekivanih ciljeva konačno su dočekali. Trebalo je početi s pripremama za svadbu i vjenčanje.
Udala se Lepa, nije za Atka, iznenada se pročulo u Varoši. Vijest je bila prava mjesna senzacija. Svako se pitao: za koga, kako se to moglo desiti, zašto je to uradila, kako je sada Atku…? Pitanja bezbroj.
Isti dan se saznalo da je lijepim autima došlo nekoliko osoba, starijih i mlađih, koje su odvele Lepu iz Varoši. Atko je bio uvjeren da su je na to prisilili, oteli. Čak je organizovao i grupu prijatelja da je pokušaju naći i vratiti. Odustao je kada je od nesuđene punice saznao da ništa nije bilo nametnuto. Lepa se svojevoljno udala za jednog starijeg poznanika daleko od njihove Varoši. Čulo se da je bogat. Njena majka je pokunjeno šutjela i nije bila raspoložena za razgovor. Trebalo bi dosta vremena i prostora za prepričavanje čaršijskih komentara. Niko Lepu nije opravdavao, a najčešće se čulo da joj je tokom odrastanja dosadilo siromaštvo. Plašila se novog.
Prošlo je dosta vremena dok se Atko djelimično oporavio od istinskog šoka. Teško je to emotivno preživljavao. Nije mu godio ni status prevarenog momka, a još manje kada su ga sažalijevali. Postajao je oprezniji u kontaktima s ljepšim polom i nije dvije-tri godine uspostavljao nikakvu novu vezu. Ipak, vrijeme čini svoje. Rado se sretao s učiteljicom Cicom. Bila je znatno starija od njega i radila je u istom mjestu. Počeo je s njom razmjenjivati poneku rečenicu i zastajati u nešto dužem razgovoru. Zatim su zajedno pili kafu, išli na igranke, na izlete pa uskoro i u hotelsku sobu u većem susjednom gradu. Otišlo se dalje od šaputanja pod Lepinim prozorom.
Narednih nekoliko godina, uz uobičajene životne sadržaje, najvažnije im je bilo naći se negdje na osami u kući ili prirodi. Ta navika očito je godila oboma. Cica nikada nije pominjala brak, vjenčanje i koliko će trajati njihova ljubav. Nije ni Atko. Sjećajući se ranijih zbivanja, njemu je ovo uveliko odgovaralo. Jedne ljetne večeri sjedili su s veselim društvom do kasnih sati u novootvorenom kafiću. Cica i Atko su razišli svojim kućama uz dogovor gdje će se sutra sresti.
A sutradana u čaršiji nova senzacija, rodila Cica! Rodila sina. Bilo je to u lokalnom porodilištu i vijest se munjevito proširila. Svako je bio iznenađen, a Atko zaprepašten. Na Cici se nije zapažala trudnoća, o tome je šutjela, a djecu nije ni pominjala. Ceptio je od želje da joj izgovori sve što mu se skupilo u duši, svjestan da porodilja nije pogodan meta za ispoljavanje njegovog opravdanog bijesa.
Poslije nekoliko dana posjetio je porodilju u roditeljskoj kući. Majka i dijete bili su dobro. Bez obzira što je osjećao da će gotovo eksplodirati od želje da Cici svašta kaže, gotovo je zanijemio. Prva je progovorila Cica.
– Osjećam obavezu i potrebu da te zamolim za oproštaj, iako znam da ga ne zaslužujem. Neopisivo sam željela imati dijete, a nikad nismo pominjali mogućnost našeg braka, vjenčanje pa ni djecu. Nije ovo bio pokušaj da te na to privolim. Znam da si u nelagodnoj situaciji, koja se ne može promijeniti. Jedino što još mogu kazati je da ti nemaš nikakvih obaveza prema meni i djetetu. O njegovom odrastanju i odgoju ja ću se brinuti.
Atko je dugo šutio i napokon izgovorio samo nekoliko riječi: – Ne mogu ti ovo nikada oprostiti. Neka ste oboje živi, zdravi i sretni, ali od mene ne očekuj nikakvupodršku.
Ustao je i izašao iz kuće.
U čaršiji je o ovom događaju dugo raspredano a nezaboravno se urezao samo u živote Atka i Cice. Svakom na svoj način. Jedno je postiglo željeni cilj koji je donosio svakodnevne sadržaje i radosti. Drugo se osjećalo izigrano. Uz ono napušten momak, pominjan je i kao prevaren momak. Prijatelji su ga tješili svaki na svoj način, uključujući i šaljivu opasku „dobro je, prvo pa muško“. Ništa mu nije bilo ni utješno ni smiješno.
Kada je sin, nazvani Mak, prohodao i progovorio, Cica se odselila u jedno mjesto u drugoj republici bivše Jugoslavije. Atko je svoju aktivnost narednih nekoliko godina gotovo sveo na putanju pos’o-kuća-birtija. Ova zadnja lokacija bila je sve prisutnija u njegovoj svakodnevnici. Vraćajući se s posla, uvijek je prihvatao prijedlog prijatelja ili poznanika „hajmo na po jednu.“ Ako nije dobio prijedlog, on bi ga davao. I nikada nije ostao na jednoj.
Dva opisana malera i birtijski staž nisu mu davali lokalnu oznaku poželjnog ženika, a pomišljao je na trajnu životnu saputnicu. U jednoj prodavnici, granapu kako se nekada govorilo, često je sretao prodavačicu Umu. Bila je nenametljiva ljepuškasta djevojka odmjerenog ponašanja. Kao i njemu, bilo joj je vrijeme da nađe partnera. Poučen ranijim iskustvom, Atko je odlučio da ovog puta postupi po jednostavnijoj proceduri. Poslije jednog dužeg ćaskanja s Umom o kojećemu, upitao je – Bi li se ti udala za mene? – Nemoj se šaliti sa mnom – odgovorila je, porumenivši, Uma. – Ne šalim , ne šalim – ponovio je.
– Neka nam to oboma prenoći pa da se sutra izjasnimo – mudro je rekla
Uma. Tako i bi. Sutradan su se našli na kafi. Atko je ponovio prijedlog, a Uma prihvatila. Skromno su obavili svu proceduru svadbe i vjenčanja i otpočeli zajednički život. Atko je nešto skratio zadržavanje s prijateljima uz čašicu, mada su ovi susreti ostali nezaoblazni. Pored posla u firmi, Uma je vrijedno obavljala sve kućne poslove. I svekrva je za nju govorila – ruke ima a jezika nema.
Prve dvije-tri godine njihovog braka nagovještavale su da će to biti sređen porodični život. A onda se desilo novo neprijatno iznenađenje: Uma ne može imati djece! Na svim pregledima to je potvrđeno. Uz Umu, to je uveliko rastužilo Atka i njegovu majku. Produženi boravci u birtijama i bifeima bile su njegove prve reakcije. Pomisao na Maka samo je pogoršavala njegovo raspoloženje. Više nije ni kontrolisao svoje stanje, sve je više ličio na hroničnog alkoholičara. Svakom je opravdavao ponašanje riječima – Ja sam baksuz! Ja sam baksuz!
Baksuz
Atko i Lepa su se dugo voljeli. Tako je izgledalo svima u Varoši koji su ih poznavali. Oboje su bili iz siromašnih porodica. Atkov otac, hronični alkoholičar, mnogo je trošio na zadovoljavanje tog poroka. Malo je ostajalo za porodicu i kuću, koja se doimala sve zapuštenije. Lepa je rano ostala bez oca a time i porodica bez bitnih prihoda. Uz veliki trud, majka je teško izdržavala troje djece. Kako se kaže, jedva su sastavljali kraj s krajem.
Njih dvoje su, gotovo cijelo slobodno vrijeme bili zajedno: na nekada popularnom korzu, igrankama, izletima, sijelima i drugim druženjima. Nalazili su mjesta i vremena i da se grle, šapuću i zaklinju jedno drugom na trajnu ljubav, vjernost i povjerenje. To je obično bivalo u večernjim satima pod prozorom Lepine kuće u njihovom tamnom sokaku.
Lepa je završavala krojački zanat, a Atko srednju tehničku školu. Zatim bi, uvjeravali su jedno drugo, bilo sve lakše. I vjenčanje na koje su se zarekli i svadba i život. I vrijeme za ostvarivanje ovih željno očekivanih ciljeva konačno su dočekali. Trebalo je početi s pripremama za svadbu i vjenčanje.
Udala se Lepa, nije za Atka, iznenada se pročulo u Varoši. Vijest je bila prava mjesna senzacija. Svako se pitao: za koga, kako se to moglo desiti, zašto je to uradila, kako je sada Atku…? Pitanja bezbroj.
Isti dan se saznalo da je lijepim autima došlo nekoliko osoba, starijih i mlađih, koje su odvele Lepu iz Varoši. Atko je bio uvjeren da su je na to prisilili, oteli. Čak je organizovao i grupu prijatelja da je pokušaju naći i vratiti. Odustao je kada je od nesuđene punice saznao da ništa nije bilo nametnuto. Lepa se svojevoljno udala za jednog starijeg poznanika daleko od njihove Varoši. Čulo se da je bogat. Njena majka je pokunjeno šutjela i nije bila raspoložena za razgovor. Trebalo bi dosta vremena i prostora za prepričavanje čaršijskih komentara. Niko Lepu nije opravdavao, a najčešće se čulo da joj je tokom odrastanja dosadilo siromaštvo. Plašila se novog.
Prošlo je dosta vremena dok se Atko djelimično oporavio od istinskog šoka. Teško je to emotivno preživljavao. Nije mu godio ni status prevarenog momka, a još manje kada su ga sažalijevali. Postajao je oprezniji u kontaktima s ljepšim polom i nije dvije-tri godine uspostavljao nikakvu novu vezu. Ipak, vrijeme čini svoje. Rado se sretao s učiteljicom Cicom. Bila je znatno starija od njega i radila je u istom mjestu. Počeo je s njom razmjenjivati poneku rečenicu i zastajati u nešto dužem razgovoru. Zatim su zajedno pili kafu, išli na igranke, na izlete pa uskoro i u hotelsku sobu u većem susjednom gradu. Otišlo se dalje od šaputanja pod Lepinim prozorom.
Narednih nekoliko godina, uz uobičajene životne sadržaje, najvažnije im je bilo naći se negdje na osami u kući ili prirodi. Ta navika očito je godila oboma. Cica nikada nije pominjala brak, vjenčanje i koliko će trajati njihova ljubav. Nije ni Atko. Sjećajući se ranijih zbivanja, njemu je ovo uveliko odgovaralo. Jedne ljetne večeri sjedili su s veselim društvom do kasnih sati u novootvorenom kafiću. Cica i Atko su razišli svojim kućama uz dogovor gdje će se sutra sresti.
A sutradana u čaršiji nova senzacija, rodila Cica! Rodila sina. Bilo je to u lokalnom porodilištu i vijest se munjevito proširila. Svako je bio iznenađen, a Atko zaprepašten. Na Cici se nije zapažala trudnoća, o tome je šutjela, a djecu nije ni pominjala. Ceptio je od želje da joj izgovori sve što mu se skupilo u duši, svjestan da porodilja nije pogodan meta za ispoljavanje njegovog opravdanog bijesa.
Poslije nekoliko dana posjetio je porodilju u roditeljskoj kući. Majka i dijete bili su dobro. Bez obzira što je osjećao da će gotovo eksplodirati od želje da Cici svašta kaže, gotovo je zanijemio. Prva je progovorila Cica.
– Osjećam obavezu i potrebu da te zamolim za oproštaj, iako znam da ga ne zaslužujem. Neopisivo sam željela imati dijete, a nikad nismo pominjali mogućnost našeg braka, vjenčanje pa ni djecu. Nije ovo bio pokušaj da te na to privolim. Znam da si u nelagodnoj situaciji, koja se ne može promijeniti. Jedino što još mogu kazati je da ti nemaš nikakvih obaveza prema meni i djetetu. O njegovom odrastanju i odgoju ja ću se brinuti.
Atko je dugo šutio i napokon izgovorio samo nekoliko riječi: – Ne mogu ti ovo nikada oprostiti. Neka ste oboje živi, zdravi i sretni, ali od mene ne očekuj nikakvu podršku.
Ustao je i izašao iz kuće.
U čaršiji je o ovom događaju dugo raspredano a nezaboravno se urezao samo u živote Atka i Cice. Svakom na svoj način. Jedno je postiglo željeni cilj koji je donosio svakodnevne sadržaje i radosti. Drugo se osjećalo izigrano. Uz ono napušten momak, pominjan je i kao prevaren momak. Prijatelji su ga tješili svaki na svoj način, uključujući i šaljivu opasku „dobro je, prvo pa muško“. Ništa mu nije bilo ni utješno ni smiješno.
Kada je sin, nazvani Mak, prohodao i progovorio, Cica se odselila u jedno mjesto u drugoj republici bivše Jugoslavije. Atko je svoju aktivnost narednih nekoliko godina gotovo sveo na putanju pos’o-kuća-birtija. Ova zadnja lokacija bila je sve prisutnija u njegovoj svakodnevnici. Vraćajući se s posla, uvijek je prihvatao prijedlog prijatelja ili poznanika „hajmo na po jednu.“ Ako nije dobio prijedlog, on bi ga davao. I nikada nije ostao na jednoj.
Dva opisana malera i birtijski staž nisu mu davali lokalnu oznaku poželjnog ženika, a pomišljao je na trajnu životnu saputnicu. U jednoj prodavnici, granapu kako se nekada govorilo, često je sretao prodavačicu Umu. Bila je nenametljiva ljepuškasta djevojka odmjerenog ponašanja. Kao i njemu, bilo joj je vrijeme da nađe partnera. Poučen ranijim iskustvom, Atko je odlučio da ovog puta postupi po jednostavnijoj proceduri. Poslije jednog dužeg ćaskanja s Umom o kojećemu, upitao je – Bi li se ti udala za mene? – Nemoj se šaliti sa mnom – odgovorila je, porumenivši, Uma. – Ne šalim , ne šalim – ponovio je.
– Neka nam to oboma prenoći pa da se sutra izjasnimo – mudro je rekla
Uma. Tako i bi. Sutradan su se našli na kafi. Atko je ponovio prijedlog, a Uma prihvatila. Skromno su obavili svu proceduru svadbe i vjenčanja i otpočeli zajednički život. Atko je nešto skratio zadržavanje s prijateljima uz čašicu, mada su ovi susreti ostali nezaoblazni. Pored posla u firmi, Uma je vrijedno obavljala sve kućne poslove. I svekrva je za nju govorila – ruke ima a jezika nema.
Prve dvije-tri godine njihovog braka nagovještavale su da će to biti sređen porodični život. A onda se desilo novo neprijatno iznenađenje: Uma ne može imati djece! Na svim pregledima to je potvrđeno. Uz Umu, to je uveliko rastužilo Atka i njegovu majku. Produženi boravci u birtijama i bifeima bile su njegove prve reakcije. Pomisao na Maka samo je pogoršavala njegovo raspoloženje. Više nije ni kontrolisao svoje stanje, sve je više ličio na hroničnog alkoholičara. Svakom je opravdavao ponašanje riječima – Ja sam baksuz! Ja sam baksuz!